Viška panula vs olovo čuvar (2 dio) – Ribolov iz barke
8 min readPRM / Broj 4 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2014.
U prošlom broju, kolega Marin je napisao tekst pod nazivom „Viška panula vs olovo čuvar“ kako je i sam priznao, s površnim poznavanjem lova teškom panulom, tek za tu priliku isprobanom. A kako u članku sam kaže – u potpunosti sam naklonjen tehnici lova sa štapom i olovo čuvarom, smatram da mu je pristup zadanoj temi pomalo površan. Zato sam imao potrebu da napravim nešto u Hollywoodskom stilu, poput „Predator vs terminator 2“. Kako sam i prije imao dosta upita na ovu temu, a lovim i jednom i drugom tehnikom, pokušat ću dati svoj pogled na nju i još je malo produbiti.
Piše: Tonći Žanko Tona
Svi smo mi zarobljenici tehnike koja nam daje ribu i skloni smo se oženiti za nju, te svoje braniti kao najbolje, mada često nismo u pravu. Postoji još sklonost određenoj tehnici ili tehnikama, kao i odbojnost prema njima. Meni je upravo odbojan vertical jigging kao tehnika lova, ponašanje na moru i sve ono što nosi sa sobom. Još dok je u nas bio u povojima, napisao sam jedan šaljivi tekst na njegov račun koji su mi zakleti jiggeri zamjerili za vjeke vjekova poput islamskih ekstremista! To ne znači da nisam probao loviti na taj način, da nisam ulovio par riba i da u nuždi neću još par, ali to sve nije promijenilo moj stav prema jiggingu, već ga je samo potvrdilo u praksi.
Vratimo se viškoj panuli. U predgovoru moje knjige „Lov gofova i zubataca“, napisao sam – Teška panula (Višani je zovu traina), naizgled je jako jednostavan ribolovni alat, i laiku ona predstavlja tek malo najlona, olova i nekoliko udica, … Ni violina onome tko ne zna što bi s njom, nije ništa više od malo drveta, strune i ključa, već tek u rukama majstora dobiva pravi smisao.
Već se iz ove rečenice vidi da se je jako teško na osnovu par pokušaja, sroditi s nečim što se uči godinama. I danas, nakon što je spoznaja o tehnici lova dostupna svima, nema previše uspješnih panulaša na Jadranu, ali ih ima određeni broj veoma uspješnih. Tu se prvenstveno radi o velikom broju dana provedenih na moru, upornosti i stjecanju vještine. Tako da dojmovi – utrnula mi je ruka nakon sat vremena, ne razlikujem tuckanje po dnu od ugriza ribe; najlon koliko god bio debeo isteže se; treba dosta prostora za uzvlačenje; zamrsi li se, može se izgubiti riba ili dio panule; zapne li za dno, najlon se ošteti i teško ga je promijeniti pa ribolovac mora u brodu imati po nekoliko panula… ,ne stoji ili stoji tek djelomično. No krenimo redom.
Da li će nekome utrnuti ruka loveći s panulom od 600-700 grama, govori više o njegovoj fizičkoj spremnosti, nego o težini lova. Obično lovim s panulom koja je teška oko 800 do 900 grama, a kad lovim u dubljem otežam je i do 1200 grama. Tako da panulu od 600 grama gotovo da ne osjećam u ruci. Druga stvar je što i ruke i položaje u ribolovu treba mijenjati, jer je statičnost, nepravilno držanje i „paćenje“ u određenom položaju, odlika skoro svih načina panulavanja. Zato kad vidim da netko panulava, a da nema dobar kušin pod stražnjicom, znam da nije opasan!
Tuckanje po dnu se i te kako razlikuje od ugriza ribe. Razlikuje se i tuckanje po kamenitom terenu od onog mekšeg, niz kurenat i kontra njega, potezanje žive ješke kad ugleda predatora, te se razlikuje udarac od jedne ribe do druge. Zubatac, gof (veći, manji) krunaš, komarča, kantar. Sa veoma velikom sigurnošću razlikujem ove ribe. Još tu ima nijansi, ali sve to dolazi s iskustvom i lovom na određenom terenu.
Najlon debljine 1,2 mm pritom se baš i ne isteže ili se isteže veoma malo, a kad zapne za dno!? U skoro tri desetljeća lova panulom, ne mogu se sjetiti da li sam dva ili tri puta prekinuo panulu uslijed zapinjanja. Dogodi se da zapne i istina je da se dio s olovima prije predveza najviše i konstantno oštećuje, ali sam tome doskočio tako da od zogulina u dužini 4-5 m, vežem još jedan komad najlona iste debljine i spiralno ga omotam oko glavnog, pa ako slučajno oslabi i pukne jedan, valjda drugi neće…
Kad smo već kod zapinjanja, ono se svodi na minimum kad se na zugulin prije predveza doda jedan mali olovo čuvar 50-100 grama sa metar do dva tankog najlona. A kad smo već kod zapinjanja, ogromna je razlika kad zapne najlon od 1.2 mm za hrid i upredenica od 0.30 mm debljine. Vratite li se okomito nazad po pravcu iz kojeg ste došli u 95% slučajeva ćete izvući najlonsku panulu neoštećenu, dok upredenica čim vidi hrid puca poput dlake. Ako i ne pukne, dobro je skratiti do mjesta dodira, jer nije više pouzdana.
olovo cuvar za tesku panulu 
olovo cuvar za tesku panulu
E sad slijedi ono: zamrsi li se, može se ostati i bez ribe i bez panule… opasno je… prijatelj je ostao gotovo bez prsta…
Kako se tek parangal može zamrsiti… Koliko je teško i opasno izvlačiti rukama parangal sa osamdeset metara dubine po friškoj tremuntani, još kad se uhvati neki monstrum… pa kad nezadrživo krene… gledaš kako ti iz kofe lete udice oko očiju, oko ruku… velike i ruzinave. Gledaš hoće li odletjeti kofa, hoće li sve otići u gropu… pa opet, ne kidaš trainu, već pokušavaš ribu savladati nastojeći smanjiti rizik…
Svako isplovljavanje brodom nosi sa sobom dozu opasnosti. Svako upuštanje u ribolov po određenim vremenskim uvjetima, nosi dozu avanture i opasnosti. Lov trofejnih riba, riba koje su blizu vrha hranidbenog lanca, riba naoružanih jakim čeljustima, oštrim zubima i perajama… nosi dozu opasnosti. Ta zdrava doza opasnosti za mene je izazov i konstantno je prisutna u malom mozgu. Na moru uvijek nešto može krenuti krivo, čak i po bonaci i lijepom vremenu, ali svijest o opasnosti uvijek treba biti prisutna. Izvući veličanstvenu ribu iz njenog okruženja, samo svojom snagom i umješnošću, svodeći opasnost na minimum za mene je vrhunac u lovu. Normalno je da olova udaraju prste, da je ponekad teško i da u provali adrenalina treba sačuvati prisebnost da bi se ulovila prava riba. Nekad je teško stajati u brodu a kamoli izvlačiti ribu i paziti na najlon, ali je takav ulov još slađi. Netko se bavi boksom, netko alpinizmom, netko ide na more… Svi idu po izazov boreći se protiv prirodnih sila (unutarnjih i vanjskih), po nešto što će odskočiti iz svakodnevnice i što će zapamtiti po dobrom ili po lošem, po nešto što im može obilježiti život.
panula vs olovo 
Uvjeren sam da je „prijatelj“ zapamtio tog gofa i trenutak kad je zamalo ostao bez prsta, bolje od ijednog drugog u ribolovu. Zato volim osjetiti kad me olova udaraju po ruci, jer i ja moram dobiti svoju porciju za ono što radim, a riba mora imati šansu da ode. Dogodilo mi se da sam imao ogromnog gofa na panuli i da ni u jednom momentu nisam mogao upraviti s njim. Ruke jednostavno nisu bile dovoljne… Sa olovo čuvarem sam ga izvadio bez problema. Vjerojatno i većeg od onog!
Tu dolazimo do jedne od glavnih razlika između teške panule i panule s štapom i rolom. Kad se radi o gofu ili nekoj drugoj ribi težoj od trideset kilograma, lov iz ruke postaje ekstreman i sa štapom je sve to lakše odraditi. Lakše je održati konstantan pritisak, sistem više amortizira i sve je nekako lakše. Moram priznati da mi je izvlačenje gofa rukama i sa štapom sasvim drugačije, kao da se radi o dvije različite vrste. Uz to, kad držim najlon u ruci, imam sliku onog što se događa, mogu odmah procijeniti kolika je riba i oćutiti snagu njenih peraja, dok mi je sa štapom sve to drugačije.
Svidjela mi se rečenica da teška panula prati dno poput „zmije u travi“. I to je istina. S teškom panulom možete obići kako želite i plići i dublji brak, dok s olovo čuvarem to nije slučaj. Kod lova u plićem, recimo oko dvadesetak metara, pa ako se još radi o manjoj poziciji, s olovo čuvarem je dosta teže loviti uz dno. Koja panula bila da bila, mora biti barem pedesetak metara iza plovila, da bi se zvuk i vibracija motora dovoljno udaljili od ribe te se ona oslobodila straha. Tako kod lova s olovo čuvarom predvez raste što se lovi u plićem i obrnuto. Sa svakim skretanjem, olovo tone dublje kao i s većim valom koji uspori plovilo. Još ako je teren šporak (dubina se izmjenjuje, kamene gromade i sl.) učestalost zapinjanja i preskakanja terena se povećava.
Znao bi se naći na istoj poziciji s nekim tko lovi s olovo čuvarom. Prilikom jednog ne baš uspješnog ribolova kad riba baš i nije radila, našao sam nekoliko riba uz samo dno. Vidjevši me, ribolovac s olovo čuvarom je pokušao uloviti na istom mjestu, ali jednostavno nije mogao proći tako precizno.
Kako se dubina povećava, s olovo čuvarom je sve lakše loviti, a s teškom panulom postaje sve teže. Granica gdje jedan alat postaje osjetno bolji pred drugim je oko 35-40 metara. Do te dubine vlada teška panula, a od nje pa prema dubljem lov sa štapom i rolom pomoću olovo čuvara. Riba je manje osjetljiva, predvez se skraćuje, panula stoji okomitije, upredenica bolje reže more od najlona…
Osobno ne bi ta dva alata međusobno suprostavio, već bi ih naslonio jednog na drugog. Tako ja radim. Koristim tehniku ondje gdje mi to više odgovara.
I na kraju da zaključim. Teška panula je nastala u vremenima ribljeg obilja, kako mi je sam Stipe Biljka jednom rekao dok smo stali na viškoj rivi – evo ode, pod rivom… kad bi izvukli mrižu za crneje, došlo bi jato zubataca i ćokalo one šta ispadnu iz mriže… Tada, prije pola stoljeća, i dvadeset metara dubine, bilo je duboko! Sve je plivalo tuda, i pliće i dublje! A danas!? Danas je šezdeset metara dubine postalo plitko, ali to je već neka druga priča o trošenju dubinskih ribljih zaliha koje su popunjavale one pliće…
