Panulom na lignje – do iznemoglosti i natrag

8 min read

PRM / Broj 11 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2016.

Ubacuje je u podmetač. „Ima preko kile! Dok je diže u brod shvaća da mu na panuli visi još jedna iste veličine. Nju ubacuje naglo rukom. Odjednom mlaz crnila izleti iz ove u podmetaču. KAOS!

Piše: Ivo Begović

Nakon dva dana odličnog ribolova po savršeno mirnom vremenu mogli smo biti zadovoljni. Stvarno smo se nalovili palamida, orada, lampuga, nekoliko ogromnih paukova…no mi smo imali problem…

Dok smo se od uspješnog i napornog dvodnevnog ribolova odmarali i grijali u Đurinoj kući na Viru, Vlado je izustio ono što je meni već par sati bilo na pameti.

Sve je to u redu, ali obećao sam doma lignje. Lignje? Pa cijeli Jadran ove godine ima isti problem. Nema liganja ni za lijek. I ja sam obećao Tončiju Dežuloviću iz DTD-a isprobati panule, ali razumjet će – liganja nema. Mi smo pokušali u sumrak panulati oko Iža, svijetlili smo ispred Sali i nabrali smo ukupno deset lignjica koje su zajedno jedva prešle pola kile. Njih deset ni za poštenu večeru. I umjesto da prirodu prihvatimo onakvu kakva je i uživamo još ta dva slobodna dana u ribolovu (tko god da me je nazvao tih dana davao je informacije o tome gdje se i što lovi) mi smo odlučili pokušati uloviti lignje. Rekli bi stari: „Preko kruha – pogače“.

Kurba velika

Prošle jeseni smo uz tu Kurbu lijepo lovili na peškafondo u sumrak. Bili smo usidreni na nekih 18-20 m, a one su nam same dolazile. U onih pola sata zalaska sunca „u zraku“ Đuro, Vlado i ja nabrali smo četrdesetak komada. Odlučili smo tu dočekati sumrak. Kornati su blizu, domaćima je Kurba daleko – imaju boljih terena i bliže. Vjerovali smo da će to upaliti. Tri puta smo se premještali, tražili, puštali se niz kurenat – ni jedne! Mjesec je već lijepo zasvijetlio kada smo odustali. Kurba vela nije uzalud dobila ime! Ni cijeli krug panulanja oko nje nije nam dao nijedne jedine lignje!

Ili sve radimo krivo ili ih nema? Znate ono kad ste toliko neuspješni da počnete sumnjati u sebe i u svoje znanje. Iz očaja zovem prijatelja Tomislava koji je u panulanju liganja (i sveg ostalog) proveo većinu svog ribičkog vijeka.

-„Prošlu noć smo ulovili osam kila, večeras ganjamo neke ribe sa Žuletom.“ Osam kila! Ili on zeza ili mi nemamo pojma….

-„Begi, išli smo po njih tamo gdje je bog rekao laku noć, na vanjsku stranu Dugog, još iza Brbinjščice.“ Hvala ti Tomica na iskrenosti….

Vanjska strana Dugog

Gledam u kartu na GPS-u, brojim milje i zbrajam gorivo. Ako sad krenemo za sat vremena smo tamo. Imamo goriva za panulanje ali ne i za natrag. Postoji mogućnost da ujutro ulovimo nekog da nam donese gorivo, ali to je rizik…. Idemo? Naravno…

Nije nas zabrinjavalo ni to što ne znamo teren, ni to što nikada nismo panulali tamo, ni to što nemamo pomoćni motor. Kad sad razmislim, samo jedna malo isturenija stijena uz puntu kakvih smo te noći prošli na desetke mogla nas je koštati propelera…

Nismo još stigli ni dobro razmisliti, a već smo kroz mirnu noć obasjanu mjesecom glisirali prema Proversi, kroz nju sporije, a onda van do Taljurića i desno. Vani nas je dočekalo dosta mrtvog mora. Dugački veliki valovi dizali su nas i spuštali u velikim amplitudama. Glisiranje se pokazalo neugodno, a uskoro i gotovo pogibeljno jer bi nas svaki treći-četvrti val katapultirao i zatim bismo u slobodnom padu sa trećeg kata lupili u sljedeći. Osjećaj kao da ste udarili u zid. Dok smo prošli klifove i došli do terena gdje nas je Tomislav poslao prošlo je dobrih dva sata.

Kvartet

Obala je nakon klifova postala pitomija i položenija, odlučili smo početi. Svaki sa jednim štapom i po dvije panule u tandemu. Ja s tonućom jedanaesticom DTD Diamond Glavoč i plivajućom Girom Calamari, a Vlado sa DTD Trljom od 11 cm i običnom skosavicom kao gornjom. Ne znam otkud mu to ali neka, treba sve probati. Puštamo panule tridesetak metara iza nas i krećemo. Pratim dubinu od 4-6 m, obala se ovdje ipak oštro lomi pa smo na trenutke samo tri-četiri metra od obalnih oštrih stijena. Mrtvi val nas diže na drugi kat i spušta razbijajući se u obalu. Motor na leru nas gura nekih 1.8 – 2 milje. Rekli bi idealno, ali stalno imam nelagodan osjećaj da će nas sljedeći val baciti u obalu.

Odjednom je zapumpala! Imam je! Vlado kaže: „I ja“. Okrećem gumenjak prema van i ubacujem u ler. Polako ih dovlačimo dok one zdušno pumpaju.

Svijetlimo! Vladina je velika, na onoj skosavici naprijed. Ubacuje je u podmetač. „Ima preko kile! Dok je diže u brod shvaća da mu na panuli visi još jedna iste veličine. Nju ubacuje naglo rukom. Odjednom mlaz crnila izleti iz ove u podmetaču. KAOS! I Vlado i brod i podmetač, sve je puno crne sluzi. U međuvremenu sam i ja svoje dvije, nešto manje lignje spremio u kantu. U istoj sekundi – četiri lignje, a panulamo valjda tri minute. Dok se Vlado pokušava oprati i očistiti brod ja umirem od smijeha i sreće. Isplatilo se! Sva muka i vožnja i trud i valovi. Sve je zaboravljeno u sekundi. Imamo lignje!

Ko je tu lud?

Okrenuli smo i krenuli natrag. Još jednom ćemo proći mjesto na kojem smo imali četiri lignje. Ovaj puta samo jedna manja Vladi na skosavicu i u ponovnom povratku još jedna veća na tonuću panulu.

Zove me Đuro na mobitel. Jedva razaznajem što mi govori jer je signal loš. Objašnjavam mu gdje smo. On samo javlja da je sa sjeverne strane Vira desno od svoje lučice propanulao par stotina metara i dobio dvije kilašice i dvije manje na Giru Calamari koju mi je maznuo iz kutije prošle večeri. Kad bolje razmislim…(naime, mi smo spavali na Viru pedeset metara od Đurine lučice) bolje mi je da ne razmišljam.

Do jutra se više nismo vraćali, panulali smo u jednom smjeru sa promjenjivim uspjehom. Pred svitanje stigli smo do plaže Sakarun i odlučili se tu odmoriti i pričekati neko normalno vrijeme da pokušamo organizirati gorivo. Do jutra smo sakupili nešto više od pet kila liganja što na nepoznatom terenu i nije loše. Uz to propustili smo najbolji prvi dio noći koji uvijek daje bolje ulove nego dio od ponoći do jutra.

Žule nas je spasio

Dok ovo pišem, upravo sam se sjetio da sam Žuletu ostao dužan za gorivo (ujutro ću ga nazvati). Nisam imao više… On nam je odmah nakon poziva kao pravi prijatelj dovezao pune kante čak iz Zaglava. Sa novih 50 litara sigurni smo da možemo do kuće. Nakon cjelodnevnog spavanja na plaži bili smo spremni na još jednu noć panulanja. Odlučili smo preskočiti dijelove obale koji nam nisu davali rezultate, a više puta prijeći terene gdje smo lovili, koliko smo se mogli sjetiti i odgonetnuti po tragu na GPS-u.

Drugu noć smo lovili bolje. Upoznali smo teren i bolje smo obradili izglednija mjesta. Lignje su uvijek napadale oko punti i na ravnim dijelovima obale dok su uvale bile gotovo sterilne. Uz to kroz njih je kao kroz fjord stalno puhao neugodan hladan vjetar. Izdržali smo tako do otprilike tri ujutro. Mjesec je polako zalazio i zadnjih sat i pol nismo dobili nijednu. Odučili smo prekinuti i jednostavno pustiti da nas kurenat nosi na nekih dvadesetak metara od obale dok mi skosamo u svitanje. Naime, tijekom noći sam shvatio da me mrtvi val ne gura u obalu nego vuče van tako da nije postojala opasnost od nasukavanja.

Na skosavicu i peškafondo smo do svitanja stvarno lijepo lovili tako da je Vlado imao „alibi“ i mogao se vratiti doma sa obećanim lignjama.

Što smo naučili

Iako sam to i prije znao, ove dvije noći su me u potpunosti uvjerile da je lignje moguće uloviti samo ako ih na terenu na kojem lovite – ima! Drugo važno pravilo je da panule sa sitnom vibracijom poput Gire ili sardine Calamari bolje love od onih sa snažnom. Uz to obična skosavica Oita koja kroz more putuje „kao sjekira“ odlično lovi i bez ikakve vibracije. Iako mnogi lignjolovci pričaju o lignjinoj selektivnosti prema bojama mi to nismo primijetili. Iako smo se trudili mijenjati boje i dekore cijelu noć uspjeh je bio jednak – kad bismo prošli kraj punte ili dijela gdje su lignje lovile (bez obzira na dekor) obično smo obojica imali napad na panulu. Panulali smo sa mekšim varaličarskim štapovima dužine 2.4 i 2.7 m težine bacanja do 50 grama. Ja sam za glavnu strunu imao upredenicu i fino namještenu kočnicu na roli sa fluorocarbonskim predvezom od dva metra, a Vlado najlon. Ne sjećam se da smo izgubili ijednu lignju.

U svitanje smo se divili klifovima Dugog otoka prije nego smo izglisirali i krenuli kući. Da me pitate da li bih ovu potpunu ludost ponovio, sada kad to pogledam sa odmakom od dvadesetak dana, moj odgovor bi bio: – Kada krećemo?

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana