Leptirom na kupske mrene

PR / Broj 52 / Srpanj / 2012.

Mrena kao ciprinidna vrsta je veći dio godine nezanimljiva za (kupske) varaličare. Budući da se većinom hrani raznim crvićima, rakušcima, školjkašima i ostalim živim svijetom s riječnog dna, varalica ju uopće ne interesira. Sve do vremena dok kederi (uklije) ne započnu mrijest. Tada mrene mijenjaju navike i postaju grabežljivci…

Piše: Mladen Pavlović

Prvu svoju mrenu na varalicu ulovio sam davnih, još ratnih godina. Kao klinci smo dolazili na jedan brzak blinkati klenove. Klenovi su lijepo grizli na leptire, IDRA „petice“, srebrne s crvenim točkama. A onda je jednog dana moj kum „slučajno“ ulovio mrenu, i to kakvu, sigurno kilu i pol! U sljedećim ribolovima svatko od nas je ulovio pokoju mrenu, slučajno, naravno. Kako je vrijeme odmicalo, tako su mrene bile sve češće na našim leptirima i činile glavninu ulova. Kako klincima ne treba puno da uzmu sve „zdravo za gotovo“, takav slučaj je bio i s nama – to što redovito lovimo mrene na varalicu, za kratko vrijeme nam je bilo sasvim normalno.

Cijele ljetne praznike provodili smo u blinkanju mrena. Kako se približavala nova školska godine, tako su i ulovi mrena bili sve rjeđi, a opet su se vratili dobri stari klenovi. Tada nismo još ništa zaključivali jer nam je bilo potpuno svejedno što lovimo – glavno da grize! Budući da se isti slučaj ponovio i sljedeće godine (pa i nekoliko narednih) počeli smo „natucati“ zašto se ta pojava događa. Naravno da nismo ništa pametno zaključili… Pokušavali smo se raspitati kod starijih i iskusnijih ribolovaca. Tu smo tek doživjeli razočaranje – na sam spomen blinkanja mrena, svi bi redovito prasnuli u smijeh i govorili nam da smo tak’ mladi, a već pravi ribiči, tj. da lažemo ko pravi ribiči! Nakon nekoliko takvih komentara shvatili smo da uloviti mrenu varalicom i nije baš uobičajeno. Tada smo mislili da su „naše“ mrene svjetski fenomen jer ih nitko živ ne lovi varalicom, osim nas, naravno. Ta „mrenomanija“ je trajala nekoliko godina, a onda su nas „preuzele“ neke druge ribe, a na mrene smo jednostavno zaboravili. Sve do pred koju godinu kad sam čitajući ribički časopis naletio na tekst o ribolovu mrena varalicom. Odmah su se javile stare uspomene i odluka da se malo više pozabavim ovom krasnom ribom.

Način ribolova

Budući da je mrena riba tvrdog dna, kamena, pijeska i glinenih škriljeva, na takvim mjestima ju moramo i tražiti. Uz navedene karakteristike, bitan je i pojačan protok vode, tj. najbrži tok na (vašem) dijelu rijeke. Budući da je konkretno rijeka Kupa svake godine sve jače obrasla u travu, ovakvih je mjesta sve manje pa mrene nemaju baš prevelikog izbora za odabir staništa te nastanjuju svaki brzak s tvrdim dnom koji je manje obrašten travom. Na čistom dnu za sunčanih dana i uz polarizacijske naočale nije nikakav problem locirati mrene. Tamne sjene koje se polako kreću uz samo dno i s vremena na vrijeme bljesnu bokom – to su mrene. Na ovaj način možete obići nekoliko izglednih mjesta i odabrati ono na kojem su najveće mrene ili pak ono na kojem je najveća populacija mrena. U pravilu su ova dva slučaja u suprotnosti, tj. ako vidite veće siluete na dnu vjerojatno će ih biti malo, ako pak naletite na sitnije mrene, plove se mogu sastojati i od nekoliko desetaka primjeraka. U svakom slučaju odabir je na vama, loviti više manjih mrena ili uloviti malo, ali kapitalne ribe… Nakon lociranja slijedi naravno odabir taktike i mjesta ribolova. Sam način ribolova je pomalo specifičan i neuobičajen u ostalim oblicima blinkeraškog ribolova. Naime, mjesto ribolova uvijek biram tako da varalicu bacam uzvodno – paralelno s obalom ili pod blagim kutom prema sredini rijeke. Sad sigurno mislite da sam lud, ali za ovakav pristup ima više razloga. Prvi od razloga je sam položaj mrene u odnosu na tok. Mrena je uvijek okrenuta glavom prema toku, znači uzvodno. Zbog takvog položaja može pravovremeno uočiti nadolazeću varalicu i odlučiti se na napad. U ovom slučaju joj je napad također olakšan jer ne mora izvoditi nikakve akrobacije da bi uspješno napala varalicu. Blago podizanje s dna i presretanje varalice lako je izvedivo čak i za ribu koja nije izrazit grabežljivac. S takvim pretpostavkama dolazimo do realizacije grizeva. Znači, ako pretpostavimo da riba stoji glavom prema toku, a varalica nailazi niz tok ravno na nju (ili pod blagim kutom), logično je za pretpostaviti da će ulovljene ribe biti zakvačene u gornju „ćubu“ ili u sam kut usta. A to se u pravilu i događa. Vrlo je rijetko kvačenje sa strane i to u slučajevima ako ribolovac malo „zadrijema“ i ne kontrira na vrijeme ili ako mrena napadne varalicu kad ju struja zanese pa se varalica kreće okomito na tok (to je obično “pod nogama“). Da ne biste mislili da nisam probao loviti okomito na tok i nizvodno – naravno da jesam! Imao sam i rezultate, ali nije to to. Ako od pet ulovljenih mrena, tri zakvačim za „peraju“ – nije mi to gušt… Ako su mrene dobre i upala mišića je zagarantirana. Uzvodnom prezentacijom sam imao uvjerljivo najbolji omjer dobivenih grizeva i (pravilno) zakvačenih mrena.

Prezentacija – varalica – vrijeme

Ove tri stvari su usko povezane – prezentacija ovisi o veličini(težini) varalice, a varalica pak o vremenu kad se ribolov odvija. Sve troje mora biti ukomponirano da biste ostvarili ulov. Što se vremena ribolova tiče, mrenu se može uloviti kroz cijeli dan. No, nije potrebno pretjerivati, ipak se radi o srpnju i kolovozu pa par sati oko podneva treba izbjegavati (ne zbog riba nego zbog sebe). A i top vrijeme je rano jutro i kasno popodne. Od ovog dvoje najčešće biram popodne iz praktičnog razloga – moje omiljeno mjesto je već u 18 sati u debelom hladu, a mrene su već tada dobro raspoložene. Mrena nije baš pretjerano osjetljiva na odabir modela i boja varalica, ali je zato jako osjetljiva na prezentaciju. Prezentacija mora biti idealna – varalica se mora kretati neznatno brže od vodene struje, mora pravilno raditi i mora biti na određenoj visini 20 cm – 50 cm iznad dna. Ako bilo koja od ove tri stavke ne „šljaka“ – nećete dobiti griz! Zbog toga se varalica prilagođava uvjetima na vodi. Leptiri su kao izmišljeni za ovaj oblik prezentacije, rotiraju na minimalno povlačenje, a odabirom veličine (i težine) određujemo dubinu na kojoj će se leptir kretati. Dubinu kretanja korigiramo i položajem štapa pa je poželjno imati i duži štap, ali o tome malo kasnije. Znači, ako ste odabrali pretežak leptir za tok i dubinu koju imate pred sobom, logično je da ga nećete moći održati iznad dna, a da ne „prekoračite“ brzinu vođenja.

Za brzinu treba prakse i malo osjećaja, a trebala bi biti neka srednja. Ako vam se čini da leptir ide prebrzo, odmah ga mijenjajte za broj manji ili iste veličine, ali lakši. Što se veličine tiče, mrene sam lovio na veličine od nula do petice. Univerzalna i najefikasnija veličina je trojka ili četvorka, ali to naravno nije fiksno pravilo. Ponekad riba jednostavno preferira sitne varalice tako da i njih treba imati u borbenom kompletu. Isto tako variraju i boje koje mrena preferira u određenim situacijama. Kao i kod ostalih riba neko donekle fiksno pravilo je da po svijetlom vremenu i bistroj vodi pale tamne i mat varalice, a po tmurnom vremenu ili vodi sa štihom sjajne i svijetle varalice. Naravno, s bojom varalica treba eksperimentirati jer na svakom terenu vrijede druga pravila. Pa čak i na istom mjestu jedan dan bolje radi jedna boja, a drugi dan neka sasvim deseta… Najviše mrena po sunčanom vremenu i bistroj vodi ulovio sam na staru korodiranu četvorku u boji mesinga, a po tamnijem vremenu (sumrak, oblačno) na sjajnu srebrnu četvorku.

Pribor

Pribor za mrene definitivno ne mora biti vrhunski, ali mora biti na nivou ovih snažnih boraca. Svatko ima svoj pogled na pribor i njegovo korištenje i u to ne bih ulazio, ali bih napomenuo samo da pribor za mrenu ne smije biti preslab. Mrena je strašan borac i bori se do krajnjih granica iznemoglosti. Ako uz to koristite slab pribor, dril se nepotrebno produžuje. To na kraju može rezultirati uginućem mrene… Nakon 5 -10 minutnog drila s relativno jakim priborom često je potrebna dugotrajna reanimacija. Osobno nemam poseban pribor za mrenu, nego koristim „bolenski“ komplet koji se sastoji od Shimano Catane 20-50 grama 3.00 m uparene s Okumom Trio High Speed 40. Struna koju koristim je najlon Byron Silver Ghost 0.285 mm. Kao što vidite, pribor je relativno jak, ali velika mrena ne prašta greške. Male mrene stvarno nisu dostojan protivnik ovom priboru, ali ova najveća (s fotki) mi je priuštila nezaboravan dril. Samo nekoliko zabaca nakon nje primila je još veća i u „šusu“ s role izvukla 30-40 m najlona (i to prema uzvodno), a kad sam ju počeo jače „štopat“ – pukla je udica… Još bih dodao da je neophodno koristiti kopču s virblom zbog rotacije leptira, u protivnom će vam se jako uvrtati struna.

Vodostaji su niski, a voda „zakuhala“ tako da većina riba slabo radi. Koliko sam primijetio, mrenama baš i ne smeta visoka temperatura vode te i dalje lijepo rade. Ništa vas ne košta da dok čekate bolenski cug u sumrak ili pak noćni blink soma, pokušate uloviti koju mrenu ili se pak ciljano uputite na neki od znanih ili neznanih brzaka i okušajte se i u ovoj disciplini „blinkeraja“. Apeliram na sve koji već love mrene kao i na one koji će se tek okušati u ovom ribolovu – puštajte ih. Smanjivanje staništa rezultira i smanjivanjem broja mrena, pogotovo onih kapitalnih. Znači, već joj prijeti izumiranje i tu teško možemo nešto značajno učiniti. Ali pomognimo joj bar tamo gdje možemo – puštajmo mrene! Bistro