Goranova ljubav – Tresfjord 26

PRM / Broj 13 / Srpanj / Kolovoz / Rujan / 2016.

Prije 55 godina sam rođen u Dubrovniku i odmalena sam uživao u moru i ribanju s kraja.
Zaljubljen sam u more i na moru se osjećam ka dite u zagrljaju matere!

Razgovarao i uredio: Tonći Žanko – Tona

• 

Dugo godina sam navego po svim morima i uvijek sam koristio priliku da odmotam tunju i provam uhititi kakvu ribu. Od 80 godine živim u Sloveniji sa krasnom ženom i krasnom djecom i kad sam presto navegat našo sam jednu staru barku, koju sam popravljo pomalo par godina, da bi se konačno vratio na more i opet uživo u ribanju.
Budući je more moja neizmjerna ljubav, godinama sam čitao magazine o moru i tvoje s ljubavlju napisane beside i zato bih volio da pročitam sve tvoje knjige.
Ne mogu ih naći u Sloveniji pa bih te molio da mi pomogneš da dođem do njih. U očekivanju da ćeš s tvojim knjigama razveseliti velikog ljubitelja mora, želim ti mirno more i pacijencu u traženju prave ribe!

• 

Čitao sam ovaj mail u toplini doma dok je kiša dosadnim jednoličnim ritmom najavljivala da ne misli uskoro prestati. Nisam ni slutio da se iza ovih redaka krije jedna priča istinskih zaljubljenika u more sa svom dubinom koju ta ljubav nosi. A ta je ljubav počela u djetinjstvu, da bi je kasnije navigavanje još više učvrstilo kao i vezu sa suprugom. Dok je mnoge parove višemjesečno pučinsko izbivanje udaljilo, a tople i hladne struje oceana pothladile njihovu ljubav, Goranovu i Majdinu je osnažilo. More nije našlo pukotinu kroz koju će je počet rastakat i vuć u mračne dubine.

• 

Tresfjord 26

Otac ove barke je Jens Skorgenes koji je s ekipom u jednom malom škveru u Tresfjordu, koji uz to ima tradiciju brodogradnje od davne 1914 godine, napravio plastičnu barku i dao joj ime po mjestu. Prve plastične barke počeli su izrađivati davne 1968. godine. Ta duga tradicija u izgradnji barki nije prekinuta do danas.
Tresfjord 26 dug je 8 metara, ima prostranu kabinu za dvoje, zahod i ormar te velik i prostran kokpit. U njemu je kuhinja i frižider. Ispod pajola je dizelaš koji bez problema vozi barku ondašnjom brzinom svjetlosti od 8 čvorova.

• 

Moja draga još uvik čuva moja pisma što sam joj pisao sa broda. Kaže da imaju posebnu vrijednost jer biside preko telefona izblide… a pisana rič zauvik ogrjeva srce kad god se uzme za pročitat.

• 

• 

• 

• 

Goran je kasnije prestao navigat, ali je poslom ostao vezan za more kao inspektor za sigurnost plovidbe. Nije to bilo dosta, već je trebalo tu ljubav konkretizirati svojim plovilom i otvoriti novo poglavlje gdje nitko nikoga neće čekati već će se na barci zajednički provoditi vrijeme… supruga, obitelj, prijatelji. I upravo tu napravio je nešto vrijedno i posebno što se danas uistinu rijetko sretne. Dok velika većina novopečenih kapetana teži brzini, veličini, kakvom ušminkanom plovilu ili što jeftinijoj barci, Goran je poželio barku s pedigreom, barku koja ima dušu i našao je.
Bacio je oko na zapuštenu ostavštinu pokojnog gospodina Giaccominija iz Trsta, Tresfjord 26 izgrađen davne 1973. godine u Norveškoj. Gospodin Giaccomini je bio velika faca u svoje vrijeme. Prvi je u Trstu otvorio butigu s nautičkom opremom u vremenima kad je brod bio dostupan skoro pa svakome. I danas je po lučicama možda i najveći broj brodova iz tog vremena. A to su bila vremena kad je u nas nautička oprema bila oskudna i bez mogućnosti izbora. Najviše je opreme izlazilo iz naših škverova šta u trlišima, šta priko ograde. Ipak, svi su plovili…
Mnogi su „otplovili“ tako do Trsta po bitve, vinčeve, štelamorte, propele, motore… ribarsku i svu moguću drugu opremu. Žene po robu, kavu i još štogod s Ponte Rossa, a muški u Giaccominijevu butigu. Tako je stari Giaccomo prodao stotine motora i svu silu ostalih brodskih stvari duž Istre i Dalmacije na sve moguće načine i svim mogućim kanalima usrećivši mnoge vlasnike barki.

• 

Zapela je za oko ka cura

Ne tako davne 2006. godine san u Trstu na suhome vezu vidija jednu šesnu i zanimljivu barku – pilotinu koja je bila u očajnom stanju. To je još i preblaga rič. Pametan čovik bi se okrenija i poša tražit što drugo. Mene je privuko podvodni dio trupa koji je bio genijalno načinjen, naravno, za grubo Sjeverno more. Kad san vidija kokpit došlo mi je slabo. Na suhom vezu motor do pola bija uronjen u kombinaciju vode i dizela kojega je voda od kiše istisnula iz rezervoara goriva. To je podiglo pajole i napilo namještaj da su i kabina i kokpit, natoćani smrdljivom emulzijom, davali po dizelu.
U marini mi nisu tili reć tko je vlasnik, samo su mi rekli da hoće deset ijad eura, ali i da nije sigurno da bi proda. Posli dva miseca su mi javili ko je vlasnik i stupija san s njim u kontakt…

Kasnije bi u stađunu feragosta svojom barkom išao u Dalmaciju. Svugdje bi svratio i svugdje je bio dobro primljen i drag gost. Bio je i strastveni ribolovac na samom izvoru ribolovnih novotarija te time i veoma uspješan. Pogotovo u vremenima dok je more bilo takoreći djevičansko. Bilo je to vidno posvuda na barci.
Kad je stari Giaccomini pustio cimu i partija navik spat, butigu i barku je naslijedio njegov sin Gianni. I on je u njoj guštao sve dok i njega nisu sustigle godine. Počeo je sve manje izlaziti na more i sve manje voditi računa o njoj. Na kraju ju je odlučio prodati. Četiri duga mjeseca Goran je obilazio oko Giannija kao mačak oko vruće kaše, a on bi se premišljao, nećkao. Bi, ne bi! Čas bi je prodao, a onda bi mu navrle uspomene… nisu šoldi bili problem, već se tribalo rastat od djetinjstva, svih lipih doživljaja… od mora.
Konačno se slomija!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Tako je Goran došao u posjed Tresfjorda 26 u ne baš zavidnom stanju. Stajanjem je mnogo toga propalo do faze u kojoj više nema povratka. Motor i sve one sitne stvari oko njega koje ne računamo, a koje koštaju 30% njegove vrijednosti, kompletna drvenarija, zatvori, bitve, tapiserija, kuhinjski blok,wc… ma ustvari gotovo sve! Ostala je školjka koja je napravljena kvalitetno, ali je isto tražila određene zahvate, od saniranja osmoze do raznoraznih popravaka i prepravaka. Jedino što je ustvari ostalo netaknuto je guma bokoštitnica i to iz jednog sasvim sentimentalnog razloga. Guma na bandi ostala je svjedokom mora neispričanih priča iz ribolova… Kroz desetljeća plovidbe priko te gume se se vukli mnogobrojni sparidi, gofi… svakom ulovljenom ribom friži od najlona i traine su bili dublji. Tako znaš di je urizala panula, a di bulentin… možeš čitat friže! Sve je to ostavljeno poput recki na pištolju revolveraša da svjedoči neizmjernim količinama ribe koje su nekad plivale Jadranom podsjećajući Gorana na djetinjstvo u nekom drugom, a istom moru.

Prvo mladu dovest doma, a onda po redu!

Barku mi je iz Trsta došlepao prijatelj ribar iz Izole jer motor nije radio. Zaribo je radi toga što je dugo bija pod vodon. U izolskom škveru smo barku izvadili vanka, oprali i počeli s radovima. Prvo je išla demontaža jarbola, motora, auspuha, propele i osovine te milijun drugih malih stvari. Prijatelj mi je savjetova da ne brusim antifouling nego da ga namažem Marlin gelom priko noći i drugi dan ujutro uzmem rašketu i ostrugam rastopljeni gel. To san učinija i uspija san cili antifouling postrugati bez puno muke. Tribalo je samo pazit da se ne osuši.
Kad smo došli do gelcoata vidija san da je podvodni dio trupa u slabom stanju i da je osmoza uznapredovala. Počelo je brušenje ciloga gelcoata i crnih smrdljivih kaverni od osmoze. Poslušao sam savjet starih meštara i dok se brod sušio bezbroj puta u dva miseca oprao san izbrušeni trup slatkom vodom tako da je osmoza bila sanirana. Sve proizvode za sanaciju osmoze kao i sve ostale produkte za obnovu barke kupovao sam od fabrike Merlin iz Trsta. Uglavnom, sam bio zadovoljan. Kad je podvodni dio trupa bio saniran zamijenili smo sve ventile za usis mora.

• 

• 

• 

• 

Tako je u sjeni hangara počela avantura obnove starca koja je trajala dugih osam godina. Barka je dobila ime Nina po Goranovoj prababi iz Slanoga, po kćeri i po Kolumbovoj Niña koja se uvijek vraćala cijela s njegovih ekspedicija. I tako je nakon svih muka koje su trajale skoro desetljeće, barka konačno zaplovila. Tome je prethodila fešta koje se ne bi posramili ni mnogo veći brodovi. Došlo je vrime uživanja i druženja s morem i na moru. Kako Goran kaže, već prvi izlazak s barkom i predivan sunčani zalazak isplatili su sve ono vrime u prašnjavoj radioni, sva ona pituravanja i brušenja…
Mirno more kapetane!

Tribalo je starcu ugraditi novo srce!

Prijatelj mehaničar mi je savjetovao da stari i zaribani Volvo motor ne popravljam jer će to izaći preskupo, a motor nikad neće biti 100 % siguran. Šapnuo mi je da je u Italiji akcija zamjene starih registriranih motora novim Yanmarovim motorima sa 40 % popusta. Bez puno razmišljanja kupio sam po povoljnoj cijeni novi Yanmar 4JH4E sa 54 konja, novu osovinu i naravno novi propeler, japanski Mikado.
Kad se krene s ovakvim poslom na prvu se vidi samo malo ledene sante iznad površine, otprilike 1/10, a ostali materijal, radovi te troškovi iznose oko 9/10.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Drvo daje dušu!
Na barki je dosta drva, ali nikad nije previše. Ono daje toplinu. Prijatelj mi je šapnija da bi bilo lipo dat malo tika na palubu i u kokpit, da će to dignit brod samo tako i da se po odličnoj cijeni da nabaviti već gotove letve blizu Portogruara. I to smo nabavili u pola cijene, skrojili, položili na Siku, još dodatno zašarafili i začepili svaki šaraf. Na slikama su samo mali detalji ovog ogromnog posla.
Drvo! Ogroman posa za radit, a jako malo za vidit. Kad sve izmiriš, nacrtaš, ispilaš, sastaviš… još sve triba pobrusit pa lakirat… pa tako ravno devet puta!

Platforma i baštun

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Koliko toga još…
Da barka ne bi bila prekratka tribalo je dodat još proveni baštun i krmenu platformu. Po platformu smo otišli kod brodograditelja Graše u Pulu da nam preradi jednu sa svojih brodova, što su i učinili.
Naš sljedeći izazov je bila nova elektrika. Dva nova gel akumulatora od 75 aH, puste žice, led svitla, prekidači, osigurači, vinč za sidro, došla je nova kužina u kojoj nema plina, špaher Origo je na alkohol, hladnjak ugrađen ispod sica u kokpitu načinjen točno po miri.
Unaprijedili smo timuniranje koje je sad jednostavnije radi hidraulike, a i list kormila je veći. U barki su četiri santine i iz svake je sa svojim ventilom povučen usis do električne pumpe za santine.
Žena je tila i električni WC. Franka botun i bez pumpanja na ruku, pa smo stavili i to.
Zatim smo montirali pašamane i tendu koju smo na sekcije skroz zatvorili. Uglavnom, u barku je ušlo milijun malih stvari koje su koštale, a i uzele puno vrimena. U međuvremenu bilo je i malo bolesti, malo je izgorila kuća, pa je malo i poplavila… Sve je to usporilo obnovu barke, ali je nikad nije dovelo u pitanje. Hvala svim dobrim ljudima koji su mi nesebično pomogli!

Bimini

• 

• 

• 

• 

• 

•