“TREĆA SMJENA” NA MORU

PR / Broj 54 / Rujan / 2012.

Ovo je priča za one koji, gledajući vremensku prognozu na kojoj je najavljena jaka bura, spremaju pribor uz uzdah olakšanja i misao: -„Dobro je, nije ni olujna, gdje je to još od orkanske…“

Piše: Tomislav Horvatić

Na temu morskog ribolova, dosad su napisani uistinu nebrojeni članci i knjige. Većina slatkovodnih ribiča, uostalom, „vuče ribolovne korijene“ iz ranog djetinjstva u kojem su, na kakvom moliću, pokušavali uloviti svog prvog šparića ili kneza, sablažnjavali se nad proždrljivim glavočem koji bi povremeno progutao njihov komadić kruha, ili, pak, znatiželjno promatrali one tamne sjene koje se ponekad misteriozno pojave u njihovom vidokrugu. Ljeto bi, međutim, ubrzo završilo, no „strast“ je, u mnogima od nas, ostala do današnjih dana. Mnogi su preselili na ribnjake, rijeke ili potoke, specijalizirajući se za određeni vid ribolova u kojem pronalaze zadovoljstvo. Postoji i popriličan broj „all-roundera“, koji paralelno love u slatkim i slanim uvjetima, kombinirajući različite tehnike i pristupe s većim ili manjim uspjehom. Međutim, pojedinci koji nisu uspjeli izbrisati onu idiličnu sliku spomenutog molića i koji se uvijek vraćaju moru, ma koliko je ponekad škrto prema njima, danas predstavljaju jedne od najvećih ribolovnih fanatika.
Ukoliko vam je toplina doma milija od pogleda na tanak sloj leda nakupljenog na vašem blanku na silvestarsko jutro, u opskurnom ambijentu ribarske lučice (uz pripadajuće mirise i infrastrukturu), te ako preferirate kvalitetan cjelonoćni san kako biste idućeg jutra bili zdravi i prpošni, ovaj članak pročitajte samo informativno, ili ga doživite kao, nadam se, zabavno štivo. Ovo je priča za one koji, gledajući vremensku prognozu na kojoj je najavljena jaka bura, spremaju pribor uz uzdah olakšanja i misao: -„Dobro je, nije ni olujna, gdje je to još od orkanske…“

Pod „trećom smjenom“ ne ubrajam samo noć kao osnovnu determinantu mojih ribolovnih izleta, ovdje se radi i o godišnjem dobu. Naime, u trenutku dok ovo čitate, situacija na moru se tek „lagano zahuktava“, dok prime time dolazi krajem listopada, a dobar se ribolov uglavnom protegne tijekom čitave zime. Naravno, kad ova potpuno uzme maha, što se posljednjih godina javlja vrlo kasno (veljača, čak i početak ožujka), ipak valja napraviti malu pauzu. Za taj je period karakteristično naglo zahlađenje mora, pa je potrebno pričekati rano proljeće, čije ga sunčeve zrake potom polagano zagriju na kakvu – takvu „lovnu“ temperaturu. Ljetni je ribolov na moru dobra zabava i opuštanje, no za vrijeme paklenih vrućina, kad su i ribe indisponirane, on ostaje samo to – zabava. Usudio bih se i ovo, maločas spomenuto „opuštanje“ isključiti iz konteksta jer, ukoliko nemate plovilo, nećete se baš opustiti dok vam razdragana inozemna obitelj iznad glave radoznalo proviruje u kantu, pipka vaš ulov, hihoće se i pokušava uspostaviti komunikaciju.

Jadranska mitologija

Gotovo je nevjerojatno koliko su se neki nepisani ribolovni „zakoni“ naprosto ustalili u našem narodu i dosegli mitološku razinu. Još je fascinantnija činjenica kako su mnogi od tih mitova strogo lokalnog karaktera i, kao takvi, „vrijede“ samo za određena područja. Šaranaši i špineri su, barem u nekoj mjeri, lišeni utjecaja takvih priča. Naime, postoji beskonačna ponuda domaće i inozemne literature koja pokriva njihovo područje interesa, a eksperimentiranje novim tehnikama i metodama ribolova, u spomenutim se krugovima nameće kao imperativ. No, što je s morem? Svi „znaju“ da je orada dnevna riba koja najbolje grize rano ujutro ili u kasno predvečerje, „znaju“ kako se noću ne isplati zabaciti postavu na dno, budući da tad love isključivo beštije – ugori i murine. Nadalje, kad malo zahladi, riba naprosto „iščezne“, pa se eventualno isplati loviti lignje, što je također upitno, budući da njihova sezona počinje točno prvog rujna (ni dan ranije niti kasnije) i traje nekih mjesec dana. Potom i one, vjerojatno, demonstrativno napuštaju naše teritorijalno more. O ješkama neću ni govoriti. Veliki morski crv je alfa i omega, no samo ukoliko je živ. Zastupanje teze da je usoljeni eunice jednako dobra, u nekim okolnostima i bolja ješka (ima daleko jači „miris“, a k tome ga ne morate održavati „na aparatima“ konstantno mu mijenjajući vodu), veliko je svetogrđe. Srdela je fenomenalna (bez pogovora), no nije nezamjenjiva. Jeste li ikad pokušali servirati malog arbunčića ili trlju brancinu na dno, ili palamidi a volo? Pokušajte, možda vas iznenadi!
Mogao bih, do unedogled, nastaviti sa seciranjem spomenutih mitova i pritom bih vjerojatno završio na priboru, kao posljednjem bastionu mitološkog apsurda. Tada bi daljnje rasprave krenule u smjeru leti li sistem dalje iz ruke ili posredstvom kutije Cedevite na koju je namotana 0.90-ka. Nadalje, koliko jako treba potegnuti „iz lakta“ kako bismo čim bolje animirali varalicu…no, šalu na stranu, štapovi su izumljeni, a varalice imaju sasvim simpatične kljunove koji nisu ovdje isključivo iz estetskih razloga. Poanta cijele priče je kako poznavanje pravila koja se već desetljećima prenose „s koljena na koljeno“ ne predstavlja jamstvo dobrog ribolova. Budimo realni, ni potpuno kršenje istih vam, sasvim sigurno, neće pružiti nezaboravne trenutke na moru. Ne govorim, dakle, o kompletnoj promjeni morsko ribolovne paradigme, već o svojevrsnom umetanju „onog vašeg“ u cijelu priču. Pa kad iza sebe začujete šaputanje: „To ti je onaj što lovi arbune na gradskoj plaži u po’ metra mora, lud..“, budite ponosni na sebe. U nastavku teksta ću vam pokušati prenijeti barem dio vlastitog „ludila“, a sasvim sam siguran da će vam pokoja informacija biti od koristi.

Noćna rapsodija

Oduvijek sam bio veliki ljubitelj noći per se, a s tim povezano i noćnog ribolova. Moja dječačka fiksacija na riblje nemani koje u to doba tjeraju sitnež i izlaze na hranjenje (tako sam barem tada percipirao stvari) bila je toliko jaka, da je naprosto determinirala iduća desetljeća mog života, pa sam i dan danas „mračnjak“. Priču ću započeti s ušatama. Zvuči paradoksalno jer se zasigurno ne radi o nemanima, no ove vrlo borbene ribe vam itekako mogu isprazniti adrenalinske rezerve. „Oćade“, kako ih još nazivaju zbog velikih očiju, uistinu dobro vide, pa ih se preporuča tražiti u sitnim satima. Nastanjuju cijelu jadransku obalu, no moji „hot spotovi“ su trajektna pristaništa – tamo su one „s doktoratom“. U trenutku kad trajekt upali motore, obratite pozornost na pjenu u kojoj se kreće jato „polkilašica“ i bacite im komadić kruha, keksa, ili štogod hranjivo imate pri ruci. Vidjet ćete nemilosrdnu borbu jata za hranom, u kojoj obično pobjeđuju najveći primjerci. Problem je što ćete, kad se istu večer odvezete u isto pristanište tražeći te iste ribe – biti sretni ukoliko upišete dvije – tri „debele“. Jednom sam prilikom napravio mali eksperiment i zamolio osoblje trajekta da mi dopusti spuštanje sistema s palube u pjenu kraj broda. Ušate su primale mamac kao da je slobodan, no čim je motor smanjio intenzitet rada, grizovi su, praktički, prestali. Još jedan dokaz o njihovom famoznom vidu.

Ušate možete loviti plovkom ili a volo- slobodnim sistemom koji bez otežanja putuje prema dnu. Možete, eventualno, staviti malu olovnu torpilu s ciljem „probijanja“ sloja nešto sitnije ribe na samoj površini. Ovaj potonji preferiram na dubljim mjestima, radi duže zone griza, a u plićim vodama mi se korištenje plovka sa starletom pokazalo kao bolje rješenje. Ribolov u noćima s mjesečinom je nešto izdašniji, no može ih se sasvim lijepo loviti i u uvjetima bez mjeseca. Radi se o velikim gurmanima, pa će prihvatiti gotovo sve što im odlučite servirati – od tijesta, komadića lignje ili srdele, bigattina i račića, do piletine ili mesnog doručka. Rado će pojuriti i na manje varalice ili silikonce. Najveći je problem, međutim, nepostojanje šablona i pravila. Nakon inicijalnog hranjenja (i kasnijeg dohranjivanja) grizeve ćete uglavnom dobivati „na refule“, a najgori su momenti u kojima ih vidite kako pljuskaju po površini i aktivno se hrane, a vaš mamac ne žele niti pogledati. Potom ćete, isfrustrirani, već poželjeti otići, no vjerojatno ćete biti nagrađeni nizom od pet – šest uzastopnih strike-ova.

Pristup kojeg koristite u lovu ušate, može se uspješno preslikati i na ribolov palamide, no potrebno je poprilično pojačati „gabarite“. I ovoj ćemo ljepotici zalogaj servirati „u propadanju“, no prvo je potrebno tanke 15-20 gramske štapove zamijeniti šaranskim trolibrašima s pripadajućim „big pit“ rolama. Najlon ispod 0.33 mm kao osnovu ne bih preporučio jer je opće-poznata činjenica da se radi o iznimno snažnim i borbenim ribama. Udice broj 6-8 mijenjamo brojevima 1/0 i 2/0, a male komadiće hrane cijelim srdelama, inčunima ili plavicama koje, potom, montiramo po želji (neki preferiraju jednu, neki dvije udice, a i varijante montaža su različite). Plavu ribu slobodno zamijenite arbunčićem ili batoglavcem koji, zbog kompaktnijeg mesa, mnogo bolje „drže sistem“, te ih je moguće zabaciti nebrojeno više puta. Fluorocarbonski predvezi su dobro rješenje, no, u posljednje vrijeme preferiram upredenicu koja se fantastično „upija“ u strukturu ribe – mamca, a pruža i koliko – toliko osiguranje od oštrih zuba ove grabežljivice. Zasigurno se pitate zašto palamide stavljam u kontekst „treće smjene“, kad ih većina „normalnih“ ljudi ipak lovi u „normalno“ doba? Svi znamo da ove ribe treba, prije svega, potražiti u lukama u kojima plivarice obavljaju iskrcaj. Privučene plavom ribom koja pada u more kao posljedica čišćenja mreža, one prate ribarske brodove i halapljivo uzimaju ponuđene zalogaje. Ako se u tom trenutku, u blizini nađe i vaš mamac, velike su šanse da ćete dobiti udarac pod samom površinom. Svatko tko je ikad lovio na opisanim mjestima zna da se radi o ribolovu iz noćne more – iscrpljujućoj borbi za svaki kvadratni centimetar ionako prenapučene rive. Ne hvala, radije idem na šaraniju pozdraviti Bertu ili Goldija. Palamide se, međutim, i dalje zadržavaju na terenu, konstantno „patrolirajući“ rutom na kojoj redovito dobivaju hranu. Noć nije izuzetak. Ne postoji neko striktno vremensko pravilo koje određuje kad će se jato ponovo naći pod vašim nogama, pa bacajte do iznemoglosti. U ovom slučaju griz neće uslijediti pod površinom, već u srednjem sloju mora ili, još češće, pri samom dnu. Budući da plivarice izlaze tijekom cijele godine, palamide je moguće loviti u svako doba – pripazite jedino na zakonsku regulativu koja zabranjuje ribolov u lukama od 1. svibnja do 1. listopada. Osobno preferiram zimu i rano proljeće, budući da je jesen naprosto idealna za ribolov „debelih plemenitaša“, poput orade, šarga, fratra ili arbuna. No, prvo ćemo otputovati…

…Ravno do dna

Tako je nekad pjevao Štulić. Stvarno, ponekad sam na svojim leđima osjetio ovo „dno“, osobito nakon dvadesetak uzastopnih sati ribolova provedenih na rivi, uz temperature malo iznad ništice. Bez ijedne slike u aparatu (bar ne one sa željenim brancinom), donosim čvrstu odluku o povratku u Zagreb. Međutim, nekoliko sati sna i pogled na posložen pribor u kutu sobe natjerali bi me na još koju noć „akcije“, pa pobogu, „mora se jedan zaletiti“. I bi tako, imao je punih petnaest dekagrama. U trenutku kad sam, cvokočući u skijaškom odijelu, iz daljine začuo „Sretna nova!“, uz karakterističnu rafalnu paljbu, shvatio sam da gubim razum. Rijetko sam se vraćao nazad u Plomin – luku, eventualno na kraći zimski špin, nadam se da razumijete iz kojeg razloga. Ribolov brancina postavom na dnu, uistinu je ekstremna disciplina i preporučio bih je samo istinskim mazohistima (osobito ako se odlučite istu upražnjavati u zimskim mjesecima). Sistem slažite u „light“ izvedbi, a predvez ne bi trebao prelaziti 0.26mm. Upravo zato vam preporučam korištenje čim kvalitetnijeg fluorocarbona. Ribu – mamac servirajte bez otežanja, eventualno spojite osnovu i predvez virtlicom i to je sve. Naravno da ćete i štapove prilagoditi željenoj lovini, i u ovom će slučaju (kao i većini situacija na moru), lakši „šaranci“ kvalitetno odraditi posao. Obavezno koristite elektroničke signalizatore ugriza, budući da se radi o dugotrajnom i iscrpljujućem čekanju. Same su ješke čest predmet rasprave na razini pojedine lokacije, pa se, primjerice, neki kunu kako u Lošinju „radi“ samo arbun i srdela. U Plomin – luci to je isključivo inćun, a ukoliko montirate kakvu drugu ribicu, potrebno joj je, navodno, ukloniti ljuske. Citirat ću jednog gospodina koji nas je obišao za vrijeme ribolova: „Skini joj krljušt, „on“ ne voli jesti hrapavo“. Još je fascinantnije da smo prijatelj i ja odmah religiozno očistili ribe – mamce i ponovo zabacili. Ne znam je li „on“ (brancin) uistinu postao razmažen i je li ovaj mit istinit, no svakako se radi o iznimno cijenjenoj lovini za koju se valja jako potruditi. Iako mnogi tvrde kako je najbolji lov u periodu kad plivarice obavljaju intenzivan iskrcaj ribe, vjerujte, to može biti kontraproduktivno. Naime, u tom se periodu, u većini jadranskih „top destinacija“, na dnu stvori „metar ješke“, koja se jasno vidi u jutarnjim satima kad se more razbistri. Pokušajte, stoga, tempirati odlazak u ribolov prvih dan – dva po izlasku plivarica, ili pričekajte lovostaj na srdelu, pa sami obavite hranjenje. Naglasio bih još nešto što vrijedi za bilo koju varijantu zimskog ribolova – uzmite savjete u vezi odmora u zagrijanom autu s rezervom. Naime, tek ćete po izlasku iz vozila shvatiti koliko je vani uistinu hladno, a vrlo lako se može dogoditi da, upravo u tih sat vremena odmora, promašite double strike što, vjerujte, nije nimalo ugodno.

U iščekivanju griza

No, vratimo se malo na one, prethodno spomenute plemenitaše. U ovu kategoriju ubrajam sparide, a pritom prvenstveno mislim na oradu, fratra, šarga, pica i arbuna. Sa žaljenjem moram konstatirati kako je ovih prekrasnih riba sve manje u našemu moru. Jadran se, htjeli mi to priznati ili ne, ljeti pretvara u veliku „riblju mesnicu“, a metode kojima se pridnene vrste istrebljuju sugeriraju nam svu širinu ljudske mašte. Bitno je, valjda, da ugostitelji zadovoljno trljaju ruke. Športski pristup lovu je, međutim, vrlo jednostavan. Dobar stari „grunt“ – zabaci, odloži štapove i čekaj. Metoda koju moderni ribolovci željni dinamičnijeg pristupa masovno napuštaju, dok je se morsko ribolovni „tradicionalisti“ slijepo drže. Ljubitelji orada u nebesa kuju „surf“ štapove, neki su vjerni šaranskoj opremi, no, realno gledajući, poslužit će svaki kvalitetniji štap u rasponu od 80-120 grama bacanja, uz pripadajuću rolu većeg kapaciteta najlona i nešto sporijeg prijenosa. Naravno da opremu uvijek prilagođavamo terenu na kojem lovimo, pa, ukoliko morate bacati preko 140 m (a ukoliko ste „pravi Hrvat“, morate, ipak smo mi opsjednuti distancama), uzmite jake surfere preko 4.20m, long cast-ice na rolama, shock – leadere i sva druga potrebna i nepotrebna čudesa i uživajte.

Iako se orada smatra dnevnom ribom, preko 90% mojih ulova odvilo se između ponoći i četiri sata ujutro. Stvarno sam znao „forsirati“ i dnevne varijante, no nikad s tolikim uspjehom, osobito ukoliko nisam koristio strogo selektivne mamce, poput bibija ili zatvorene dagnje armirane filo elasticom. Noć bi, međutim, uvijek donijela odlične rezultate, osobito po mjesečini. Ukoliko teren na kojem lovite obiluje ugorima, zaboravite „plemenitaše“ i posvetite se „divljači“, ili, naprosto, promijenite lokaciju. Što se tiče ješki, izbor je uistinu velik, no mene, u ovom kontekstu, uvijek iznova fasciniraju jadranske mikrolokacije. Primjerice, na nekim terenima riba jako slabo reagira na sve izuzev velikog morskog crva, a ukoliko je ovaj dobro prezentiran, praktički ne stigne potonuti do dna. Doživio sam i situaciju u kojoj mi je glava lignjice („u paketu“ s očima i krakovima), donijela šest prekrasnih orada u nepuna tri sata ribolova, dok je eksperimentalni ribolov eunice-om na istom terenu, samo dan kasnije, završio debaklom. Interesantan je i podatak da mi se, loveći sparide, sistem „na tvrdo“ pokazao mnogo učinkovitijim od korištenja elektronskih indikatora i ostavljanja „trbuha“ slobodnog najlona. Naime, kut pod kojim najlon ulazi u more, kao i sama njegova memorija, dovoljno su jamstvo barem jednog metra slobodnog ribljeg run-a. Samo-zakačivanje ribe ovdje je vrlo često, no potvrda jakom kontrom je neophodna, osobito u slučaju orade i njene jake čeljusti. Fratra ćete uglavnom pronaći na sličnim terenima, a ovaj se, iz nekog razloga, pojavljuje sezonski – jedne godine ga „nema ni za lijek“, dok je iduće redovna lovina. Šarag ješku grabi silovito i često ćete, u prvih par sekundi borbe, pomisliti kako na udici imate mnogo većeg protivnika, a kod primjeraka preko kilograma pomislit ćete da ste zapeli za dno. Nakon nekoliko metara ipak popušta, a olakotna je okolnost da je uglavnom solidno zakvačen. Ovo pišem radi mita koji sugerira da će, ukoliko vam se šarag oslobodi s udice, cijelo jato naprosto prestati gristi, k tome na duže razdoblje. U nekoliko sam navrata potvrdio spomenuti mit, a toplo se nadam da vi niste.

U ribolovu pridnene ribe, uvođenje inovacija može biti presudan faktor. Pokušajte koristiti hranilice koje ćete puniti raznim smjesama na bazi srdele, ribljeg brašna, sira, ili drugih „smradova“. Ukoliko ne želite kontaminirati kuhinju, uvijek možete kupiti gotovo rješenje. Od velike koristi može biti i hranjenje pozicije prije ribolova, što je užitak raditi po ljeti, no u „surovim“ mjesecima i uvjetima bez plovila, radije ubacite nekoliko raketa primame.

Light varijante u teškim uvjetima

Za kraj bih se osvrnuo na morski špin. Priznajte, radi se o toliko opsežnoj tematskoj cjelini, da je vrlo teško bilo što svesti pod zajednički nazivnik. Samo o taktikama lova iznimno lukavog i prevrtljivog brancina u raznoraznim uvjetima, napisano je tisuće članaka. O količini varalica koje svake godine „namiguju“ potencijalnim vlasnicima iz kataloga i izloga, bespredmetno je raspravljati. Osobno, preferiram fini pribor i tanje upredenice (do 0.10 mm debljine), radi daljih izbačaja varalica, a i većeg užitka u drilu. Sve varke minnow forme u malim veličinama (7 mm, nekad čak i „petice“) daju dobre rezultate. U noćnim uvjetima, ribolov pored bilo kakve forme umjetne rasvjete, može biti vrlo izdašan. Logično, svjetlo privlači gavune, a njih, pak, progone gladni predatori – brancini, lokarde, skuše, šaruni, plavice…Ako pogodite u sam „rub svjetla“ – mjesto gdje se „stapa“ s okolnim mrakom – velike su šanse da kočnica na vašoj roli propjeva. Budući da se nalazite na svega nekoliko metara od željene lovine, pokušajte biti što tiši i pripazite na kut pod kojim vaša sjena „pada“ u more. Najbolje rezultate sam postizao kad bih, odmah po zabačaju, doslovce legao na rivu ili se udaljio nekoliko metara unazad. Jest da su me čudno gledali, ali što je tu je..Još jedan podatak ovom članku ide u prilog – naime, što su vremenski uvjeti teži (kiša, jako jugo koje „pjeni more“ i slične vremenske nepogode), time se vidljivost varalice smanjuje, a ribolov „popravlja“. Ukoliko ste rođeni pod sretnom zvijezdom, pa naiđete na jato plave ribe koje se hrani u kakvoj uvali, luci ili trajektnom pristaništu, budite spremni na „ribolov života“. Borbe s lokardama od preko kilograma znaju potrajati i petnaestak minuta, a pripremite se i na pokoji skok iz vode kao dio njihovog „folklora“. Iako je more neograničen izvor inspiracije, nije i resursa, pa nemojte izloviti baš cijelo jato. Poštujte zakonske norme i vlastitu savjest.

Na ribolovu „u trećoj smjeni“, uvijek uz sebe imam i pripadajuće „sveto trojstvo“ – bolju polovicu (kako bih se uvjerio da me još voli), dobru kapljicu (za podizanje morala u nemilosrdnim uvjetima), te plovak kojim ću fiksirati živu ribicu, ukoliko apsolutno ništa drugo „ne radi“. Upravo mi je ta montaža, jednom prilikom, dodatno povećala strahopoštovanje prema moru. Nakon silovitog griza, maleni je arbunčić ostao bez leđne moždine (tj bio mu je odgrižen komad leđa iza glave). A potom i drugi…Ribolovne varijacije koje nam morska noć nudi, stoga su uistinu beskonačne. Ako stvarno volite more, ta ljubav nikada neće ostati neuzvraćena.

Bistro.