Proljetni brancini i ekološka pitanja

9 min read

PRM / Broj 16 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2017.

Zima je otišla u velikom stilu tako zubato kako samo rijetki pamte. Dovoljno se samo sjetiti danima zaleđenog mora uz kraj i jezivo ledene bure da se i pomisao na ribolov učini potpuno ludom, ali bilo je i toga … i to u vjerojatno jednom od najekstremnijih oblika…

    Piše: Jure Pokrovac

    Noć, temperatura 5-6 ispod nule, ali bez bure, makar ne jake. Akcija uz obalu je svedena na minimum, a u glavi samo pretpostavka da bi se na daljim pozicijama, nedohvatljivim s obale, moglo nešto i dogoditi. Jedini izbor mi je čekati proljeće ili dobro se obući, navući neoprenke preko dva sloja termo donjeg rublja, stisnuti zube, sjesti u belly boat i zoru dočekati u moru, a sve to bez znanja ukućana koji sigurno ne bi oka sklopili da su znali. Znatiželja je bila prejaka… Ako zanemarim promrzle prste u mokrim rukavicama i probušene neoprenke, nagradila me možda ne najvećim, ali svakako najvrjednijim ulovima do sada! Ribolovi s velikom dozom ludosti, ali zato nezaboravni…
    Proljeće je pak krenulo u drugu krajnost i donijelo natprosječno toplo vrijeme. Marčane bure su na brzaka otpuhale svoje i druga polovica ožujka je više nalikovala svibnju, što je naravno značilo da se i brancin prebacio na pliće pozicije i naveliko nadoknađuje izgubljeno u mrijestu. More je već osjetno toplije i ribolov iz belly boata je, za razliku od zimskih ekshibicija, prava uživancija pa se pun samopouzdanja spremam za prve proljetne brancine. Iako bih bio sretniji s jutarnjim izlaskom, zbog obaveza mi ostaje kasnopopodnevni izlet. Večer prije sam pregledao i napuhao belly boat, promijenio predvez i pripremio varalice da ne moram gubiti dragocjeno vrijeme na moru. Već pri izlasku iz auta primjećujem nešto akcije uz samu obalu pa na brzaka vadim štap i šuljam se ne bih li neplanirano zaskočio prvog brancina, ali prvih par zabačaja brancin jednostavno ignorira varalicu, da bi naposljetku jednostavno nestao. Vraćam se prema autu, navlačim neopren, peraje i pravac u more. Po namreškanoj površini vidim da ima aktivne ribe, ali ipak ne lupaju kao što sam očekivao. Bacam provjerenu dnevnu kombinaciju i Easy Shinerom od 4“ na otežanoj wormici gađam svako mjesto gdje vidim komešanje, ali bezuspješno. Ni na manjeg Shinera od 3“ nema akcije pa mijenjam vrstu varalice i prezentaciju. Stavljam Ra’is Spotter, varalicu koja mi je ostala dužna prošle sezone. Vjerojatno sam nakon onakve propagande previše očekivao, ali ne odustajem jer i dalje izgleda savršeno. Varalicu sam opremio sitnom zvečkicom u glavi i zabacio u prvi kolobar koji sam vidio. Počeo sam s agresivnijim vođenjem tik pod površinom i već u prvom zabačaju dobivam brancina od oko 500 g. U sljedećih pola sata sam isprovocirao još nekoliko napada, ali bez realizacije. Pomislio sam kako možda teško pogađaju varalicu zbog dinamičnijeg vođenja, ali kad sam usporio vođenje da bih dao ribi priliku za napad nije bilo reakcije… riba je očito bila neraspoložena pa je samo izrazito agresivna akcija mogla isprovocirati kakav-takav napad. Uskoro dobivam još jednom malenog i tada sve staje. Vjetar staje, a s njime i akcija… samo mrtva površina. Vraćam se opet na Easy Shinera, ali ovaj put i njega opremam zvečkom i nešto bržim namatanjem i cimkanjem vrhom štapa dobivam par sramežljivih udaraca i jedno spadanje. Riba kao da tjera uljeza ne pokušavajući spakirati varalicu u usta…

    Odlučujem se promijeniti teren i potražiti sreću u dubljoj vodi. Pokušavam kratko površincem na mikrolokaciji na kojoj u 80% posjeta imam napad, ali uzalud. Prebacujem se na Fiiish BM90 na glavi od 5 g i vodim ga tik iznad dna. Uskoro mi orada otkida rep, ali stavljam novog i bacam dalje. Blizu mene su se parkirala dva ribolovca s čamcima i također bacaju varalice, ali koliko sam pratio, jednako bezuspješno kao i ja. Uskoro dobivam udarac, ali se riba nakon desetak metara otkvačila. Pa zatim opet dva-tri lagana udarca bez realizacije. Ipak, nakon nekog vremena dobivam brancina od oko 500 g, ali to je sve. Ni griza više.

    Sunce samo što nije zašlo. Površina mora je i dalje mrtva, ali još se nadam da bi mogla početi akcija u sam sumrak. Jedino što primjećujem je da su se pokrenule brodice s parangalima. Postavljaju se valjda kilometri parangala posvuda okolo. Čujem nešto kao prepirku dvjestotinjak metara od mene gdje je ribar pomalo bezobrazno pružio parangal točno ispred trojice varaličara na obali. Kao da je utrka za ribom pokopala svako poštovanje među ribarima i sportskim ribolovcima. Posvuda sinjali od vrša, parangala… teško je govoriti o tome koliko je legalno jer nisam upućen u zakone RH, ali toliko alata na malom prostoru ne izgleda bezazleno i imam dojam da na ovaj način ne možemo očekivati nimalo bolje stanje u budućnosti. Dapače, iz godine u godinu je sve gore, a ribu se napada svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima. Pogotovo su ranjivi ovakvi tereni gdje ima puno sitnog brancina koji se neselektivno izlovljava. Dok sve to promatram, ribolov polako stavljam postrani, a pažnju mi odvlači galeb stotinjak metara iza mene. Svako malo čujem da mlati krilima, ali kad se okrenem i dalje sjedi na vodi. Uskoro shvaćam da se zapleo u nešto i odlučujem se približiti. Kad sam došao na 30-40 metara moja akcija spašavanja se pretvorila u potjeru jer se nesretni galeb u strahu počeo sve više boriti i vući nekakav „teret“ za sobom. Jedva sam ga sustigao kad sam vidio da mu je noga zapela u najlonsku vrećicu koja se napunila vodom i ne može poletjeti. Sad se već sramim pred prirodom što sam dio ljudskog roda. Valjda sam ga još 20-30 metara pokušavao uloviti i kad sam se već bio iscrpio uspio sam ga poklopiti podmetačem. Bojao sam se oštrog kljuna, ali on je čvrsto zagrizao podmetač, pa sam uspio uzeti vrećicu u koju je već počela curiti krv iz noge. Nisam ju mogao otpetljati, jer se toliko ufrkala i stisnula da je izgledala kao konop pa sam ju presjekao kliještima blizu noge. Otklopio sam podmetač da ga oslobodim da poleti, ali nesretna ptica jednostavno nije htjela pustiti okvir. Tek tad odlučujem uzeti fotoaparat da ga poslikam, ali je valjda konačno osjetio da su mu noge slobodne pa je pustio podmetač i odletio bez pozdrava. Nema veze… bitno da je spašen! Ali ovaj je tek rijedak sretnik među onima koji su skončali u mukama zapetljavši se u kojekakvo smeće ili progutavši nekakav plastičan otpad i sl. Makar zbog ovoga galeba koji nekako upotpunjuje priču o lošem ljudskom utjecaju na more moj je ribolov imao smisla.

    Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

    Konačno dobivam malo volje i opet uzimam štap u ruke. Sunce je upravo zašlo. Obojica ribiča s čamcima su (nakon odgledane predstave s galebom) odustali od ribolova. I dalje bacam BM90 te uskoro imam oštar udarac i zujanje kočnice. Riba mi u komadu izvlači desetak metara upredenice i onda okreće lagano udesno ne dopuštajući mi namatanje ni metra. S obzirom na dotadašnja otpadanja i mlitave udarce, još malo opuštam kočnicu i štapićem od 15 g drilam na mekano da ne bih izgubio ribu zbog lošeg uboda. Riba se bori puno jače nego sam navikao od brancina, ali ga konačno dobivam na površini. I nakon još par bjegova konačno imam prekrasnu ribu u podmetaču. Udica ga je ubola u sam vrh usne i vjerojatno ne bi izdržala dril da se nije još jednom zabila izvana! Na brzinu sam ga prema dužini procijenio na oko 3 kg, ali kad sam ga podignuo shvatio sam da je ipak bliže 2 kg jer je bio jako duga, ali tanka riba. Da je bio u punoj formi bio bi bliže mojoj prvoj procjeni. Ipak, na snazi ribe se nije osjetio nedostatak mase – tih 60 cm su mi pružili jednu od najboljih borbi do sada. Možda je to nagrada za spašenog galeba…ali ipak vjerojatnije tek trefer. Kako bilo, nastavljam bacati i odmah dobivam drugi udarac i opet spadanje nakon samo sekundu-dvije. Pomalo frustrirajuće, jer sam cijelu prošlu sezonu imao možda desetak spadanja s worm udica, a koristim ih u valjda 80% ribolova.

    Riba samo lagano štipne varalicu i ne pokušava ju progutati… nema onog poznatog tup-tup, kad brancin uhvati silikonca i u istoj sekundi ga još jednom srkne do kraja, što se očituje kao dvostruki udarac. U idućih petnaestak minuta se ne događa apsolutno ništa osim što mi se jedan čamac lagano počeo približavati i kad je došao na 50-tak metara, palim lampu i blicam par puta da me vidi, ali ne reagira iako me je vidio i prilazi mi na svega nekoliko metara, koliko mu je bio dug parangal, i spušta sinjal. Pozdravljamo se i odlazi… ništa neuobičajeno. Već su me znali zatvoriti mrežom, od obale do obale, tako da je ovo sasvim normalna pojava – dok me netko ne pokuša pregaziti čamcem pristojan sam i ne bunim se. Zabava je gotova i već postaje pomalo hladno…

    Pohlepa

    Kad podvučem crtu, sam ribolov i nije bio toliko loš. Riba je bila donekle raspoložena i vjerojatno je trebalo još malo kopati po varalicama i pronaći dobitnu kombinaciju koju će zainteresirani brancin bez ispipavanja poželjeti progutati i moglo je biti puno bolje, ali ipak sam ulovio jednu prekrasnu borbenu ribu i to mi je više nego dovoljno da se s osmijehom prisjetim ovog izleta. Proljetni mušičavi brancini su mi očitali laganu lekciju i još jednom mi dali do znanja da treba još puno učiti. Jedino što mi ostavlja gorak okus je odnos čovjeka prema moru, a ponajprije čovjeka koji živi na moru i od mora, ali ljudska priroda je takva da uzimamo koliko god nam se pruži, a kad osjetimo konkurenciju postajemo još gladniji ne mareći za sutra. Ništa se po tom pitanju neće promijeniti dok god se zakoni ne prilagode stvarnom stanju na terenu i dok se određena, tek na papiru zaštićena područja kao što je i ovo šibensko, stvarno ne zaštite. Na parangalima ginu nedorasli brancini i oradice, cipli skončavaju u mrežama kojima se pregrađuju potoci u koje ulaze, orade ne veće od dlana se istresaju iz vrša, ali ne u more već u kantu, ostima se tuče sve što se miče… a sve se ovo događa u zakonom zaštićenom „posebnom staništu“ u kojem vrijede posebna pravila ribolova u svrhu zaštite riba i ostalih morskih organizama – kako to samo lijepo izgleda na papiru! Pretpostavljam da stanje nije ništa bolje niti u ostatku naše obale, a glavni krivac je država tj. neprovođenje zakona. Bez kontrole alata, veličine i količine ulova teško se može nabolje!

    Ni mi nismo cvijeće

    Da svo zlo ne bi bilo na državi i ribarima koji to koriste, pobrinuli smo se i mi, sportski ribolovci, koji prečesto ne služimo na primjer, a često si volimo tepati kako smo ljubitelji prirode, mora i svih njegovih stanovnika. Na gotovo svakoj poziciji koje posjećujemo ostavljamo posjetnice u obliku odbačenih najlona, upredenica, ambalaže ribolovnog pribora, pića, najlonskih vrećica i kojekakvog smeća… jedna takva vrećica je skoro koštala života onog nesretnog galeba. Često čujem da pojedinac ne može napraviti ništa po tom pitanju, ali ako krenemo od sebe, malo pomalo skupit će se kritična masa zdravih pojedinaca koji možda mogu pomaknuti stvari i na višoj razini. Teško, ali ne i nemoguće.
    U svakom slučaju, bit ćemo makar mirne savjesti i čisti pred sobom, ako za sobom ne ostavljamo tragove tamo gdje ne bismo trebali, ako vrećicu koju mislimo baciti napunimo smećem kojeg je bacio netko drugi ili tek pustimo nedoraslu ribu. More zaslužuje malo pažnje, a vraća višestruko!

    Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva
    Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana