Gofovi iz snova

18 min read

PRM / Broj 15 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2017.

Ovo mi sad više liči na ponašanje velog krunaša. Međutim, riba poslušno prati nekih 15 metara izvlačenja, a onda siloviti, kao vlak, kreće u dubinu. Tunja bjesomučno proklizava kroz prste, olovnice frcaju na sve strane i otvaraju ranicu na malom prstu, adrenalin je na vrhuncu! Veliki gof! Nema što drugo biti, opet veliki gof kao i jučer! Zastao je i krenuo poslušno za mnom, dopušta mi da ga povučem čak nekih 40 metara, sad bih rekao da nema preko 10-15 kila da se moram kladiti. Ali s gofovima nikad nije onako kako se čini. U tom trenutku gof je odlučio napokon pokazati svoje pravo lice, beskompromisno je jurnuo prema dnu, nema ga šanse zaustaviti, došao je do dna i tamo se ukopao.

Napisao i snimio: Marin Huzjak

Mislim da za ovu priču dio krivice treba prebaciti na zubace krunaše. Već sam dosta pisao o njima i njihovoj najezdi u zadnje vrijeme, obzirom da su svojom pojavom, zanimljivošću, svojim habitatom i načinom ponašanja dosta promijenili, odnosno poboljšali moj dosadašnji ribolov panulom. Grizu drugačije od običnih zubataca pa tome treba prilagoditi i opremu. Primjetno su ukusniji i meni i većini ribolovaca s kojima se družim i koji su ih počeli loviti, a ovo dijelom zbog toga što su manje skloni sušenju, dakle ispadnu sočniji. Žive na dosta većim dubinama, uglavnom preko 80 m, najčešće su to troznamenkaste dubine, pa je takav lov zbog svoje ekstremnosti (s obzirom na dubinu) sam po sebi vrlo poseban i zanimljiv. I konačno, na takvim lokacijama na tim velikim dubinama žive svakakvi drugi monstrumi koje svi rado priželjkujemo na udici.

Orhan na kančanicu?

Među ciljanom lovinom kojoj se potajno nadamo na takvim dubinama i terenima su i gofovi. Uglavnom to budu velike ribe, ali nisu isključeni ni feluni. Nemojte se čuditi ako naletite na jato feluna u rujnu ili listopadu na 100 metara dubine. Pritisak na ribu je velik i riba mijenja ponašanje, sve više se sklanja duboko i na ranije „nedohvatljiva“ mjesta. Na sportskom ribolovcu je da to prati i prilagodi svoje alate tomu. Tako smo mi tog zadnjeg rujanskog jutra svoje arte prilagodili dubokim krunašima i njihovom načinu griženja tih dana. Nisu gutali ješku kao zubaci, nego su lignju izvana grizli i pljucali, i tako u više navrata dok je ne smrve u manje komadiće. Najveća šansa je bilo za zakvačiti ribu s brzom kontrom. A za to je trebalo imati kratke predveze i što neposredniju vezu s ribom i ješkom. Također je potrebno raditi s manjim olovima kako bi se dobilo na neposrednosti kontakta te da krunaš rano ne odustane od započetog griza zbog težine olova. Složio sam to jutro dva različita sistema. Sebi sam uzeo svog ljubimca – Okuma Eclipz štap, 50-100 g, 185 cm duljine i upario ga s rolom Okuma Azores 5500 Blue prijenosa 5,8:1 na koju sam namotao 8-nitnu upredenicu Gosen Jigging Multicolor snage 42 lb i debljine 0,29 mm. Ovaj komplet koristim za kančanicu i panulu za krunaše tamo gdje ne očekujem ribe preko 7-8 kila. Na kraj upredenice sam vezao FG čvorom najlonski leader duljine 6 metara od običnog monofila debljine 0,60 mm. Taj leader završavam trokrakim zogulinom (virblom) ispod kojeg vezujem (na kratkoj najlonskoj pioki duljine metar) olovo čuvar od 250 grama. Na zadnji kraj ove virble ide predvez duljine 4 metra od fluorocarbona Savage Gear 100 % FC“ debljine 0,60 mm. Kraj predveza se sastoji od dvije udice u nizu s trokukom na kraju. Trokuku zabijam lignji u krakove, srednju udicu po sredini tijela, a prvu prema štapu u zadak lignje. Ta zadnja udica je klizna da se može prilgoditi veličini ješke. U prošlim brojevima Praktičnog ribolova pisao sam o izgledu ovih predveza tako da se sad neću ponavljati. Udice su veličine 5/0, a dvokuka 2/0 Owner. Smisao tanke upredenice je da bolje reže more s malim olovom pa je cijeli sistem osjetljiv na kontakt s ribom, a zbog kratkog predveza sistem je direktniji i lakše se kvači riba.

Mala dvokuka (2/0) se pokazala idealnom za ove manje ranojesenske krunaše do 5-6 kg, dok ne dođu kasnije oni veli macani. Ovo je sistem skraćene panule s kojom se polako panula niz korenat ili se njime lagano vrtite oko iste točke u 20-ak metara. Drugi sistem sam u ovom izlasku na more složio kompanjonu, svom ocu, i to jedan sada već legendarni „crveni štap“, lagan i jeftin, kojeg sam zbog smiješno niske cijene sasvim usput kupio kao žvakače na trafici, nek se nađe za kančanicu kad mi neko dođe u goste na brod, ali se ovaj štap toliko velike ribe nalovio na panulu da sam zaljubljen u njega zbog karme koju nosi. Deklariran je na 150-300 g, ali je u stvarnosti puno mekši, 50-200 g otprilike, svi mu se smiju kad ga vide misleći da je preslab za bilo kakvu panulu, ali on se uporno dokazuje s velikim ribama i oduševi sve koji ga probaju u fajtu s ozbiljnom ribom. Na njega ide legendarna stara Okuma Cedros 65 s, rola koja je odavno zaslužila penziju koliko je krasnih riba na ovom brodu ulovila, najviše zubataca od 5-9 kg. Na njoj je 300 m Gosen Jigging multicolor upredenice od 8 niti snage 55 lb. Stavio sam joj 8 metara najlonskog leadera debljine 0,70 mm. Ovo sam pretvorio u najobičniju kančanicu – dolje na kraj sam vezao olovo od 300 grama, 2 metra iznad dodao na trokrakom zogulinu pramu kao na kančanici. Ta prama je duljine samo metar od Savage Gear fluorocarbona debljine 0,60 mm s kliznom udicom 5/0 i trokukom 2/0. Ovo je predvez za malu živu lignjicu. Dubina na kojoj ćemo loviti se diže sa 92 na 84 metra, mali brakić daleko na otvorenom u kulfu. Prvo ja 30 metara prije vrha na dubinu od 92 m spuštam svoj prvi opisani sistem sa skraćenom panulom. Kad brodom zavezemo brzinom od pola čvora i dođemo na 88 m onda stari spušta svoju „kančanicu za krunaše“, pa se lagano brzinom od pola čvora vrtimo oko vrha. Njegov sistem je ispred moga, prvi prolazi s manjom lignjicom, a moja veća lignja bude nekih 10-15 metara iza, tako su konstrukcijski posloženi sistemi.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Malo prije samog vrha, na nekih 86-87 metara, naš sonar Humminbird Helix 9 s jačom sondom očitava nekoliko krasnih fleka uz samo dno, vidi se da je masa ozbiljne ribe u potrazi za hranom. Samo nekoliko sekundi kasnije njegov sistem koji je gotovo okomito ispod nas ulazi u masu na sonaru, a crveni štap na vrhu počinje poigravati – riba je zagrizla! Kontra je bila brza i odlučna, a reakcija zakvačene ribe divlja i beskompromisna. Zbog tankog predveza (0,60 mm) kočnica je podešena relativno labavo, da se ništa ne riskira. Samo nekoliko sekundi nakon njegovog griza dobivam i ja na svom Eclipzu sa Azoresicom lagani griz ribe, vrh štapa se živčano savija, ne ostavljam ribi puno vremena da mi ne pljune ješku nego povežem nekoliko snažnih kontri štapom uz namotavanje viška upredenice. Udice su se dobro usidrile, ribe prvo pružaju ozbiljan otpor, a onda kreću jedna po jedna u silovit bijeg. Kočnice proklizavaju, Cedrosica i Azoresica simultano cvile u uhu najmilijem orkestru. Double strike je najveće uzbuđenje na brodu! Štapovi su prekrasno savijeni, izgleda da smo zakvačili velike krunaše. Ribe u više navrata izvlače po 5-10 metara najlona s malim pauzama od sekundu-dvije. Međutim, nakon 30 sekundi ovo ne staje, nego se još više intenzivira, pa zaključujemo da se ne radi o krunašima nego o gofovima. Stavljam svoj štap s podivljalom ribom u nosač da mogu otići u kabinu po kučmu, pritom malo dajem gasa da ostane sve zategnuto da ovaj moj slučajno ne pljune udicu. Kad sam se vratio s kučmom, moj gof je stao izvlačiti pa sam ga lagano počeo pumpati prema gore.

Njegov se još ne da, još je gazda, i u jednom trenutku izvlači čak oko 30 metara upredenice u šutu. Iako je sistem lagan, štap mekan i savitljiv, a rola po općim shvaćanjima nedovoljne veličine za ribolov ovakvih velikih riba, ova oprema sve to odrađuje bez problema i zapravo je veliki gušt loviti na lakšu opremu. Ne treba forsirati ribu, dovoljno je samo držati zategnut štap, da bude savijen u velikom luku sa sasvim laganim pumpanjem, a riba sama lagano ide gore pa samo rolom pokupite višak upredenice. Ovaj komplet (Eclipz i Azores) sam nabavio ljetos, i u prva dva mjeseca nije imao okršaj s ribama većim od 5 kg, osim s jednom licom od 7 kila koja ga je pošteno krstila. Ovo je zapravo pravi test i veliko guštanje! Moj gof lagano, ali poslušno ide gore, ali i njegov je zaustavio bjegove. Zanimljivo je da nije bježao prema dnu nego u daljinu i čak lagano prema površini, tako da smo imali potpuno odvojene upredenice, njegova skoro horizontalno, a moja potpuno okomito ispod broda, pa nije bilo straha da ćemo se zapetljati s ribom. Nakon skoro deset minuta borbe lagana burica nas je tako odvojila od brakića gdje smo dobili grizeve i dovela na dubinu od gotovo sto metara. Sad se moj gof već svojom siluetom plavi ispod broda, predivno ga je vidjeti kako pomalo dolazi gore. Onih zadnjih nekoliko metara je, uz savršenstvo prizora, ujedno i uvijek najveća strepnja, pogotovo kad u ruke treba uzeti predvez debeo samo 0,60 mm jer više nema amortizacije štapa i rastezanja, a s druge strane je masa sa dvoznamenkastim kilama. Gof premoren izlazi na površinu, precizan i snažan potez kučmom (gafom) osigurava ribu, i sada presretan jednom rukom ubacujem preko bande u brod gofa teškog nekih petnaestak kilograma. Odmah ga ubacujem u veliki najlon od leda i stavljam sa strane da ne pravi nered, i koncentriram se na drugu još veću ribu. Crvnom štapu je ovo izgleda najveća riba do sada, ali nema zime, sve ide kao podmazano. Cedrosica namotava bez kompromisa, štap prati konstantne tupe udarce glave gofa, ali riba ide gore. Gosen multicolor upredenica je svakih deset metara obojana drugom bojom, a boje se ponavljaju u pravilnom obrascu, tako da je to super praktična stvar jer se lako zapamti raspored i stalno znam koliko još imam namotavati do kraja, tako da točno znam koliko sam udaljen od ribe, odnosno koliko je daleko riba od broda. Osim trenutka griza, nabolji dio drila je kad se ribu ugleda pod brodom. More na kulfu je u ovo doba jako bistro pa se ponekad već na 20 m ispod površine vidi velika riba. Ovog gledamo i uživamo u zadnjih 15 metara, lijeno se previja i vrti, a na površini savršenstvo tog prizora nažalost moramo prekinuti s kučmom jer ne valja odugovlačiti da nešto slučajno ne pođe po zlu. Ljudi puno gube ribu zbog nepotrebnog petljanja i odugovlačenja gdje se olabavi sistem pa riba lako pljune udicu ili zbog nepoštivanja najjednostavnijih osnovnih zakona fizike, pa kad riba snažno krene oni još jače zategnu (?!?), pa naravno najslabija karika pukne. Prekrasnu ribetinu od oko dvadeset kila ubacujemo u brod i tek sad možemo slaviti – realizirali smo double strike na dvije ribetine s laganom opremom i nekim novim hibridnim tehnikama na ekstremnim dubinama. Puno vremena treba provesti na moru za dobiti ovakvu priliku, za skupiti sve te pozicije, za dokučiti kako prezentirati sistem. Nakon toliko uloženog čovjek u ovakvim ribama napokon vidi pravu nagradu i osjeća veliko zadovoljstvo. Sve dobije svoj smisao i to je motiv za ići još dalje, istraživati i učiti više, što kasnije opet donese rezultat pa novi motiv, i to je začarani krug uspješnog sportskog ribolova. Pokušavamo se slikati s obje ribe odjednom, ali nam to ne polazi za rukom, njihova težina to ne dozvoljava. Još smo pijani od adrenalina da bi nam palo na pamet da pojedinačno sa samo jednom ribom napravimo kakvu krasnu fotografiju. Sad mi je iz ove perspektive žao, ali kad sam predoziran adrenalinom nisam svoj. Gofovi su imali 14,5 i 21 kg, bila je to odlična najava dobre jesenske sezone. Gof je riba čiju smo brojnost višestruko smanjili tako da slobodno mogu reći da je veliki gof preko 10 kg postao rijetka lovina. Sjećam se kako su mi pričali neki panulaši koji su počeli loviti prije ovog milenija, devedesetih godina, malo iza Domovinskog rata. Na svim pozicijama na rubu kulfa, pogotovo tamo gdje se dno na nekoj škalini okomito lomilo kao zid u dubinu, nisi mogao provući panulu da da ne dobiješ griz gofa. Neke punte i rubovi su držali samo velike gofe i svaki put kad bih spustio živu lignju ili živu iglicu dobio bih griz ribe od 15-40 kila.

Plivarice koje su se tih godina orijentirale na lov gofa, uz napredovanje u učinkovitosti zapasivanja, uvelike su smanjile broj gofova. Ne želim upirati u samo jednog krivca, svi smo mi skupa krivi. I panule su ih puno ulovile jer se pojavilo jako puno panula u moru. Vertical jigging je također bitno prorijedio jedan stock oko vanjskih Žirjanskih brakova; ribe je na sonaru za vidjeti nemjerljivo manje nego prije, a ostale su oprezne jedinke koje se puno teže love. Možda je i bolje tako jer će te jedinke nastaviti prenositi uglavnom te „oprezne“ gene. Uglavnom, zadnjih desetak godina svaka sezona je drugačija što se tiče količine gofova na određenim pozicijama. Bilo je tu godina kad bi se samo ulovio pokoji felun do 3 kg, a bilo je godina s krcato ribe od 2 do 15 kila s ulovom gofa u svakom izlasku. Pokušavam pratiti obrasce i neka pravila prema kojima bih zaključio i unaprijed predvidio gdje će biti gofovi u nadolazećoj sezoni i u kojim količinama, ali čim sklepam neku teoriju – u praksi to padne u vodu jer gofovi svojim pojavljivanjem ili nepojavljivanjem to pobiju. Nema druge nego peglati more, stalno istraživati nove pozicije i probavati nove cake. Ono što mi zadnjih godina ipak donosi nešto veći i redovitiji lov gofa je – duboki lov. Nekada smo u rujnu gofe lovili od 12-13 m dubine pa do najviše 30-32 m. Lovila se riba plitko i nisam imao potrebe tražiti duboko. A sad smo ih u istom periodu našli na gotovo 90 metara, predobro! Sljedeći susret s gofovima koji su veličinom subjekti ribičkih snova dogodio se zadnjeg vikenda u listopadu. U mjesec dana od ulova onih gore prvih opisanih pojavili su se i ozbiljniji krunaši koji su počeli halapljivije gutati ješku, obični zubaci su još bolje proradili i spustili se dublje i krunašima napravili konkurenciju, a tu su negdje i manji gofi koji doprinose ludilu! Kod takvog ponašanja ribe stvorili su se uvjeti i za lov teškom ručnom dubinskom panulom koju obožavam, draža mi je od lova štapom. Tu ručnu panulu za ekstra duboki lov sam detaljno opisao u Praktičnom ribolovu more u članku „Krunaš naš svagdašnji“ u siječnju 2016. , pa ovdje neću ponavljati sve detalje. Konceptualno, na drveno motovilo je namotano 300 metara monofilamenta 0,90 mm. Na prvih sto metara te osnove (ono što se najprije ispušta u more) stisnuto je 50 olovnica od 10 grama na jednakim razmacima od 2 metra. Na kraj te osnove se vezuje trokraki zogulin (virbla) na čiji „T“ krak ide olovo čuvar od 400 grama na najlonskoj pioki dugoj 150 cm. Na drugi kraj trokrakog zogulina vezujem 8 metara najlonskog leadera debljine 0,80 mm, pa na njegov kraj malu kopčicu na koju kvačim 2 metra predveza od fluorocarbona Savage Gear debljine 0,90 mm. Izgled dijela predveza sam ranije opisao, dvije udice i trokuka, ovaj put veličina 3/0 Owner jer su se pojavile ozbiljnije ribe. Prvo jutro je bilo s dosta bure, uspjeli smo dići jednog zubaca od blizu 7 kg, ali osim toga više niti griza. Bura lagano smanjuje, selimo se na još dalje i dublje terene, čekamo da zabonaca. S početkom bonace topimo veliku živu lignju u more na 95 metara dubine, očekujemo velikog krunaša. Stari je na ručnoj panuli, svako malo spušta i diže olovo čuvar, “pipa“ dno da budemo sigurni da je ješka blizu krunaša koji borave uz dno. Ima jedan kamen visine 2 metra, oko njega su najčešće. Vrlo brzo se dobiva griz ribe, ali griz je vrlo silovit i riba mu na silu izvlači odmah 20 metara najlona, jedva smo ulovili motovilo i to ispratili u more. Nakon nekoliko sekundi riba opet izvlači i sad smo sto posto sigurni da je na tunji pravi komad gofa. Ovo su nezgodne situacije kod kojih je teško procijeniti veličinu ribe, ali je sigurno preko 10 kila. Gofima manjim od toga se ipak većina pokušaja bjegova može zaustaviti bez metra izvučenog najlona, ali kod ovakvih sila je to nemoguće bez pucanja predveza. Zdrave su to jesenske ribe u naponu snage, množe svoju masu s akceleracijom bijega i eto sile za pucanje! Naravno, popuštamo mu koliko traži, i to otprilike izgleda kao ples. Kad se gof malo opusti, stari ga kontrolira i vuče gore, kad ovaj poludi, pusti se najlon da klizi kroz prste. Dosta je divlji, ovo je pravi test za svaku panulu i umješnost ribolovca, svako malo olova brzo frcaju u more, miješaju se strah, guštanje i adrenalin. Gof je sve umorniji, sve rjeđe izvlači najlon, a sve poslušnije ide gore. Izvukli smo se brodom na oko sto metara dubine na mulj, da ribe u bijegu ne zapnu za onaj kamen ili koju škrapicu okolo. Sve ide lijepo školski, borba je predivna, ali riba ide gore. Nakon nekih petnaestak minuta divljačke borbe riba umorno pliva u stranu nekoliko metara ispod površine pokušavajući se zavući ispod broda, a mi vozimo u krugu brzinom od 2-3 čvora da mu to onemogućimo. Tako pokušavajući prestići brod riba se umara i dolazi napokon na površinu, ja mu zabijam kučmu u leđa i bez odugovlačenja ga ubacujem u brod, napokon su strepnje prestale, imamo pravi trofej u brodu! Gof od 19 kilograma krasi krmu broda, zadovoljstvo je teško opisati riječima, ali panulaši dobro znaju o čemu pričam. Izvukli smo dan s prekrasnom ribom, koristimo sunce za naslikavanje i prekidamo panulanje, poslije ovakve ribe to više nema smilsla. Zadovoljni vozimo na pozicije za lignje, valjalo bi uloviti par komada da se i u nedilju imamo s čime zabavljati. Noć i nedjeljno jutro donijeli su buru, oko 7 sati smo na poziciji „duboki kamen“ – poziciji od jučerašnjeg macana. Vidimo na Helixu (sonaru) ribetinu, to me jako veseli i čekam griz, ali ništa se ne događa. Riba zbog bure nema volju, ali super je znak što je tu i stvarno je velika. Nema smisla loviti, marendat ćemo i pričekati sredinu dana da se smiri vjetar kad je sunce visoko na nebu. Nešto prije podne vraćamo se na „duboki kamen“, nadiva se velika lignja, panula se polaže u more, olovnice idu put 95 metara dubokog dna. Sonar opet pokazuje ribetinu od jutros, i to dvije! Sada je prikaz malo drugačiji, ribe su dvadesetak metara od dna i vidi se na njima da „lete“ gore -dolje – naganjaju plijen – hrane se. To je odlična prilika, kad sam procijenio da je lignja došla blizu njih, dižem nekih dvadesetak-tridesetak metara panulu, tako da lignja dođe među njih, da ju ugledaju, da ih isprovocira. Držim ju gore nekih dvadesetak sekundi, riba neće da udari, a onda opet sve naglo ispuštam na dno da ih lignja bijegom prema dnu isprovocira. Kad je lignja došla uz dno, čim sam ju malo podigao, uslijedio je silovit i beskompromisan griz. Uspjeli smo! U prvi mah je izgledalo kao da je veliki zubatac pokupio lignju i s njom se zaletio kontra mene niz korenat. Odmah sam silovitom kontrom i zatezanjem „štopao“ ribu koja je samo jako lupala glavom i pratila moje izvlačenje tunje. Ovo mi sad više liči na ponašanje velog krunaša. Međutim, riba poslušno prati nekih 15 metara izvlačenja, a onda siloviti, kao vlak, kreće u dubinu.

Tunja bjesomučno proklizava kroz prste, olovnice frcaju na sve strane i otvaraju ranicu na malom prstu, adrenalin je na vrhuncu! Veliki gof! Nema što drugo biti, opet veliki gof kao i jučer! Zastao je i krenuo poslušno za mnom, dopušta mi da ga povučem čak nekih 40 metara, sad bih rekao da nema preko 10-15 kila da se moram kladiti. Ali s gofovima nikad nije onako kako se čini. U tom trenutku gof je odlučio napokon pokazati svoje pravo lice, beskompromisno je jurnuo prema dnu, nema ga šanse zaustaviti, došao je do dna i tamo se ukopao. Ne dozvoljava mi da ga povučem, ako i krene lagano put gore ili u stranu pa uspijem pokupiti nekoliko metara tunje viška, on se odmah nakon nekoliko sekundi vrati uz dno. Kad odluči krenuti dolje nemoguće ga je zaustaviti, vidi se sad da se tu radi o doista velikoj masi. Ne pomaže nijedna caka, obično se vrtim u krugu oko ribe i tako otkrijem u kojem smjeru pliva, u kojem smjeru da vozim da mi je lakpše skupljati tunju, ali ovaj to ne dozvoljava. Puštam se bočno da me burica lagano nosi, gasim motor radi koncentracije. Ovo za sada jedino pomaže jer je riba nešto mirnija. Ovako se gof namješta točno okomito ispod nas, vidim ga na sonaru nekoliko metara iznad dna, ukopao se tamo svojom voljom i ne želi gore. Kad i dopusti koji metar, odmah se beskompromisno vraća dolje pokazajući tko je gazda, pokazujući svoju masu i kondiciju. Ovo će biti igra živaca, treba odigrati smart game jer je posrijedi nešto posebno. Naime, ovako se ponaša riba koja nije zakvačena za usta, nego negdje izvana sa strane, za leđa, drob, po boku, izvana škrga. Cijelom svojom površinom stvara otpor i uopće se ne treba umarati da bi se održao uz dno, dovoljni su mu skroz lagani pokreti repa i glave da održava tu svoju prednost i koristi masu. Nemamo šanse u napretku, ne možemo mu ništa trenutno, ali protiv ovog ima lijeka. Svaka brzopletost i forsiranje bi završilo njemu u korist – pucanjem pribora i gubitkom ribe. Jedini lijek je strpljivo igrati bez greške, držati dovoljno nategnuto i čekati da se riba umori, ali ne pretezati previše da riba ne pukne. Zbog specifičnog položaja riba se vrlo sporo umara, vrlo polako gubi energiju pa treba puno živaca i prisebnosti za sve to izdržati. Adrenalin stvara paniku, vrijeme vrlo sporo prolazi. Izmijenjujemo se na panuli da sačuvamo koncentraciju. Treba čekati da se riba lagano premori gotovo do samrti, tek će onda krenuti lagano put gore. Tako je i bilo, riba je odjednom skroz polagano krenula gore, točno sat vremena nakon griza. Izvlačenje s gotovo 110 m dubokog dna (dokle su nas burica i korent nanijeli) trajalo je čak desetak minuta. Zbog vrlo bistrog mora ribu smo ugledali kako se bijeli i zeleni na preko 20 m dubine. Lako je to pratiti zbog konstrukcije panule prije predveza. Riba vrlo polako u elipsama isplivava vanka, gotovo se ne miče, samo vrlo lijeno maše repom i tu i tamo glavom. Bio sam u pravu, kad je izašao na površinu nekoliko metara od broda, vidjelo se kako je zakvačen ispod škrga malo prema drobu. I tu na površini je napravio dva čudna lijena kruga prije nego sam ga dohvatio kučnom. Ogromna masa, ogromna tjelesina, jedna kučma mi nije dovoljna jer me strah da ne pukne štift kojim je zakvačena sama kuka za dršku, tako da vadimo još jednu kučmu iz kabine i tako ga zajedno ubacujemo u brod s dvije kučme. Mogu vam reći da su ogromno oduševljenje i sreća bili kontaminirani predoziranošću adrenalinom i nevjerojatnim osjećajem olakšanja, kao da je nešto loše bilo posrijedi a ne borba s ribom. Bilo mi je slabo od adrenalina, trebalo je nekoliko minuta da dođem sebi gledajući nevjerojatno dugu ribetinu u brodu. S digitalnom vagom sam ga jedva uspio podići i izvagati nevjerojatnih 39,6 kilograma! Ribetina od 40 kila na ruke, iznimno dug i relativno mršav, zakvačen sa strane, na podli način je iskoristio situaciju i namučio nas do bola. Za usporedbu, gofa od 35 kila (normalno zakvačenog) smo preklani na ruke s otprilike iste dubine izvukli za 18-19 minuta, a ovaj nas je prasac mučio sat i deset minuta! Bilo je još liganja u bazenu, ali nam nije padalo na pamet više loviti poslije ovakvog trofeja. Pokušavam ga podići za napraviti neku normalnu fotografiju, ali mi ne polazi za rukom to na valovima ovako premorenom. Tresem se od adrenalina i jedva se čekam maknuti s mora. To se jako rijetko dogodi, ali očito je da je gofčina od 40 kila na ruke s gotovo troznamenkaste dubine to u stanju priuštiti ribolovcu. Ovo nam je najveći dosad, ne mogu ga se nagledati. U portu dolaze prijatelji na brod, svi se iščuđavamo veličini, onaj od jučer od 19 kila izgleda kao gofić prema ovoj mrcini. U svakom slučaju, ova dva gofa u borbi na ruke su nam pružili ono što svi priželjkujemo kad izlazimo na more, to je san snova za panulaša. Kod svih ovih gofova jedna je stvar zajednička – svaki put je bilo burnje vrijeme! I kad pogledam unazad zadnjih desetak godina, velika većina ovih gofova preko 10 kg je ulovljena po burnjem vremenu. Zaključak je očit – gofovi iz snova vole buru!

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva
Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana