Nadmudrivanje s brancinom
18 min readPRM / Broj 16 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2017.
Piše: Duško Tošić
Što se može reći o brancinu, a da već nije rečeno? U ovom članku vjerojatno neću napisati nešto što već nije poznato, ali ću vam opisati kako sam ga ja počeo loviti i kako sam se ove zime nadmudrivao s tom ribom. To su bili ribolovi sa jednu – dvije ulovljene ribe, ali sam pronašao neopisiv gušt u nadmudrivanju s brancinima. O brancinu sam se naslušao svakojakih priča. Većina onoga što znam o spinanju brancina potječe iz literature, a jedan mali dio iz razgovora s ljudima koji su ga više ili manje uspješno lovili. Najveći primjerci se love panulom sa živom ješkom ili na fermu sa svježom srdelom ili manulom . Manje primjerke ja sam lovio sa živim gavunčićima ili papalinama. I sam sam ulovio nekoliko lijepih brancina na panulu, ali omiljeni ribolov mi je bio s bolognesom i živim gavunom. To je dinamičnije od panule, a lovi se više manjih riba. Tako sam se i ove zime spremio za ribolov bolognesom. Nabavio sam novi podmetač sa sitnim okom za skupljanje gavuna i svezao predveze od najtanjeg fluorocarbona i najmanjih udica koje sam imao. Sav sretan sam se uputio na svoje omiljeno mjesto (more osvijetljeno noćnom lampom sa dosta mjesta u sjeni i dosta jakom strujom) već unaprijed se radujući zujanju role i drilovima jer to mi je uvijek bilo sigurno mjesto za ribolov. I bilo je sigurno, ali sve do ovog puta. Nigdje niti jednog gavuna! Što se dogodilo? Uvijek su bili tu, a sad ih nema ni za lijek. Krenuo sam tražiti između usidrenih brodova, ali svugdje ista priča. Nigdje ni jednog gavuna… Jedino objašnjenje koje mi je palo na pamet je to da je dugotrajna bura (skoro deset dana) rashladila more, a oni su se povukli dublje ili već negdje drugdje gdje ih ja ne mogu naći. Neovisno o razlogu njihovog nestanka moj ribolov je završio prije nego što je i počeo. Ipak sam otišao pogledati jesu li bar brancini tu. Jato od pet-šest komada plivalo je na granici svijetla i tame također se čudeći gdje im je hrana. Kurenat je donosio lišće i komadiće kruha kojima su ljudi hranili dva labuda koji su se ove zime sklonili u luku. Na sve što je struja donosila reagirali su znatiželjom, a povremeno su zijevali kao da love plankton. Očigledno su bili gladni.
U svakom zlu je i nekakvo dobro.Ovako ću bar ići učiti za državni stručni ispit koji mi je za mjesec dana. Iako, da mogu birati…
Pošto dugo nisam bio na ribolovu oni brancini nisu mi izlazili iz glave. Jedina mogućnost bilo je varaličarenje. Nisam baš bio ljubitelj ovog načina ribolova jer se u nekoliko pokušaja nisam baš proslavio. Ustvari od Begija sam na poklon dobio Garbolino štap, i prvi put kad sam ga išao isprobati ulovio sam brancina doslovce u prvom zabačaju.Tada sam pomislio: To je to! Tako se love brancini. Ma kakva su to pretjerivanja o njegovoj neulovljivosti. Bio sam pun samopouzdanja i spreman rasturiti populaciju brancina. Prizemljio sam nakon par dana. Otpalo mi je rame bacajući sve varalice za koje sam mislio da mogu loviti. Ulov se sveo na svega par pirki i jednu malu licu polkilašicu. I to je bilo to. Štap sam spremio na sigurno da skuplja prašinu, vratio se svim onim drugim ribolovnim tehnikama, a brancina sam zaboravio. I dalje ću vjerovatno samo slušati o ulovima, gledati slike mrcina na mobitelima i u časopisima. Nemam ja za živaca za ovu ribu.
Ipak ću pokušati
U mislima pravim inventuru varalica i sklapam pribor za sutra jer odluka je pala: radim do 15.00, učim do 21.00, a nakon toga dva sata ribolova da se opustim i razbistrim mozak od svih pravilnika, članaka, stavaka, zakona i ostalih stvari koje ne ulaze u glavu.
Noć prva
Prva je četvrt, plima raste, žena mi je u Münchenu, ja sam napet kao struna i raspoložen za ribolov, dakle, sve se poklopilo. Pola sta prije planiranog dolazim na mjesto ribolova i za početak stavljam Slug – Go silikonca od 3“ u boji gavuna montiranog na glavu od sedam grama. To je varalica za koju svi kažu da odlično radi. Bacam ga nekoliko metara ispred sebe i vodim laganim trzajima. Radi cik-cak i izgleda poput uplašene ribice koja bježi ispred predatora. Već sam ja to vidio, ali morao sam sam isprobati da vidim brzinu kojom ću vući. Hladna zimska večer prorijedila je šetače i lagano se sve smiruje. Odmah sam našao čopor gladnih vukova od sinoć, koji ni danas nisu imali hranu, a i dalje su bili zainteresirani za sve što im je struja nosila. Prebacio sam jato za nekih 5-6 metara, pustio varalicu na nekih sedamdesetak cm dubine i počeo vući. Varalica je prošla na nekakvih metar od jata. Svi su se zainteresirali i počeli pratiti varalicu.Bio sam siguran da su dovoljno gladni i da će neki od njih zagristi, međutim, ništa od toga. Nekoliko metara su pratili varalicu, pogledali sa svih strana i odustali. Možda sam presporo vukao pa su skužili prijevaru. Probam malo brže. Opet mlaka reakcija od dvije tri ribe, a ostale su pobjegle. Ne otplivale nego pobjegle! Probam još nekoliko puta i svaki put neuspješno. U glavi mi se roje pitanja: predebeo fluorocarbon (0,24), neadekvatna varalica, previše svjetla, loša prezentacija ili nešto treće.Natjerali su me na razmišljanje.
Prva stvar koju sam najlakše i najbrže mogao eliminirati bila je svjetlost. Bilo je dosta maknuti se dvadesetak metara lijevo ili desno i svjetlosti u moru više nije bilo toliko. Bio sam prilično siguran da varalicu prezentiram dobro, tanjeg fluorocarbona nisam imao pa mi je odlazak sa svjetlosti bio jedini i logičan izbor. Inače, more je bilo izrazito bistro, a vidljivost je zbog jakog svjetla bila takva da se vidjelo dno na dubini od tri metra. Živa ribica i tanki fluorocarbon bi radili, ali spinanje uz ovoliko svjetlosti neće ići.
Sljedeći problem ili bolje reći problemi s kojima sam se susreo su bile bove, čamci i konopi. Tražim mjesto gdje nedostaje neki brod da mogu zabaciti varalicu. Na Red Arc roli imam namotan bijeli Fireline 0,10 i ubrzo uviđam koliko mi ta bijela boja dobro dođe jer usput je već lagano počelo puhati pa zbog bjeline upredenice lakše pazim da se ne zapetlja za neki brod ili bovu. Polako počinjem shvaćati koliko angažmana zahtijeva ovakav način ribolova u lukama između brodova. Prije svakog zabacivanja pazim na konope u vodi, bove, položaj čamaca, vjetar, a kad ste to procesuirali u glavi slijedi zabačaj, skupljanje viška upredenice jer puše sve jače neugodan istočnjak, puštanje varalice na određenu dubinu i na kraju privlačenje i iščekivanje griza ribe. Prvih pola sata predstavlja priličnu noćnu moru (nekoliko penjenja na brodove, otpetljavanje upredenice), ali onda nekako sve postaje rutina i od početne muke ribolov postaje gušt.
Nalazim mjesto gdje fale dva broda jedan do drugog. Prava premija bez obzira na njihove bove. Počinjem lepezasto pretraživati teren i nakon nekoliko zabačaja prvi udarac ribe. Osjećam da riba nije velika, ali guštam u drilu. Na pola puta shvatim da nemam podmetač, ali ne brinem se, dići ću je štapom jer sam to već i prije radio, a riba nije velika. Riba počne vući u stranu i odlazi u konop tu parkiranog glisera. Bez puno razmišljanja jednom rukom privučem brod, skočim na njega, skoro padnem i jedva se provučem do krme. Riba je napravila krug oko konopa i plitko pri površini se zapetljala. Lako vadim brancina od nekih 70-tak deka. Naravno da sam se izbo na peraje i izrezao na škrge dok sam u mraku vadio udicu čvrsto zabijenu u debelu jaku usnu. Međutim, to nije bilo ništa u usporedbi sa guštom i prvom ulovljenom ribom. Prva večer i riba. Mičem se dvadesetak metara dalje gdje riva skreće pod pravim kutom nekih par metara. Nema puno brodova, ali sve je isprepleteno konopima, a moram paziti i na četiri bove. Bez obzira na sve zabacujem točno u vjetar, a upredenica pada točno između dvije bove. Pustim varalicu da propadne skoro do dna i počnem vući. Nakon par trzaja osjetim griz. Ali kakav griz. Ovaj put je to bilo nešto sasvim drugo. Ribu nisam mogao uopće pomaknuti s mjesta, a sve se odvijalo jako brzo. Riba je jednostavno ostala na mjestu, a ja sam na štapu osjetio tri udarca glavom. Imao sam osjećaj da smo osim sa štapom i upredenicom povezani i nekako drugačije. U onih par sekundi osim što sam osjetio trzaje imao sam osjećaj da dolje u mraku vidim ribu koja trza velikom glavom i oslobađa se udice. Ovo je bila velika riba. Postajalo je sve zanimljivije. U neko vrijeme je počela i aktivnost ribe na površini. Nisam znao o kojoj ribi se radi, a nisam imao ni pribor ni varalicu za tako daleki zabačaj. To je trajalo nekih dvadesetak minuta i kako je počelo tako je i prestalo. Za tu prvu večer bilo je dosta ne zato što je meni bilo dosta, već zato što sam morao rano ujutro na posao, a popodne opet zakoni i pravilnici. Naravno, već tad je pala odluka da i sutra idem na ribolov. San mi je teško dolazio na oči jer sam u glavi proživljavao cijeli ribolov i pravio planove za sutra.
Noć druga
Sljedeću večer sam na poziciji opet pola sata ranije. Malo je toplije nego prethodnu večer i puše više s jugoistoka za razliku od sinoć kad je puhao hladan istočnjak. Ne mogu odoljeti i opet odlazim na svjetlo i onoj bandi nudim varalicu. Jedan se zainteresirao lagano plivajući za varalicom, ali to je bilo sve. Drugim zabacivanjem sam ih skroz rastjerao i to je bilo to. Znao sam da mogu očekivati ovakav rezultat, ali jednostavno nisam mogao odoljeti. Morao sam probati. Opet krećem u mrak. Prolazim cijeli teren kao sinoć, ali bez uspijeha. Uz sve ono od prethodnog dana sad počinjem paziti i na uličnu rasvjetu.Trudim se da ne stojim ispred izvora svjetlosti dok zabacujem. Možda mu to ne smeta dok ima ljudi koji koji se tu muvaju, ali kad se sve smiri i samo je jedan koji maše štapom možda mu pažnja raste i teže ga je uloviti. Dolazim na pliće i osvjetljenije područje. Dubina uz rivu je oko pola metra, a svjetlost uličnih svjetiljki osvjetljava neka tri metra od rive. Desetak metara od obale dubina je po mojoj procjeni dva i pol metra. Nekoliko je praznih mijesta među brodovima i odlično je za zabacivanje. Opet bacam istu varalicu i shvatim da ju prate ribice od nekih petnaestak cm i žestoko napadaju. Prva pomisao je da se radi o malim strijelkama. Skidam varalicu na kojoj nema oštećenja, stavljam mali jig od 2 cm s minimalnom trokukom i u prvom provlačenju izvlačim malog brancinčića pjegavog kao pastrva. Bilo je lijepo vidjeti stotinjak malih pjegavaca na tih 50-tak metara rive, a ujedno mi je laknulo što se ne radi o strijelkama. Vraćam Sluga i počinjem dalje pretraživati teren. Ne nadam se velikom uspjehu jer je relativno plitak teren, nema gavuna, a jedina hrana mu mogu biti mala pjegava braća. Nedaleko od mene, na kraju osvijetljenog dijela čovjek lovi ribu. Razmijenimo nekoliko riječi pa saznam da se love sitne podlanice i ovčice. Nakon par minuta mičem se dalje od njega u mrak da mu ne smetam i opet zabacujem. Udarac ribe! Ovaj put osjećam da se radi o većoj ribi od one sinoć koja izvlačeći par metara najlona kreće desno u konope. Poučen iskustvom od prethodnog dana štopam ju i uspijem vratiti na čistinu, a ona izlazi na površinu i počinje pljuskati. Uspijem ju dovući na svjetlo i shvatim da se radi o ribi koja ne može ići vani bez podmetača kojeg ja opet nemam. Psujem kretena u sebi, a u isto vrijeme pokušavam dozvati onog ribolovca koji lovi podlanice. Ne čuje me jer vjetar nosi zvuk u drugom smjeru.
Brancin leži na boku izmoren, a ja tad činim grešku, legnem na rivu držeći najlon u ruci. Primičem ruku njegovim otvorenim ustima i sekundu prije nego što sam mu uspio ubaciti palac u usta napravio je trzaj i odlazi sa Slugom. Kakvu sam si samo šamarčinu opalio s neiskustvom. Nisam se nadao takvoj ribi. Deprimiran odlazim do onog ribolovca i na svjetlu ulične rasvjete vežem novu varalicu usput mu pričajući što se dogodilo, a on mi govori da mu je podmetač ionako u autu koji je pedesetak metara dalje. Zavezavši varalicu vraćam se na mjesto gdje sam izgubio ribu nadajući se da nije bila jedina. Nije prošla ni minuta i opet griz. Ne mogu vjerovati da opet imam veliku ribu. Sve se isto ponavlja, kreće u konope, uspijem ga vratiti, opet ga dovodim pod noge i što sad? Čovjek i dalje lovi ribu, ja opet vičem, ali on ne čuje i okrenut je leđima. Tad iz njegovog pravca dolazi dvoje ljudi kojima uspijem signalizirati da ga pozovu. Čovjek je bacio pogled prema meni i odmah shvatio da mi treba podmetač. Vidim da je krenuo prema autu, ali nevjerojatno sporo. Nije mi jasno zašto jer ja bih se potrgao trčeći da nekom pomognem izvaditi ribu. Činilo mi se da je protekla čitava vječnost dok se nije pokazao iz mraka, nogu pred nogu nimalo ne ubrzavajući. Polako je prišao, bez riječi pospremio ribu u podmetač i ne vadeći ribu iz mora objasnio mi da je srčani bolesnik i da zato nije mogao brže, a ja sam shvatio da srce može otkazati i ako nisi srčani bolesnik. Izvukli smo ribu vani, a vaga je pokazala 2, 2 kg. Uopće ne želim nagađati kolika je bila riba koju sam izgubio nekoliko trenutaka prije, ali bila je znatno veća.
Noć treća
Sljedeća večer počinje kao i prethodne dvije. Odlazim pogledati ekipu na svjetlu jer jednostavno ne mogu odoljeti da im ne bacim varalicu koji put. Uopće ne reagiraju na nijedno provlačenje varalice. Odlučim zabaciti što dalje u mrak malo ukoso tako da varalica ostane što duže u tami, a da opet bude bliže ribama. Ne dozvoljavam da potone duboko, svega desetak centimetara od površine i počnem ju vući relativno brzo skoro joj ne dajući akciju. I tada opazim ribu kako ide za varalicom, ali ne kao onaj čopor na svjetlu. Dok su one pratile varalicu to je bilo nekako lijeno, a ova je išla tako brzo da joj se nije vidjelo mahanje repa već je jurila poput torpeda. U punoj brzini je pokupila varalicu i krenula u mrak. Dovukao sam ju do obale i rutinski pospremio u podmetač koji sam ove večeri ipak uzeo. Za mene je to odličan početak jer riba je teška oko 800 g i veća je od ovih koje su na svjetlu. Sljedećih pola sata zabacivanja, vođenja različitim dubinama i brzinama rezultiralo je samo bijegom one stalne ekipe. Opet su mi dali misliti. Zašto samo jedna riba, a bilo ih je nekoliko u vidokrugu, da li je najlon u pitanju, glad, varalica vjetar, zvijezde?Opet me riba natjerala na razmišljanje i planiranje nekih novih taktika. Spinanje brancina koje sam prije zaobilazio postajalo mi je sve interesantnije.
Maria Blues Code, ova varalica je vrlo teška i baca se doslovno „do neba“, međutim, balans joj je fantastičan pa s lakoćom „prati“ svaki pomak vrhom štapa. Donio mi je odlične rezultate kad su brancini lovili daleko od obale.
Opet krećem u mrak, među brodove, a svjetlo ostavljam za sutra jer mi ovo kratkotrajno iskustvo govori da ribu vjerojatno mogu uloviti samo na početku pošto brzo shvate prijevaru i ako ih ne zeznete odmah bolje je sreću potražiti negdje drugdje. Prolazim isti teren kao i prethodnih dana. U međuvremenu primjećujem opet aktivnost ribe na površini. Na mjestima samo jedna riba mreška površinu i proizvodi lagani „ cmok“, a negdje mi se čini da ima i po nekoliko riba. Mreškanje površine se javlja svakih desetak metara kao da ribe plivaju paralelno s obalom i usput love. Opet mi je predaleko jer imam samo lagane varalice i ta riblja aktivnost nije mi u dometu. Dolazim blizu mjesta gdje sam prethodni dan izgubio ribu. Nekoliko čamaca opet nema pa imam mjesto za zabacivanje. Ima više svjetla, ali ne previše. Pod nogama mi plivaju na svjetlu oni pjegavci i svaki put mi prate varalicu povremeno ju napadajući. U jednom trenutku na metar od obale se istorpedirao brancin takvom brzinom da uopće nisam vidio njegov dolazak iz dubine. U punom naletu je pokupio varalicu i kad su nam se susreli pogledi kao da sam u njegovom pogledu vidio da je svjestan pogreške koju je napravio. Meni je izgledalo da je pokupio varalicu djelić sekunde prije nego što je mene ugledao, ali tada je već bilo kasno. Nije veliki, možda nekih 70-tak dkg. S drugom ulovljenom ribom samopouzdanje mi raste, a ova igra mačke i miša postaje sve interesantnija. Pretvaram se u lovca koji pazi na svaki pokret, šuljam se po mraku, ne palim baterijsku lampu, pazim da ne lupam podmetačem o pod i svakom sekundom provedenom u ribolovu postajem sve oprezniji. Odjednom na petnaestak metara od obale opet valovi na vodi i onaj lagani cmok. Pošto sam upravo bio spreman za zabacivanje prebacim taj namreškani dio za otprilike dva metra, voda se na metar od pada varalice namreška i nakon nekoliko trzaja vrhom štapa opet osjetim udarac. Vidim da riba nije mala. Bori se, izlazi na površinu, rola mi proklizava, a on na svu sreću kreće dalje od konopa i brodova što mi olakšava dril. Uskoro ga pospremam u podmetač. Vaga pokazuje da najbolji borac do sada ima točno 2 kg. Treća i zadnja riba te večeri. Prezadovoljan sam, ali mi je još draže što sam vidio da ona aktivnost na površini potječe od brancina. Znači da ih ima dosta.
Savage Gear Top Prey se nažalost više ne proizvodi. Ovaj površinac u brzoj „walk the dog“ prezentaciji podići će svaku aktivnu ribu.
Noć četvrta
Dan za danom moja ovisnost postaje sve jača. Nijedna me riba do sada nije toliko okupirala. Večer započinjem opet na svjetlu gdje vidim ribu i opet ne mogu odoljeti da im ne probam koji put baciti varalcu. Prethodni dan sam jednog uspio prevariti, pa tko zna… I opet prvi zabačaj donosi ribu. Samo je izletjela iz polumraka prateći varalicu na razmaku od kojih metar. U glavi mi je u sekundi prostrujalo ono vječno pitanje ubrzati ili što drugo napraviti. Mahinalno sam napravio nešto što vjerujem da ju je u tom trenutku potaklo na griz. Dakle, vukao sam varalicu dosta brzo računajući da mi je svjetlo neprijatelj, a kad sam vidio da riba juri poput koplja za varkom nastavio sam vući varalicu istom brzinom, samo sam skratio trzaje vrhom štapa. To je izgledalo kao uspaničena ribica koja je u zadnji tren opazila progonitelja. Brancin je mali, ali me veseli. Zabacujem opet i na isti način dobivam drugog. Opet kratko isprekidano trzanje kad se riba približila varalici. I treći put mi riba prati varalicu, ali ovaj put nema griza, ali mi zato priređuje nešto što je izgledalo poput mađioničarskog trika. Naime, riba je dopratila varalicu do samog svjetla. Ostavio sam varalicu u vodi okomito ispod štapa na otprilike metar dubine. Znatiželjna riba je kružila oko nje skoro ju dodirujući gubicom. U jednom trenutku varalica mi nestane iz vidokruga. Pomislio sam da ju je riba zaklonila tijelom, a u sljedećem trenutku se opet pojavila. Nakon par sekundi sam shvatio šta se događa jer sam sada jasno vidio kako riba usisava varalicu i prije nego sam uspio dati kontru ona ju je ispljunula. Bio sam toliko iznenađen brzinom da nisam uspio odreagirati niti kad je to ponovila i treći put. Ulovio dvije ribe, jednu za drugom i kakvu mi je to predstavu priredila ova treća! Ali što je s ovim pametnjakovićem koji me je iscimao kao budalu? Da li je na brzinu naučio što ne smije zagristi, a ipak nije mogao odoljeti da ne proba. Stotinu pitanja mi se vrtilo po glavi. Opet me riba natjerala na razmišljanje. Uzaludno zabacujem nekoliko puta jer više uopće ne reagiraju iako još nema omiljene hrane na vidiku.
Slug Go – silikonac koji košta svega par kuna idealno imitira ribicu u paničnom bijegu. S vremenom sam naučio kakvo vođenje najlakše prevari branka.
Ponavljajući rutinu od prethodnih dana opet odlazim u mrak nadajući se da ću uspjeti prevariti još kojeg, Narednih sat vremena se ništa ne događa. Gotovo da nema više šetača i opet ostajem sam. Oko ponoći opet počinje igra na površini. Sad već vidim da tu nisu cipli niti strijelke jer one drugačije raubaju.Također vidim da se ovaj period aktivnosti ribe svaku večer pomiče za otprilike pola sata dublje u noć. Pretpostavljam da se aktivnost ribe povećava dizanjem plime i mjeseca u kombinaciji. Probam zabaciti Sluga od 4“ na glavi od deset grama, ali sam svaki put prekratak za pet šest metara. Počnem preturati po kutijama s varalicama i odlučujem se za varalicu na kojoj piše Blues Code. Nemam pojma šta je to jer sam i nju dobio na poklon. Odlučujem se za nju jer mi se to u tom trenutku činilo kao najbolji izbor. Bijela je s narančastom trakom na trbuhu, dužine devet cm i čini mi se da je dovoljno teška. Štap mi ima akciju 1-7 grama pa ću morati biti pažljiv. Zabacujem varalicu par metara od obale samo da vidim kako ću ju voditi. Lagano trzam i shvaćam da taj Blues Code ide cik-cak poput ribice u bijegu. Čekam opet pojavljivanje ribe na površini i zabacujem. Varalica preleti kolobare na površini nekih 4-5 metara. Laganim trzajima počnem privlačiti varalicu i odmah udarac ribe. Sad već rutinirano dovodim ribu između brodova i spremam ju u podmetač. Vidim da je teža od kile (kasnije vaga pokazuje 1,2 kg) i bez puno čekanja opet zabacujem preko onih aktivnih riba. Nevjerojatno, ali opet imam ribu, ovaj put manju. U glavi mi se vrti film i vraća naslov jednog članka o ribolovu brancina „Samo pola sata“. Dakle, to je tih pola sata. Zabacujem i treći put. Opet riba, no oslobađa se nakon par metara drila, a ja nastavljam sa zabacivanjem.Ovaj put bezuspješno. Za desetak minuta površina se smirila i ja lagano dolazim sebi. Gledam varalicu koju vučem dvije godine po kutijama. Kasnije dolaskom kući pretražujem Internet i vidim da je to Maria Blues Code od 21 g. U jednom od sljedećih ribolova sam ju izgubio, ali naravno da sam se potrudio nabaviti novu. Uskoro stiže!
Ostali dani tj. noći
Sljedećih desetak dana sam se nalovio lijepih riba. Sa svakom ulovljenom ribom sam bio sve iskusniji i spremniji za sljedeći ribolov i svaku sljedeću ribu. Učio sam na greškama. Npr. jednu večer sam promijenio pribor i to je rezultiralo sa tri nerealizirana griza. Siguran sam da se to ne bi dogodilo da sam imao uobičajenu opremu. Ne mogu govoriti o svom iskustvu jer je to kratko iskustvo, ali po meni najvažnije je pratiti kretanje plime i oseke i vremenske uvjete. Ako lovite dan za danom shvatit ćete kako sa mijenjaju i pomiču periodi hranjenja To ne znači da ih nećete uloviti i u drugim situacijama. Postoje kratki periodi intenzivnog hranjenja iako može ga se uloviti i prije i poslije tog intenzivnog hranidbenog perioda. Također i promjena kurenta povećava mu aktivnost kao i radijus kretanja. Voli se skrivati oko konopa i bova koje (kad je ulovljen) nastoji ih iskoristiti da se oslobodi. Oni mali pjegavci uvijek prate varalice i pokušavaju ih progutati. Nekoliko puta sam ulovio 15-tak cm dugačku ribicu na silikonca od 10 cm. Imam osjećaj da što je riba veća to ima manje perioda hranjenja. Po aktivnosti onih riba na svjetlu pokušavao sam dokučiti kad će početi hranjenje. Lovio sam 15-tak dana mogu reći da sam se nalovio. Ribolov ove ribe traži punu koncentraciju, prilagodbu terenu i vremenskim uvjetima. Ulov će biti to bolji što na više stvari budete obraćali pažnju. Sve to se stječe stalnim izlascima na ribolov.
Lovio sam sa ukupno četiri varalice : Slug-Go od 3 i 4 incha, Blues Coode, Savage Gear Top Prey 100 i Rapala Max Rap 11 cm.
Dobro more!
