JE LI RIBA GLUPA?

PR / Broj 60 / Ožujak / 2013.

Možemo se zapitati da li će svi naši predvezi, sve varalice i varijante prezentacija jednog dana postati neupotrebljive. Možemo se i sa strahom zapitati kada će doći taj dan?

Piše: Milan Maleš

Što i kako riba doživljava, da li i koliko pamti, da li i koliko uči i na kraju, da li i koliko znanja prenosi? Pitanja su to koja nemaju, a vjerojatno nikad neće ni imati konkretan odgovor jer takve teze nije jednostavno znanstveno dokazati, a pogotovo kvantitativno mjeriti. Ipak, ljudi koji su proboravili stotine i tisuće sati u ribolovu (i još toliko razmišljajući o njemu kod kuće) mogu intuitivno i iskustveno dati odgovore na neka od ovih pitanja. Nema sumnje da riba uči. Izraz da je neka riba “školovana” nije od jučer, to su odavno otkrili ribolovci u lukama, gdje situacije idu u tolike ekstreme da pojedini ribolovci već poznaju individualne jedinke riba s kojima se nadmudruju dan za danom, i još ih nisu ulovili. Ta “lučka” riba, zbog specifičnosti svog staništa, statistički puno češće dolazi u kontakt s ribolovnim priborima raznih vrsta što očito rezultira njihovim povećanim oprezom prilikom hranjenja. Međutim, malo je vjerojatno da je baš svaka jedinka iz tih jata ulovljena pa puštena, da je ispala s udice, da ju je udica okrznula, ukratko, da je doživjela neko neugodno/bolno iskustvo. To je jednostavno teško povjerovati. Ako su samo neke jedinke doživjele iskustvo koje su mogle zapamtiti i iz njega učiti, a čitava jata postaju “školovana”, očiti je zaključak da među ribama postoji nekakav transfer znanja i u konačnici nekakvo “kolektivno znanje” jata. Poznato je da riba koja ispadne s udice zaplaši odnosno alarmira čitavo jato, bar na kratko, a to znači da jedna riba šalje signale koje druge ribe razumiju i prilagođavaju svoje ponašanje. Prije nekoliko godina sam počeo loviti ušate brodom danju na jednoj poziciji gdje ih praktički samo ja lovim, odnosno nisu pod pritiskom velikog broja ribolovnih alata. Primijetio sam da su na početku sezone ulovi bili izdašniji, dok su prema kraju sezone drastično opadali. Ne samo to, već su i svaku slijedeću sezonu ulovi također bili u opadanju, unatoč tome što je populacija ušata na tom mjestu brojna i stalna. Kako to objasniti? Možda sam paranoičan, ali imam osjećaj da one lagano uče moje trikove. Kad sam bio manji običavao sam šetati komiškom rivom gledajući ima li uz kraj koja hobotnica. U džepu sam uvijek imao malu tunju s trostrukom udicom i komadićem bijele krpice da mogu uloviti hobotnicu kad je ugledam. S vremenom sam primijetio da one najveće, od nekoliko kilograma, imaju običaj zaplivati od obale prema dubini čim moja varalica padne na površinu mora, što sa manjima nikad nije slučaj. Nisu te hobotnice bez razloga dostigle nekoliko kilograma (a rijetke ovdje to uspiju). Uz to danju nikad ne izlaze na čistinu, čak i ako ih se mami ješkom ispred rupe eventualno će ispružiti krak da ju dohvate, ali ostatkom tijela ne izlaze iz rupe. Lignje su priča za sebe. Prilikom lignjolova s obale imao sam priliku vizualno svjedočiti stotinama napada lignje na skosavicu, ali i praćenja i odbijanja skosavice. Uspio sam primijetiti da manje lignje u principu vole što sporije vođenu skosavicu, dok one veće radije napadaju brže vođenu. Za vrijeme prisutnosti velike količine sitne ribe u zoni lova lignje su potpuno ignorirale skosavice, a moglo ih se vidjeti kako prolaze noseći među kracima nešto srebrnkasto – ulovljene ribice. Jednom prilikom je lignja na zaprepaštenje svih prisutnih ribolovaca nezainteresirano prošla pored nekoliko različitih skosavica da bi zgrabila opušak s površine i odnijela ga u dubinu. Taman kad bi pomislio da sam otkrio uzorak ponašanja liganja, slijedeću večer bi se ponašale potpuno suprotno. Takve i mnoge druge situacije dokazuju da nikad nećemo do kraja proniknuti u ponašanje ribe i drugih morskih životinja, što ne znači da treba prestati pokušavati. Riba doživljava svijet oko sebe pomoću svojih osjetila. To su vid, njuh, sluh, bočna crta kojom detektira vibracije, koža kojom detektira temperaturu itd. Ako znamo, a znamo sa sigurnošću, da je riba to opreznija što je bistrina mora veća, upravo je vid najvrjednije oruđe u službi ribljeg učenja. Riba koja se u pronalaženju hrane najviše oslanja na vid, u pravilu je opreznija od ribe koja se oslanja na njuh. Možete li zamisliti jednog ugora kako sumnjičavo obigrava oko ješke? Jeste li ikad čuli od nekog da debljina strune utječe na broj ugriza pri lovu ugora? S druge strane, takvo što ste mogli često čuti od nekog tko lovi na primjer šarge, ušate ili tune. Ne mora sve biti znanstveno potvrđeno, riba koja gleda ima preduvjet da i vidi (eventualnu prijevaru), a ona koja ne gleda neće ju ni vidjeti.

Uzorak je vidljiv: 1. riba koja hranu bira vidom je grubo govoreći opreznija od one koja hranu bira njuhom, 2. riba će prije “prokužiti” varalicu nego prirodnu/živu ješku jer varalicu doživljava samo vidom, a ješku vidom i njuhom. Na osnovu svega ovoga moglo bi se zaključiti da je jedinke riba koje su doživjele neugodno/bolno iskustvo koje su zapamtile i iz njega nešto naučile nemoguće uloviti, i da će s vremenom bivati sve teže i teže uopće ostvariti ulov na čitavim pozicijama i u jatima čije su jedinke postale “školovane” i čija su iskustva ušla u “kolektivno znanje” tih jata i tih ribolovnih pozicija. Možemo se zapitati da li će svi naši predvezi, sve varalice i varijante prezentacija jednog dana postati neupotrebljive. Možemo se i sa strahom zapitati kada će doći taj dan? Dragi prijatelji ribolovci, da je taj dan imao doći on bi već odavno došao. Pravo pitanje nije zašto riba nekad ne želi uzeti našu ješku ili varalicu, pravo pitanje je zašto nekad uzima doslovno SVE ŠTO SE KREĆE. Upravo u tim situacijama leži ključ uspjeha u ribolovu, upravo na te situacije treba usmjeriti pozornost. Ljudska rasa u svojoj prepotentnosti nastoji kontrolirati sve čimbenike u prirodi, i u tom nastojanju pokušava se osmisliti pribor i tehnike kojima se može uloviti svaka riba, u svakom trenutku kad nam to padne na pamet, u svako doba dana ili noći.

Ludilo hranjenja

Možda bi tu energiju trebalo usmjeriti na bolje razumijevanje prirode i njezinih zakonitosti, odnosno na otkrivanje tih čarobnih situacija, kruna kojih je ono što se na engleskom naziva feeding frenzie, odnosno “ludilo hranjenja”. Te situacije nisu bajka, one su svakodnevne i brojne, većinom prirodne ali neke od njih možemo i sami stvoriti. Pošto je glavno oruđe ribljeg opreza njezin vid, većina čarobnih lovnih situacija je uvjetovana specifičnim svjetlosnim uvjetima koji nama idu u prilog, a ribi ne, odnosno u kojima struna i drugi detalji pribora postaju ribama teže uočljivi. Prastara izreka “riba se lovi u mutnom” otkriva nam jednu takvu situaciju. Od davnine je poznato da se šarzi i ušate s obale najbolje love za nevremena, kad se more zamuti i zapjeni. Oblaci sitnih organizama sa dna koje valovi podignu skupa s pijeskom i muljem u kombinaciji sa drastično smanjenom vidljivošću rezultiraju situacijom u kojoj se riba intenzivno hrani, a teško otkriva prijevaru. Najljepša situacija u kojoj se mogu naći naše udice. Vjerojatno najbolja lovna situacija uopće je sumrak.

Od zalaska sunca do mraka, taj period od cca. pola sata zaista se može nazvati čarobnim trenutkom jer se tada neusporedivo lakše i bolje lovi veliki broj ribljih vrsta ali i glavonožaca. Dok dnevna svjetlost polako blijedi, u moru prvo nestaju refleksije svjetla, boje postaju sve sličnije i sve manje bitne, nakon čega se zamute i konture varalica i ostaje samo pokret, i tada se zaista može reći da riba napada sve što se kreće. Ne samo da se šnjuri i lokarde izvlače na svakoj udici sabikija, a lignje grabe skosavice, već se dešava da lokarde i šnjuri gutaju skosavice, a lignja se kvači na sabiki. Ušate se bacaju na panule za palamide s predvezom od 0.40 mm. Iz svojih rupa izlaze iskusne hobotnice koje sunce nije vidjelo otkad su premašile kilogram. Sva pravila, sve što smo čitali i na što smo pazili postaje nebitno, treba se samo naći na pravom mjestu kad započne večernje ludilo hranjenja. Slične uvjete imamo i u zoru te po oblačnom vremenu. Još jedna situacija sa specifičnim svjetlosnim uvjetima, za ribolovce vrlo povoljnim, je noć s mjesečinom. Mjesec daje dovoljno svjetla da mnoge riblje vrste mogu biti aktivne i tijekom noći, a premalo svjetla da uoče varke koje im priređujemo. Pošto je vidljivost oslabljena, oprezni predatori poput ušata i sličnih oslanjaju se na njuh i zato ih je tada kudikamo lakše uloviti nego danju. U takvim uvjetima veliki značaj ima brumavanje (prihranjivanje), koje omogućuje ribi iz šireg područja da pronađe put do naše ješke vođena mirisnim tragom i osjetilom njuha. Pribori koji se koriste noću ne moraju biti ni približno fini kao pribori za dnevni lov istih vrsta, a rade i ješke koje ta riba danju možda ne bi uzela.

Zašto noć bez mjeseca nije dobra za lov?

Ako ikad spustite pribor u more u noći bez mjeseca, primijetit ćete da se struna svakim pomakom pretvara u jasno vidljiv svjetlucavi stup koji se spušta prema dnu. Razlog su mikroorganizmi koji na trenutak zasvijetle u doticaju s drugim tijelom. More vrvi tim mikroorganizmima, ali danju i pod mjesečinom oni nisu vidljivi, dok u noćima bez mjeseca stvaraju pravi vatromet koji se naziva “iskrenje mora”. Jedina riba kojoj to ne smeta su ugori, murine, tabinje itd. iz razloga što se u traženju hrane oslanjaju gotovo isključivo na njuh, a love se čekanjem, što znači da su pribori statični i “iskrenje” je minimalno. Zanimljiva lovna situacija je i sredina dana po sunčanom vremenu. Kad je sunce u zenitu, njegove zrake padaju vertikalno na površinu mora i zasljepljuju ribu koja gleda prema gore. Ta situacija se može iskoristiti u lovu sistemima “a volo” (bez opterećenja) kad ribi nudimo ješku na samoj površini ili neposredno ispod površine pa ju ona mora napasti dižući se sa dna prema površini dok joj Sunce bliješti u oči. Najoprezniji lučki šarzi padaju upravo u podne, na udicama lokalnih majstora koji raspolažu najjednostavnijim priborom ali velikim znanjem i iskustvom. Slijedeća na popisu povoljnih situacija je i blago valovita površina mora.

Za sve vrste varaličarenja na ili blizu površine u pravilu je bolje ako ona nije potpuno glatka već blago valovita. Pretpostavljam da zbog načina prodiranja svjetlosti kroz površinu valovi čine strunu teže uočljivom, a i cijela površina je izlomljena i promjenljiva pa je teže izdvojiti detalj nasuprot takve pozadine. Situacija koja je posebno povoljna za ribolovca je i “efekt jata” o kojem neću duljiti jer je više puta opisivan. Riječ je o tome da se jedinke jata nadmeću za hranu, pa je vrijeme za procjenu plijena bitno smanjeno jer “ako ja ne ugrabim zalogaj, ugrabit će ga drugi”. Krenimo na situacije koje induciramo mi sami. Jedna takva je lov korištenjem umjetne rasvjete. Poznato je da se pod umjetnom rasvjetom okuplja sitna plava riba i lignje. Iako je moguće dosta uspješno loviti šnjura i lokardu varaličarenjem iz statičnog broda uz upotrebu umjetne rasvjete, naši propisi dozvoljavaju samo lov glavonožaca. Poznato je i to da je skoro nemoguće skosavicom uloviti lignju kod samog broda, tu ćete je prije uloviti rukom. Zona u kojoj napadaju skosavicu je uvijek periferija svjetlosti, polumrak koji ima karakteristike slične sumraku, gdje detalji pribora iščezavaju, a ostaju samo kretnje varalica. Isto je i kod varaličarenja plave ribe, uvijek napadaju varalice na periferiji osvijetljenog prostora. Dokle seže svjetlost, odnosno koliko daleko od broda je ta lovna zona polumraka ovisi naravno o snazi izvora svjetlosti i bistrini mora.

U pjeni

Vjerojatno najčudnija povoljna situacija je brodska pjena. Iako brujanje motora i pjena koja nastaje prolaskom broda predstavljaju zbrku koja plaši većinu riba, pokazalo se da na tunide ima potpuno suprotan efekt, njih brodska pjena privlači. Postoji i logičan razlog, a to je asocijacija zapisana duboko u njihovim genima. Njih morska pjena asocira na panično pljuskanje sitne ribe po površini mora, što je poziv na hranjenje u njihovim očima. Stoga ne čudi što se u površinskom panulavanju varalice najkraće ispuštenih pribora nalaze u samoj pjeni ili ispod nje, i ostvaruju ulov na toliko maloj udaljenosti od broda. Pjena također čini strunu teže uočljivom, pa ovdje predvezi od najlonskog monofila i fuorocarbona postižu jednake rezultate. U umjetno stvorene lovne situacije uvrstio bih i domišljate prezentacije varalica, jer zaista se može reći da neke prezentacije (uglavnom u površinskom panulavanju) nadilaze granice varalica i postaju prave priče. To su primjerice jatne panule, sustavi od nekoliko nanizanih varalica koje glume jato sitne ribe u bijegu, a ona krajnja je drukčija, više udaljena i jedina opremljena udicom. Ona glumi onu ranjenu ribicu koja zaostaje za ostalima i praktički poziva da bude pojedena. Tu su i sistemi sa bird teaser-ima koji pljuskaju po površini stvarajući pjenu i ujedno podsjećaju na ptice koje su također signal prisutnosti sitne ribe na površini. Ovi sistemi nisu mogli nastati nikako drugačije nego analizom i razumijevanjem ponašanja ciljane lovine. Ako na panuli imate sistem sa četiri varalice, a samo jednom udicom i to običnom, a ne trokukom koji lovi i lovi i lovi, onda je ta udica očito na pravom mjestu koje je rezultat dobrog poznavanja ribe koju lovite. Jedna udica postavljena na pravo mjesto često je efikasnija od tri udice. Dosta efikasan adut u korist ribolovca kod panulavanja varalicama je i brzina. Iako ne postiže u svim prilikama i kod svih riba isti efekt, veća brzina varalice najšire gledano ipak ostavlja ribi manje vremena da analizira plijen, a time i manju šansu da otkrije prijevaru. Brzina povlačenja mora biti prilagođena varalici, svaki tip varalice ima raspon brzina na kojima postiže najbolju akciju. Okvirno se može reći da varalice koje imaju izraženije kretnje (npr. metalne žlice) trebaju manje brzine, dok varalice koje pri povlačenju nemaju izražene kretnje (npr. silikonske lignjice) traže veće brzine povlačenja. Ovo govorim iz iskustva panulanja plave ribe koja je izrazito brza i agresivna pa joj brzina varalice ne predstavlja nikakav problem. Intuicija mi govori da ako riba misli da joj plijen izmiče, s manje razmišljanja i s više truda će ga pokušati uhvatiti.

Brumanje

Posljednja situacija koju bih spomenuo je brumavanje (prihranjivanje). Cilj brumavanja je dvojak; dozvati ribu iz šireg područja mirisnim tragom i razdražiti ju tim mirisom da bi njezin oprez opao. Najčešća pogreška je preobilno brumavanje koje se pretvori u hranjenje ribe, zato mi je izraz “prihranjivanje” pomalo upitan. Brum mora biti usitnjen, a što intenzivnijeg mirisa, da se riba od njega ne može najesti već da naprosto poludi tražeći konkretan zalogaj… i onda ga nađe na našoj udici. Poanta priče o čarobnim lovnim situacijama je dakle da u tim situacijama riba prima minimum informacija potrebnih da se odluči na napad, dok su ostale informacije koje bi mogle odati da se radi o prevari zamaskirane specifičnim svjetlosnim uvjetima i skraćenim vremenom koje joj je na raspolaganju za procjenu plijena prije napada. Ješka se svodi na miris, a varalica se svodi na pokret, i cijela filozofija ribolovne industrije pada u vodu u tim situacijama koje samo treba znati iskoristiti dolaskom u pravo vrijeme na pravo mjesto. Ove spoznaje nam dozvoljavaju da u tim situacijama koristimo “klasični” pribor, najlonski monofil nasuprot fluorocarbonu, robusnije udice nasuprot što manjima i što finijima i iste one varalice koje smo koristili prije deset godina. Možda su se ribolovci vremenom više promijenili nego riba; okrenuli se tehnici i tehnologiji, a zapostavili poznavanje lovine i njenog okruženja. Možda bismo se trebali više truditi da “uđemo” u um svoje lovine i naučimo razmišljati kao lovina, što pravi lovci čine od prapovijesnih vremena. Gdje je u cijeloj ovoj priči ”ulovi i pusti” princip? Moram priznati da i u meni samom, kao i u cijelom svijetu, postoje različita stajališta o tom kontraverznom i kompleksnom pitanju. Sa stajališta održivog raspolaganja morskim resursima, jasno je (svima osim donositeljima odluka) da more nije rupa bez dna iz koje se mogu u nedogled izvlačiti neograničene količine ribe. Sa stajališta “školovanja” ribe, svaka puštena riba nosi sa sobom oprez koji ulazi u “kolektivno znanje”, a to vodi sve školovanijoj i teže uhvatljivoj ribi u budućnosti. Sa (možda, a možda pak i ne) arhaičnog stajališta ribolova kao pribavljanja hrane svaki lov ribe koju ne mislimo pojesti je zapravo nepotrebno uznemiravanje i ozljeđivanje životinja s istovremenim nepotrebnim trošenjem ješke, goriva i vremena.

Vremena su takva da treba obratiti pozornost i na ekonomičnost izlaska na more. Ja sam negdje između tih svjetova i tih razmišljanja, za sad ribolov doživljavam dvojako, i kao sport/rekreaciju/hobi/uživanje/gušt (kako god to nazvali), a i kao pribavljanje hrane. U svakoj ribi se uživa dvaput, jednom u ribolovu s prijateljima na moru, drugi put u jelu uz druženje i gradele. To je dalmatinski način života. Iako su rijetke prilike kad se dostigne dnevno dozvoljena količina ulova, tad radije prekidam lov štedeći resurse za slijedeći izlazak na more. Kad je riječ o nedorasloj ribi tu nema dvojbi – ona se obavezno vraća nazad u more. Čitava rasprava oko “ulovi i pusti” principa zapravo je besmislena ako uzmemo u obzir da udio izlova u nekomercijalnom ribolovu iznosi ispod 1 % od ukupnog godišnjeg izlova ribe u Jadranu iz čega je očito da se nikakvim mjerama u sportskom, rekreacijskom i malom ribolovu ne može ostvariti značajan rezultat u očuvanju ribljeg fonda.