Strijelka skakuša kao športska riba u Jadranu
9 min readPR / Broj 12 / Ožujak / 2009.
Agresivnog izgleda i ponašanja, strijelka skakuša se svojom, sve većom brojnošću, u Jadranu nameće kao športska riba, koju možemo loviti cijele godine na skoro sve športske načine, od udičarenja sa obale, pa sve do lakše panule umjetnim i živim mamcima…
Napisao i snimio: Nikola Jovan
Strijelka skakuša je na Jadranu sve do prije nekoliko godina bila rijedak gost na udici športskih ribolovaca na moru. Sporadični ulovi javljali su se na južnim dijelovima hrvatske obale, dok su u crnogorskom primorju ulovi ove agresivne ribe bili puno obilniji. Blage zime uzrokovale su prosječno veće temperature mora cijele sezone, što neminovno polako ali sigurno, mijenja način života i navike ribe koja živi u njemu i omogućava dolazak i zadržavanje novih vrsta, poput strijelke ili škarama- jadranske vrste barakude. Nekada najčešća u okolici Dubrovnika i na potezu do ušća Neretve, gdje se miješala sa jatima lice bilizme, sa kojom i inače dijeli životni prostor, strijelke se normalno lovi i na potezu od Splita pa sve do arhipelaga Kornata i zadarskog područja. Ima je i u podvelebitskom kanalu, a manji primjerci skaču na varalice namijenjene drugim vrstama i na otocima poput Cresa i Lošinja, gdje je također postala normalan ulov. Pojavljuje se i u cijeloj Istri, gdje su se prošle sezone lovili krupni primjerci u kasno ljeto i početkom jeseni, a po zadnjim saznanjima, skače i na panulu, namijenjenu brancinima i tijekom zime, najčešće u toplijem moru ispred Plomina. Primijećeno je da prati jata plave ribe, poput srdele i inćuna i za njima se približava i zadržava uz obalni pojas mora. Inače je to riba koju možemo naći u svim slojevima i dubinama mora, od površine pa sve do dubine od dvjestotinjak metara. Po prirodi je migratorna riba, koja je stalno u pokretu. Atraktivnog je izgleda, s tijelom, koje s leđne strane vuče na zelenkastu, da bi se do trbuha izvuklo u olovno sivu i skoro bijelu boju. Rep je sličan onome u lice bilizme, što odaje brzog i snažnog plivača, dok tijelo neobično podsjeća na brancina, osim što je dosta uže u presjeku. Strijelkina robusna glava, s isturenom snažnom donjom čeljusti, otkriva njenu agresivnu narav, a dojam pojačava red oštrih zubi, koji su u stanju pregristi bilo koju manju ribu poput žileta. Na to treba pripaziti i u ribolovu jer će krupnija strijelka pregristi i deblji najlon kao od šale, a i varalice koje koristimo u lovu na nju kratkoga su vijeka.
Varalicom sa obale
Lov strijelke varalicom poseban je doživljaj. Rano ujutro ili u predvečerje se najbolje lovi, jer tada u jatima dolazi i zadržava se uz samu obalu, otkrivajući svoje prisustvo čestim raubovima, napadanjem sitne ribe koja u bijegu poput kiše pršti po površini mora. Za to doba najbolje su se pokazale razne površinske varalice kojima se imitira bježanje sitne ribe na površini. Rapalin model Skitter pop je plutajuća varalica napravljena od balzinog drveta te koso postavljenog kljuna, koji pri brzom trzaju štapa napravi specifičan zvuk – pop – po kojemu je i dobila ime. Osim ” popanja “, svjetlucave trakice i crveno perje na zadnjoj trokuki radi i svjetlosno – krvareći trag u moru, što daje dodatnu atrakciju varalici. Za razliku od slatkovodnih vrsta, gdje se poperi vode relativno sporo uz korištenje kratkih pauza, popera za strijelku vodimo vrlo brzo, pri čemu on ” brlji ” po površini, često mijenjajući smjerove i pri tom savršeno imitira uspaničenu ribicu, koja bježi pred gladnim grabežljivcem. Osim popera, dobro su se pokazali i drugi površinski modeli, poput Rapalinog Skitter Walka, Mannsovog Tail Draggera ili Yo Zurijevog Zombie Buga, koji su napravljeni od različitih materijala, ali imaju isto svojstvo – nemaju kljun. Pri brzom izmjeničnom cimanju vrha štapa, te se varalice teturaju sa strane na stranu, brzo mijenjajući smjer u kratkim kružnim bjegovima. Njih možemo voditi na taj način, ali i povremeno dodati par brzih pravocrtnih bjegova, ubrzavajući motanje rolom, bez dodatnog cimanja štapom. Takvo vođenje varalice kraj jata aktivnih strijelki obično izazove napad više jedinki, što uvijek završi ulovom.
Kako bi dalje zabacivali varalicu, na stražnju trokuku možete joj montirati malu olovnicu, a kako izgleda poper nakon par udara strijelki, možete vidjeti na slici iznad – pa joj vi vadite udicu iz čeljusti bez kliješta! Iza otežanja u obliku raznih vrsta i težina olovnica, obvezno dolazi i završnjak, napravljen od fluorokarbonskog monofila, koji je pod morem, takoreći, nevidljiv i znatno povećava šansu za ulov. Debljine fluorokarbona, koji zbog svoje strukture ima nešto slabiju nosivost nego običan najlon za panulanje strijelki, kreće se od 0.35 do 0.45 mm debljine, što je dovoljno i za borbu sa većim ribama, poput lice ili gofa, koji često znaju zagristi na istim terenima.
Kada zakačite strijelku na udicu, očekujte divlje bjegove, sa puno ” šijanja ” u stranu, te naglio iskakanje ribe iznad površine mora. Ti trenuci su najkritičniji, jer se strijelka divljom trešnjom glave često zna osloboditi od udice, koja ispadne iz tvrdih čeljusti, ukoliko kontra pri prvom udaru nije bila dovoljno jaka. Veliki podmetač ili kliješta za prihvaćanje ribe za donju čeljust neophodni su, jer se strijelka bori do iznemoglosti i često podivlja pred samom obalom ili čamcem. Brza rola prijenosa 5.0 i više, te varaličarski štap brze akcije i gramaže do šezdesetak grama, bit će idealna opcija za takvu vrstu ribolova.
Strijelke se uspješno mogu loviti i varalicom sa obale ili iz plovila, a naročito u slučajevima kada se pronađe veće jato, kada se zbog konkurencije bezrezervno bacaju na varalice. Najbolje su se pokazale raznorazne površinske inačice prirodnih boja, poput popera i jerk – surface modela raznih firmi, dok su na Jadranu još uvijek najzastupljeniji modeli finske Rapale i japanskog Yo- Zurija. Za takav ribolov treba koristiti i pouzdanu stacionarnu rolu brzog prijenosa i štap do nekih 60- tak grama, te dužine do tri metra, kojim ćemo bez problema plasirati varalicu na veću daljinu.
Panulanjem iz čamca
Odlučite li se za ribolov strijelki panulanjem, prije svega trebate dobro odabrati i složiti pribor, te pripremiti sisteme za njene jake udarce i oštre zube. Naime, složite li klasičnu panulu za povlačenje žive ribe uz korištenje običnog monofila i fluorokarbonskog predveza, vjerojatno ćete ostati bez ulova zbog strijelkinih oštrih zubi, koji su u stanju pregristi i milimetarski najlon. Čelični predvez je neophodan, ali treba ga složiti tako da bude što kraći i neprimjetniji, kako ne bi smetao niti prirodnoj prezentaciji žive ribe koju sajla ne smije ” ukočiti “, a s druge strane, ne smije biti niti previše uočljiv, kako u startu ne bi odbio strijelku i druge grabežljivice od napada na panulu. Živu ribu za strijelku obično vučemo na terenima uz obalu, koji su jednako atraktivni i za druge grabežljivce, poput brancina, lice ili feluna, koji često znaju iznenaditi u jutarnjim satima.
Vučemo li živu ribu, u trenutku udara strijelke skakuše, potrebno joj je dati joj malo vremena- lufta, tijekom kojeg će ona dublje progutati ribu, te ju tek nakon toga kontrirati. Za to se najpraktičnije pokazala veća stacionarna rola, sa slobodnim hodom špule, na koju, među ostalim, stane i dovoljno pouzdanog najlona debljine 0.40 do 0.50, u slučaju udara veće ribe, koja će iz role tijekom borbe izvući i više od stotinjak metara osnovne strune. Kako ne biste došli u situaciju kao kolega na slici, unaprijed pripremite sve potrebne stvari i ne zaboravite natočiti benzin u pentu (kao dotični ribič ). Posložite ih u kakav ruksak ili torbu da stoje na jednome mjestu, jer kada krenete na pučinu, više si ne možete pomoći.
Zato sajlu treba vezati tako da bude što kraća, a opet da je dovoljno gibljiva, kako bi riba radila prirodno i svojim bježanjem u stranu zainteresirala strijelke. To možemo postići sa sajlom koja ima plastični omotač, koji možemo spajati i učvrstiti plamenom iz upaljača. Na sistem dolaze dvije udice šireg luka, veličine od 1/0 do 4/0, od kojih prvu stavljamo kroz obje čeljusti, krenuvši odozdo, tako da vrh viri sa gornje strane, dok se druga udica kači kod podrepne peraje. Naprijed još montiramo i vrtilicu, kako se predvez i osnovni najlon ne bi uvrtali. Predvez od fluorokarbona debljine do 0.45 neka bude dug kojih tri do četiri metra. Tu ponovo montiramo vrtilicu, na koju se naslanja klizno olovo, sa ili bez vrtilice, što je ujedno i otežanje panule, a gramažu olova biramo ovisno o dubini i konfiguraciji terena gdje ju mislimo povlačiti. Obično je to dubina do desetak metara, za što će biti dovoljno i olovo do pedesetak grama težine. Panulu puštamo kojih tridesetak metara iza sebe i vučemo ju brzinom od 1.5 do 3 milje.
Takva panula se može vući iz ruke, ali, daleko je lakše raditi sa štapom i rolom uz čiju pomoć ćemo lakše zamoriti i izvaditi ribu, ali i rizik petljanja osnovnog najlona smanjiti na minimum. Štapovi do četiri metra dužine i gramaže do 150 grama, idealni su za panulu, jer, osim što ćete udaljiti panulu od ruba čamca, lakše ćete i zamoriti ribu i udaljiti ju od mogućih zadijeva. Velika stacionarna rola sa slobodnim hodom špule je idealan izbor, jer će uključeni slobodni hod prokliziti u trenutku kada strijelka zagrize i omogućiti joj da, uz mali otpor, dublje proguta ribu. Tek ju tada treba kontrirati.
O oštrini strijelkinih zubi, svjedoči i ovaj glatki, kirurški rez, koji je ta agresivna riba napravila na montiranom živome špariću, potezanom panulom uz obalu. Na teritoriju gdje obitavaju strijelke, na panulu se često zalete i ostale vrste grabežljivaca, poput brancina, što dokazuje učinkovitost sistema sa kratkom sajlom, koja brancinima očigledno nimalo ne smeta.
Predvez od sajle je obvezan
Kako bismo bili sigurni da nam strijelkini oštri zubi neće prerezati predvez, treba nam dobra sajla s najlonskom presvlakom, na koju ćemo navezati udice i na kraju vrtilicu, koja će spriječiti uvrtanje i petljanje cijelog sistema. Za to su nam još potrebne i oštre škare, te obični plastični upaljač. Na kraj sajle stavimo prvu udicu sa ušicom i pomoću plamena iz upaljača ju pričvrstimo. Nakon toga izmjerimo dužinu do druge udice, ovisno o veličini žive ribe- kedera i pričvrstimo ju, koristeći se vezivanjem „čvora bez čvora“ koji je dovoljno jak, pouzdan i veže se bez problema, čak i na debljim sajlama. Razmak od druge udice i vrtilice izmjerite tako da bude najkraći mogući i da dovoljno drži kada plamenom zavarimo taj zadnji spoj. Tako će nam od usta žive ribe viriti svega par centimetara sajle, na koju se nastavlja fluorokarbon. Taj način montaže prevarit će i druge grabežljive ribe, a ne samo strijelku skakušu.
1. Trebaju vam škare ili kliješta, vrtilica, i termo sajla 2. Donja udica se montira uvrtanjem termo sajle… 3. … i grijanjem upaljačem 4. Dok se gornja veže čvorom bez čvora. 5. Zatim montiramo vrtilicu, također uvtanjem sajle i taljenjem plastičnog omotača 6. Predvezi trebaju biti kratki, kako bi mamac imao što bolju pokretljivost. A na taj način napadaju ga i drugi predatori.
Spiralno olovo
Iako se u panulanju strijelki mogu koristiti i razna druga rješenja kako bismo dovoljno otežali osnovni najlon, ovakvo se olovo brzo i lako montira i isto tako brzo skida s panule, kada se riba dovuče blizu čamca.
Dril strijelke velikom stacionarnom rolom, sa slobodnim hodom špule. Ulovljeni manji primjerci lignje – živi ili mrtvi, odličan su mamac za strijelke, koje im ne mogu odoljeti. Jadransku lignju, koja se panulom sporo povlači na srednjoj dubini mora, strijelke osjete i sa veće razdaljine, te ju bez milosti napadaju i veliki i mali primjerci iz jata.