Laguna di Grado – Branz-D-Day

PR / Broj 62 / Svibanj / 2013.

Piše: Denis Savretić

Ima već sigurno preko godinu dana otkako sam stupio u kontakt sa Stefanom iz talijanske firme Seaspin. Čovjek mi poslao neke varalice da ih isprobam na Jadranu, nešto smo pričali o silikoncima, brancinima, dijelili sugestije, prepričavali doživljaje s terena gdje lovimo, uglavnom klasični razgovor dva opsesivna ribiča. I tako negdje u prvom mjesecu ove godine, javi se meni Stefano, i kaže on meni da se krajem 4. mjeseca organizira zatvoreni kup u lovu brancina u laguni Grado pod imenom Branz-D-Day, pa ako sam voljan može me on ubaciti da i ja lovim. Odmah guglam Grado, i ne vjerujem svojim očima kako bajkovito i nestvarno izgledaju ti tereni! Normalno da bih odmah otišao, ali kako ne mogu i neću ići sam, uzimam mobitel i zovem frenda Danijela. Iako nizak rastom, Danijel je veliki čovjek, pa je rekao idemo i prije nego što sam mu rekao što je i gdje u igri. Nakon toga zovem frenda Edu čisto iz principa, njega zapravo niti ne trebam pitati, ako su brancini u igri on je spreman i do Aljaske otići. To je to, javljam Stefanu da nas zapiše, sve je dogovoreno! Sad samo treba čekati više od tri mjeseca…
I tako je došao dan kad krećemo za Grado. Krećemo dan ranije tako da imamo cjeli jedan dan za upoznavanje terena. Nalazimo se u 5 ujutro u pojačanom sastavu, pridružio nam se i Igor znan kao Cedevita. Čim smo pokupili Edu pred njegovom zgradom, Danijel udara po gasu i već jurimo prema Sloveniji, a od tamo ravno za Italiju! Iako se čini da je Grado daleko, u principu ima tek nešto više od 250 km vožnje (pod uvjetom da se ne izgubite), tako da već kroz dva sata vožnje oko nas počinju nicati prvi kanali i otoci koji sačinjavaju ogromnu lagunu gdje ćemo loviti sljedeća tri dana!

Srdačna dobrodošlica

U startu imamo nekih manjih problema, jer se čini da sam krivo zapisao broj organizatora kojeg trebam nazvati kad dođemo u Grado. To je dosta nezgodno jer iako znamo u kojem kampu spavamo, rezervacije su kod organizatora i ako nekoga ne kontaktiramo totalno smo izgubljeni. S obzirom da imam čovjekov broj zapisan u mailu, nema druge nego lutati po Gradu i tražiti neki kafić s internetom, što se pokazalo kao dosta tvrd zalogaj jer Talijani si nisu na ti s engleskim pa im je teško objasniti što ja to tražim. No na kraju ipak nalazim internet caffe, prepisujem broj, kontaktiram čovjeka, i dogovaram da se za 15 minuta nađemo ispred kampa Tenuta Primero gdje nam je rezerviran bungalov!

Iako sam se malo pribojavao da ćemo imati problema s komunikacijom s obzirom da Talijani nisu vični engleskom jeziku, odmah se pokazalo da tu neće biti problema. Stefano nas već čeka na ulazu u kamp, i odmah nas sve redom počinje grliti, pozdravljati, mahati rukama i djelovati kao da ga je netko za dobro jutro bubnuo nekim opakim drogama. Čovjek je živa prilika vukodlaka, toliko je zarastao da mu se jedva lice nazire, ali već dugo nisam upoznao toliko simpatičnog i dobrodušnog čovjeka. Upoznajemo i Stefanovog prijatelja Paula, a za minutu nam se pridružuje i organizator Gianfranco Bidut, iliti Cuty kako ga ostali zovu. Svi odreda govore engleski, tako da se bez ikakvih problema sporazumijevamo, i već pred kampom počinjeno vaditi varalice i mahati štapovima. Sprijateljili smo se s ljudima u nepune dvije minute! Produžujemo do našeg bungalova kako bi izvadili stvari iz auta, i tu se nakon kratkog vremena razvija nešto kao ribolovni sajam u malom, povadili smo sve što imamo od ribičkog pribora, Stefano i Paolo su donijeli svoj pribor, i sad svi nešto mašemo štapovima, prtljamo po varkama i trkeljamo gluposti. No kako je Stefano ubrzo rekao ’’Let’s go boys’’, skužio sam da su oni uzeli pribor u ruke jer se već ide loviti. Nema vremena za gubljenje!

Odmah udarno

Nisam ni izvadio svoje stvari iz auta, a već imam štap u ruci i na brzinu vežem fluorokarbon dok nas Cuty raspoređuje po nekoliko čamaca koje danas imamo za ribolov. Mene ubacuje u čamac sa Paolom i nekim čovjekom kojeg zovu Storm, a vozi nas simpatičan mladi ribič Sabele Fiorot, dok moji dečki idu na drugi čamac s Cutyem. Stefano je na trećem čamcu s dečkima iz Seaspina. Već u marini ispod oka gledamo pribor i varalice kojima su se oboružali Talijani. To su uglavnom kratki i izrazito jaki štapovi na koje su montirane velike role i upredenice od 0.20 pa naviše, a niti jedan njihov vobler ne mjeri ispod 15 cm! Oni kao da idu loviti somove na Ebro, a ne brancine u lagunu gdje nema ni metar dubine. Sabele pali motor i prvi izlazimo iz marine, a ja totalno skeptičan prema priboru i varalicama koje Talijani spremaju jednostavno vežem Keitech shad impacta od 4’’ i totalno sam samouvjeren da ću ih ubiti s tim. Ne samo da mi je pribor za 5 klasa lakši od njihovog, nego još uz to imam fluokarbon 0.21 mm, a oni oko 0.60. Uopće mi nije jasno kako love brancina s tim, a još mi je manje jasno zašto imaju takav pribor.

Čim smo izašli iz marine dočekuje nas vjetar i valovi koji s otvorenog mora valjaju u lagunu. Kako je teren oko kanala po kojem izlazimo totalno plitak i zarastao, valovi su počupali cjelo busenje trave pa je sad voda potpuno zamućena i krcata krpama trave i alga zbog kojih uopće nemam ideje kako loviti! Sabele nabija gas i vodi nas van iz kanala držeći se sigurnosti velikih drvenih stupova koji označavaju plovni put, a potom gasi motor i pušta da nas struja vozi prema plićem djelu. Pokazuje mi prstom gdje je pad u dubinu, i kaže da pokušam po toj liniji loviti; ali riba može biti bilo gdje, pa mi savjetuje da pretražim i plićak. Malo promatram svoje Talijane – Sabele baca nekakvu ogromnu zaru od barem 15-16 cm, Paolo baca Duo Tide minnow slim u SFC boji koji isto tako ima jedno 20 cm, a Storm baca nekakvo čudovište sa kljunom za koje se uopće ne usudim reći kaj je, ali imalo je brat bratu 150 grama. Odjednom se osjećam strašno glupo sa svojim silikoncem od 4’’ i glavom od 6 grama, ali ipak hrabro bacam i prtljam oko prijelaza, konstantno izvlačeći kilograme trave na brod. Nitko od nas nema niti griza, a i vidimo da Stefano odustaje od otvorenog mora i okreće čamac natrag u lagunu. Sabele također pali motor, i krećemo za Stefanom – ne može se loviti po takvim valovima, to je čisto gubljenje vremena. Ulazimo natrag u kanal i lagano vozimo uz obalu prema unutrašnjosti lagune. Sabele kaže da stavim nekog površinca i da bacam u obalu, jer sad plima nabija vodu u lagunu i brancini se skroz u plićaku. Svi bacamo kao blesavi, ali ne događa se apsolutno nikaj. Pod mostom od glavne ceste srećem svoje dečke, ni oni nisu ništa ulovili, samo je Danijelu neka iglica gađala zaru. Oni odlaze probati na otvoreno more (otkud smo mi upravo došli), a mi nastavljamo u lagunu. Tereni su stvarno prekrasni, takve pozicije nisam vidio ni na youtubu, ali nigdje nema ni traga ribama! Sabele negoduje i vrti glavom – on je tu domaći i zna taj dio kao svoj džep, ali kaže da je voda izgleda još prehladna za ribolov na plitkome, i da bi ribolov mogao biti fijasko. Ali nema predaje!

Pao je prvi!

Cijelo vrijeme suptilno pratim što ovi moji Talijani bacaju. Po onome što vidim, Sabele mi djeluje daleko najiskusnije – promijenio je preko desetak vrsta površinaca različitih veličina i oblika, izvrtio nekoliko modela plitkoronećih voblera, a na kraju je čak slagao svakakve montaže sa silikoncima i bacao ih u granje i kamenje ne bi li od tamo izvukao nekog brancina. Ako netko ulovi brancina, siguran sam da će ga on uloviti! Storm također mijenja dosta varalica, ali on baca samo voblere. Iako mi se ne sviđa što baca samo jedan tip varalice, drago mi je što nije isključiv pa ne baca samo one ogromne voblerčine od 20+ cm, nego baca i normalnije modele od desetak centimetara. A Paolo – iako je čovjek skroz simpatičan, u startu sam pomislio da taj ne bude dobio ribu niti u ludilu. Vitla sa Seaspin Labrax štapom koji se komotno može upotrijebiti za ubijanje bikova (iako je deklariran na 34 grama, ja imam 100 gramac koji je mekši), a zabacuje samo voblere koje normalan čovjek ne bi ni tuni zabacio. Svaki put kad vobler padne u vodu ja se prestrašim. I ne baca nikaj drugo, iako zapinje i muči se sa plićacima, uopće ne želi promijeniti pristup! Ja bacam apsolutno sve što imam u kutiji, i svako malo dobivam Sabeleove pohvale – zainteresiralo ga je moje bacanje manjih guma na laganim glavama.

Nakon više od tri sata mahanja, dolazimo do malenog otočića u kanalu kroz koji plovimo. Nehotice se nasukavamo na otočić, pa dok Sabele odguruje čamac, mi s druge strane bacamo, ja već lagano bez neke nade, a Paolo nevjerojatnom upornošću. I odjednom samo čujem ECCOLA!!!! Okrečem glavu, nešto zlatno je bljesnulo nedaleko čamca, a Paolo nemilice namata bez ikakvog taktiziranja. Nije prošlo niti pet sekundi, a prekrasan oko 3-4 kilograma težak brancin se baca po površini uz sami čamac! Sabele ga vješto prihvaća podmetačem, padaju čestitke, a Paolo iako sretan totalno flegmatično skida brancina s trokuka i da će ga odmah pustiti u vodu. Skačem kao Indijanac i panično mu objašnjavam da ga bar na sekundu primi da ga slikam s ribom! Paolo pristaje, ali očito totalno nenaviknut na slikanje s ribom, stoji pola metra iznad mene na pramcu i ne zna ni primiti ribu kak spada pa muku mučim da bar jednu fotku opalim. I tek što sam kliknuo, evo brancina u vodi, kratka reanimacija i riba nestaje u mutežu! Kompletni dril skupa sa slikanjem i puštanjem nije trajao niti minutu i pol! Iako sam oduševljen sportskim pristupom susjeda koje često karakteriziramo kao nepopravljive mesare (ovi dečki su totalno druga kategorija od Talijana koji nam dolaze kao turisti), nevjerojatno mi je kako su flegma prema ulovu brancina od 4 kile. Čovjek ga je izdrilao nemarno kao što bi ja izdrilao šaruna! Po svemu sudeći priče o laguni su fakat istinite, tu se love toliko brojne i velike ribe da primjerak od 4 kile jednostavno nije nešto oko čega se uzbuđuje. I niti uz najbolju volju ne mogu shvatiti i prihvatiti kako je pobogu od svega ponuđenoga brancin napao 20 cm dugi vobler koji svijetli u mraku…

Još jedno dva sata bacamo kao manijaci, ali kako počinje kiša i ne događa se apsolutno nšta zanimljivo (osim što se ekipa na Stefanovom čamcu uspjela frontalno zabiti u grmlje, i to toliko uspješno da je Stefanu štap ostao u grmu pa su morali natrag po njega), sklapamo pribor i vraćamo se u kamp nešto pojesti…

Upis za Hrvatsku!

Naravno Talijani odlaze natrag na čamce i van na otvoreno more opet okušati sreću (nije im bilo dosta). Kako smo ostali na obali, Edo i ja odlučujemo probati odloviti sumrak na ulazu u marinu gdje kurenat od plime najjače dere. Dok se Cedevita i Danijel spremaju, mi odlazimo ispipati teren. Edo na desnu stranu, a ja na lijevu. No ja na pola puta uočavam nekakvo komešanje usred marine, pa se penjem na ponton i šuljam se do mjesta gdje sam vidio aktivnost. Stavljam Savagear sandeel sluga bijele boje, i spuštam ga dolje. Dvaput sam jignuo i onda je nekud iz muteža izletio brancin, puknuo po sandeelu i nije se zakvačio. Lud sam! Gotovo iste sekunde čujem da se Edo nekaj dere s ulaza u marinu! Trk oko cjele marine, i dolazim do Ede s jezikom do poda – Edo stoji iza betonske pregrade na ulazu u marinu i pokušava prihvatiti krasnog brancina! Dobio ga je na nekakav suludi tandem sa žutim strimerom i Trigger X silikoncem. Taman počinje padati kiša kad Edo prihvaća brancina i vadi ga iz vode! Kaže da se riba ludo borila, a udario mu je pod samim nogama dok je podizao silikon od dna. Brzinski ga slikam kako mi kiša ne bi oštetila fotić, i Edo pušta ribu natrag u more. To je to, 1:1, imamo upis! I taman dok slavimo, na drugoj strani čujem glasan tresak – Danijel je u uzbuđenju zbog prve akcije nekako uspio propasti u ogromnu rupetinu u zemlji, sav se polomio unutra! Cedevita ga vadi van, svi crkavamo od smijeha, i nakon još malo neuspješnog bacanja odlazimo natrag u kamp gdje nas čekaju Stefano i ekipa, pričaju kako su ušli u jato tuna i bacali im voblere bez udica… Druženje je potrajalo do sitnih sati, pa na kraju odlazimo ubiti oko na koji sat, ujutro nas čeka natjecanje!

Branz-D-Day

Natjecanje se doslovno može upisati u nekoliko rečenica. Bilo je oko 40 čamaca. Na svakom je čamcu bilo 3-4 ribolovca, 90% njih je na tom terenu kao doma, a ostalih 10% tamo lovi dovoljno često da se ne mogu smatrati amaterima. Laguna je vjerojatno najljepše i najraznovrsnije mjesto za ribolov koje sam ikad u životu vidio, i siguran sam da krije riblje bogatstvo o kakvom nitko od nas ne može ni sanjati. Rezime – nitko od natjecatelja u 6 sati ribolova nije uspio dobiti niti jedan griz!!!
Nije ulovljena niti jedna riba, i apsolutno nitko se nije s ničim upisao. Ekipi sa Cedevitinog čamca je velika lica dopratila vobler, meni je na malog sluga nekaj čvrknulo u propadanju, ali u principu nitko nije imao nikakav susret s ribom. Ja sam u čamcu bio s ‘’little Nicom’’ lokalnim ribičem kojeg zovu maleni jer ima oko 200 kila na 2 metra visine, On slovi kao najbolji poznavatelj tog djela lagune. Čovjek ne zna engleski pa mi je Stefano nakon natjecanja prevodio pa smo malo i popričali – kaže Nico da on na tom potezu nikad ne ulovi manje od pet šest brancina, s tim da su svi veći od dvije kile, a upisao ih je nekoliko preko deset kila na površince! Inače i lovi samo na površince, jer prosječna dubina u laguni ne iznosi niti pola metra, pa sa ostalim varalicama niti nema smisla loviti (u biti ima, ali zašto bacati voblere ako brancin hoće na zaru). Kako je onda ribolov bio tako loš? U razgovoru sa Sabelom, Nicom, Stefanom i još par iskusnijih ribiča, ispostavilo se da je posrijedi ista stvar kao i kod mene na Savi – ova produljena zima i kasni snijeg doveli su do toga da čitava sezona kasni mjesec dana, jer voda je sad daleko prehladna za ovo doba godine, i u principu tek za mjesec dana će biti isti uvijeti koji su prošle godine bili u ovo vrijeme – a prošle godine se na kupu izvrsno lovilo! Znači čitav kup je totalno promašio vrijeme održavanja, jer su se vremenski uvjeti pomaknuli za mjesec dana! No što je, tu je, ako ništa drugo vidjeli smo nevjerojatne terene, upoznali odlične ljude, i lijepo se zabavili.

Danijel je na kraju ispao jedini pobjednik – kako nitko nije ulovio ribu, nagrade su se djelile lutrijom. Pa je tako osvojio nagradu za budalu godine, a sve zbog rupe u koju je večer prije upao! Okrunili su ga lijepo oslikanom daskom za WC, i tako je ispao jedinim pobjednikom natjecanja!

‘’Košenje’’ vs ‘’Tehnical fishing’’

Nakon svih tih događanja, i meni i dečkima je u glavi ostalo jedno pitanje – zašto pobogu Talijani love s priborom s kojim love? Iako mi je u startu bacanje ogromnih voblera, čudovišnih zara i silikona od 8’’ izgledalo najblaže rečeno morbidno, nakon tri dana plutanja po laguni neke stvari su mi postale jasnije. Jer voda u laguni je toliko abnormalno mutna da je tehnički nemoguće vidjeti ribu od deset kila na 10 cm dubine, to je jednostavno tamnosmeđa kaljuža bez ikakvih naznaka providnosti. Koliko god brancin dobro vidio, u toj vodi mu varalica baš mora uči u usta da bi je uočio, naročito ako ima barem malo dubine. Iako ne sumnjam da bi i s finijim pristupom ljudi imali uspjeha, Talijanima je očigledno najlakše uzeti svoje kose (tako smo im zvali štapove zbog njihovog specifičnog načina ribolova), voblere od 20 cm kričavih boja, i jednostavno divljački ‘’kositi’’ oko sebe dok nekog brancina to divljanje ne isprovocira dovoljno da okine po vobleru. A zašto smo im štapove zvali kosama? Twitch s voblerom od 20 centimetara spada u neke apstraktne sfere ribolova, pa bi tako netko neupućen mogao pomisliti da ti ribiči ne love ribu nego kose travu ili pak igraju golf. Riječ je o takvom divljačkom mlataranju štapom, i takvim divljačkim potezima, da to vjerojatno nema nigdje osim u Italiji. A najgore od svega je što oni ulove ribu na taj način…

A zašto love s upredenicama od 50 libri, štapovima za vertical jigging, i fluorokarbonima 0.50? Danijel je vješto uočio kako uopće nema smisla staviti fluorocarbon ispred 20 centimetara dugačkog drečavo žutog voblera sa kuglicama). Pitao sam Cutya i Stefana u čemu je fora s takvim priborom. I oboje su mi rekli isto: nije rijetkost da im pukne riba od 8-9 ili više kilograma, a isto tako na otvorenijem djelu lagune ime puno lica koje mogu biti dosta velike, pa vole ići na sigurno i anulirati šanse da im riba potrga. I okej, za Stefana shvaćam, on inače lovi velike ribe s kamenja u Sardiniji, i tamo stvarno treba jaki pribor. Shvaćam i za lice kad odu na otvorenije more. Ali upotreba upredenice od 50 libri za lov na brancina u metar vode u laguni gdje riba nema gdje pobjeći, to mi nikako nije jasno. Dajem ruku u vatru da brancina od 8-9 kila mogu izvući na svog 28 g Alpsa i 0.15 Gossen špagu, a isto tako dajem ruku u vatru da bi s lakšim priborom i pristupom ulovili više riba nego oni sa svojim kolcima. Dokaz za to je Edo koji je na silikon od deset centimetara ulovio prekrasnog brancina u totalnoj kaljuži od vode. A osim toga, i meni je malo nedostajalo da se upišem sa laganim priborom – na povratku s natjecanja stali smo u Gradu kraj jednog lijepog pješačkog mosta ispod kojeg je vrtila voda, pa sam odlučio zabaciti malog bijelog Sluga s mosta i par puta ga jignuti iza stupa nosaća. U drugom zabačaju mi se totalno neočekivano iz dubine digao prekrasan brancin, spektakularno zgutao silikon, okrenuo se i isto tako spektakularno ga pljunuo prije nego što sam stigao opaliti kontru. Iako sam bio totalno lud što sam opet imao griz i opet ostao bez ribe, istovremeno sam i sretan jer sam i s tim grizom prošao bolje od Talijana koji nisu taj dan nisu imali niti kvrc – i dao sam si dobru osnovu da bi se i na lagani pribor i manje varalice moglo bez problema loviti, ako ne i bolje od Talijana.
U svakom slučaju, doći ćemo u Grado opet, ali u sezoni kad riba grize, a onda ćemo vidjeti čiji pristup više pali: njihovo divljanje i košenje sa 20 centimetara dugim voblerima i kolcima za paradajz, ili naš finiji pristup, koji su nam Talijani čak i imenovali – ‘’tehnical fishing’’!

Laguna di Grado

Ukoliko bi se i sami željeli okušati u ribolovu brancina na terenima gdje smo mi lovili, najsigurnija opcija je kontaktirati kamp Tenuta Primero (www.tenuta-primero.com), koji se nalazi tek nekoliko kilometara prije Grada. Tamo se mogu unaprijed rezervirati krasni bungalovi, a osim toga unutar kampa se nalazi marina u kojoj se mogu iznajmiti odlični čamci za ribolov – neki od najboljih terena nalaze se baš ispred samog kampa na granici lagune i otvorenog mora, a do tih pozicija ima nepunih pet minuta vožnje čamcem od marine! Ukoliko imate želju da Vas netko provede po laguni, najbolje je kontaktirati gospodina Daria Zandomenia, vlasnika dučana Arte Pesca, na mail [email protected]. Čovjek je veoma ljubazan i usko povezan s krugom ljudi koji love po laguni, tako da će vam sigurno biti u stanju pomoči sa svom organizacijom – a osim toga opskrbit će Vas i sa informacijama o trenutnoj ribljoj aktivnosti , kako ne bi došli u mrtvoj sezoni kao mi!