Čuvaj se Senjske bure

PR / Broj 54 / Rujan / 2012.

Piše: Denis Savretić

Sunce prži, Dalmacija gori, Sava je zakuhala – definitivno nije vrijeme koje bi odabrao za ribolov. No kako to obično biva, baš kad sam razmišljao kako neću zabaciti do 10. mjeseca, zvoni mi mobitel. S druge strane je Danijel i kaže da spremam stvari, u dva ujutro krećemo za Senj. Naravno, u trenu sam zaboravio crne misli, i tako u dva ujutro uskačem u Danijelov auto prekrcan priborom preko glave.
Taktiku slažemo još na putu za Senj. Za Danijela uopće nema razbijanja glave što će bacati, on se ionako uopće ne odvaja od Pikyevih zara. Za mene je pak karakteristično da nosim pet kila silikonaca i jig glava, tako da u svakom slučaju pokrivamo površinu i dno. Naš treći član ekspedicije, ujedno i naš domačin Edo koji nas čeka u Senju, najčešće lovi voblerima, tako da pokrivamo sve situacije koje bi nas mogle čekati.
U Senju smo oko pola pet ujutro, a Senj nam kao dobrodošlicu servira buru koja toliko puše da se parkirani auto ljulja kao da smo na trajektu. Edo nam se uskoro pridružuje, i na moje čuđenje konstatira da ova bura koja vani nosi štandove uopće nije jaka, da je to tek povjetarac. Ako on tako kaže, valjda je tako, mene samo zanima kako loviti po takvoj buri…

Ribolov po vjetru

Žurimo na vodu prije nego sunce izađe. Naravno, cilj je brancin, i Edo nas vodi na poziciju gdje izbijaju ogromne vrulje i gdje bi se po njegovome trebao motati nekakav brancin. Malo nas muči što je totalni mrak, i zapravo uopće ne vidimo gdje su te vrulje, no kako je Edo otišao u desno mi idem u lijevo, čisto da se ne petljamo međusobno. Moja taktika je naravno silikon, vežem Slug go 3’’ na jig glavi od 3 grama i zabacujem negdje pred sebe – zapravo oko 50 metara desno od sebe jer bura mi puše u bok. Danijel zabacuje nekakvog popera i plopka s njim uz obalu, zora je skoro tu i brancin bi se već mogao dići na površinu.

Nije mi trebalo više od dva zabačaja da bi ustanovio kako je moj pristup totalno pogrešan i besmislen za ovakvo vrijeme. Vjetar mi radi takav luk na špagi da ja zapravo uopće nemam pojma što radim sa silikonom, kontakt s varalicom mi je nikakav, a i nema šanse da spustim Sluga na neku dubinu jer luk na špagi mi konstantno sve baca na površinu. Pokušao sam staviti veću glavu no situacija gotovo da se nije promijenila, a veću glavu od 6 grama jednostavno ne mogu staviti na mali No-action silikonac. Danijelova taktika lova s površincima nije se pokazala ništa boljom od moje, ima još gorih problema s lukom na špagi i varalica cjelo vrijeme surfa po površini bez ikakve akcije, jer ju umjesto štapa animira vjetar. Nešto malo probavamo sa voblerima ali vrlo brzo odustajemo, sunce je izašlo i znam da u ovako bistrom moru više nema smisla bacati vobler. Edo nam se uskoro pridružuje, kaže da se ništa nije događalo, i idemo do druge pozicije.

Dolazimo do dubokog zaljeva pregrađenog s dva mola u samom dnu, gdje se ulijeva mali potok. Pozicija izgleda idealno, no vjetar i ovdje puše tako da diže pjenu s površine. No kako uvijek kažem, odlika dobrog ribiča je prilagođavanje situacijama na vodi, pa se tako i sad nekako prilagođavamo. Ovdje je dobro što stojim na molu, pa imam more sa svih strana i mogu se prilagoditi vjetru. Ja ostajem na silikoncima, Danijel ide bacati zare, a Edo mi se pridružuje sa silikonom jer zna da je prekasno za bacanje voblera. Kako vjetar puše snažno ali bez većih promjena smjera, odlučujem se na naoko najgluplju ali po meni trenutno najefektniju taktiku – bacam ravno u vjetar snažnim i niskim trzajem iz zgloba, tako da mi silikon leti uz samu vodu i onemogućuje vjetar da mi napravi luk na špagi. Ne mogu baciti daleko, ali barem imam kontakt s varalicom, a to mi je trenutno najvažnije. Vjetar mi udara pod noge, tako da valovi mute vodu i riba je sigurno tu negdje blizu obale. Moja teorija se potvrđuje, jer nakon nekoliko metara laganog jerkanja iznad dna dobivam griz, i nakon krasne borbe vadim malog brancina. Dok me Danijel slika, i Edo ima griz, no ovaj put nije brancin. Puštam svog brancina i gledam kako se osjetljivi Diaflash savija pod ribom. Nakon napete borbe, na površini se pokazuje neobičan odbjesak. Orada? Nije orada, Edo se dere da ima velikog arbuna (iako kasnije u razgovoru s frendom sa faksa dolazimo do zaključka da je to možda mali pagar)! To je to, taktiku smo očigledno pogodili, a to se potvrđuje jer nakon dva zabačaja opet imam griz, ali nažalost fulavam ribu. Paralelno s nama, Danijel uspijeva pronaći nekakav kut pod kojim može bacati uz vjetar i normalno voditi zaru, pa počinje loviti ogromne i borbene ušate koje mu svakim zabačajem raubaju po varalici. Ja probavam zabaciti Sluga na mjesto gdje njemu grizu ušate, i odmah ju dobivam. Napokon akcija!
No nakon sat vremena ribolova, bura iznenada slabi, i riba jednostavno nestaje. Prvo smo mislili da je to slučajnost, ali u narednih par dana se pokazalo kao pravilo, bez bure nema ni ribe.

Gume VS zare

Iako sam polagao velike nade u noćni ribolov brancina, znajući da se oko Senja uglavnom love prosječno velike ribe, nemilosrdna bura me potpuno omela u tom planu. Prvu noć smo pokušali, ali orkanski naleti bure onemogućavali su čak i stajanje blizu vode, a kamoli bilo kakav ozbiljan ribolov. Bura je od prvog do zadnjeg dana puhala tokom cijele noći, lagano se smirivala kroz jutro, i opet jačala prema večeri, tako da smo uspješno lovili samo tokom tog perioda slabljenja i jačanja vjetra.
S obzirom da su vobleri, kao primarno noćno oružje, ispali iz igre, ostalo nam je samo da se poigramo sa silikoncima i zarama. Danijel bude bacao tonuće Piky zare jer njih najlakše baca i vodi po vjetru, a ja nasumce uzimam jednog Sluga iz svoje ‘tajne’ kutije u kojoj ih ima valjda 500 u svim mogućim bojama. Jig glave ispod 3 grama nema nikakvog smisla koristiti s obzirom da dno oštro pada u dubinu, a i vjetar je bitan faktor s obzirom da bi mi manju glavu bacao iz vode. Zato odlučujem loviti s 5 gramskim glavama, i to mi se pokazalo kao idealna težina. Problem koje sam u početku imao s vjetrom rješavam tako da ili bacam nisko u vjetar kad lovim blizu, ili se ravnam tako da imam vjetar u leđa i cjelo vrijeme držim štap nisko kako ne bi imao trbuh na špagi.

Kako lov na brancine i nije neko veselje po danu usred turističke sezone, ciljana (i jedina pristupačna lovina) bile su nam igle i ušate. Tereni oko Senja stvarno obiluju ovim ribama, naročito ušatama koje su prosječno vrlo velike i drže se u velikim jatima. Što je još ljepše, veoma su agresivne, i odmah nam se pokazalo da su zare prvi i jedini izbor u takvom ribolovu. Iako sam isprva forsirao silikone, i imao po desetak grizeva svaki zabačaj (uglavnom iglica), nisam izvadio skoro niti jednu ribu iz vode, dok je Danijel kraj mene isto tako imao po desetak atraktivnih udaraca po zari svaki zabačaj ali on je uredno vadio ušatu za ušatom, uz pokoju veliku iglicu. Brzo smo došli do zaključka da je ušatu tijekom dana puno lakše prevariti na površinac nego na gumu, jednostavno zato što je voda bistra i ribi je puno lakše shvatiti prevaru ako varalica ide ispod površine. Što se iglica tiče, ja sam na silikon definitivno imao nekoliko puta više grizeva od Danijela, ali izvadio sam doslovno dvije ili tri ribe, tako da opet sve ide u korist površincima. Realizacija iglice na jig glavu je najblaže rečeno nikakva. S druge strane, veliki plus silikona je što sam se kroz cjeli dan mogao igrati s pirkama i paucima ukoliko sam spustio varalicu do dna, a na UL priboru to je krasan ribolov. Imao sam i udarac dobre ribe kad sam probao naglo vuči silikon sa velike dubine prema površini, ali nepoznata srebrna riba se otkvačila kad sam ju podigao na površinu.
Kako smo bili u prilici da svako jutro pogodimo špicu plime taman prije nego što kupači dođu i vjetar stane, probao sam bacati i nešto veću plutajuću zaru talijanskog Seaspina, Pro – Q 90, koja mi se inače pokazala kao odlično oružje za aktivnog brancina. Iako na tu relativno veliku zaru nisam imao toliko udaraca ušata kao Danijel na manju Piky zaru, sve je došlo na svoje kad mi je prvi brancin pod samim nogama promašio varalicu, a ubrzo nakon toga dobivam dobar udarac negdje na pola vode i drilam krasnog brancina. Taman par minuta prije nego što su prvi Talijani utrčali u vodu i sve poplašili!
Silikoni su se pokazali kao najbolje rješenje u samu zoru i u sumrak, kad je vidljivost slabija i kad ribe nisu toliko površinski orijentirane, a kroz dan smo uglavnom bacali zare. Kratki rezime bi bio da svaka varalica ima svoje vrijeme, tako da su i silikoni i zare imali svoje trenutke, ovisno o uvjetima na vodi. Brancina je ulovio i silikon i površinac, a gotovo sam siguran da u situacijama kad su ribe bile ulovljene, suprotan izbor uopće ne bi polučio rezultate.

Kad neće na nikaj, hoće na sandworma

Nikad nisam nešto posebno koristio Berkleye sandworme, jer nikad mi nisu nešto posebno ni trebali. Većinu meni zanimljivih pridnenih riba mogu prevariti malim silikoncima, a na sandworma mi se obično zaletavaju samo dosadni šparovi i knezovi.
No oko Senja je situacija je malo drugačija, prvenstveno zbog karakterističnog terena koji obiluje sparidima. To mi je odmah u startu pokazao Edo, koji je na malu jig glavu montirao polovicu sandworma i u vrlo kratkom vremenu ulovio nekoliko prekrasnih manjih šaraga i fratara, lagano jigajući oko kamenja. S obzirom da su to ribe koje inače na špin gotovo nikako ne mogu uloviti (osim slučajno), sandworm predstavlja izvrstan kompromis jer sjedinjava spin tehniku s lovom na ‘’prirodni’’ mamac koji uzima i riba koja nije grabežljiva po prirodi. Teren na kojem se sandworm izvrsno pokazao bio je baš onaj tip terena karakterističan za podvelebitski kanal, oštri i nagli kameni padovi u dubinu koji obiluju procjepima i škrapama, mjestima gdje se kriju i žive sparidi. Naravno nije dovoljno samo ga zabaciti, nužan je odgovarajući pribor (UL, jer radi se o jedva nekoliko grama težine s kojom se lovi), fluorokarbonski predvez i mala jig glava, te malo mašte u igranju s ovim zanimljivim silikoncem. U principu će ga riba pokupiti i ako se samo zabaci na postavu, no mnogo bolje rezultate smo postigli sitnim jiganjem i pocupkivanjem po dnu ili iznad samog dna.
Po dnevnoj bonaci, kad baš nikaj nije grizlo na špin, sandworm nam se pokazao kao genijalan način kraćenja vremena. Na njega sam ulovio svoja prva dva lumbraka, što me posebno razveselilo. Edo je drugu večer poveo i svoju curu na ribolov, i ona je na sandworma ulovila krasnog fratra. A kad nam je ponestalo sandworma, nadipali smo hrpu silikonaca u ulju koje nam je preostalo, pa je tako Danijel uspio prevariti prekrasnog velikog lumbraka na polovicu Senka od 5’’ kojeg je vukao po dnu.

Shore jigging na zubace

Još smo u Zagrebu trljali ruke planirajući kako ćemo satrati zubatce na jigove. Edo je podvodni ribič, i zna pozicije na kojima obala pada ravno na 30-40 metara dubine. Idealni tereni za zubace, i Edo nas uvjerava da ih je tamo vidio. Naravno, okušali smo sreću i ravno u dva popodne, po najvećem ljetnom paklu, prešli najgori mogući kameni teren kako bi se spustili do pozicije gdje bi ti zubatci trebali biti. Trebala su mi tri zabačaja da shvatim kako bez odgovarajućeg i specijaliziranog pribora nemam tu kaj raditi, lovim na polovicu 180 gramskog jiga (pilili smo ih na pola jer sa svojim štapom cjeli nikako ne mogu zabaciti), i treba mi valjda tri minute da jig uopće dođe do dna. I Danijel i ja odustajemo u startu, a Edo još neko vrijeme biva upornim i čak pika živog kneza na trailer hook, ali bez ikakvog događanja. Meni se nekako čini da je to sve utopija bez čamca…

Omiš gori

Plan je bio da nakon Senja idemo do Omiša na dva dana, okušati se u lovu na strijelke na ušću Cetine. Plan smo i realizirali utoliko što smo sjeli u auto i praćeni sveprisutnim požarima krenuli putem Omiša, no plan je isto tako pao u vodu (odnosno vatru) kad smo došli u Omiš i vidjeli da iznad Omiša gori. Vatra bjesni nadomak kuća, ceste su blokirane, a kanaderi se spuštaju na samo ušće Cetine i grabe vodu. Znači od ribolova ništa! Buka kanadera je svu ribu potjerala daleko od obale, i nemamo što tu tražiti. Iz čiste znatiželje malo bacamo gume i zare po ušću, no jedini ulov se sastoji do zbunjenog malog kokota kojeg je Edo ulovio. Ovaj puta ništa od Cetine, ali doći ćemo opet! Ostatak dana smo skratili odlaskom na obližnju poziciju odnosno napušteni rudnik, gdje smo se do navečer zafrkavali s pirkama kojih po dnu ima više od kamenja, a i par šaruna smo popikali u sumrak.

Oproštajni brancin

Ujutro krećemo putem Zagreba, no usput stajemo u neku lučicu na kavu. Edo i ja odlučujemo prošpinati dok Danijel pije kavu. Pogled mi odmah zapinje za potopljeni čamac koji se nalazi na samom rubu oštrog prijelaza u dubinu. Tu nešto mora doći tokom noći! Ali nije noć pa osim pirki trenutno nema ničega. Odlazimo na glavni mol oko kojeg je dubina preko deset metara, i s obzirom da je sunce već debelo iznad nas, vežemo jedino što u takvoj situaciji može loviti. Ja Piky zaru, on Megabass Dog X-a. Drugi zabačaj i nešto kuha iza Edine zare, potom udarac i eto ga, tu je mali brankec! Slijedeči zabačaj meni pod samim nogama izliječe strijelka i spektakularno fulava zaru. To je to, zare su zakon! Brancina puštamo, a Edi osmijeh ne silazi s lica. Ovo mu je prvi brancin od 5. mjeseca i još k tome prvi na zaru! Sjedamo u auto i lagano doma. U Senj se sigurno vračamo, ali na zimu. Onda idemo ciljano na velikog brancina…