AMERIKA, ZEMLJA VELIKIH RIBOLOVNIH PRILIKA

PR / Broj 55 / Listopad / 2012.

Dragi prijatelji,
Zažmirite i zamislite se na nekom prostranom, lijepom i ljudskom rukom neiskvarenom mjestu. Mjestu, na kojem gdje god da se okrenete vidite nepregledne čiste vode u koje samo treba zabaciti udicu. Preciznije, jezera i rijeke koja su svuda okružena zelenim nepreglednim šumama, a bogate šaranima. Priznajte kako ste na trenutak pomislili da takvo mjesto ne postoji, ali ja vas moram razuvjeriti. To ne mora biti samo ribički san. To je danas, još uvijek, realnost ribolova u Americi…

PIŠU: ROD HUTCHINSON I MATTEO DUSE
S engleskog preveo: Krešimir Kuri

Mallyjeva priča

Međutim, vratimo se malo u prošlost. Bilo je to negdje u kolovozu 2000 kad sam prvi puta čuo vijesti kako se europska strast za lovom šarana vrlo brzo širi među ribolovcima i s druge strane Velike bare. To najviše mogu zahvaliti svom starom prijatelju Mally Robertsu, koji mi je tada jednom kratkom prilikom o tome nešto na brzinu ispričao. Nakon par sati razmišljanja odmah sam poželio o svemu saznati malo više, i nazvao ga natrag telefonom, te zamolio da mi ispriča sve što zna o ribolovu šarana u Americi. Uvijek sam volio voditi duge telefonske razgovore sa starim prijateljima, a pogotovo kad je u pitanju nešto u vezi lova šarana. Mally je zapravo vrlo često poslovno odlazio u Sjedinjene američke države, a još uz to je tamo imao i neke rođake. Zgodna stvar je bila kako su svi oni zapravo smješteni blizu najboljih područja za ribolov šarana na sjeverno američkom kontinentu.

Vode s potencijalom

Kao što je vjerojatno i svuda u svijetu, niti u Americi obično nije problem naći vodu u kojoj ima šarana, ali je problem naći one s većim šaranima, koji su nama interesantni za ribolov. Nitko od nas ribolovaca ne traži da se uvijek radi o kapitalcima, ali je ipak vrlo važno da mjesta na koja planirate doći loviti imaju potencijal ulova barem srednje velikih do velikih riba. Najbolja klima za rast šarana na sjeverno američkom kontinentu se nalazi na sjeveru SAD-a i na jugu Kanade, i to ponajprije zbog povoljnih uvjeta za rast i razmnožavanje njihove prirodne hrane. U američkim jezerima žive vrlo velike kolonije školjki i račića, a obično gdje su oni, vrlo su blizu i šarani. Ako se malo bolje raspitate o klimatskim uvjetima i prosječnim temperaturama u tom dijelu svijeta, mogli biste se iznenaditi činjenicom kako je zapravo vrlo veliki dio Sjeverne Amerike na neki način kao stvoren za ribolov šarana. Zapravo, to je nevjerojatno dobar podatak koji puno obećava.

Loš pribor, jaki šarani

Zbog toga sam Mallyju dao zadatak da kad slijedeći put ode tamo stupi u kontakt s lokalnim ribolovcima, i sazna što više o američkim šaranima. Tamošnje rijeke i jezera zapravo su vrlo bogati šaranima svih morfoloških oblika. Jako je puno ljuskavih, ali ima i veleljuskavih, dugačkih, snažnih i na kraju divljih riba s kojima nije baš uvijek jednostavno izaći na kraj. Rekao mi je da se šarani tamo dobro love, ali i gube. Nije me iznenadilo kad mi je rekao kako kod lokalnih ribolovaca dosta šarana nakon kontre uopće ne dospije do podmetača. Pričao mi je kako ribe gube početnici, ali i iskusni ribolovci, i to uglavnom zbog dva razloga. Kao prvo, zbog vrlo ograničenog i slabog specijaliziranog pribora za šarane u američkim trgovinama ribolovnog pribora, i kao drugo, zbog toga što su lokalni šarani na udici vrlo jaki, pravi mali borbeni strojevi s kojima se s prosječno jakim priborom nije lako nadmetati! Pitao sam ga sa kakvim priborom se tamo najčešće lovi, a on mi je odgovorio da američki ribolovci za lov šarana najčešće koriste vrlo jake štapove za ribolov na plaži (surf štapove), dok su im glavni mamci ili živi i mrtvi, a specijaliziranih proizvoda za izradu mamaca ili gotovih mamaca gotovo da se ne može nigdje nabaviti.

Ludi ribolov sa šećercem i kukuruzom

U nekih desetak sati ribolova, na dobroj vodi i na dobrom mjestu ponekad uopće nije problem imati od 20 do 40 poteza. I to sve na jednostavni šećerac ili na kuhani kukuruz! Nakon takvih informacija smo se vrlo brzo dogovorili za jedan ribolovni izlet u Ameriku. Prvo je takva prilika iskrsnula samo tri tjedna nakon našeg razgovora, i kad mi je Mally rekao da vrlo skoro poslovno mora u Ottawau, samo minutu kasnije sam počeo pripremati pribor za našu prvu Američku ekspediciju. Prvo sam spremio malu kutijicu sa sitnim priborom, raznim vrstama olova i udica. Uz to mi se kao odličan izbor iskristalizirao teleskopski štap za šarane akcije 3 lb i solidna rola. Kao jastuk za prihvaćanje uzeo sam onaj manji, kompaktniji, jer je lakši i lakše se transportira avionom. Što se mamaca tiče, izabrao sam slatke boile s aromom jagode i skopeksa, a uzeo sam sa sobom i jednu malu kutijicu za dip u kojoj je bila crna melasa, etil alkoholna aroma jagode (EA Strawberryi) i sladilo (Protaste Plus Sweetner). Činilo mi se je kako bi to za prvi pokusni američki ribolov moglo biti sasvim dovoljno, s obzirom da je Mallyjev rođak i sam vrlo iskusan lovac na losose, i da nam je već pripremio za posuditi svoj veliki podmetač i manju količinu američkog kukuruza, da baš sve ne nosimo avionom. Samo dan prije isplaniranog ribolova i rezerviranog leta ja sam zbog zdravstvenih problema morao odustati od naše male ekspedicije. Međutim, Mally je otišao, i ako vas zanima mogu vam do u detalje opisati kako je tamo prošao.

Brzo izvješće

Da je Amerika u drugoj vremenskoj zoni, i kako je svijet zapravo okrugao shvatio sam u 2 u noći kad me je Mally, kojeg nisu puno brinule vremenske zone s velikim veseljem nazvao. Mada sam bio pospan, vijesti koje sam čuo, vrijedile su grubog prekidanja sna. Lovio je samo jednim priborom u nekom uskom kanalu, i u samo nekoliko sati ribolova ulovio je dvadeset riba. To znači da je potencijalni broj ulova zapravo potpuno bez limita. Ne mogu vam riječima dočarati svoju tugu tog trenutka što nisam mogao biti na vodi sa starim prijateljem, ali sam na neki način bio vrlo sretan što se je njemu potrefio tako uspješan ribolovni izlet. Na žalost, od tada ja više nisam imao drugu dobru priliku za odlazak u Ameriku, dok je Mally u posljednjih desetak godina najviše zahvaljujući svom poslu tamo lovio barem pet ili šest puta.

Informacije iz prve ruke

Zbog toga ću vam ukratko prenijeti što sam čuo od njega, tek toliko za slučaj da vam se pruži prilika loviti u „Novom svijetu“. Šarani se u vodama Sjeverne Amerike nalaze gotovo posvuda, i to u velikom broju. Njihovu populaciju u rijekama i jezerima uglavnom čine ljuskavi tipovi divljih vretenastih riba, dok se poneki vrlo lijepi primjerci špigla i vele-ljuskavih šarana ponekad mogu naći u velikim jezerima ili u velikim zaljevima, ali rjeđe. Čini se kako je divlji tip ove ribe jednostavno u populaciji prevladao. Prosječna veličina američkih šarana je od 5 do 10 kg. Lokalni ih ribolovci, za razliku od nas umjesto boilama najčešće love na kukuruz. To je za šarane vrlo široko prihvaćen mamac, i ove ribe ga jako vole. Ako vas malo začude neka od oštrih pravila ribolova kad je dozvoljen ribolov samo s jednim ili s dva štapa, nemojte se brinuti. Na pravom mjestu u pravo vrijeme, niti uz jedan zabačen štap nećete imati dovoljno vremena za čitanje knjige na vodi. Veće ribe (od 13 kg i više) se u određenim dijelovima godine vrlo lako love. Pošto, niti uz svoju najbolju volju nisam uspio otići u ribolov na Novi kontinent i tamo loviti šarane, dao sam to u zadatak jednog članu mog tima. Pa stoga, iz prve ruke poslušajte priču o ribolovu šarana u Americi. On danas o tome znade puno više nego ja.

Ideju o ribolovu u Americi dobio sam za vrijeme večere s Rodom i Mallyjem u prekrasnom francuskom dvorcu, za vrijeme ribolovnog sajma u Montluconu. Već nakon prvih nekoliko rečenica o američkim prirodnim ljepotama, svježem zraku, i tako velikoj i dalekoj zemlji od moje kuće odlučio sam tamo otići i sve to osobno vidjeti. Mally mi je pričao o državi New York, odnosno o „Tisuću otoka“ prekrasnom kraju odmah uz Kanadsku granicu. To je regija vrlo bogata rijekama i jezerima. Najveća rijeka tamo je moćni St. Lawrence. ..

Američka odiseja

Zaputili smo se u lokalni ribolovni kamp, koji je glavna odskočna daska za ribolovce na predatore. One su zapravo glavni američki ribolovni kult, i velika većina pribora u svim američkim ribolovnim trgovinama namijenjena je takvoj vrsti ribolova. Zbog toga smo nas troje iz Rod Hutchinson Dream Teama odlučili izabrati ovo mjesto za početak naše male avanture. Vrijeme odlaska u ribolov birali smo vrlo pažljivo prateći prosječne temperature u Quebecu u zadnjih deset godina. Baš zbog toga za vrijeme odlaska odabrali smo lipanj, jer nam se to činio najbolji mjesec za ribolov, jer smo željeli ući u period pred sami mrijest, i svakako izbjeći zimu koja na sjeveru SAD-a i na jugu Kanade može biti vrlo neugodna. Kako bi se što bolje pripremili za ribolov poslali smo svom domaćinu veliki paket s mamcima, s kojima je on trebao prihraniti mjesta na kojima smo planirali loviti. Na žalost, naš paket nije uspio prijeći granicu, zaustavila ga je američka carina. Naši su mamci procijenjeni kao hrana visoke biološke opasnosti. Znali smo kako SAD ima vrlo oštar zakon po pitanju uvoza hrane, ali smo svejedno pokušali, jer je jedno bilo sigurno: u slučaju da mamci ne prođu granicu, vratit će nam se natrag u Italiju. Kad smo dobili informaciju da nam mamci nisu prošli, svatko od nas je u svoju torbu stavio još nekoliko paketa s boilama za slučaj da nam zatrebaju. Izlet je bilo jako lijep i poučan, i u najkraćem ću vam opisati neke od najzanimljivijih detalja koje smo tamo doživjeli ili saznali.

Američka šaranska scena

Američka šaranska scena je shodno potencijalima, te bogatstvu voda i riba vrlo slabo razvijena. Potencijali za ribolov šarana su strašni, ali je ribolovna tradicija potpuno prevladala i to na sasvim suprotnoj strani. Pošto tamo svi uglavnom love grabljivice, opskrba trgovina sa šaranskim priborom je jako slaba, i sve što bi vam moglo u ribolovu zatrebati morate od kuće ponijeti sa sobom (udice, špage, olova…). Ribolov kukuruzom je za šarana ovdje strašna moda, i premda smo mi sa sobom imali i boile i kukuruz, zapravo neke bitne razlike u učinkovitosti ova dva mamca nije ni bilo. Lovilo se i jednima i drugima. Mi smo sa sobom ponijeli boile na ribljoj bazi s aromom Rod Hutchinsonovog Monster Craba. Od svih ribolovaca koje smo sreli svi su lovili na kukuruz, a samo je još jedan lovio s boilama. Naime, on je koristio boile promjera 16 mm arome Scopex.

Ribolovna mjesta

Najbolja mjesta na rijeci St. Lawrence su zapravo odmah uz obalu, i zbog vrlo nezgodnih i stjenovitih obala, nekad se lovi bez olova. Tipično ribolovno mjesto, na kakvim smo mi lovili, ima dubinu od 3 do 6 metara, i zbog toga ako tamo želite loviti morate imati dugačke štapove koji se moraju čvrsto fiksirati na zemlji. Jedan od naših članova tima, takvu je nepažnju platio štapom. U velikim jezerima i u velikim zaljevima je najbolje loviti što bliže trsci i poljima vodene trave.

Uspješna taktika

Za ribolov smo izabrali najjednostavniju moguću strategiju. Malo „method“ hrane napravljene od corn flakesa u kombinaciji sa slatkim sirupom iz lokalne trgovine, i sve skupa stisnuto oko hranilice. Uz to smo oko svakog štapa još dodatno bacili po 30 boili, i šarani su grizli. Ribe, koje smo lovili, bile su vrlo jake, i u usporedbi s našim domaćim talijanskim šaranima, ovi su djelovali kao pravi sportaši i bodi bilderi. Zbog toga smo koristili obavezne shock-leadere minimum 0.45 mm, materijal za predveze nosivosti 35 lb, i udice broj 1.
Uz vode tako bogate raznovrsnom ribom teško je odoljeti iskušenju i ne zabaciti neki drugi mamac. Naime, u prosjeku je oko 20 zabačaja varalicom dovoljno za uloviti nekog od grabežljivaca. Kako sam to osobno poželio isprobati kupio sam u jednoj trgovini varalicu i nakon vrlo kratkog vremena na nju ulovio vrlo lijepu štuku. Uz veliki broj šarana, još smo vidjeli puno baseva (ovdje vrlo popularne ribe) i štuka. Jednom riječju kad jednom kao ribolovac stupite na obalu neke rijeke ili jezera, velike su šanse da će vas izbor mogućnosti i tehnika ribolova, te broj riba u vodi razmaziti, tako da kad se vratite kuće neko vrijeme uopće nećete imati volje za ribolov.