Inchiku i proljetne provokacije

PRM / Broj 20 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2018.

Zubatac je snažno savinuo štap do površine mora, počeo tvrdo cimati glavom i onda u dva – tri šuta izvuče iz role po metar-dva upredenice. Procjenjujem ga na četiri kila i onda ispadne. Čim je ispao, premda jako razočaran, instinktivno sam povukao prema gore inchiku u dva dugačka poteza i odmah pustio natrag da padne na dno. Međutim, u pola propadanja, novi ga je zubatac “popio“! Imamo pravu ribu na štapu, ovaj je puno veći i ozbiljniji jer je odmah počeo silovito izvlačiti…

Napisao i snimio: Marin Huzjak

Kraj zime i početak proljeća je čudan period što se tiče ribljeg apetita. Nema one halapljivosti kao u jesen, nema više nagona za debljanjem pa su skroz neki drugi nagoni u igri. Poznavajući te nagone kod ciljane lovine i prilagođavanjem našeg alata specifičnom ponašanju ribe, uvelike možemo povećati šansu za dobar ulov. Početkom proljeća more je još uvijek vrlo hladno, ali riba osjeća kako se dan vidno produžio, kako ima puno više sunčanih sati u prosjeku i kako je temperatura mora ipak lagano krenula u uzlaznu putanju. To je doba kad riba još uvijek nema izražen apetit, ali zato reagira na provokacije koje je bude iz zimskog sna. Priroda je cijela zaigrana pa tako i ribe.

Izazivanje agresivnosti i teritorijalnosti

Praksa je pokazala da se tu početnu zaigranost kod riba, bez pravog apetita, lako može isprovocirati s inchiku varalicama i tehnikom kao i slow pitch tehnikom. Nedavno smo imali dan na moru u kojem smo se ubili isprobavajući pošte na kojima smo zubacima i škrpinama nudili živu lignju na panuli. Na svakoj poziciji ih ima, vidim ih na sonaru, na svakoj poziciji su zubaci vidjeli lignju, ali nisu zainteresirani. Tu i tamo koji ugrize lignju za oko ili za vrat da odvoji glavu od ostatka tijela, tek toliko da pokaže tko je gazda na poziciji. I škrpine inače solidno lovim na panulu, ali ovog dana ništa. Prepoznao sam proljetno “mrtvilo“, odnosno nezainteresiranost ribe za prirodne mamce u sporim prezentacijama. To je trenutak kad ribu treba napasti s inchikuom i/ili slow pitch jigom. U prosjeku (ali ne nužno uvijek) inchiku mi je znatno lovniji, pa uzimam hayabusin narančasto-zlatni od čak 200 g jer radimo veliku dubinu. Pozicija se diže sa 99 na 96 m i male je površine, a ima nešto bure i južnog korenta, pa je pametnije raditi s teškim varalicama da se lakše pogodi pozicija i bolje kontrolira varalica po poziciji. Nešto su lovniji malo lakši inchikui od 100-150 g, ali današnji uvjeti diktiraju rad s teškim inchikuom. Na udice obavezno nadivam komad kraka od lignje radi bolje lovnosti i mirisa. Ovom prilikom prvi put koristim novi štap za slow jig, Okuma Cedros 80-220 g, duljine 180 cm. Kad je inchiku potonuo, pomalo ga odižem od dna kao da plešem s njim, tako da najprije malo s njim kucam po dnu pa ga onda lagano povlačim prema gore u dugim, sporim i lelujavim trzajevima. S inchikuom uglavnom treba raditi polako, ali s povremnim kraćim i bržim trzajima.

Dakle, ribu treba isprovocirati na griz. Štap je vrlo savitljiv i osjetljiv, ali i vrlo lagan, odlično leži u ruci i prav je bombončić za raditi s njim. Nakon deset sekundi različitog cimanja, udara mi riba, štap se savija, lupam kontru i riba je gore. Slijedi nekoliko karakterističnih tupih udaraca glavom i onda predaja ribe koja samo svojom težinom pruža otpor u izvlačenju prema gore. Odmah znam da imam škrpinu, ovo je njezino ponašanje. Nije borac i ne predstavlja izazov ovom štapu, ali je svejedno gušt izvlačiti ribu s ovako laganom i savitljivom opremom, pogotovo kad znaš da prema površini ide egzotična i ukusna lovina. Inchiku je pokazao u prvom ciljanom spuštanju da ovo nije dan od panule nego treba raditi proljetne provokacije s umjetnim mamcima koji koketiraju s malo prirodnog. Na površinu izlazi predivna škrpina od 1,10 kg koja mi je krstila novi štap i napokon dodala boju u bazen za živu ješku. Inače, bazen je praktična stvar jer u njemu možete čuvati i ulov. Odrađujemo još jedno spuštanje s inchikuom i slow pich jigom, ali bez uspjeha i odmah se premještam. Ne volim forsirati pozicije, obično ako u prvom spuštanju ne dobijem griz više ni ne ponavljam nego idem dalje jer sam se ispraksirao precizno u metar spustiti inchiku na najudarniju točku, pa ako tu ne udari obično ne udari ništa pametno ni poslije ni dalje od toga. Nisam od onih koji će strpljivo „trpiti“ na istoj poziciji i skupljati arbuniće i kanjce, volim tražiti jednu, ali konkretnu glavu.

Ogroman zubatac 8 + kg

Dolazimo na jedan rub s 84 na 78 m, uglavnom drži velike zubace (6+), pokoji gof, škrpina, pagrić, kovač. Tu ćemo na jednom štapu (Okuma Eclipz + Azores 90) provući klasičnu panulu, a na drugom štapu ćemo vući inchiku. To s povlačenjem inchikua je već hibridna tehnika između panule i klasičnog vertikalnog vođenja i pokazalo mi se izvrsnim za škrpine. Ali ovdje znam da me zubatac čeka kojeg treba pravilno isprovocirati u pravom trenutku. Ostavljam za tu priliku i dalje novi štap „Cedrosić“ 80-220 g na kojeg smo montirali rolu koju najčešće upotrebljavam za inchiku – Okuma Azores 5500 blue. Na njoj je upredenica Gosen Jigging 8x multicololor 300 m u jačini 42 lb promjera 0,29 mm. Ljudi uglavnom u prosjeku koriste slabije upredenice i tanje promjere za inchiku, ali ja čekam jače glave i volim imati opremu s rezervom snage. Na kraju upredenice je preko FG čvora (pitaj youtube) spojeno kao predvez 4 m fluorocarbona Mustad 0,60 mm, i na kraju tog predveza preko kopčice spajam inchiku. Obzirom da smo u pokretu zbog klasične panule, ostavljam onaj teški narančasti inchiku od 200 g. Sve je dobro podešeno, osim što pribor ima jednu falingu (manu) koju ću kasnije opisati. Najprije smo rastegli panulu s kojom se namještamo i polako vučemo lignju prema najudarnijoj točki. Tek kad smo došli iznad pretpostavljene točke griza spuštamo inchiku. Četvero nas je u brodu pa se dva po dva izmjenjujemo na priboru u moru kako mijenjamo pozicije. Frend lagano cima inchiku, ali cijelo vrijeme jednolično kao da je pomalo zaspao uslijed slabe aktivnosti ribe. Vidim da smo iznad ribe, imam onaj poseban osjećaj pa mu uzimam štap. Samo sam dva puta cimnuo inchiku na drugačiji način i to je bilo dovoljno da se na griz isprovocira riba koja ne želi lignju. Zubatac je snažno savinuo štap do površine mora, počeo tvrdo cimati glavom, i onda u dva – tri šuta izvuče iz role po metar-dva upredenice. Procjenjujem ga na četiri kila i onda ispadne!

Čim je ispao, premda jako razočaran, instinktivno sam povukao prema gore inchiku u dva dugačka poteza i odmah pustio natrag da padne na dno. Međutim, u pola propadanja novi ga je zubatac “popio“! Imamo pravu ribu na štapu, ovaj je puno veći i ozbiljniji jer je odmah počeo silovito izvlačiti. Sve je u sistemu super osim jedne stvari, a to su loše – slabe udice koje u originalu dođu uz inchiku. Nisam ih stigao zamijeniti pa sam podesio kočnicu da bude mekana da mi riba ne izravna ili ne slomi udicu. To je dobra taktika i znam velike ribe na skroz male i slabe udice tako izvući, ali ovdje je opasno jer su preoštre stijene. Vozimo jako s motorom okomito prema dubini da pokušamo ribu iskontrolirati i odlijepiti od ruba. Rola zuji i divlja kao luda, ekipa na brodu je u deliriju i doslovno vrišti od uzbuđenja. Štap se savio brutalno, ali nevjerojatno koliko tako savijen ima snage i kako djeluje pouzdano, predobar je osjećaj s njim loviti. Riba se nakon 30 sekundi napokon malo primirila, konačno je prestala izvlačiti i sad ide onaj trenutak odluke u kojem mu okrećem glavu prema sebi i povučem ga gore metar. Ali ovo je stara prefrigana zubačina od preko 8 kila, ima taj puno utakmica u nogama, zna da je među stijenama pa jurne još jedan zadnji put do kraja svom snagom i silinom koja mu je ostala, rola opet vrišti i nakon tri-četiri sekunde prasac je uspio prepilati predvez na stijene. Neshvatljiva lakoća ispravljenog štapa pomiješana sa snažnim emocijama uslijed gubitka kapitalne ribe. Ubili smo se cijelo jutro od rada da bismo oko podne dobili ovaj griz, to je ono na što idem, „go big or go home“, ali ovaj put ćemo morati potpisati poraz. Ljut ‘ko pas na sebe što nisam promijenio na jake udice jer bih onda mogao imati tvrdu kočnicu i riba ne bi imala priliku prepilati na stijene. Svima nam je u ušima ostalo ono brutalno zujanje role, slika Cedrosića savijenog do površine… Prolaze mi svi filmovi kroz glavu, prvo je jedan zubac ispao i odmah nakon dvije sekunde je ovaj prasac ugrizao, koja šteta da nije u brodu.

Egzotične delicije

Nakon prevezivanja novog inchikua sada napadamo ribu na poziciji držeći se okomito sa četiri kompleta: dva inchikua, slow pitchom i klasičnim jigom od 150 g. Međutim, dva su se zubaca spasila i napravila dolje dar-mar, popalili su sve alarme, znam da nećemo dobiti ribu. Nakon malo forsiranja pokušavamo opet s lignjom, ali samo ju je jedan zubac kratko ugrizao i pljunuo da nam pokaže da ovdje danas nemamo što raditi. Ne volim forsirati poziciju i ribu koja ne radi još više nasilu navikavati na jigove i lignje, ovu poziciju vjerojatno više neću dirati do jeseni, nek me riba zaboravi, nek se opusti i dodatno nadeblja. Na jake udice novog inchikua za novu poziciju nadivam nove krakove od lignje i trakice izrezane iz plašta lignje. Inchiku koji je nadiven opisanim komadima lignje je najmanje pet, a vjerojatno i deset puta lovniji od praznog inchikua. Ovaj hibrid umjetnog i prirodnog daje najbolje rezultate. Inchiku svojom vizualnom pojavom (bljeskanjem i oblikom) privlači ribu, iritira je da se riba zaleti skroz nosom do suknjice (silikonske “lignjice) od inchikua. Međutim, obzirom da ribe imaju razvijen njuh pa i osjetilo okusa na usnama, kad se nosom približe inchikuu na kojem nema ješke, „pročitaju umjetninu“, okrenu se i odu.

Međutim, s ovako nadivenim udicama, riba kad se približi naleti na miris i okus koji joj potvrđuju da je inchiku plijen vrijedan dovršetka napada. To je tajna dobre lovnosti inchikua, spoj pozitivnih karakteristika više sistema. Pogotovo u proljeće, gdje ribu treba zainteresirati, isprovocirati i igrati na kartu njene teritorijalnosti, ali onda biti i dosljedan u spremljenoj prijevari tako da varalica i okusom i mirisom sliči na plijen. Dok se pripoštavamo (selimo s pozicije na poziciju) prolazimo preko neke inače sasvim bezvezne ravnice, na sonaru (Huminbird Helix 9 sa sondom 1 kW) na 50 m vidim uz dno zanimljivu ribu koju procjenjujem na veličinu od oko 2,5 kg. Možda nekom zvuči smiješno ili SF, ali kad se na dobrom uređaju dovoljno ispraksiraš, uz predznanje kao nužnu podlogu lako možeš na prikazu ekrana pobrojati i izvagati ono što se dolje nalazi. Riba me zaintrigirala pa se okrećem nazad i kažem frendu da drži inchiku na površini dva metra iza sonde na krmi i čeka moj signal. Čim sam opet došao iznad ribe, on na moj znak spušta 200 gramski inchiku roza-glow boje. Čim je obojano olovo s lignjom u suknjici palo na dno, riba je “popila“ i u kontri savinula štap. Bori se kao mali zubatac, štap se atraktivno savija, rola povremeno proklizava, ali Cedrosić to odrađuje bez problema i čini mi se da ćemo ipak danas imati nešto dobro i atraktivno u brodu. Međutim, u dubini se ukazuje riba, 10 metara pod površinom i ne bijeli se kao sparid, nego ima neku mutnu svijetlozelenu boju. Vrti se i tek 2 metra ispod površine kužim da je to ogroman kovač, predivna debela riba bespomoćno ulazi u opraru (podmetač) i to je razlog za pravo veselje. Ne možemo se načuditi, ne znamo je li ovaj prekrasan šampjer duži ili deblji, u svakom slučaju pravi kapitalac. Radoznalost je prejaka, vadim vagu koja za ovu egzotičnu deliciju pokazuje kapitalnih 2,85 kg! Ovoliki kovač se ne lovi svaki dan, unio nam je na brod radost i pozitivu tako da više nismo u bedari zbog gubitka kapitalnog zubaca.

Kovači, škrpine i krunaši

Kovač se nakon nekoliko slika pridružuje onoj škrpini u bazenu i pogled na tu lijepu šarenu scenu definitivno potvrđuje da se danas treba okaniti panule i lignje te nastaviti provocirati ribe s inchikuima i slow pitch varkama. Provrtjeli smo se tu još malo, digli još jednog ranja (pauka) od nekih 60 deka, vratili u more arbunića od 30, i brzo selimo na novu poziciju. I ova je pozicija plića (barem za moje pojmove), radi se od 50 do 55 m dubine. Zbog toga ćemo koristiti nešto lakše inchikue, od 100 do 130 g. Provrtim se malo sonarom iznad da snimim situaciju gdje je riba, kako se okrenula u odnosu na korent, itd. Sad ćemo raditi s četiri sistema, uzimam sebi štap Okuma Azores Slow jig 60-140 g duljine 203 cm, kojeg smatram optimalnim kompromisom što se tiče duljine, snage, savitljivosti i osjetljivosti, to je štap koji s jedne strane zbog osjetljivosti može osjetiti i najmanje pipkanje i animirati najlakše inchikue, a s druge strane zbog stvarne snage i žilavosti u savijenom položaju može iskontrolirati i svakog gofa uz pravilan rad i strpljenje. Pravi mu društvo dobra stara Cedrosica koja je u pet godina izvukla riba i ribe prvenstveno na panulu (ali i na inchiku, krunaše čak do 8,5 kg) i nikad nije zakazala. Na sonaru vidim oblak ribe iznad dna, tragovi su nervozni i aktivni, znači riba radi. Prema dnu tonu dva inchikua (Hayabusa i Molix Kiku) i dva slow pitch jiga – Kanji Free Flip u veličinama 160 i 200 g. Ekipa skuplja batoglavce i manje arbune (to je ona gužva na sonaru), a ja s Azoresom uspijevam na dnu isprovocirati griz bolje ribe – nekoliko jačih udaraca glavom i ostane samo obješeni teret. To je nova škrpina, procjenjujem ju po otporu na pola kila, ali se varam zbog promjene štapa – na površini nas je više nego ugodno iznenadila sa svojih 90 deka. U sljedećem spuštanju kvačim još jednu, ali ova je bila mala oko 35 deka, snimamo puštanje i gledamo ju kako sretno pliva natrag prema dnu. Slow pitch danas ne daje rezultate, ali treba more ugrijati koji stupanj da se kod ribe skroz razvije proljetna teritorijalnost, pogotovo oko perioda mrijesta. Ovaj Kanji Free Flip nam je jednom čak donio dva veća jastoga. Preporučam montirati dvije udice gore i dvije dolje! Za provokativniju animaciju inchikua su bolji mekani štapovi, više se grizeva dobije. Međutim, kod mekših štapova je kontra loša, praksa je pokazala da se udice lošije kvače i riba više ispada. Kad se love krunaši, zbog toga koristim za inchiku Okuma Eclipz kojeg inače koristim i za panulu. Naučio sam i s njim pravilno animirati inchikue pa zbog tvrdoće štapa imam dobro kvačenje i nema ispadanja. Kad smo se dotakli krunaša, vidim po netu da se lovi puno nedoraslih primjeraka ispod 1 kg. To je riba koja naraste preko 20 kg, mislim da stvarno nema smisla tamaniti ribice od po’ kila, dopustite im da narastu i da vam se na udicu vrate kad budu kapitalnih dimenzija. U Jadranu trenutno imamo jedan super pozitivan trend u naseljavanju krunaša, sve ih je više i sve sjevernije odlaze, nastanjuju Jadran masovno, nemojmo to zeznuti! No da se vratim na priču; škrpine su stale, samo su mali arbuni grickali. Nema veze, imamo u bazenu dvije lijepe škrpine i kapitalnog kovača, spasili smo dan i možemo kući zadovoljni. Pokušat ćemo zaboravit onog monsruma od zubaca koji negdje šeće s 200 gramskim inchikuom u gubici. Dajem mu tri – četiri dana da ga se riješi, a znam da će on to napraviti i prije. Stara je to iskusnjara, skoro je platio glavom što je nasjeo na provokaciju inchikua, ali ga je vlastito iskustvo još jednom spasilo. Pred nama je odličan period za lov i provokaciju ribe s inchikuima, light i slow jigovima. Ne zaboravite varalice malo oplemeniti komadićem nečeg prirodnog, ukusnog i mirišljavog. I stavite jake udice da ne grintate kao ja zbog izgubljene ribe.