Lovina sportskih ribolovaca jučer, danas, sutra

16 min read

PRM / Broj 11 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2016.

Koliko je bilo ribe u moru prije u odnosu na danas i koliko će je biti u budućnosti?

Piše: Pero Ugarković

Svima je poznato kako je jedna od najčešćih izjava svakoga tko želi nešto kazati o moru kako je prije bilo više ribe nego danas ili kako uskoro neće biti ribe jer ćemo ju poloviti. Je li to točno? Prije čitanja ovog članka trebamo uzeti u obzir da su ribe koje mi lovimo samo jedan mali, nama vidljiv i zanimljiv dio mora. Ribe same po sebi su dio morskog makro svijeta, mada u prvim stadijima života pripadaju nečemu opet nama slabo poznatom i nevidljivom. Morski mikro organizmi i oni o kojima nitko ne govori (poput koralja, algi, spužvi, plaštenjaka itd.) jednako su važni za budućnost našeg mora, a bez tih slabije poznatih i uglavnom nepoznatih oblika života nema puno smisla govoriti ni o budućnosti riba jer sve što je nama u moru zanimljivo povezano je s organizmima kojih nismo ni svjesni da postoje.

Da bismo dali odgovor na pitanje je li prije bilo više ribe moramo prvo definirati neke stvari jer svatko na temelju svojih iskustava i priča može reći da ili ne, međutim, tako nećemo ništa naučiti. Jadransko more broji preko 400 vrsta riba čiji broj raste, dok broj vrsta koje su se jednom ulovile (a u zadnje vrijeme ih nema u Jadranu) ne raste toliko brzo. Osim rasta broja novih vrsta riba naravno da raste i broj ostalih vrsta organizama koji žive u jednoj izrazito zamršenoj hranidbenoj mreži. O svijetu jadranskog podmorja ne znamo još niti 1% ako usporedimo s time koliko znamo o ekologiji jedne šume ili livade na kopnu. Razlog zašto o moru još uvijek ne znamo gotovo ništa su naravno ograničene mogućnosti izvođenja eksperimenata i promatranja. Još će morati proći puno godina da otkrijemo važne tajne morskog okoliša. No danas ipak nešto malo i znamo i od toga možemo razvijati teze.

Jadransko more je suptropsko, promjenjivih godišnjih ciklusa saliniteta, temperature i strujanja koji su njegovim morskim stanovnicima i bez utjecaja čovjeka zadali jedan strašan tempo prilagodbe radi opstanka i zato su manje osjetljivi nego stanovnici tropskih i hladnih mora i najmanje promjene nekog parametra poput temperature mogu uzrokovati masovno izumiranje. Nemamo povijesne podatke o kretanju svih parametara, ali možemo se složiti da je u prošlosti bilo različitih ciklusa koji su bili uvjetovani globalnom klimom i pritokom morskih struja iz Jonskog mora. Sve što živi u Jadranu izloženo je različitim sezonskim utjecajima pa je normalno da je jedna godina pogodovala jednom organizmu, a druga nekom drugom, isto se može kazati i za duže razdoblje od jedne godine. Određene vrste mrijeste se kada su za to pogodni uvjeti, najizražajniji biološki uvjet mrijesta je temperatura, a kako smo rekli uvjeti nisu uvijek isti, tako da će o mrijestu jedne vrste riba ovisiti i buduća brojnost više različitih riba. Jedna vrsta može ovisiti o drugoj jer se njezina mlađ hrani mlađi druge ribe. Jednoj vrsti može pogodovati godina kada je više oborina zbog unosa minerala u primarnu proizvodnju, drugoj vrsti možda upravo to ne odgovara. Ako želimo stabilno održivo ribarstvo onda imamo obvezu ulagati sredstva u otkrivanje tajni mora i na tome možemo temeljiti bolju ribarsku politiku. Na nadogradnji znanja možemo i graditi sebe kao sportske ribolovce na način da koristimo znanje o moru kako bismo bili uspješniji u ribolovu uz sigurnost da nikada ne ostanemo bez resursa od kojih živimo.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Čovjekov utjecaj na morski ekosustav danas je neizmjerljiv, a to se naravno odnosi i na Jadransko more. Osim nekontroliranih masovnih prelova svih ribljih vrsta, anarhije na moru, izgradnje velikih luka i ostalih infrastrukturnih objekata koji su narušili dotadašnju obalnu hranidbenu mrežu, unos zagađivača, bilo kemijskih, zvučnih ili svjetlosnih, otvaranje nekih morskih kanala koji su otvorili put novim vrstama da se nastane na novim područjima, balastne vode velikih tankera koje donose morsku vodu iz drugih mora, akvakultura pa i akvaristika i naravno klimatske promjene, čak i jedan mali sportski ribolovac mogu utjecati na promjenu morskog ekosustava. Možda se utjecaj jedne osobe ne može mjeriti sa utjecajem upotrebe globalne tehnologije i napretka, no on postoji, a što je više ljudi na moru to je taj utjecaj i veći. Mnogi ljudi opravdanje za svoje neodržive i ilegalne postupke u ribolovu nalaze upravo u tome što se uspoređuju s drugima zamišljenima kao nemilosrdnim uništavačima svega što pliva, a takvo razmišljanje je naravno pogrešno na više razina i ono služi da učinimo ono što smo zamislili bez osjećanja grižnje savjesti. Svi znamo da postoje ljudi koji se ne libe poloviti koliko mogu, ali to ne znači da mi moramo sebe prilagoditi njima već je u našem interesu da nitko ne bude takav.

S nostalgijom se prisjećamo starih vremena kada su ribe bile brojne i lako smo ih lovili, i svi se slažu da je danas teže prevariti ribu, ali ponekad, kada nas krene, učini nam se kako je more ipak bogato i sve što trebamo je biti pametniji od drugih ribolovaca i ribe. Ukoliko želimo biti apsolutno precizni u našim tvrdnjama onda odgovor na početno pitanje, ima li danas manje ribe ne može biti da ili ne, takav odgovor se niti ne može dati. Prije pedesetak godina zasigurno je bilo lakše uloviti ribu nego danas. Nije trebalo (koliko danas treba) ulagati velike novce u opremu i trošiti vrijeme na učenje delikatnih smicalica koje nam danas olakšavaju ulov, riba je bila hrabrija i mogla se uloviti na bilo kojoj lokaciji. Postoje dva moguća objašnjenja zašto je danas ribu teže prevariti. Prvi je naravno onaj kojeg svi rado ponavljaju, a to je da riba sa iskustvom uči izbjegavati opasne situacije kao što ribe u akvariju znaju kada će biti hranjenje pa pojure prema površini. Naravno, puno je različitih vrsta riba pa se za svaku ne može tvrditi isto, ali svi smo lovili ribe koje su već netom prije bile ulovljene pa se opet ulove. Vidljiva razlika današnjeg i nekadašnjeg ribolova je da danas moramo biti strpljiviji i čekati određeni sat kada će riba zagristi umjesto da jede kad joj se hrana ponudi (čega se stariji ribolovci rado prisjećaju). Za vrijeme te ure riblji mozak je više orijentiran na hranu nego na ostale faktore preživljavanja, što je u skladu sa iskustvenim objašnjenjem, ali i drugim odnosno genetskim objašnjenjem promjene ribljeg ponašanja. To genetsko objašnjenje govori da riba nasljeđuje ponašanje od svojih predaka biološki. Ukoliko smo izlovili neoprezne ribe, one opreznije koje su ostale, svoje će oprezne gene prenijeti na sljedeću generaciju. To bi objasnilo zašto su nekada ribe oprezne iako smo uvjereni da nikada nisu imale susreta s čovjekom. Je li pravi odgovor jedan od ova dva ili možda kombinacija oba faktora nemoguće je trenutno odgovoriti.

Čega ima više nego prije?

Jadran je veliko more i nije svako mjesto prelovljeno u isto vrijeme, neka mjesta još uvijek kriju bogate terene gdje se riba može uloviti gotovo prilikom svakog obilaska. More nam je veliko, a broj stanovnika na sreću nije toliki da je more konstantno na udaru svih mogućih alata. Kada bismo zaronili na mjesto na kojem danas nema ribe (možda zato jer je prelovljena), a znali smo da je prije pedesetak godina tu bio „riblji eldorado“, zatekli bismo brojne vrste riba kako neometano plivaju – mnogo od tih vrsta danas ima puno više nego u starim uspomenama. Razlika je ponajviše u starosti ribe, odnosno njenoj veličini. Ako uklonimo velike i stare ribe tada mlađima prepuštamo poziciju. Danas je more prepuno mladih i nedoraslih riba, ali te ribe nikako da narastu kako bismo mi htjeli. Kada ugledamo malu ribu ne pada nam na pamet reći da u moru ima ribe jer to nije naš ciljani ulov. Te mlade ribe nekada davno ne bismo vidjeli u tolikom broju kao danas. Rast ribe je spor, prosječnoj ribi treba četiri do pet godina da dođe do jedan kilogram težine, a to vrijeme treba preživjeti. U moru u kojemu nema puno neprijatelja i konkurencije lakše je preživjeti, ako uklonimo velike ribe uklonili smo i neprijatelje i konkurenciju. Lako je pretpostaviti da konstantni ribolov koji je orijentiran uglavnom na veće primjerke, znači one starije, dovodi do situacije da u moru ima puno više riba manjeg rasta, a onih većih gotovo više i nema. Kada iz hranidbenog lanca uklonimo one ribe koje se gozbe ribljim jajašcima i larvom onda je jasno da će brojnost male ribe biti veća. Danas se s popularnošću društvenih mreža može pratiti koliko je tko ulovio na nekim lokacijama i koje su tim ribolovcima lovine. Veći broj riba manjeg rasta u odnosu na ranije ribolovne izlete vidljiv je na primjeru orada, ali i još mnogim vrstama koje se neometano mrijeste pa dolaze na terene na kojima nemaju veliku konkurenciju. Danas je lakše uloviti veći broj orada nego ikada, međutim, radi se o manjem prosječnom primjerku u odnosu na nekadašnje ribolovne lovine. Današnji veći broj orada plod je uzgajališta gdje se nesmetano mrijeste, no u tim uzgajalištima geni orada nisu autohtono jadranski.

Orada nije jedina riba koja je brojnija nego inače, sigurno ste primijetili da je broj strijelki zaista velik i ima ih po cijeloj obali. Prije samo deset godina za strijelku su znali samo oni koji su lovili oko Ploča, a prije dvadeset rijetki su znali da ta riba živi u Jadranu. Starije literature nemaju niti sliku strijelke već crtež, a razlog je naravno taj da se strijelka nije lovila, nije je niti bilo. Danas je strijelka posvuda, a zbog svoje agresivnosti mnogi su zabrinuti da će učiniti štetu ostalim vrstama. Treba uživati dok je ima i loviti velike primjerke ribe koja je i borbena i ukusna, zar to nije ono što želimo osjetiti u sportskom ribolovu? Zbog toga što toliko malo znamo o moru ne možemo biti sigurni hoće li strijelke biti prisutne i za deset godina. Ne postoji način da to utvrdimo osim da svi zajedno pokušamo naučiti što više možemo uspoređujući podatke svakog pojedinca koji ima doticaja s morem, međutim, ribolov je trenutno u našem mentalitetu sinonim za slobodno iskorištavanje mora bez pretjerane odgovornosti za budućnost, a s obzirom da od drugih ribolovaca čuvamo svoje umijeće, pozicije, kvalitetu i kvantitetu lovine, velika količina ulova nikada neće biti obrađena znanstveno onako kako bi trebala da možemo morem gospodariti racionalnije. Takvim pristupom napredovat ćemo sporo ili nikako, a situacija u moru će se mijenjati sve brže i brže i sve teže ćemo se moći prilagođavati.

Konkretno za strijelke nema znanog razloga zašto se njihov broj povećao, neki znanstvenici špekuliraju da je to zbog kolapsa inćuna u Crnom moru koji se dogodio prije dvadesetak godina. Strijelke su se tradicionalno mrijestile na jugu Crnog mora jer je tamo nekada inćuna bilo u izobilju. Inćun je u Crnom moru gotovo nestao nakon što je u to more iz Crvenog mora stigla jedna vrsta rebraša koja se hranila njegovim jajašcima, to se na sreću nije dogodilo u Jadranu. Osim strijelke za neke ribe vidimo trend migracija prema sjeveru što bi se moglo objasniti klimatskim promjenama, poput recimo bijele kirnje (Epinephelus aenus) koja je danas brojna lovina u južnom Jadranu, a odnedavno se pojavila još jedna tzv. češljasta kirnja (Mycteroperca rubra). Objema vrstama odgovara toplije more južnog Mediterana. Također su sve češći ulovi riba iz porodica bitnica poput plavog trkača (Caranx crysos) i falšuna (Caranx ronchus), u Jadranu otkrivenog tek 2014. godine, a to su ribe koje su u afričkom dijelu Mediterana uvijek bile „kod kuće“. Vidljivo je da se ribe iz juga pomiču ka sjeveru i to je fenomen koji nije samo karakterističan za Jadran. Postoje znanstveni radovi koji prognoziraju porast ulova na sjevernim područjima za 30-70%, dok će ulov u južnijim područjima samo zbog klimatskih promjena opasti za 40 – 60%.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Klimatske promjene moguće je pratiti i na Jadranu i to na vrstama koje su oduvijek živjele u njegovom južnom dijelu, danas te vrste možemo loviti i na sjevernom dijelu Jadrana. Zapadna obala Istre jedno je od bogatijih ribolovnih područja na Jadranu, a tamošnji lovci sve češće susreću kirnje, barakude, gofove, hobotnice i jastoge. Barakude su se prošle godine odjednom zajedno sa strijelkama pojavile i u riječkoj luci. Barakuda je interesantna jer upravo po izvještajima s ribolovnih internetskih foruma možemo pratiti njezino premještanje k sjeveru. Na jugu su bile brojne devedesetih kada je ustanovljeno da u Jadranu obitava žutousna barakuda (Sphyranea viridensis). Tada je ova vrsta barakude bila egzotičan ulov. Početkom ovog stoljeća barakude su se počele loviti uz obale Žirja pa sve do Malog Lošinja, a sada evo i po cijelom Jadranu. Naravno, teško je nabrojati sve vrste koje su se pomakle k sjeveru, ima tu još mnogo vrsta riba i ostalih morskih organizama, a nove se javljaju iz godine u godinu. Trenutno su aktualne dvije vrste, Lagocephalusa odnosno napuhača, koje su se u samo dvije godine iz potpuno nepoznatih vrsta udomaćile u našem moru i sada ih ima sve do Dugog otoka. Vrste su došle iz Crvenog mora Sueskim kanalom, a već su na području Izraela i Cipra vrste koje dominiraju u ulovima tamošnjih profesionalnih ribara. Ove dvije vrste su ujedno i najopasnije vrste Jadrana zbog svog otrova u jetri i po koži, ali o toj temi ćemo nekom drugom prilikom.

Čega ima manje u odnosu na prije?

Najavljenim proširenjem Sueskog kanala i sve većim brojem tankera koji dolaze u Mediteran broj vrsta će se povećavati, a s njima i broj opasnih vrsta koje mogu utjecati na budućnost našeg mora, ne zaboravite da ribe nisu jedini morski stanovnici, oni su samo najatraktivniji zbog strasti koju svi dijelimo, a balastne vode npr. donose velik broj sitnih organizama i larvi. Svi ste čuli za alge Caulerpe, one su samo jedna obitelj od brojnih algi i mnogih drugih vrsta životinja iz drugih mora koje naglo postaju prijetnja jadranskim autohtonim vrstama. Svima poznate i razvikane alge Caulerpa, Racemosa i Taxifolija, „nedavno“ pristigle u Jadran, postale su poznati sinonim za istiskivanje autohtonih vrsta . Taxifolija je stigla nepažnjom akvarija u Monaku a Racemosa Sueskim kanalom. Danas je posebno opasna Racemosa jer polako zauzima područja na kojima žive Jadranske alge i životinje koje će se, bar za sada, radije preseliti nego prilagoditi te tako smanjiti ekološku bioraznolikost. Bez te bioraznolikosti smanjuje se prostor na drugim karikama hranidbenog lanca za razmnožavanje. Naša poznata morska cvjetnica posidonija također je ugrožena, iako nam se tako naizgled ne čini. Ona je posebna iz razloga što se u njoj skrivaju nedorasle vrste riba, zato se ponekad posidonija naziva morskim jaslicama. Ova vrsta morske trave obnavlja se jako sporo, treba proći nekoliko stoljeća da ponovo naraste tamo gdje je iščupana sidrenjem ili mrežama. Prošlom promjenom zakona o morskom ribolovu u zakonsku regulativu smo uvrstili odredbu kojom se zabranjuje lov mrežama preko polja posidonije, međutim, u praksi će to biti teško kontrolirati.

Na sreću, Jadran je pošteđen velikih ekoloških katastrofa, ali broj tankera koji dnevno prođu do luka na sjevernom dijelu je velik, ne moramo pisati kakav bi se kolaps dogodio kada bi se samo jedan od njih nasukao. Nedavno aktualna tema o naftnim platformama pokazala je slabosti sustava zaštite jer za takav scenarij nismo spremni. Ne bi nam pomogli niti Talijani jer ni oni nisu sposobni brzo i efikasno sanirati takvu katastrofu, možemo se samo nadati da se katastrofa neće dogoditi. Povećan broj turističkih jahti također sa sobom donosi određena zagađenja koja će negativno utjecati na stabilnost morskog okoliša, ali povećan broj turista nosi sa sobom ono što mnogi priželjkuju, a to je povećana potražnja za dobrom ribom, a s njom i veći udar na priobalne resurse.

Ipak, najveći utjecaj na morske resurse ima prekomjerni ribolov, sve ostalo što smo do sada pisali tek je mali dio onoga što se do sada učinilo prekomjernim ribolovom. Vrste koje su povećale svoju brojnost u Jadranu nisu to učinile našom zaslugom već stjecanjem okolnosti, ali one koje su smanjile svoju brojnost smanjile su ju direktno zbog nas i našeg prekomjernog ribolova. Nedavno je jedna anketa među sportskim ribolovcima pokazala da je ova sezona lova na palamide bila znatno lošija od prošlih, a razloge zašto možemo vidjeti na pučini svakodnevno. Ribolov je zanat koji je prehranjivao priobalno stanovništvo milenijima. Prekomjerni ribolov bio je poznat čak i Rimljanima pa su donosili zabrane lova na određenim područjima. Prava ekspanzija ribolova dogodila se industrijalizacijom u prošlom stoljeću i od tada more se više nikada neće oporaviti. Ribolov je naravno još uvijek nužan za opstanak čovjeka i bilo bi iluzorno očekivati da ljudi prestanu loviti ribe u velikim količinama i zarađivati koliko mogu, međutim, možemo i moramo naći načina kako regulirati ribolov, kontrolu i uskladiti te aktivnosti s morskom ravnotežom i socijalnom stabilnošću.

I oni koji rade prelove zbog „preživljavanja“ imaju jeftino opravdanje, a ono je da ribolovom nećemo ugroziti riblje vrste. To je istina, ulov velike količine ribe neće ugroziti riblju vrstu, osim u par izuzetaka poput jesetri ili hame koje su nestale iz Jadrana jer su sporo rastuće ribe čija su matična jata živjela u uskom području. Jednom kada polovimo to matično jato ono će zauvijek nestati. I druge vrste imaju matična jata, međutim, na njihovu sreću, ona su lokalna i brojna po cijelom Jadranu, što nije bio slučaj za hame i jesetre. Matično jato je razlog zašto nije bitno pitanje je li vrsta ugrožena koliko je bitno pitanje je li ugroženo matično jato određene vrste. Ako uništimo matično jato tada je pozicija na kojoj je obitavalo to matično jato zauvijek promijenjena, a s time i sav ostali život i riblje vrste koje ne spadaju u vrstu iz ulovljenog matičnog jata. Uzmimo na primjer brancina koji se redovito pojavljuje na mjestima gdje nije velik ribolovni napor, dok je na nekom drugom mjestu postao rijetkost. Na tom području gdje su matična jata brancina prelovljena ima brancina iz drugih udaljenijih matičnih jata. Ribe poput brancina često prođu veću udaljenost prije nego se vrate u njihovo izvorno matično jato, ali ono jedno jato koje se tu mrijestilo stoljećima je nestalo, a s njime i višestoljetni hranidbeni lanac. To se događa posvuda u svijetu pa i u Jadranu. Ne može se uloviti cijelo jato koje obitava na nekom području i onda izjaviti kako su to sve veliki primjerci i kako ta vrsta ribe nije ugrožena, to nažalost nije dovoljno niti kao opravdanje niti kao činjenica. Takva promjena je nepovratna i nitko je neće biti svjestan. Ronioci su nekako najviše svjedoci promjena u morskom okolišu koje se zbilo prije i nakon ribolovne aktivnosti. Ukoliko sa ludrom ili ciplarom ulovimo sve velike zubace, to područje apsolutno promijeni svoje odlike i promjene u ekologiji tog područja budu jasno vidljive. Zbog krivolova i prelova više ne možemo uživati u onom istom sportskom ribolovu u kojem smo mogli uživali prošlih godina ili desetljeća, mada još uvijek možemo uživati u novom, drugačijem sportskom ribolovu. Prelovi su izmijenili brojnost lovine, njezinu kvalitetu i pojavu lovine na svim lokacijama koje smo znali prije. Da li je to dovoljno da odgovor na pitanje „je li prije bilo više ribe“ bude da? Sa stajališta sportskog ribolovca koji se ne razvija i ne uči nove tehnike i mogućnosti, ne čita časopise poput Praktičnog ribolova, to može biti dovoljno da kaže kako je prije bilo više ribe, ali kao što smo pročitali, ova tema je izrazito kompleksna i teško je u jedan članak sve sažeti da možemo odgovoriti egzaktno.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Trudite se osluškivati gdje je riba danas i kako se lovi, sutra je vjerojatno na tome mjestu više neće biti pa ćemo trebati tražiti nove tehnike ribolova… nove lovine i nove vrste ipak će doći jer će se nastaviti prilagođavati.

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana