Zimski tereni za ribolov brancina

PR / Broj 70 / Siječanj / 2014.

Piše: Denis Savretić Cekin

Dolazak na more tijekom zimskih mjeseci za mnoge završava totalnim razočaranjem. Nakon plodonosne jeseni ispunjene akcijom, prva zimska bura i rapidni pad temperature mogu pretvoriti more iz vrtloga života u definiciju sterilnosti doslovno u roku od tjedan dana. Pogled u plićake do nedavno ispunjene kojekakvim sitnišem sad otkriva samo mrtvo dno prošarano algama i pokojom morskom zvijezdom koja iskorištava odsustvo turista kako bi istražila nova lovna područja, a od riba nema niti traga. Zabaciti varalicu u takvo more pomalo je utopistički pokušaj, i već nakon nekoliko zabačaja u kristalno bistro more bez ikakvog vidljivog traga života dovoljno je da ribiča totalno demotivira i natjera ga da pribor za more spremi i ne vadi ga do proljeća. U neku ruku s razlogom: zimski vjetrovi mogu jako brzo ohladiti površinske slojeve mora, a kako dani postaju vrlo kratki i sunce se sve manje zadržava na nebu, voda se nema vremena ugrijati se pa tako hladnoća ulazi sve dublje u vodene slojeve i riba je primorana povući se u dubinu. To se povlačenje odnosi na gotovo sve vrste ribe, i iako neke vrste ne odlaze odveć daleko od obale i zadržavaju se na nekakvoj perifernoj granici koja je dostupna ribičima, opći dojam je definitivno jako loš. Ribe nema ni u tragovima dokle god pogled dopire, i srdela zabačena u vidno područje može tamo odležati pola dana potpuno netaknuta (dok ne padne mrak i ugor ju proguta), što nikako ne pridonosi općoj motivaciji. No unatoč svom tom mrtvilu, jedna riba ipak ne napušta priobalje, i baš je taj period odličan za ciljani ribolov – riječ je, naravno, o brancinu.

Zimske navike

Brancin se s početkom zime počinje okupljati u jata u sklopu priprema za mrijest, i u principu je baš taj period najbolji za ribolov jer se brancini pojačano hrane kako bi se pripremili za uspješno mriještenje. Ta se jata obično okupljaju oko riječnih ušća (gdje je uostalom i najbolji ribolov), a ukoliko teren to ne dozvoljava brancini se okupljaju na nešto većim dubinama (25 metara) gdje su (srećom) dosta nedostupni. U principu najbolji period za ribolov brancina traje negdje od početka 12. mjeseca pa do kraja 1., što je dosta relativno s obzirom da svaki potez naše obale ima svoje klimatske i terenske specifičnosti pa se voda ne hladi svugdje jednakom brzinom i brancini u mrijest ulaze u drukčijim intervalima. No okvirno je to period u kojem se brancini najintenzivnije hrane, naročito tokom noći. Nakon tog plodnog perioda nažalost nastupa problematični dio godine, kad se većina brancina grupirala u jata negdje dalje od obale i veliki je problem uloviti ih. No unatoč provjerenim podatcima o brancinovom mrijestu i ponašanju u vrijeme mrijesta, kroz cijelu je zimu moguće pronaći usamljene primjerke ili male skupine brancina kako se motaju u plićaku, a ti su brancini i više nego raspoloženi za akciju. Naravno, uvjet je da te brancine prvo pronađemo, a u općoj sterilnosti zimskog krajobraza to može biti podosta veliki problem, tim više što su kolateralni ulovi tijekom zime iznimno rijetki pa ukoliko ne ulovimo brancina ribolovni će pohodi biti obilježeni jedino totalnim ne-događanjem.

Kako je na stranicama ovog časopisa do sad napisana gomila tekstova koja se bavi izborom varalica za brancina i načinom njihove prezentacije, u ovom sam se tekstu odlučio pozabaviti prvenstveno nalaženjem brancina i prepoznavanjem pozicija na kojima bi se on mogao motati. Pa krenimo redom:

Makro-mikrolokacija

Da bi pronašli i ulovili zimskog brancina, potrebno je ili: a. velika količina upornosti, znanja i iskustva, ili: b. sreća. Kako se u sreću nije odveć pametno pouzdati, moramo se osloniti na logiku, i primijeniti to na terenu. Kako zimi u priobalju nema puno plijena, podrazumijeva se da brancin može napraviti dvije stvari: ili uzeti veliko lovno područje kako bi bio siguran da će u nekom trenutku negdje na nešto naići, ili zauzeti poziciju koja mu garantira 100% efektivnost u napadu i sigurnost da će plijen u nekom trenutku naići. Znači odabrat će ili lov iz zasjede ili lov na otvorenom području, a njegov će izbor prvenstveno biti diktiran terenom na kojem se nalazi. Ukoliko boravi na čistoj pješčanoj plaži sigurno neće loviti iz zasjede nego aktivno pretraživati teren, a ukoliko se na toj plaži nalazi potopljena barka sigurno se neće vrtjeti dva kilometra oko nje, nego će lijepo leći pod nju i vrebati.

No pronaći barku potopljenu na pješčanoj plaži pomalo je utopija, pa vratimo se radije na realnost. Bit uspješne potrage za brancinom je precizno analiziranje širokog terena na kojem mislimo loviti kako bi odabrali potez za kojeg smatramo da bi mogao odgovarati brancinu, a jednom kad lociramo takav potez, treba ga temeljito ispitati i pronaći mikro lokacije na kojima bi se brancin trebao zadržavati u zasjedi, ili ih redovno obilaziti u potrazi za lovinom. Znači prvo je potrebno pronaći makro lokaciju, a tek se onda posvetiti preciznom traženju točne pozicije. Makro lokacija može biti kompletna luka, komad hridinaste obale, velika plaža i sl., a mikrolokacija samo jedna barka, cijev potopljena pod vodu, kamen usred pijeska i sl. Kako obala našeg mora pruža ogromnu raznolikost terena, odlučio sam opisati nekoliko najčešćih situacija s kojima se ribič može susresti.

Marine, luke i lučice

Ovo su tereni na kojima je brancin prisutan u svako doba godine, i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, u svim lukama Hrvatske postoji barem nekoliko malih koča sa kojih redovno u vodu pada hrpa otpadaka koja služi kao hrana brancinima, a u boljem slučaju prisutne su i plivarice koje su pokretni oblaci prihrane za sve vrste ribe, a naročito za kapitalnog brancina. No ako stavimo na stranu element besplatne hrane (jer uopće ne pomaže po pitanju varaličarenja), ove su pozicije aduti u zimskom ribolovu zato što zaklonjeni prostor iza lukobrana pruža sigurnost malenim ribama, a u zimsko vrijeme kad sitniša uz obalu ima jako malo to je neodoljivi mamac za brancina i on je uvijek tu negdje. Bilo da je riječ o lokalnoj lučici u kojoj je usidreno samo nekoliko čamaca ili o ogromnom riječkom lukobranu, tu se negdje sigurno mota neki brancin. Marine su isto tako izvrsno lovište za brancina koji će svaku jedrilicu upotrijebiti kao savršeno mjesto za zasjedu i zaleći negdje uz stabilizator otkud će naganjati ciple u prolazu. Problem ovih terena je u tome što zakon zabranjuje ribolov po lukama, no uz malo propitkivanja među lokalnim ribićima lako je saznati koji su potezi ”offlimits” a na kojim će mjestima autoriteti zažmiriti na jedno oko.

Točka na koju treba obratiti najviše pažnje ulaz je u luku jer je tamo uvijek prisutan nekakav kurenat i aktivnost sitniša, a brancin ima savršenu poziciju za zalijeganje uz dno i postavljanje zasjede svemu što prolazi. Vanjska strana lukobrana je isto tako izvrsno mjesto gdje će brancin često patrolirati, naročito ako je more nemirno i valovi udaraju u beton. Što se tiče unutrašnjosti luke, nikad nisam imao neke sreće u zatvorenim lukama, naročito ako su manje. No ukoliko je luka otvorena, i imate zeleno svijetlo za ribolov, itekako se isplati temeljito provući varalicu uz svaki veći čamac, te potražiti potopljenu barku ili neko krupno potopljeno smeće gdje bi brancin mogao vrebati. Ulovio sam nemali broj brancina doslovno u centrima primorskih gradova kao što je Rijeka, nekoliko metara od ceste, jer su to pozicije gdje i usred zime ne manjka živosti u vodi i brancini su kao magnetom privučeni jatima sitniša. Dobitna je kombinacija bacanje zara uz parkirane čamce, a ukoliko to ne upali, brancina treba potražiti na samom dnu pomoću silikonaca. Samo oprez, takva su mjesta pretrpana špagama, tako da treba upotrijebiti malo jači pribor kako bi ulovljenu ribu što je brže moguće izvukli iz kritične zone.

Plaže

Od svih terena, plaže su zimi najsterilnije mjesto. Onoliko koliko su pune života ljeti, toliko su sad mrtve. No samo na prvi pogled, jer iako nama vidljivi dio plaže izgleda skroz nezanimljivo, plaža prije ili poslije sadrži neki prijelaz, bila to stepenica i pad u dubinu ili prijelaz sa pijeska na kamen, sa šljunka na pijesak, iz pijeska u posidoniju i sl. Sa obale su ti prijelazi vidljivi kao promjene u boji dna, i koliko god zabačaj sa plaže izgleda utopijski, radi se o izvrsnim i meni najdražim pozicijama za lov brancina. Čak i usred zime na plažama se znaju naći gavuni (oni zimi uvale koristezamrijest), što garantira prisutnost brancina, a na rubovima plaže uvijek ima nekih ribica koje će brancinu poslužiti kao obrok. Ovdje je riječ o terenu koji predstavlja makro lokaciju, jer je vrlo teško i zapravo u nekim situacijama nemoguće pretpostaviti gdje će točno brancin biti, i najbolji način za lov je temeljito pretraživanje cijelog terena lepezastim zabačajima preko prijelaza, u nadi da ćemo pronaći raspoloženog brancina koji se tu negdje mota. Iznimka je ako se iz monotonije plaže negdje uzdiže krupniji kamen, mol od nasipanog kamena ili neka slična tvorevina, u tom slučaju imamo mikro lokaciju gdje će se brancin sigurno zadržavati. Iako su plaže produktivne i po bonaci, radi se o terenu koji najbolje igra kad su valovi veliki i rade mutež dok se prelamaju preko plićaka. U toj situaciji brancini mogu doći skroz u sami plićak gdje se prelamaju krijeste valova i loviti u mutežu. Zare su najbolji tip varalica za pretraživanje velikih površina na plaži, a silikonci vrhunski odabir prilikom lova u mutnome. U najsnažnijem mutilu odlično prolaze i veći vobleri.

Izbor površinaca

Iako se do prije nekoliko godina upotreba površinaca u morskom ribolovu gotovo i nije spominjala, trenutno ne znam niti jednog špinera koji nema barem nekoliko modela kod sebe kad se uputi na more. Mene je osobno preobratio Danijel iz Predatora i Piky zara koju mi je uvalio, a od tog dana pa do trenutka kad pišem ovaj tekst kroz ruke mi je prošlo barem stotinjak modela svih mogućih i nemogućih proizvođača. Zapravo modela ima toliko da je trenutno dosta teško snaći se u moru kontradiktornih informacija; svatko ima svog favorita, i svako svog konja hvali, pa tu više nitko ne zna tko pije a tko plača. No da unesem još malo zbrke u konfuziju, napisat ću i par svojih riječi na tu temu:
Prilikom izbora zare za zimski ribolov, prvo o čemu vodim računa je njena uočljivost. Zimi se često lovi po zeznutim uvjetima, a osim toga riba je prikovana uz dno i potrebno je nešto više podražaja da bi se ona digla do površine, pa stoga zara mora biti u stanju isprovocirati potencijalnog grabežljivca. To znači da zara ne smije biti mala, i ne smije biti suptilna. Kako ne volim snažne zvečke u morskim zarama, umjesto da igram na kartu buke koju proizvode kuglice, ja igram na površinsku buku i pljuskanje koju neke zare mogu proizvesti prikladnim vođenjem, naravno ukoliko su tako dizajnirane. Na priloženoj slici su moje omiljene SeaspinPro-Q zare dugačke 9 cm, koje svojom dužinom i obujmom savršeno odgovaraju ciljanom lovu brancina po valovitom moru, a zbog specifične udubine na glavi mogu biti vođene tako da pljuskaju i špricaju vodu kao vrlo suptilan poper, što zna biti presudno u uvjetima kad brancina treba isprovocirati. Iako i po zimi ima situacija kad brancin hoće samo mutave i suptilne zare (kao što je prije navedeni Piky, ili SakuraNaja Sub), pro-Q mi se zadnjih par sezona pokazao kao bezuvjetni favorit.

Stjenovita obala (istureno kamenje, rtovi, potopljene hridi i sl.)

Dobar dio naše obale sastoji se od krupnog i nedostupnog kamenja, i na takvim je mjestima obalni ribolov varalicom obično osuđen na propast. No postoje pozicije koje su unatoč nedostupnosti odličan izbor za lov za brancina, prvenstveno zato što svojim položajem pružaju savršene uvjete za brancinov život. Riječ je o svim jačim kamenim isturenjima i oblicima koji narušavaju homogenost obale, a što su ta narušavanja homogenosti izraženija to su veće šanse da će brancin biti tamo. Razlog tome je izraženost kurenta koja je uvijek prisutna na takvim pozicijama, a kurenat donosi hranu i aktivnost sitne ribe koja pak privlači brancina. Uz to, kamena obala pruža gomilu zaklona i prostora na kojima se brancin može neopaženo pokretati i napadati svoj plijen, jer pod vodom se uglavnom nalazi čitav labirint čije tajne ne možemo niti naslutiti s obale.

Problem kamene obale je što treba doista puno truda i vremena kako bi se izdvojile mikro lokacije. Razlog tome je što apsolutno svaki metar izgleda savršeno – potopljeno kamenje na sve strane, pjena od valova je sveprisutna, pod nogama se nalazi rupa na rupi, a hridine vire iz mora gdje god se čovjek okrene. Čak i ako je obala naizgled nezanimljiva, pogled u vodu otkriva da se na dnu nalazi milijun potencijalnih pozicija gdje bi se brancin mogao motati. Izdvojiti poziciju koja stvarno krije brancina pokušaj je koji često završava očajem i rezignacijom. No ako nemam drugog izbora (a ovakvim se terenima okrećem kad nemam drugog izbora), ne preostaje ništa drugo nego odabrati idealne uvjete za ribolov i naoružati se s mnogo volje, pa krenuti sa sistematskim češljanjem odabranog poteza svim mogućim varalicama. Ukoliko je teren dobro odabran postoje dobre šanse da brancin prije ili poslije negdje izleti, a jednom kad se to dogodi ta pozicija postaje mikro lokacija koja se pamti, i na kojoj se svaki sljedeći put zaustavlja. Iako je brancin tamo možda bio samo u prolazu, čak i u toj situaciji to znači da se brancini tim putem kreću, pa je i to veliki napredak od nasumičnog bacanja. S vremenom se takve male pozicije iskristaliziraju dovoljno da na potezu od 500 metara zabacujemo samo na tri točke …

Borba s hladnoćom

Tko se nije zatekao na moru u zimskim mjesecima i odlovio noćni ribolov po olujnoj buri, taj ne zna što je smrzavanje. Osobno sam se smrzavao čak i u finskim šumama, no nigdje mi nije bilo toliko hladno kao na moru kad se spusti zimska bura. Iako termometar rijetko pokazuje minuse, udari vjetra doslovno izvlače toplinu iz tijela i prodiru kroz kosti, tako da čak i najizdržljiviji vrlo brzo počinju cvokotati zubima. Problem sveukupnog smrzavanja obično rješavam slojevitim oblačenjem, kao i obaveznim nošenjem rezervne obleke, no ono što mi nekako radi najviše problema definitivno je problem smrzavanja prstiju. Već nakon desetak minuta ribolova po vjetru prsti postaju gotovo neupotrebljivi jer se kompletno slede, a ne daj bože da ih još i smočim, onda nokti otpadaju s mesa. Klasične neoprenske rukavice s odrezanim prstima efektivne su po nekakvim razumnim vremenskim uvjetima, ali kad se s Velebita spusti buretina, sve ono što viri iz rukavice postaje iznimno bolnim problemom. Taj problem rješavam upotrebom neoprenskih rukavica koje pokrivaju kompletan dlan i prste, ali na prva tri prsta imaju izrezane otvore kako bi po potrebi mogli izvući prste iz rukavice i obaviti nužne radnje (svezati čvor, otkvačiti ribu i sl.), te ih nakon toga uvući natrag u rukavicu i spriječiti smrzavanje. Koliko god to zvučalo glupo, te su mi neoprenske rukavice najvažniji dio ribolovne opreme tokom zimskog ribolova na moru, i nema nikakve šanse da izađem iz kuče bez njih! Dosta proizvođača nudi takve rukavice, a ja sam do sad koristio model koji proizvodi Ron Thompson, dok su rukavice sa slike proizvodnje njemačkog Behra i nabavio sam ih u Topfishingu po dosta povoljnoj cijeni. Jedino preporučam izbjegavanje Greys rukavica koje imaju izrez samo na palcu i kažiprstu, iako iza njih stoji veliko ime, meni su se raspale u doslovno dva tjedna.

Utoci slatke vode (ušća i vrulje)

Suvišno je spominjati da brancini obožavaju mjesta gdje se morska voda miješa sa slatkom. Svaki utok slatke vode sa sobom nosi i brancine koji se tamo zadržavaju, bilo da je riječ o rijeci Neretvi ili o lokalnom potočiću koji curi u more. Iako je riječ o vrhunskim pozicijama za cijelu godinu, zima je osobito dobra zato što brancini putuju prema utocima slatke vode prilikom priprema za mrijest, pa se baš na tim pozicijama može imati vrhunski ribolov. No u tome je i problem, jer su sva ušća pod strahovitim pritiskom kako ribiča tako i komercijalnih ribara, i postaje lutrija uopće naći mjesto otkud se da zabaciti, a kamoli imati lijepi ribolov. Nažalost, zbog popularnosti i dostupnosti takvih mjesta svake se godine ogromne količine brancina polove usred mrijesta…

Za razliku od ušća, vrulje se nalaze pod vodom, i obično su dosta skromne po pitanju prostora kojeg zauzimaju. Doduše postoje i vrulje koje zauzimaju doista ogromne površine, naročito u podvelebitskom kanalu. Osobno jako volim ribolov oko vrulja, jer gdje god se nalazile predstavljaju magnet za brancina, pa zbog njih čak i najsterilniji tereni pružaju šansu za ulov. Kako se često nalaze na prije opisanom kamenom terenu teškom za ribolov, njihova prisutnost maksimalno olakšava odabir pozicije i garantira da je tu negdje neki brancin. Oni se uglavnom motaju u neposrednoj blizini vrulja gdje se voda najviše muti prilikom miješanja slatke i slane vode, često uz same rubove ili čak u samoj vrulji, tako da se isplati biti precizan i odloviti poziciju što je moguće koncentriranije, jer se brancin često ulovi u prvom ili drugom zabačaju. Ukoliko je vrulja stvarno velika, ili se radi o kompleksu vrulja, mnogo je teže biti precizan i gađati mjesto gdje je brancin, u tom je slučaju najbolje raditi klasičnu lepezu i iskustvom naučiti u kojem se dijelu brancini motaju.

Potopljena armatura, kameni blokovi, stare cijevi…

Zahvaljujući našoj divnoj ekološkoj osviještenosti, more je prepuno raznog smeča koje smo unutra nabacali, počevši od opušaka pa do tisuća tona građevinskog otpada. Koliko god to bilo ružno, pozitivna stvar je da glomazni ostatci ljudskih aktivnosti privlače ribe kao magnet. Nedovršeno gradilište uz obalu, glomazni otpad, cijevi od kanalizacije, potopljena jedrilica, sve su to mjesta koja će brancin odabrati kao svoje lovno područje i gdje će se kroz cijelu zimu motati. S obzirom da je riječ o točkama koje maksimalno odudaraju od ostatka obale, to su ”zicer” pozicije oko kojih se sigurno nešto mota i kojima se uvijek isplati posvetiti nešto vremena koliko god bile estetski neprivlačne i negostoljubive.

Izbor varalica

S obzirom da je često potrebno pretraživati velike površine vode, osobno najviše volim bacati površinske varalice. Njima je moguće u vrlo kratkom vremenskom periodu pretražiti veliko područje, neupitne su lovnosti i sigurno će isprovocirati brancina u lovu, a velika im je prednost što svojim prisustvom i prolaskom neće prestrašiti brancina kojem se nije dalo podići za zarom, i nakon češljanja površine možemo ga probati uloviti nekom drugom varalicom. Silikonci su isto tako odlično rješenje za pretraživanje dna, jer se u principu brancin sad i drži na dnu, i njih koristim nakon zara. Izvrsna su opcija kad treba temeljito ispipati neku potencijalnu mikro lokaciju. Vobleri isto tako dobro love, no kako ih osobno ne volim, ne bacam ih često. No izvrsna su opcija za fini noćni ribolov i ultra sporo povlačenje namijenjeno velikoj ribi.

Dnevni ribolov

Jedna od velikih prednosti zime u odnosu na ljeto očituje se u mogućnosti dnevnog ribolova. Kako je brancin sad daleko proždrljiviji nego ljeti, a i dan traje mnogo kraće, često se može uloviti usred dana kad bi tijekom ljeta zabacivanje bilo čista utopija. Naravno, oblačno vrijeme i valovito more uvelike pridonosi uspješnosti ribolova. Prednost dnevnog ribolova je u tome što daleko efektnije i brže možemo pretražiti veće terene u potrazi za mikro lokacijama, što bi po noći bila velika muka i gubljenje vremena s obzirom na puno manji intenzitet ribolova i pretraživanja prostora. No jednom kad nađemo mikro lokacije, noćni ribolov finom prezentacijom i dalje će biti presudan u ciljanom ulovu velike ribe.

Za kraj, sjetite se da brancina iz godine u godinu ima sve manje, i da ćemo po svemu sudeći za koju godinu morati putovati u inozemstvo kako bi ih ulovili, pa zato u vodu puštajte barem one manje od kile! A ako slučajno ulovite maticu punu ikre, obavezno joj poklonite život, jer u njenom trbuhu leži budućnost ribolova na ovu prekrasnu vrstu!