Vertical jigging

PR / Broj 55 / Listopad / 2012.

Moderni oblik vertical jigginga – u biti tu se radi o okomitoj prezentaciji silikonca iz plovila u pokretu

Piše: Dok

U zadnjih nekoliko godina ova ribolovna tehnika postaje sve popularnija, pogotovo kod ribolovaca koji love na jezerima ili većim rijekama. Pitate se zašto ? Pa upravo zbog toga jer donosi ulove i u vrijeme i na onim mjestima gdje su inače imali slabe ili skoro nikakve šanse za ulov. Ako bacimo pogled u povijest ribolova, korijene ove tehnike možemo naći još kod starih eskima i njihovom pimplanju u rupama u ledu, a njima je uspjeh u ribolovu bio od egzistencijalne važnosti i stoga su tome posvećivali veoma mnogo vremena. Današnji moderni oblik vertical jigginga ipak se razlikuje od tih starih načina, u biti tu se radi o okomitoj prezentaciji silikonca iz plovila u pokretu. Funkcionalno gledano ovo su tri najvažnije stavke vertical jigginga: locirati ribe, pronaći radnu dubinu i odabrati brzinu prezentacije.

Kako locirati ribe?

Prije svega potrebno Vam je neko plovilo, čamac ili ribički kajak i jedan solidan sonar. Na sjeveru Europe gdje se ova tehnika primjenjuje već dugo vremena, pojedinci su se toliko prilagodili njenoj upotrebi da njihova plovila liče na hi-tech amfibije, opremljeni I-Pilot sustavima automatskog GPS navođenja, E-Motorima sa nožnim pogonom, sonarima sa Structure scan funkcijama, no sva ta tehnika im ipak nije garancija nekog ulova, sa prijateljem sam u više navrata to uspio dokazati. Uspjeh u ribolovu ipak ovisi i o mnogim drugim faktorima. Pretraga terena je bitna stavka. Ukoliko Vam je poznata struktura dna, mjesta sa naglim prijelazima dubine, ili udubine na ravnom terenu, potopljena stabla, već ste u značajnoj prednosti i sama pretraga će Vam uzeti kudikamo manje vremena. No ukoliko ste na nepoznatom terenu, onda je dobro poštelan sonar stvar koju obavezno trebate. Sonar će vam uvelike pomoći da na tim vodenim prostranstvima pronađete mjesta gdje se ribe zadržavaju. Ja osobno jako sam zadovoljan Lowrance sonarima sa down scan funkcijom i GPS mapom, jer mogu podvodne strukture dobro razaznati, a i brzina plovila se precizno mjeri.

Određivanje radne dubine

Vrlo važna stavka u efikasnom korištenju ove ribolovne tehnike je određivanje tzv „radne dubine“! Uz pomoć dobrog sonara možete lako pronaći jata riba ali i da pronađete na kojoj dubini je granica termoklina, linija na kojoj se često, pogotovo ljeti – zadržavaju ribe, pogotovo one koje i ne uspijete vidjetina Vašem sonaru, ali koje će Vaš pravilno prezentiran mamac zasigurno pronaći. No u najviše navrata, bar što se tiče smuđa, radna dubina je pri samom dnu. Neki put jig glavom morate u sitnim skokovima kvrcati po dnu da bi smuđa izazvali da zagrize, a neki pak put mamac morate prezentirati na pol metra do metar iznad dna, i umjesto klasičnog tuckanja, tu je dovoljno da laganim cimanjem vrhom štapa izazvati lagano titranje mamca, to je posebno važno kod korištenja tzv. “no action“ silikonaca poput Fin-S ili Slug-Go.

Brzina prezentacije mamca:

Kada namjeravamo efikasno loviti vertical jigging tehnikom na tekućicama ili jezerima sa jačim vjetrom ili kurentom po moru – onda jedna alatka može biti od presudne važnosti – elektromotor! Zašto je on toliko bitan, pa upravo zbog toga da bi smo plovilom ostvarili optimalnu brzinu prezentacije mamca ! Uzimam konkretan slučaj sa rijeke Dunav. To je duboka i snažna rijeka koja ovisno o širini svog korita ali i o oscilaciji vodostaja mijenja brzinu protoka. Ponekad je protok tako povoljan da mamac možemo prezentirati i bez asistencije elektromotora brzinom od 0,5 do 1,5 km/h, no poneki put nizvodnim spuštanjem prolazimo limane u kojima je protok itekako ubrzan, pa uz pomoć elektromotora tu brzinu moramo korigirati, sa nekih 4 km/h smanjiti na 1,5 km/h. Nekog univerzalnog pravila nema, svaki ribolovac optimalni tempo u određeno doba godine na svojoj vodi mora sam pronaći, no što je voda hladnija i što se riba spušta više prema dnu, brzina treba biti sporija, neki put je 0,5 km/h sasvim dovoljno. Sasvim uobičajeno je da istu rutu rijeke ili jezera ukoliko ste imali ulova po više puta prelazite, i nerijetko se desi da u istom kvadratnom metru imate udarce. Tu su u prednosti oni koji koriste sonare sa GPS funkcijom koji ostavljaju trag.

Štap:

Obzirom da se ova tehnika već duže vrijeme koristi, većina proizvođača u svojoj ponudi ima štapove koji nose oznaku „vertical“ – u pravilu se radi o kraćim štapovima brze akcije, duljine 1,80 do 2 m. Ako razmislimo da se mamac samo okomito spušta ili tek neznatno uzvodno od čamca zabacuje, onda je jasno da nam ne treba dugačak štap. Za razliku od klasičnog drop-shot štapa koji ima jako senzitivan i mekši vrh, štap za vertikalu treba biti oštar, kako bi se što brže mogla dati jaka i prodorna kontra.

Rola:

Od rola ja ipak preferiram manju multirolu. Prijenos je direktan, a brzina namatanja ionako ne treba biti velika, nego sasvim suprotno, mamac se treba prezentirati što preciznije. Osobno prakticiram „C&R“ način ribolova i kada mi se desi da u Daljskoj krivini na dubini od 20+ metara udari dobar smuđ, ukoliko bih ga brzo namatao, zbog razlike u tlaku, riba ne bi preživjela i gubici bi bili veliki. Multirola omogućava sporije i kontrolirano izvlačenje kudikamo bolje od stacionarne role.

Upredenica:

Kod vertikal jigginga zbog otpora kojeg upredinica čini u vodi vrijedi pravilo – što tanje – to bolje. Pri izboru upredenica redovito koristim tanke, okrugle, dakle 0,08 mm do max 0,10 mm i to provjerenih proizvođača poput njemačkog Stroft-a 1x ili japanskog Sunline 8 Lb. Fluorokarbonski predvez mi u ovoj ribolovnoj tehnici nije dao neke razlike, te ga ne koristim, što ne znači da na nekim izrazito bistrim vodama to ipak može činiti razliku.

Mamci:

Ovisno koju ribu i na kojoj vodi vertikalom želim loviti – koristim razne vrste silikonskih mamaca. Za Gregeča koristim male „no action“ silikonce duljine do 10 cm, dok za smuđa koristim kako klasične shad silikonce tipa MD Spickey 12 cm ili Relax Kopyto 4 L tako i veće „no action“ silikonce tipa Fin-S ili Slug-Go od 5 ili 6 inča, i nemojte bježati od većih silikonaca, i smuđ oko 50 cm duljine ih bez problema smota u usta.

Svi gore navedeni savjeti bazirani su na osobnom dugogodišnjem iskustvu i predstavljaju neku optimalnu uporabu ove tehnike – koja dakako od vode do vode može biti i modificirana. Neki put me kolege ribiči pitaju: „Pa jel bitan taj elektromotor i taj sonar, zašto da ulažem toliko novca?“ Naravno, može se loviti i bez toga, ali to podrazumijeva da imate optimalne uvjete protoka ili pak da strukturu svoje vode poznajete u dušu, inače će Vam se desiti da brzo izgubite gomilu mamaca i na kraju krajeva i volju da dalje prakticirate ovu inače vrlo uspješnu tehniku. Trenutno se baziram na primjenu ove tehnike ribičkim kajakom, ali o tome u nekom drugom broju.

Bistro od Doka sa lijepog plavog Dunava.