Light i Ultralight…a nije pozdrav iz Rovinja!
13 min readPR / Broj 35 / Veljača / 2011.
Nije teško biti FIN!
Piše: m®VA
Velika većina špinera koje poznajem se pali na velike ribe iz “velike četvorke”: som, smuđ, štuka, mladica. Većinom svi koriste “ozbiljan” pribor (…eee, Dunav je to!), često puno prejak za ribe kakve najčešće love. Svi čekaju ONOG kapitalca. A kad i ON dođe, često i ode jer i nema pribora koji bi ga zaustavio, hehe. A svoje prosječne smuđeve kad bubnu sa CD Blue Rapidom od 50 grama, jednostavno isčupaju za par sekundi. Nema tu uživanja u drilu, uživa se na drugi način. OK, postoji i normalan razlog zašto ljudi koriste takve štapove jer ne možete bacati jig glave od 50 grama sa čačkalicom, no na Dunavu (Dravi, Savi, Kupi, Stojnici, Rudi, Radonji, Orljavi, Otući, Rinži, Rinyi, Crnom Timoku, Vardaru…) se može i drugačije uživati u ribolovu. Tu nisu bitni kilogrami plemenite ribe na vagi, srce je puno od dobrog drila i nadmudrivanja sa opreznim ribama iz nekog malog, zaboravljenog potoka gdje većina ljudi misli da ni nema ništa osim žaba krastača (koje ne žive u vodi). Dakle, probat ću vas zainteresirati da malo zaboravite na svoj “ozbiljni pribor za ozbiljne ribe” i probate malo biti FINI.
Lagano, lagano
Sjetimo se kad smo bili klinci i počinjali špinati. Ja sam svoje prve ribe na špin lovio na potoku Koprivnici, bili su to klenovi “zavidnih” dimenzija no našao se među njima i poneki kapitalac preko kilu. Ogromna riba ako znamo da je potok širine cca 5 metara pri normalnom vodostaju. Još se dan-danas sjećam frenda Tikija koji mi je u školi pokazao zelenim flomasterom označeno na podlaktici koliko je bio dugačak klen kojeg je jučer ulovio. Iskreno, neznam koliko dugačku podlakticu ima osnovnoškolac u sedmom razredu, ali se sjećam da je klenu falilo 2-3 centimetra da bude dugačak kao njegova podlaktica. Sjećam se i Tikijevog i mog oduševljenja dok mi je prepričavao ulov. Sjećam se kako smo prepravljali stare leptire u nešto što smo mogli koristiti na svojoj vodi jer je Mepps Aglia broj 1 bio prevelik! Samo da podsjetim da u to vrijeme nije bilo toliko varalica na izbor kao sada, u Koprivnici si ribolovni pribor mogao kupiti samo u Sportskom dućanu, udice su se kupovale na komad, a varalica, pogotovo u manjim dimenzijama nije bilo ni za lijek. Ali zato je uživanje u ribolovu bilo maksimalno. Mada nisam još toliko star da bi sa nostalgijom samo gledao prema natrag, ponekad se ipak sjetim svega toga i posegnem za laganim priborom i uživam. Light ribolov i finesse prezentacije su ne rijetko i jedini način da u datom trenutku dođemo do ulova ili ribe više, nisu samo hir pojedinog čovjeka da uživa u drilu sa manjim primjercima riba, a i neki ljudi nisu imali sreću da budu rođeni pokraj velike rijeke. A na malim vodama grubosti ne prolaze. Ribama u malim rijekama i potocima treba dugo vremena da dostignu neke veće dimenzije tako da je klen od kilu iz recimo gornjeg toka Bednje stariji od svojeg sunarodnjaka od dve kile iz Save ispod Zagreba recimo.
Samim time što je stariji, život u maloj rijeci ga je učinio i opreznijim i lukavijim od savskog tako da teško da ćete ovog glavonju zeznuti na Mannsa Baby 1 Minus koji je na Savi ubojica klenova svih dimenzija. Ovakva varalica s tim tipom vibracije nema baš puno smisla u potoku širine jedva tri metra. Zato su manji vobleri, do 7 centimetara, minnow oblika dobitna kombinacija. Klenovi većih dimenzija u ovakvim potocima i riječicama obično biraju mjesta gdje im hrana sama dolazi drito u usta ili se ne moraju puno truditi da dođu do nje, a opet da budu maksimalno zaklonjeni i zaštićeni od vanjskih napadača. Dakle, idealno mjesto bi bilo tamo gdje riječica skreće oko drveta i tako radi podlokanu obalu pod korijenom s unutarnje strane zavoja, panjić ili veći kamen na dnu oko kojeg se voda vrti i miješa pogotovo ako još ima i kakva krošnja nadvita do same vode, mostići sa ili bez nogu u vodi (bolje je sa), slapovi i kaskade. Na malim vodama je bitno ostaviti dobar prvi dojam i prvi zabac je uvijek i najvažniji. Naravno, ako smo pravilno prišli vodi u prvom redu! Na Savi je to jednostavno, s autom dođeš na metar od vode, zalupimo vratima, otvorimo bunker i zalupimo s njim dok ga zatvaramo, zabacimo varku 30 metara i već prvi zabac Manns Baby Minus 1 ili Storm Sub Wart digne klena sa 3 metra dubine i imamo prvi ulov. Ako na maloj rijeci i uspijemo doći s autom na metar od obale sve ostale stvari ni ne moramo napraviti jer smo već zeznuli stvar! Za uspješan klenolov je potrebno polagano prilaženje obali i cijelo vrijeme treba promatrati vodu kroz dobre polarizacijske naočale, pogotovo ako ne poznate dobro mjesto na koje idete ili je prije toga bila velika voda koja zna dobro ispremještati teren. Dakle, pribor si složite već kod auta i odaberite prvu varalicu koju mislite koristiti i stavite ju na kopču. Budući da je prvi zabac najbitniji, odmah gađajte vama najizglednije mjesto gdje bi mogao biti najveći klen. Dakle, gađajte odmah početak zavoja gdje voda počinje vrtiti na par centimetara od korjena drveta, odmah gornji dio kamena ili panjića gdje voda vrti ili uz sam rub krošnje nadvite nad vodom. Probajte to izvesti tako da varalica ne bubne jako glasno na vodu, znam da je to dosta teško izvesti sa stacionarnom rolom, ali multići koji bacaju 3 grama su preskupi, hehe. Griz možemo očekivati istog trenutka kada varalica dodirne vodu i na to treba biti maksimalno spreman. To nam je često i jedina šansa na tom mjestu za ulov, pogotovo veće ribe. Klenu na ovakvim mjestima hrana dolazi prirodno na dva načina, ili mu voda donese u usta ili mu padne na glavu. Mi sa našim voblerom ustvari glumimo nekog kukca koji je bio nesmotren i završio je u vodi, na opće zadovoljstvo klenova. Često se više riba zaleti na varalicu, no to je obično znak da tate nema doma ili da smo predaleko zabacili od njegove zone udarca. Veliki klen neće napuštati “kućicu” predaleko da bi uzeo varalicu, a ako to i napravi od griza obično neće biti ništa jer je imao dovoljno vremena da osmotri varku i skuži prevaru. Faktor iznenađenja je ključan. Jednako tako ako smo fulali ili je riba odustala od napada, slijedeći zabac bolje da ni ne pokušavamo na tom mjestu. Možda vas neki klenovski klinci udostoje ispratit, ali oni pravi ne. Radije ostavite mjesto da se odmori, tj da ribe zaborave ovu neuspjelu epizodu. Normalno da je na ovakvim mjestima najbolji način ribolov s obale, ali kako se spuštamo nizvodnije tako je i riječica šira i dolazimo do mjesta koja su idealna za gaženje u visokim čizmama (ili po ljeti u kupaćim gaćama) i za ribolov iz vode. Sad se zbog širine i dubine vode i taktika mjenja, a mogu se koristiti i neke druge varalice.
Najbolje je ići po plićem dijelu rijeke i zabacivati prema suprotnoj obali na sva izglednija mjesta. Treba gađati svaku izgledniju poziciju, svaki virčić gdje voda vrti, svaku granu nadvitu nad samu vodu. Varalice minnow oblika, dakle izdužene i tanke, ne moramo voditi samo namatanjem prema sebi, puno bolji način je twitchanjem – dakle laganim cimkanjem vrhom štapa damo varalici akciju, a rolom samo pokupimo višak strune – pogotovo ako u riječici ima i drugih vrsta predatora osim klena kao što su pastrve (Sunja i Kupčina npr) ili ostriža i štuke (Glina). Sve ove vrste odlično odgovaraju na twitch. Naravno da je moj favorit za ovu situaciju Team Daiwa Minnow SP 1061, ali rame uz rame su joj Smith Luna, Maria Fake Bait i Zip Baits Z System Minnow, sve u plivajućoj varijanti. Plivajuće iz dva razloga, prvi je nevelika dubina ovih riječica a drugi je da prilikom twichanja, u pauzi se vobler lagano diže prema površini i prilikom slijedećeg twitcha opet zavodljivo zaranja. Tonuće koristim jedino ako je voda brza, a ako je duboka radije koristim dubokoronce tipa Illex Squirell 61 i duboka Team Daiwa Minnow. Sa Squirellom i dubokom Daiwom volim dok mi kljun udara po dnu, pogotovo za pastrve – udarci znaju biti baš siloviti. Ovo je odlična tehnika za kanal u Sv. Mariji. Još jedna odlična tehnika za isti taj kanal i velike pastrve u njemu je i “ribolov na rikverc”. Malo bedasto zvuči, ali funkcionira. Ako ste kada lovili na kanalu primjetili ste da sve veće pastrve kad Vas vide šmugnu uzvodno ili još češće nizvodno. Zbog nemogućnosti neopaženog dolaska na mjesto jer se nemate di skriti jednostavno se spustite do vode i stavite na kopču dvodjelnog Zvonka od nekih 4 cm i zabacite nizvodno. Fino pričekate da vam struja “ulovi” vobler da radi i onda polugu super stopera okrenete da se super stoper isključi i polako odmatate rolu unazad, ali toliko da osjetite da varalica radi. Na ovaj način varalicu vodite od sebe i u principu ju napelavate ribi koja je pobjegla od vas u usta. Na ovaj način možete varalicu pustiti i 50 metara nizvodno, naravno gdje to teren dozvoljava kao na ovom relativno sterilnom kanalu, tj. sve dok ne dobijete griz. Na ovaj način lovimo aktivno cijelu udaljenost od nas do krajnje točke na koju dođe varalica, puno bolje nego da zabacimo i pustimo da voda nosi varku 50 metara i onda da vučemo uzvodno, varalica na taj način dolazi ribi s leđa i rijeđe ju uzima. Ovako kad joj varka dolazi u usta nijedna ne može odoljeti. Za ovaj način su najbolje dvodjelne minnow varalice ili ultra male kruškice kao neki Canetovi modeli. A veće kruškice su dobre za drugu vrstu prezentacije, a najbolje su mi se pokazale Ujke, a nedavno sam nabavio i Maria MC1, mini crankbaiti koji jako obećavaju i bit će testirani na pastrvama već za otvaranje sezone. A na bassevima, klenovima i ostrižima i prije prvog travnja! Tehnika je jednostavna, na kanalu su najbolja mjesta za nju one kamene gromade koje su porinute vodu i rade mini špornjeve gdje voda vrti, dakle takva slična mjesta se trebaju tražiti i na rijekama (unutarnja krivina zavoja je top mjesto). Postavimo se tako da smo malo uzvodno od mjesta na koje mislimo zabaciti i zabacimo tik do obale na drugoj strani. Sad samo trebamo držati štap i biti spremni na kontru. Naša kruškica napravi fini polukrug oko špornja i pobere kaj ima za pobrati. Ima jedna mana ove tehnike, a to je da Ujka koji ima jaku zvečku ono što ne ulovi jako lijepo i efikasno poplaši tako da mjesto postane neupotrebljivo neko vrijeme. Kad god sam probao zabaciti neku drugu varku na to mjesto poslije Ujke, nikad nisam ništa ulovio. I to par sati kasnije. Dakle, bacajte Ujku jedino kad se mislite prebaciti dalje i kao zadnju varalicu koju ćete koristiti na tom mjestu taj dan. Ili ako na natjecanju imate kasni izlazak u posljednjoj rundi pa ionako nećete dobiti favoritsko mjesto, pa da ga pokvarite drugima, hehe. No, tu već ulazimo u taktiku natjecateljskog špinanja…
A kad nema struje…
Naravno da sa laganim priborom možete loviti i na mirnoj vodi, jednakim varalicama kao i na tekućoj vodi. Pogotovo je proljetni ribolov bassa gotovo nezamisliv bez malih voblera. Jezero se odledilo neki dan, Jugo puše već tri dana i skoro da je i toplo vani, a bassevi se digli na površinu u uvali u sjevernom djelu jezera u koju drito puše taj isti jugo. Vjetar nam je ovdje dvojako saveznik, mada nam i odmaže. Kao prvo (što dobro čini) je to da topliju vodu (nemora čak niti biti toplija za cijeli stupanj od ostatka jezera, ali često je čak i dva-tri stupnja toplija) sabija u ovu uvalu i s time automatski postaje zanimljiva bassevima željnim topline. Cijelu zimu su proveli na nekih 4 °C (na toj temperaturi je voda najgušća, znači najteža i normalno je da je to na dnu) i sad je prilika da se ugriju. Druga dobra stvar kod vjetra je ta da nas bassevi u ovoj super bistroj vodi (plankton još nije počeo svoj razvoj jer mu je prehladno pa je voda ko rakija) ne vide zbog valova na površini i loma svjetlosti povezanog s time pa prilaze dosta blizu obali, dakle na domet naših varki. Negativna stvar je što nam najčešće taj isti vjetar puše drito u lice i osim bora od mrštenja imamo i problema sa zabacivanjem lakših varalica. A bassevi sad i ne reagiraju na velike mamce kao po ljeti, najidealniji su vobleri minnow oblika duljine do 7 centimetara. Naravno da ih je najbolje voditi twitchanjem jer ovi bassevi i nisu nešto gladni, za to im fali energije koju pokušavaju akumulirati sunčanjem. Bassevi su sada u jatima približno istih dimenzija i kruže po uvali prateći najtopliju vodu (koja također kruži, jel) i kad zabacite varalicu među njih (a najbolje da prebacite jato pa utwitchate varku unutra) dovoljno je da se jedan zainteresira i odmah nastane grabanje. Njemci to zovu “futterneid”, mi bi preveli otprilike kao “zavist za hranom” ili “e nećeš ti nego ću ja”. Kod basseva u jatu se javi konkurencija za hranom i oni iz letargičnog stanja jednostavno počnu gristi. A to možemo pokrenuti jedino na refleksnoj bazi, tj. sa varalicom koja pokušava pobjeći od njih. Slijedeći zabac probajte zabaciti istog Rapalinog Countdowna od 7 cm i provucite ga normalno kroz jato basseva i neće se ni okrenuti. Dosta često sada cijelo jato doprati bassa kojeg drilate do same obale što ja ne volim baš jer kad odlaze od mene onda obično zarone dublje pa više neznam di će izroniti i onda moram opet čekati da se negdje jave ili moram opet češljati cijelu uvalu. Najbolje je dok mi bass klepi na nekih 30 tak metara od obale i nijedan ga ne doprati pa ja lijepo slijedeći zabac ponovim na to mjesto.
Onaj koji pažljivo čita primjetio je da sam spomenuo svog favorita za ove situacije, a to je Rapalin Countdown 7 cm u nekom prirodnom dekoru. Zašto Rapala Vulgaris pored toliko silnih japanaca koje inače toliko volim? Pa, iskreno meni su u ovom periodu najbolje bile varalice koje nemaju kuglicu. A japanski plastikaneri ih većinom imaju: Istina da sam na Trakošćanu par basseva u rano proljeće dobio na Megabass Ito Vision 95 koji također nema kuglicu, ali Countdowna su mi radije napadali, možda je Ito 95 ipak malkice prevelik za sada. Rapalini Shad Rap 7 cm u plitkoronećoj i tonućoj varijanti su također odlični, Team Esko također a posebno bih naglasio Rapalin Jointed od 7 cm. Ove godine obavezno probavam OSP Bent Minnow, ipak se ja ne mogu pomiriti s činjenicom da ne bacam japance za bassa, hehe. Ovo je vrlo zanimljiva varalica koja je izmišljena za twitch i nema kuglice u sebi. Da ne zaboravim i poljake, Salmo Minnow i Sting u malim dimenzijama su ulovili puno basseva u proljeće u Podravini. Jednako kao i Ružno Pače. Plivajuće Pače je bolje za proljetni lov, a lagano se razlikuje od tonućeg (koje je odlična varalica za tekuću vodu) po tome što mu je trbuh ravan za razliku od tonućeg koji ima zakrivljen trbuh i s donje strane. “Grdi račak from Čačak” je mnogima favorit varka i svaki imalo zagriženi špiner ima bar kojeg kod sebe u kutiji. Bez obzira šta lovio! Mana svih ovih malih twitch voblera je ta što ih štuke (pogotovo štukice) obožavaju pa se nerijetko desi da vam zagrize i pregrize strunu i ode s voblerom u ustima. Šteta varalice ali prije svega šteta štuke, mada je štuka majstor u oslobađanju sebe od varalice i u velikoj većini slučajeva vrlo brzo se oslobodi malih trokuka s naše varke. No, ipak ako postoji velika šansa da Vam se zaleti štuka umjesto bassa koristite tanke wolfram sajlice, bassu neće toliko smetati jer se sve ionako odvija brzo pred njegovim očima, a štukire ce spriječiti da vam pregrizaju špagu i odnose varke.
Štapovi i ostali pribor
Što se tiče pribora, općenito štap za twitch malih varalica bi trebao da je light varijante, dakle težine bacanja do nekih 20-30 grama po nekim EU standardima obilježavanja, Ameri bi napisali 1/4 ili 1/2 OZa Fast akcije, ali sa mekšim vrhom. Prva četvrtina štapa mora biti osjetljiva da bi mogli izvoditi bravure s voblerom pod vodom, ako je štap prekrut previše “udara” direkt u varku, varalica radi previše otpora i nema dobru akciju. Ako twitchamo parabolikom ili premekanim štapom moraćemo jače udarati i onda će nam faliti mjesta za kontru. To se dade iskompenzirati sa upredenicom koju ionako koristim na jezerima kad twitcham bassa jer moram daleko zabacivati male varke što mi je lakše sa 6 lbs Unitikom nego sa 0,16 mm najlonom koji mi kod twitchanja Rapalinog Countdowna od 7 cm može i puknuti ako se zaigram previše. No, na malim riječicama i potocima gdje pretežito lovim klena mekani i savitljivi štap ima svoju značajnu ulogu što kod same realizacije griza, a što kod umaranja. Klen ima mekana usta pa se sam fino napikne, a mekani štap mu daje dovoljno “prostora” da usisa varalicu kako treba. Kod ribolova klena puno više promašaja (ne toliko spadanja, jer kad se jednom pikne – to je to!) sam imao na krute štapove (pogotovo dok sam zdresiran na smuđevima lupao kontre) nego na mekane parabolike. Imao sam jednog Daiwa Powermash Ospreya trodjelnog koji je bacao Kastmaster najdalje na svijetu, drilao mrene pod Toplanom fenomenalno i s kojeg mi nikad nije spala riba. A bio je mekan ko dedina k..a! Ali u drilu je bio savršen, nijedan štap nije tako brzo umarao ribu kao taj. I s nijednim nije bio takav gušt drilati ribu. Već vidite da vam jedan štap neće moći pokriti sve situacije, šta će tek biti kad slijedeći put ubacimo žlice, leptire, silikonce i ostali beštek… Ima da se ova “lajt” varijanta pretvori u vrlo “heavy” po vaš kućni budžet, sve znam: “been there, done that!”, ali sjetite se gušta koji vam se obećava na kraju tunela! Neprocjenjivo! A za sve ostalo je tu ionako Mastercard… Puštajte ribe!
