U STUDENOM PO „ZLATNE“

PR / Broj 56 / Studeni / 2012.

Ponosna je, zlatna i elegantna, a s druge strane, brutalna i opremljena poput borbenog tenka. Zasigurno najviše fascinira njen čeljusni aparat kojim beskompromisno drobi svaku školjku ili ljušturu koja joj se nađe u vidokrugu

Piše: Tomislav Horvatić

Klima se rapidno mijenja pred našim očima. „Bablje ljeto“ postaje više pravilo no iznimka, a ribolovom tradicionalno „udarni“ rujan i listopad svoju laskavu reputaciju prepuštaju studenom i prosincu. Temperature mora ponegdje još nisu pale ispod dvadeset stupnjeva, pa se vlasnicima brodica u poodmaklom dijelu godine događaju bizarne situacije. Panulu za lignje trebalo bi „vući“ uz obalu, no tamo su još uvijek hrabriji kupači, dok je ciljana lovina nešto stidljivija. Prošle je sezone pravi udar zime uslijedio tek u veljači i čini se kako će stara, svima znana uzrečica o lovu orade i sipe u ožujku ostati samo uspomena na „onu nekadašnju klimu“. Stoga, draga gospodo, napustite vaša obitavališta, a velike ekrane zamijenite velikim oradama. Naime, u trenutku dok ovo čitate, one su toliko blizu obali da biste ih doslovce mogli podragati.

Nazivaju je kraljicom mora i uistinu se ne može poreći njena posebnost. Ponosna je, zlatna i elegantna, a s druge strane, brutalna i opremljena poput borbenog tenka. Zasigurno najviše fascinira njen čeljusni aparat kojim beskompromisno drobi svaku školjku ili ljušturu koja joj se nađe u vidokrugu. Da biste j pronašli, ne trebate obarati rekorde u izbačaju ili, pak ciljati duboke i nepristupačne lokacije. Važnije je pogoditi dio obale na kojem se nalazi, dok dubina ne treba prelaziti dvadeset metara, a često ju možemo pronaći sasvim plitko, na pet do sedam metara. Tereni na kojima obitava su raznoliki, no kraljica se uglavnom se zadržava u uvalama, zaljevima i lukama i čini se kako preferira pješčano ili muljevito dno „prošarano“ kamenjem. Naravno, ovo nije pravilo, budući da će svaka lokacija koja obiluje njenom prirodnom hranom zasigurno privući pokoji primjerak (kao što, primjerice, nas privlači svaki „kutak” u kojem nanjušimo ribu, ma kako nepristupačan bio). Orada se uglavnom zadržava u uvalama, zaljevima i lukama i nije pretjerana ljubiteljica strmih obala i ekstremnih dubina.

Lov orade je u skladu s njenom „dvojnom“ osobnošću. Ponekad predstavlja istinsku muku i „nemoguću misiju“, dok se ponekad čini toliko jednostavnim. Kao i kod većine ribljih vrsta, najteže ju je locirati pa su jednom otkrivene „pošte“ uglavnom strogo čuvana tajna. Najčešći su ulovljeni primjerci teški manje od pola kilograma, a ulov velikih „mama“ je u današnje vrijeme uistinu dobar razlog za slavlje. Ribolov s obale je daleko praktičniji od prekrcavanja plovila priborom i „smradovima“, no ponekad je lijepo otploviti barem nekoliko stotina metara dalje od gužve. U ovo je doba godine pritisak ribiča na dobre pozicije izniman – uzmite u obzir kako se ne radi o turistima, pa se pripremite na jaku konkurenciju. Svi vole orade, pa pogledajmo što im sve možemo ponuditi…

Kraljičin jelovnik

Orada je istinski gurman, pa će, ukoliko „napipate“ terene na kojim se zadržava, rado prihvatiti svu silu ješki – od morskog pužića do živog ježa (uključujući bodlje). Naravno da su prijepori o „boljim“ i „lošijim“ ješkama beskonačni, no sva je mudrost kako se čini, ipak u mikrolokacijama i s njima povezanim hranidbenim navikama orade. Primjerice, u prometnijim lukama u kojima ribarski brodovi čiste mreže, dobro prezentirana srdela ili inčun predstavljat će „top mamac“, dok će se orade kraj uzgajališta dagnji zasigurno odlučiti na – pogodite. Dagnja je odličan mamac i može se „servirati“ očišćena, no zbog krhke strukture mesa preporučam korištenje iste u ljušturi. Naprosto ju malo „odškrinite“ nožićem, umetnite udicu u školjku i pokušajte ju zakvačiti za meso. Možete ju i „vratiti“ u prvobitan položaj koristeći armaturu elastičnog konca, ukoliko se bojite eventualnog ispadanja udice. No, nikako se ne morate bojati oradina eventualnog odbijanja zatvorene školjke – tim bolje! Smrvit će ju poput zvečke onim, već spomenutim, grandioznim čeljustima. Uz svoju ješku svakako pobacajte nekoliko zatvorenih i nekoliko poluotvorenih dagnji i čekajte… na griz ćete vjerojatno pričekati nešto dulje nego kad lovite na manje selektivne mamce, no barem ćete biti sigurni tko vam savija štapove u parabolu i čini vas radosnima. Idući na „tapeti“ je volak – oradi vrlo draga poslastica.

Meso mu je tvrde, kompaktne strukture i stoga je, kao ješka, iznimno izdržljiv. Navodno ga je vrlo lako privući uz pomoć obične vreće krumpira u kojoj preko noći ostavite ostatke večere (kosti i sl.) Moram priznati da to nisam nikada isprobao, no kako postoji mnogo svjedoka istom, uvjeren sam kako je izvedivo. Morski krastavac (trp) zasigurno je spadao u najkontroverzniji mamac na ovim prostorima, a od 1998. godine zakonski je zaštićen i kazne su prilično velike. Neki su se kleli u njegova „čarobna“ svojstva vis a vis orada, fratara i šaraga, a drugi ga naprosto prezirali. Postupak dobivanja mesa iz trpa je prilično kompliciran. Naime, prvo ga se rezalo po dužini, vadilo iznutrice, a potom (najbolje žličicom) strugalo sluzavu strukturu s njegovih unutarnjih stijenki. Na taj su se način dobivale dvije lovne ješke koje su, iako na opip mekane i „mljeckave“, ustvari prilično žilave i izdržljive. Slijedeći neizostavan mamac je lignja – mnogi tvrde kako je jadranska bolja, no ja ju više volim u nekakvom rižotu, pa uglavnom koristim smrznute kalifornijske inačice. Može se ponuditi na razne načine, no meni se najbolje pokazao ribolov na lignjinu glavu u paketu s krakovima. Pritom sam najbolje rezultate postizao kad bih čitavu ješku čvrsto fiksirao oko udice filo elasticom te ostavio pokoji krak „slobodnim“. Druga odlična varijanta je usoljena lignja. Ukoliko ju dobro pripremite, posušite i jednom – dvaput promijenite krupnu sol, dobit ćete izvanredan, dugotrajan i strahovito otporan mamac – k tome, bez karakterističnog „mirisa“. Ako ne znate o čemu pišem, pokušajte ostaviti komadić svježe lignje nekoliko dana „na zraku“ i shvatit ćete kako se s takvim zlom još niste susreli. Živi rakovi svih vrsta također predstavljaju poslasticu za naše kraljice. Lako su dostupni (one „domaće“ naprosto pokupite sa stijena u vrijeme oseke) i vrlo lovni. Metode kojima ribolovci osiguravaju ograničavanje rakova kretanja u moru kako bi spriječili bjegove pod kamenje poprilično su brutalne – otkidanje pokoje nožice kako bi se rak neprestano vrtio u krug ili pak vezivanje istih elastičnim koncem. U ovom pregledu ješki vrijedi spomenuti i rano razne pužiće i školjke koje žive u našem priobalnom pojasu. Takvi organizmi, naizgled „manje vrijedni“ od skupih kupovnih mamaca, često znaju iznenaditi svojom lovnošću. Obični pužići ugrci (kojih je moguće prikupiti na stotine), priljepci ili pak petrovo uho (koje me osobito iznenadilo) često oradu dovedu do naših sistema.

Bibi ili veliki morski crv?

No ipak najzastupljenije ješke u „modernom“ pristupu lova ove ribe zasigurno su veliki morski crv i bibi, pa će se upravo ovim mamcima dati posebna pozornost. Živi je crv uvijek atraktivan i „nabrijan“ i, mora se priznati, uglavnom opravdava svoju reputaciju. Nožice kojima treperi kao i njegov specifičan odsjaj pod mjesečevom svjetlošću čine ga fenomenalnim univerzalnim mamcem i predmetom želja svakog morskog organizma. Može živjeti u uistinu skučenom prostoru i to mu nimalo ne smeta, dapače (ipak svoj čitav životni vijek provodi u rupi). Potrebno mu je povremeno promijeniti vodu i držati ga u hladnom i tamnom prostoru. Živog crva režemo od repa (probavnog sustava) prema glavi, a rezanje uglavnom nije ni potrebno, budući da će malo grubljim pritiskom na željenom dijelu tijela taj dio naprosto „odbaciti“ – kao posljedica evolucijske prilagodbe. Iako će me mnogi proglasiti heretikom, usudio bih se crva u salamuri staviti uz bok živom – u ponekim situacijama čak i boljom varijantom. Njegov je „miris“, naime, neusporedivo intenzivniji, pa se na specifičnim terenima pokazao lovnijim. Generalno gledajući, bibi se pokazao kao bolja ješka u dnevnom ribolovu orade, a veliki morski crv prednjači noću. Radi se o ješki koja je prilično selektivna – iako će ga rado zagristi svaka oborita riba, bibi je prvenstveno oradina delikatesa. K tome je mnogo tvrđi i žilaviji od fragilnog eunice-a i mnogo će dulje odolijevati beskonačnim napadima dnevnih knezova i šparića. Na predvezu ga je najbolje prezentirati putem dugačke igle, slične onoj koju šaranaši koriste za postavljanje boila. Prilikom ješkanja bibija valja biti oprezan. Ovo je stvorenje, naime, ispunjeno tekućinom koja se velikim dijelom sastoji i od supstrata u kojem živi. Upravo je ta tekućina koju kontinuirano ispušta prilikom boravka na udici pravi „okidač“ za orade. Stoga je provođenje igle kroz bibijevo tijelo prilično delikatna operacija u kojoj ćemo pokušati spasiti čim više spomenutog sadržaja. Mnogi primjerci znaju biti uistinu glomazni (čak i preveliki za montažu „u komadu“), pa ih slobodno prepolovite, no prevenirajte istjecanje tekućine fiksiranjem prerezanog dijela filo elasticom. Velikog morskog crva također se preporuča montirati posredstvom igle, međutim, možete ga i nekoliko puta jednostavno „prošiti“ (kao kišnu glistu kojom ste onomad lovili cvergle). Osobno preferiram potonju opciju, vjerojatno radi lijenosti. Kad solite crva ili bibija, svakako to učinite dok su još živi, kako bi zadržali kompaktnost i bolja lovna svojstva.

Kako ju loviti?

Moderan je šaranolov, u kontekstu korištenog pribora i tehnika, uvelike „pustio korijenje“ i u slano okružje. Na našoj se obali, u skladu s navedenim, sve češće viđaju ribiči čija vozila „leže“ pod teretom opreme. Spomenuti pribor uistinu je odličan izbor u lovu svih pridnenih morskih vrsta. Praktički jedini segment koji nije preslikan je catch & release pristup – vjerujem, to se ni neće dogoditi u tako skoroj budućnosti. Kod izbora štapova ne treba pretjerivati u libraži, budući da sve preko tri libre već pomalo graniči s „kolcem“. Ukoliko je ribolovni teren „težak“ i uključuje dugu i plitku pješčanu uvalu na kojoj su daleki izbačaji neophodni, surf štapovi su se pokazali kao odlična solucija. Svaka kvalitetnija rola s nešto većim kapacitetom i urednim namatanjem najlona pokrit će većinu situacija u ribolovu orade. Dobro izbalansirana kočnica je apsolutno neophodna, a baitrunner sistem je prepušten izboru. Osnovni ćemo najlon prilagoditi vrsti terena na kojem lovimo, pa ćemo, ukoliko postoji mnoštvo podvodnih prepreka (posebice oštrog kamenja) koristiti deblje varijante – do promjera 0.40 mm. Na „čišćim“ terenima ne treba prelaziti 0.32-0.33 mm. Kao predvez uglavnom koristim fluorocarbon jednakog ili nešto većeg promjera od osnovice. Već legendarne „Ownerice“ u veličinama koje zavise o veličini ješke (od 2 do 3/0) provjereno odrađuju posao.

Sistem slažem kliznim antitangle olovom od 70 – 100 grama, ovisno o željenoj daljini izbačaja. Ukoliko nemate gotovo rješenje, možete ga i sami izraditi – naprosto postavite dulju slamčicu iznad običnog kliznog olova i potrudite se da dužina predveza ne prelazi vrh iste. Vađenje zapetljanog sistema nakon dužeg čekanja zna biti frustrirajuće i svakako je poželjno poduzeti sve predradnje kako bismo ovo prevenirali. Ispod olova provlačim malu perlicu u svrhu zaštite čvora, slijedi virtlica za koju je zavezana osnova i predvez. Ovaj je vrlo jednostavan sistem mnogostruko dokazao svoju lovnost, a ponekad, umjesto olova, stavljam hranilicu napunjenu smjesama na bazi srdele ili sira. Naravno, prezentacija je također klizna kako bi „gospođa“ osjetila čim manje otpora. Indikacija griza je sasvim individualna stvar, a raspon solucija je ogroman – od elektronskih signalizatora postavljenih na tripodu do obične kuhinjske žličice na čiji zvuk struganja po rivi mnogi ribiči „otkače“. Osobno preferiram postaviti štapove pod većim kutom u odnosu na more i pratiti njihove vrhove. Sistem je postavljen poprilično „tvrdo“, bez uključenog baitrunnera ili ostavljanja mnogo slobodnog najlona. Na spomenuti se način često događa samoubadanje ribe, no jaka kontra kao potvrda je neophodna. Karakterističan griz orade počinje jednim „cimom“, odmah potom slijedi silovit potez pa, ukoliko se odlučite na ovu varijantu, ne napuštajte svoje štapove (neka vam gemišti budu „uz nogu“). Za kraj bih svakako spomenuo prethodno hranjenje koje nije od esencijalne važnosti ukoliko ste ribu već „napipali“. Međutim, u situacijama lova „na blef“ dobro je baciti nekoliko kugli primame kako bi se povećale šanse ulova. Opcija hranjenja predstavlja i dodatni bonus u višednevnim ribolovnim izletima u kojima forsiramo neku lokaciju i nadamo se kako će istu orade zacrtati u svoj plan kretanja.

Iako se na klimatske promjene teško priviknuti i ponekad se stvarno osjeća njihova „neprirodnost“ koja zbunjuje i nas i ribe, barem smo dobili privilegij lova ovih prekrasnih riba u tako kasnoj fazi godine. Ljepota i odsjaj zlatnih „prugica“ na tek ulovljenoj oradi može se mjeriti s malo stvari u životu. Uživajte na moru!