VIII BASS Fishing World Championship – Caruachi Lake – VENEZUELA 2012.

PR / Broj 56 / Studeni / 2012.

Iako se nije lovio velikousti već peacock (pavon) bass, mora se priznati da je put na svjetsko prvenstvo u Venezuelu itekako zanimljiva avantura. Priču o ribolovu ove egzotične vrste donosimo iz pera jednog od člana Hrvatske bass reprezentacije i ujedno osvajača trofeja za najveću ribu svjetskog prvenstva, Samira Alijanovića – Alije

Tekst: Samir Alijanović – Alija
Foto: Samir Alijanović, Mirko Hanžeković

Na VIII svjetskom prvenstvu u lovu pastrvskog grgeča koje se po prvi put održalo u Južnoj Americi, točnije, u Venezueli na jezeru Caruachi, nastupila je i Hrvatska reprezentacija. Uz nju, tu je bilo još osam reprezentacija iz Venezuele, Italije, Španjolske, Portugala, Njemačke, Rusije, Swazilanda i Meksika.
Hrvatsku su predstavljali prvoplasirani iz prošlogodišnje bass lige: Boris Leskovar (kapetan), Samir Alijanović-Alija (trener), Robert Berger, Matija Štefek, Anđelko Jazvić i Mirko Hanžeković. F.I.P.S – a je povjerila organizaciju svjetskog prvenstva Venezueli koja se pokazala kao fantastičan domaćin i sve organizirala besprijekorno. Štoviše, ovakve organizacije bi se mogle posramiti i neke puno bogatije države koje su već bile domaćin ovog natjecanja.Organizaciju je uz vodstvo F.I.P.S.-e omogućila i njihova krovna organizacija AVPP.

Odlazak

Prvi dio puta kombijem iz Zagreba u Veneciju bio je popraćen snijegom, pa nije bio nimalo ugodan. Onda je krenulo letenje. Prvi let smo imali do Frankfurta, sljedeći do Caracasa i naposljetku do Puerto Ordaza. Činjenica da smo proveli cca 13-14 sati samo u avionima i još jedno 6 sati po aerodromima govori o kakvom se napornom putu radi . Za mene strastvenog pušača je još strašnije bilo da cijelo to vrijeme nisam mogao zapaliti. Kad smo napokon stigli na odredište dočekao nas je gosp. Oskar iz AVPP-a koji se pobrinuo oko smještaja. On nam je bio pri ruci i sve ostale dane prilikom odlazaka na vodu i povratka u hotel. Otišli smo sa snijegom, a došli smo na nekih 37-38 C°, što nam nije nimalo teško palo jer smo znali kakvo nas iskustvo očekuje. Do prvih ribolova imali smo nešto vremena upoznati grad i način života u njemu. Najviše nas se dojmio promet koji se odvija bez zastoja, ali bez imalo prometnih pravila i reda. Cijena goriva je gotovo nestvarna. Sandro Klancir (naš iseljenik koji živi tamo 24 godine) nas je dočekao i pomogao oko jezika i nekih sitnica. Sandro je natočio u terenca otprilike 90 litara goriva za jedan dolar (1$)?!!! Inače, osim goriva, ostale stvari i nisu baš tako jeftine kako smo mislili i ima jako puno kriminala.

Trening i samo natjecanje

Sljedeći dan smo odlovili trening koji smo platili 250 američkih dolara po svakoj ekipi. Organizatori su stavili samo jedan dan službenog treninga, iako je po protokolu dogovoreno dva dana treninga i tri dana samog natjecanja. Prvi dan nismo lovili na jezeru Caruachi i nismo se baš nešto ludo nalovili. Nismo došli do nekih konkretnijih saznanja o samim ribama i tom specifičnom ribolovu, iako smo imali ulove par peacocka, aimara i još ponešto egzotičnih riba koje nisu u sustavu bodovanja. Ipak smo dan iskoristili da testiramo varalice i način viđenja nama nekih novih tipova varalica. Vozači su nam rekli da je jezero Caruachi puno bogatije ribom i da će se bolje loviti.

Drugi dan – trening na jezeru Caruachi na kojem će se i održati natjecanje već je dalo naslutiti o kakvom ribolovu se radi i koliko je sam teren težak i specifičan. Samo jezero je ogromno s jako puno uvala (uvale su veličine našeg Borovika), a kako se radi o akumulaciji, prepuno je drveća i stjena. Jedine spoznaje o takvom ribolovu,varalicama i ostalom su nam bile sa filmića na You Tubu. Rusi su u prvom mjesecu već bili na treningu sedam dana, a Meksikanaci i naravno Venezuelanci su ipak više znali o svemu.
Neke varalice koje su nam mogle poslužiti smo već imali, neke smo radili sami, a neke smo dobili od sponzora. Ipak nismo imali dovoljno propera (površinci s propelerima) bez kojih je ribolov peacocka nezamisliv. Sva sreća da smo imali i to malo, jer tamo nije bilo za kupiti kako smo očekivali. Pavon ili peacock bass je riba koja jako reagira na buku i lovi se uglavnom na propere ili voblere koji su jako bučni. Uglavnom smo forsirali ove dvije vrste varalica koje su provjerene za takvu vrstu ribolova.

Osim što se pale na buku, vole se i družiti, pa je vrlo vjerojatno da možete na mjestu gdje ste dobili jednu veću ribu dobiti još koju. Zbog klime se mrijeste kroz cijelu godinu, pa su velike ribe često u paru. Vole sjenovita mjesta i zaklone. Nisu poput ˝normalnih˝ basseva u granju nego radije koriste zaklone oko stijena i sličnih prelaza. Manje ribe (tu se misli na ove do kilu) se kreću u manjim plovama. Često je problem kad u drilu izgubite ribu pa vam riba koja je pobjegla odvuče za sobom i ostale. U drugačijoj opciji možete na jednom mjestu poentirati i nekoliko riba, a odlična je taktika bila i ribe koje su promašile površince „pokupiti“ s voblerom.

Prvi dan

Samo natjecanje je počelo obećavajuće jer smo imali dosta napada na varalice. Međutim, oni nisu bili realizirani i ribe su nam se otkvačivale. Znali smo da ni ostale ekipe ne love nešto ludo, pa je bilo za očekivati da sa par riba imamo dobar start. Nažalost, ribe koje smo imali su se sve otkvačile u granju ili u samom drilu, tako da unatoč pristojnom ribolovu, nismo upisali ništa. Prvi dan natjecanja nas je skupo koštao, jer nijedna naša ekipa nije imala upisanih riba. Riba je bila slabije aktivna, tj. manje agresivno je napadala varalice, a zbog velikih koščatih usta je bilo jako puno otkvačivanja i fulanja. Puno riba nam je u granju ravnalo spinnerbaite i ostale varalice. Neki bi rekli da je pribor bio neprimjeren, što nema veze s realnošću, jer u takvom slučaju jednostavno morate imati i faktor sreće na svojoj strani (npr. da riba ne prođe kroz debla nego kroz sitniji lom u kojem imate šanse). Kad smo po završetku dana razgovarali s ostalima, svi su govorili o jako puno izgubljenih riba, ali su na našu žalost imali i upisanih riba na liste. Taj prvi dan nas je unazadio bodovno, ali se nismo predali niti otpisali nastavak borbe. Dan smo završili kao zadnji na listi.

Drugi dan

Drugi dan se ništa bitnije nije promijenilo u samom načinu ribolova, priboru, niti smo bili pametniji. Jednostavno nas je loša sreća od prvog dana malo zaobišla i riba je primala nešto agresivnije. To je rezultiralo gotovo istim ribolovom od prvog dana, samo što smo ovaj put i upisali ribe!
S pojedinačnim plasmanima drugog, sedmog i petnaestog mjesta smo se vratili u igru. Maleni i ja smo uz drugo mjesto imali i dvije velike ribe 6.60 i 7.28 kg. Ovaj veći je na kraju bio i najveća riba svjetskog prvenstva s kojom smo spasili obraz i osvojili barem nešto!

Ribe su primale na sve varalice, a koliko je ribolov bio težak i zahtjevan, govori činjenica da se lovi devet sati po nesnosnoj vrućini na čamcu.Ujutro kad se krene s ribolovom počinje teški fizički posao, jer se vuku velike i teške varalice na još težem terenu s puno zadjeva. Način ribolova tj. vođenje propele je sličan haklanju (neki su to vidjeli, a neki i radili) pa možete samo zamisliti koliko iscrpi devet sati takvog ribolova po takvoj vrućini bez ikakvog hlada. Jedina pauza je prilikom premještanja s pozicije na poziciju. Do jedanaest sati smo bili bosi na čamcima, a onda smo se morali obuvati jer je previše peklo za noge.

Treći dan

Treći dan se nismo zanosili dobrim plasmanima prethodnog dana. Nastojali smo ići na siguran upis sa mjerskim ribama, a onda ubosti koju veću ribu za dizanje u plasmanu. Za one koji nisu upoznati s pravilima da pojasnim. Na vaganje se donosi samo pet riba. Znači, tijekom natjecanja riba se sprema u spremnike na čamcu. Manja riba se pušta, a veća ostavlja, tako da se važe samo pet najvećih riba. Riba mora biti živa, pa smo ribe preko tri kile nosili odmah na vaganje (nešto su osjetljivije), a manje su bile u spremnicima za slučaj da se uhvati veća. Ponovo smo imali ulove, ali se vratio onaj maler od prvog dana pa smo izgubili par većih riba. Kao i ostale repke, imali smo čudnih situacija koje su bile uvjetovane teškim terenom za ribolov. Maleni je recimo imao lijepu ribu, baš kad sam ja zapeo varalicom za granu pod vodom. Kako bih njemu oslobodio manevarski prostor pokidao sam špagu i ostavio varalicu na grani, ali je i njegova riba također uspjela u granju potrgati i odnijeti mu lovnu varalicu kakvih više nismo imali. Kasnije smo na filmićima ruske repke (oni su svaki trening i dan natjecanja kompletno snimali s više naglavnih kamera u čamcu i poslije analizirali) gledali njihove egzibicije, koje su naravno završile s više sreće. Treći dan smo završili na trinaestom, dvadesetprvom i dvadesetčetvrtom mjestu, što je u konačnici rezultiralo predzadnjim mjestom u ukupnom plasmanu na prvenstvu. U ova tri dana smo skontali da ustvari ribe i nisu toliko borbene i snažne kako bi se zaključilo po YT filmovima. Debele špage i jake trokuke na varalicama su potrebne kako bi se riba zadržala na terenu punom granja ili da izdrži ludovanje ribe kad već uđe u granje. Pavon, tj peacock nekako je napadom i drilom najsličniji našem bolenu. Ne mogu se oteti dojmu da je malo prenapuhana priča oko njegove borbenosti i slično…

Rezime

Dosta smo razočarani samim plasmanom, jer smo realno trebali biti puno bolje plasirani. Da samo nismo imali toliki peh onaj prvi dan…. Dobar plasman bi nam osigurao sredstva za daljnja natjecanja. Ipak, ponosni smo jer smo odlovili dobro unatoč činjenici da smo se prvi put susreli s tom vrstom ribolova.
Tješi nas i činjenica da smo dobar dio financirali sami (za razliku od ostalih repki koje su sudjelovale), pa smo ipak lovili s njima rame uz rame. Imamo i najveću ulovljenu ribu na svjetskom prvenstvu, a respektirali su nas i kao dobre ljude, ne samo ribolovce. Prezentirali smo našu državu najbolje što smo mogli sa onim čime smo raspolagali!
Na kraju se valja osvrnuti na sve koji su nam pomogli na bilo koji način. Ovim putem zahvalili bismo: HŠRS-u, Općini Molve, IDRI, Basler osiguranju, FC Zagorju, PIKY varalicama, Bumble Lure, Lemax, Dragon, Jurar, gosp. Celišćaku…
Najsretniji bismo bili da smo im se mogli zahvaliti boljim plasmanom i nadam se da ćemo to uspjeti iduće godine u Španjolskoj.