Skosavica spašava stvar

14 min read

PRM / Broj 11 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2016.

Ljudi me u svemu tome stalno pitaju s kojom ja to tehnikom lovim lignje, kako to izgleda, kako se izvodi i slično. Pa krenimo spojiti staro i novo…

Piše: Marin Huzjak

Već sam prije nekoliko godina pisao o ovoj posebnoj, iako zapravo ne novoj nego dosta staroj tehnici lignjolova. Međutim, u zadnjih nekoliko godina ona je kod mene evoluirala u svom obliku i konstrukciji, izvođenju i vođenju na terenu, pozicijama, itd. Ova sezona je posebno loša što se tiče liganja, meni najgora ikad, tako da je trebalo izvoditi posebne mudrolije za uloviti 10-15 liganja za ješku za panulu, a tu je upravo skosavica i moja daleko najučinkovitija tehnika u lošim uvjetima, dala relativno fenomenalne rezultate i doslovno spasila stvar – i time posredno presudila mnogim zubacima, gofovima i krunašima. A ljudi me u svemu tome stalno pitaju s kojom ja to tehnikom lovim lignje, kako to izgleda, kako se izvodi i slično. Pa krenimo spojiti staro i novo…

Skosavica?

Najprije moram pojasniti kako kod mene, a i kod drugih upućenih u ovu tehniku, pojam skosavica ima čak tri značenja, ovisno o kontekstu (varalica, sistem i cijela tehnika). Dakle, u najužem smislu, skosavica je poseban oblik odnosno tip varalice za lignjolov namijenjen upravo ovoj tehnici o kojoj ću pisati, kao i lovu s kraja (obale). U moderna vremena koristi se za tu varalicu i naziv oita, iako nisam sklon korištenju stranih izraza koji se koriste samo zbog nepoznavanja (postojanja uopće) domaćeg naziva. Čisto da ih razgraničimo od ostalih tipova, spomenimo da u klasifikaciji varalica za lignjolov postoji nekoliko tipova: olovni peškafondi, pa mrkve (plutajuće, lebdeće ribice (varalice) za lov na mjestu bilo s olovom, bilo s olovnim peškafondom), pa vobleri za panulu na lignje („rapale“ – prema najpoznatijem proizvođaču), pa tataki varalice (koje su za moj pojam po svojem konceptu samo modificirane mrkve) i na kraju, njezino veličanstvo skosavica. Skosavica je varalica izduženog oblika, imitacija kakve ribice, s istaknutim očima, olovnim stabilizatorom s donje strane u razini očiju ili malo prema repu te s vijencem iglica (krunica) na repu koji kvači lignju (probadanjem) za mekano tkivo krakova.

U nešto širem smislu skosavica je kompletirani sistem sa skosavicom varalicom, najlonom, olovima i motovilom za loviti lignje. I konačno, u najširem kontekstu, skosavica je cijela tehnika lova sa skosavicom-sistemom na kojem je skosavica-varalica. Ako neki slučajno i nisu shvatili – nema veze, ajmo loviti lignje!

Tehnikalije i nacrt sistema

U svom konceptu, sistem skosavice podsjeća na malu višku panulu s olovnicama i varalicom na kraju, a lignje se love tako da se sistem kroz more polako vuče, nešto slično panuli. Dakle, ugrubo rečeno, sistem se sastoji od varalice, predveza, zogulina (spoj osnove i predveza), najlonske osnove sistema po kojoj je poslagano olovno otežanje (olovnice) u određenom rasporedu i motovila na kraju. Dakle, gledano od motovila prema kraju sistema (a zamislimo da je sistem rastegnut u moru i lagano se povlači) na samom kraju je varalica o kojoj ću detaljnije na kraju. Varalica je vezana na nešto tanjem predvezu duljine 5-6 metara. Kod opisivanja sistema uvijek volim obrazložiti zašto je nešto tako kako je pa ću se referirati na ovu duljinu. Tih 5-6 metara je emipirija (praksa) pokazala kao optimalnu duljinu, jer kod kraćih predveza je varalica preblizu olova, što vjerujem da smeta lignjama jer su rezultati bili lošiji. Nakon pet šest metara isto je po učinkovitosti da li je predvez dug 6 ili 36 metara, naravno da onda nećemo komplicirati s nepotrebnom duljinom, jer samo otvaramo prostor potencijalnim komplikacijama – mršenje, zapinjanje skosavice uz dno, loša procjena daljine skosavice (varalice) od broda, otežana manipulacija, vođenje i namještanje same varalice u prostoru u kojem tražimo lignje.

Što se tiče debljine predveza, lignje jesu osjetljive na debljinu predveza, ali ta osjetljivost je vrlo relativna i ne pretjerano izražena. Naravno da u statičnim sistemima po danjem svjetlu to dolazi više do izražaja, ali skosavicom se radi noću, u sumrak i u jutarnje svitanje, dakle u uvjetima slabog svjetla i loše vidljivosti, i što je vrlo bitno – u pokretu! S druge strane, lignja ima veliko i evolucijski vrlo razvijeno oko za gledanje u uvjetima slabijeg svijetla i mraka. Konačno, varalicom se može zapeti za dno, travu, mrižu, kakav konop, a puno je veća šansa da tada spasite (otkvačite) skosavicu ako koristite deblji najlon pa onda možete malo i na silu potegnuti. Prema svemu tome početnicima bih savjetovao debljinu predveza od oko 0,35 mm, sve dok se ne ispraksiraju da im skosavica više ne zapinje, a onda mogu prijeći na 0,25 pa čak i 0,22 mm. Zgodno je kad je na kraj predveza vezana kopčica s kojom lako kvačite i izmjenjujete različite varalice. Kopčica treba biti mala ali snažna i otporna na koroziju, tu me ugodno iznenadio Zebco. Posebno je pitanje je li bolje koristiti fluorocarbon (FC) ili običan najlon (monofil). To ostavljam svakome po volji, FC sigurno nije više vidljiv, može biti samo manje vidiljiv ili u najgorem slučaju jednako, pa bi zbog toga bio bolji.

Osnova i raspored otežanja

Međutim, kod lignjolova mi običan monofil ima bolja mehanička svojstva, mekši je, lakše se slaže i barata s njime, dok se tanki fluorocarbon nakon kratkog vremena korištenja pretvori u svašta-nešto što se lako mrsi. Koristim uglavnom monofil, rijetko FC. Na drugom kraju se predvez spaja s osnovnim najlonom preko zogulina (vrtilica, virbla). Za zogulin je bolje da nije previše sitan jer takvi ne ostvaruju svoju funkciju. Za osnovni najlon se koristi običan meki monofil, po meni najbolje debljine 0,50 mm, jer to je neki optimum da vam tunja ne reže prste, da imate dobar osjećaj u ruci, a opet da nije predebelo, da se ne stvara prevelik otpor jer nećete moći postizati potrebne dubine u sporom i vrlo sporom povlačenju. Namotajte na motovilo sto metara najlona, iako vam za sam lov neće biti potrebno ni blizu toliko, ali neka se nađe (radi zapinjanja i drugih neugodnosti) da imate rezerve za brzo odmotavanje. Što se tiče otežanja, ono se sastoji od određenog rasporeda olovnica po osnovi, zgusnutih na kraju osnove do zugulina s predvezom. Koriste se male klizne olovnice koje se unaprijed prije vezivanja zogulina navuku da slobodno klize po osnovi, a tek nakon vezivanja zogulina treba ih fiksirati stiskanjem kliještima. Trenutno koristim 20 olovnica od 6 grama, i to po sljedećem rasporedu. Prvo olovo do zogulina (dakle ono najbliže predvezu) stisnite (fiksirajte) kliještima na 20 centimetara od zogulina. Drugo olovo stisnite na 10 cm od prvoga, treće na 12 cm od drugoga, četvrto 14 cm od trećega, peto 16 cm od četvrtog, i tako dalje svaki sljedeći razmak između olova povećavajte za 2 centimetra. Na kraju iza zadnjeg olova poželjno je staviti još jedan zogulin jer se tako s ukupno dva zogulina bolje anulira uvrtanje. Pitanje je koliko se sistema ispušta u more prilikom lova. Brojka je uvijek fiksna, a to lako postižete na sljedeći način – iza zadnjeg olova prema motovilu, izmjerite i odmotajte s motovila 20 metara osnovnog najlona, a onda na motovilo preko ostatka najlona poprečno stavite jednu lili dvije kuhinjske gumice. Tako ste označili dio koji se koristi za lov, a ostatak se ne odmotava, osim prislino (gumica se lako skida ili puca) ako zapnete u kretanju, a ne stignete zaustaviti brod. Recimo da ovako duljina sistema koji se ispušta u more (od motovila do same varalice skosavice) iznosi nekih tridesetak metara. Što se tiče varalice, ja osobno lovim samo s Yo-Zuri i Kanji varalicama. Yo-Zuri narančasta mi najbolje radi u proljeće i ljeto, a u jesen i zimi Kanji nešto bolje. Kanji – svi narančasti i zeleni modeli, kako koju večer, oduševljava me to igranje s bojama i kako se lignja svaku večer po tom pitanju malo drugačije ponaša.

Specifične pozicije – mikrolokacije

Lov skosavicom je starinski način lova s kojim gotovo više nitko ne lovi. Razlog tomu nije neučinkovitost, jer ja i nekoliko ljudi koje poznam da dobro barataju ovom tehnikom uglavnom ulovimo više nego ekipa oko nas koja manita s drugim tehnikama. Razlog nepopularnosti ove tehnike pripisujem lijenosti ribolovaca, jer su sve druge tehnike puno lakše za izvoditi, a za skosavicu treba najveći filing koji se stječe s puno treninga. Međutim, tko savlada skosavicu, lovit će i kad lignja ne radi i kad drugi ne love. Pozicije za skosavicu su vrlo specifične mikrolokacije koje po svom konceptu uglavnom predstavljaju onaj stupac mora kojeg klasične tehnike ne diraju previše. Da pojasnim, lov na peškafondo i lov mrkvama s olovom se odvija uglavnom dublje od 18 – 19 metara, a lov Rapalama i ostalim panulama (voblerima) uglavnom od 2 – 12 metara. A skosavica upravo najvše pokriva taj sloj između, uglavnom od 8-22 m, što ću malo kasnije objasniti. Vratimo se na mikrolokacije, tri su temeljna tipa pozicija za skosavicu, a to su brakovi s plitkim vrhovima, male (blage punte) i manje uvale. Prvo i osnovno što treba znati kod lova liganja je to da ona u načelu ne voli jaki korent, prije ćete je naći u kakvoj “zavjetrini“ od korenta. U uvalama uglavnom nema korenta pa to nije problem, ali zato brakovi i punte često obiluju korentom, stoga ne drže svaka punta i brak lignju, nego samo oni na kojima nije jače izražen korent. Što se tiče brakova, oni ne smiju biti previše strmi, najbolji su oni kojima je sam vrh između 6 i 16 metara. Na onim brakovima s plitkim vrhom, recimo između 6 i 10 metara, lignje koje su raspoložene za skosavicu uglavnom nisu po vrhu, nego na padini sa strane, i to tamo gdje je dno recimo od 10-22 m. Obično je to sa blaže strane braka, one koja ne pada previše strmo, a obrasla je i posidonijom, ali pod uvjetom da je tu zavjetrina od korenta. Lignja je izbirljiva i čudljiva životinja pa se uglavnom trebaju poklopiti svi parametri za uspješan lov. Dublji brakovi s vrhovima od 12 do 18 metara uglavnom lignju zanimljivu za lov skosavicom drže oko samog vrha i malo sa strane. Punte su najmanje zastupljene među dobrim pozicijama za skosavicu, zato jer su rijekte one koje zadovoljavaju sve kriterije: da nisu strme, da na njima nema korenta, da imaju plato za hranjenje i da je na dnu uglavnom posidonija. Uvale po svojoj prirodi najčešće nemaju korenta ili imaju vrlo malo. Bitno je da nisu velike, da je na dnu bar 50% posidonije, i jedna jako bitna stvar, nagib terena mora biti povoljan. Za lignjin ukus to je nagib (pad) od oko 30 stupnjeva. Ponekad su lignje u dnu uvale, ponekad u samoj sredini, ali najčešće su uz jedan bok uvale odmah uz puntu na izlazu iz uvale. Već ćete to prema iskustvu i praksi naučiti.

Još jednom u pogledu izbora pozicije ponavljam da lignja ne voli korent, imajte na umu da more stalno lagano teče u jednom ili drugom smjeru (ovisno je li splimiva ili osekiva), pogledajte kartu i zamislite rijeku pa ćete vidjeti gdje su korenti manje izraženi i prema tome gdje bi mogla biti lignja.

Tehnika i dinamika lova

Loviti se može i pukim povlačenjem skosavice uz kraj ili drugdje od 7-13 m dubine, jednoličnom brzinom od 2-3 čvora, no to nije ono za što je namijenjen ovaj alat, i tako se ne koristi ni 20% njezinog potencijala niti se ostvaruju pravi rezultati. Pravi lov skosavicom se izvodi u krugovima i skosanjem. Mi kažemo „tu ću se zavrtit skosavicom da vidim ima li lignje“, „okrenut ću jedan krug skosavicom…“. Recimo da lovim u uvali, kretat ću se brodom u krugu promjera cca 50 metara. Rastegnem skosavicu, zavezem do brzine od 2 čvora i onda stavim u ler i pustim brod da klizi i lagano usporava do brzine jednog čvora, pa opet lagano zavezem do brzine 2 čvora, pa opet u ler. Pri tome pazim da mi brod u svojoj putanji otprilike opisuje krug po poziciji, tako da sam u najplićem dijelu kruga uz obalu na nekih 8-10 metara, ne bih preporučio pliće, a u suprotnom dijelu kruga da dođem do nekih 20 metara, rjeđe dublje od toga. Pri tome cijelo vrijeme, svakih četiri do osam sekundi jako skosnem rukom, i podlakticom i nadlakticom. I sad sve to povežite i zamislite što se događa: varalica se kreće po terenu opisujući krug po poziciji, u jednom dijelu kruga je tamo gdje je dno plitko recimo 10 m, pa onda opet okreće prema dubini, dođe na dublji dio pozicije gdje je dno 20 m pa opet skreće prema kraju. Pri tome, kako brod ubrzava i usporava, skosavica je u odnosu na površinu tren dublje tren pliće, tj. malo tone, pa se malo podiže, pa opet tone itd. Cijelo vrijeme, kako se skosa, varalica radi jedan zanimljiv kratak trzaj ili zalet u kojem se provokativno izvija. Dakle, trza se, tone i podiže se te kruži po poziciji. Iz nekog razloga ovo neodoljivo privlači lignju.

Trenutak lova i cake

Skosavica nije tehnika za dnevni lignjolov, kada su lignje u pravilu u dubljem, skosavicom se lovi u uvjetima slabije vidljivosti. Apsolutno najbolji trenutak je sumrak, tih magičnih pola sata nakon zalaza sunca pa dok se skroz ne smrači. Tada lignja halapljivo „leti u kraju“, po dubinama od 25-5 m, uglavnom od 20-10 m, tada je tu najaktivnija i tada ju tu treba „brati“ skosavicom. Netko će reći „pa ja ih tada ubijam s peškafondom“, međutim, to je točno zapravo u malom postotku slučajeva. Najčešće lignja ne radi tako dobro na peškafondo. Međutim, skosavica je “vječna“ i najsigurnija tehnika za ovaj trenutak! Ne samo da lovi lignje u sezoni, nego u proljeće i ljeti također! Netko kaže da su lignje ljeti u dubokom, da im je more pretoplo, bla bla bla. Lignje cijelu godinu lovim na istim dubinama, neovisno o temperaturi, a svaka pozicija ima svoje radne dubine. Poanta je da svaka pozicija ima bar jednu lignju, obično dvije tri, i skosavica će ju tu uloviti u sumrak sigurno! Nekom su ljeti tri lignje lutrija, to su tri griza na panuli za zubaca i gofa! Jedanako tako lignja radi na skosavocu odlično i uvijek ujutro kad počne svitati, kad se počne razdanjivati, tih pola sata. U pravilu ne tako dobro kao u sumrak, ali bolje nego u drugim periodima u noći. Međutim, u noći u mrklom mraku skosavica ne lovi zbog ardure, ardurivanja. Ardura je pojava svjetlucanja planktona u kovitlacima mora uzburkanog nekim predmetom koji se kreće kroz njega. Dakle, skosavica iza sebe ostavlja kovitlace morske vode (mehanika fluida!), a u njima uzbuđeni plankton koji svijetli. Ardura plaši lignju i lignja ne napada varalice u arduri. Međutim, već po relativno slaboj mjesečini ima za lignjin ukus dovoljno svjetla i može ju se lovit skosavicom koja prozivodi manje ardure od Rapale i ostalih voblera za klasično panulanje lignje, pa skosavica lovi i u uvjetima slabog svjetla, dok za Rapalu treba biti prilično svjetla. Svi se kunu u Rapalu, koja istina bog ima svoje trenutke, ali ja se kladim da skosavica u većem dijelu godine daje bolje rezultate u kraće vremena. Pogotovo kada lignja ima slabiju volju, sa skosavicom se ode ciljano na nekoliko pozicija, dovoljno je zavrtit kako treba samo jedan krug i odmah se zna ima li tu koja raspoložena lignja. Znam tako u kratko vrimena proći nekoliko pozicija gdje na svakoj skupim jednu do tri lignje, i na kraju se tako nakupi solidna količina za pospremiti u bazen za živu ješku. Naglasak je na malo vremena, jer treba spavati, a oni kojima se cijelu noć vuče Rapala nek je vuku. Još jedna stvar, lignja se često na poziciji usred noći drži dublje, od 15-25 metara, gdje ju Rapala uglavnom ne može efikasno dohvatiti, a takva lignja ne želi ni peškafondo, ni lampu ni ništa. E, onda je tu skosavica pravi penicilin! Često ispred mene rapalivaju u kraju (panulaju) lignje, bez uspjeha, a ja se samo malo vani izvučem i čupam ih od 14-22 m, naravno, u krugovima. Nije dobro jednoličnom brzinom voziti krugove, nego onako zavesti pa usporavati, itd. Tako se provocira lignja!

Moguće sa štapom?

Sezona jesen 2015. je što ja pamtim daleko najgora ikad za lov lignje. Jednostavno je nema, odnosno ima u malim količinama (izuzev nekih malobrojnih otoka u Jadranu gdje ju dobro love, ali ostatak je ljuta žalost). Ljudi bez razmišljanja kao razlog „opletu“ kako je more pretoplo. Ma more je više manje jednako toplo kao i zadnjih nekoliko godina, a prošla je bila najbolja u zadnjih deset godina. U rujnu su se odlično lovile kada je more bilo puno toplije nego sada, a sad se ne love. Pratim jako dobro temperaturu mora u ovom periodu skoro svaki vikend godinama, sve je to više manje isto, ljudi su skloni pretjerivanju, nestudioznosti i stvaranju mišljenja pod dojmom nečeg što im u tom trenutku naoko odskače od prosjeka. Razlog nepojavljivanju lignje treba tražiti u biologoji. Uglavnom, treba se dobro dobro dobro potruditi za uloviti deset-petnaest liganja, a mnogi su u cijelu noć ulovili i po samo dva-tri komada. E, tu me skosavica spasila, ona bi spasila i večernju i jutarnju zraku (sumrak i svitanje), a ako bi bilo samo malo mjeseca, nakupio bih okolo još liganja. Nijedan drugi sistem nije davao, trebalo je odigravati smart game sa skosavicom. Postavlja se pitanje ili problem „zadrtog“ lova na ruku. Zamišljam da bi ovu tehniku bilo moguće izvoditi i sa štapom i upredenicom s olovom čuvarom, konceptualno isto kao panula za zubaca sa štapom. Dakle, upredenica, olovo čuvar, predvez i na kraju skosavica. Postavlja se pitanje koliko dugačku pioku olova čuvara ostaviti, da li ju skidati kad se privlači sistem ili nastaviti izvlačiti ulov na ruku, koliko dugačak predvez, koliko uprednice ispuštati u more, itd. Probajte pa mi javite! Ja to sigurno neću, iako se sa štapovima družim cijeli život, jer mi je lov liganja štapom bezvezan, naporan, ubija ljepotu, filing i neposrednost ovako posebnog lova. Lov skosavicom je gospodski lov, vrhunac lignjolova, gdje se filing koristi na 100% u posebnom vođenju skosavice kroz morski prostor, i posebno se provocira lignja koja se tu nalazi, a ne želi se klasično hraniti. Savladati ovu tehniku je vrh lignjolova jer nigdje niste toliko povezani s prostorom i uvučeni u igru lovac-lovina. Usuđujete li se probati?

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana