GROZNICA DUGINOG JEZERA

PR / Broj 59 / Veljača / 2013.

Prošle sam jeseni ponovno lovio na jugu Francuske. Preciznije, proveo sam vrlo lijep tjedan u ribolovu na slavnom Duginom jezeru (Rainbow Lake). Od mog predzadnjeg ribolova na toj, svjetski poznatoj i po svemu posebnoj vodi prošlo je više od godinu dana. Onda sam skupa sa svojim prijateljem Steve Briggsom konzultantom Nash Tackla na mjestu 12 proveo tjedan dana, i što je najvažnije obojica smo uspjeli uloviti ribe preko 28 kg, što je za mene svakako strašan rezultat. To je bio glavni razlog zbog čega sam se ponovno potajno ponadao kako bi možda mogao ponoviti isto…

PIŠE: SIMON CROW
S engleskog preveo: Krešimir Kuri

Ružno iskustvo

Ovaj sam puta u ribolov išao sa svojim dobrim prijateljem iz Yorkshirea, Dereck Fellom, i imali smo rezervirano mjesto broj 16. Zadnji put kad sam s Dereckom bio na ovom jezeru, doživio sam jedan od onih „okrutnih“ izleta, koje bi svi mi ribolovci koji smo to proživjeli najradije odmah zaboravili, ali takvi se obično jako dobro urežu u sjećanje. Bila je 2005 godina, i nas dvojica dobrih prijatelja smo prepuni nade krenuli u ribolov na daleko i po velikim ribama slavno jezero. Kad smo stigli na vodu, rečeno nam je kako su šarani ušli u jaki mrijest, i da su grupirani na potpuno suprotnoj strani jezera od one na kojoj smo mi lovili. Skoro dva tjedna smo bili u ribolovu bez ribe, i čini mi se kako ne postoje tako teške i vjerodostojne riječi, koje bi mogle opisati kako smo se jadno onda nas dvojica osjećali. Na sreću, na samom kraju ribolova smo uspjeli uloviti par riba, tek toliko da izbjegnemo potpunu ribolovnu katastrofu, i ja sam se sa ta dva potpuno suprotna ribolovna sjećanja nadao da će ovaj puta jezero prema nama biti naklonjenije.

Domaća zadaća

Kako nitko od nas dvojice nikad prije nije lovio na mjestu broj 16, prije ribolova sam se dobro potrudio o njemu sakupiti što je moguće više informacija. Prvi ribolovac, kojeg sam se sjetio i koji bi mi mogao u tome pomoći bio je Tom Duncan-Dulop, koji je prije samo godinu dana na toj poziciji u jednom danu uspio uloviti čak dvije ribe preko 80 lb, i to baš u jesen. Našao sam se s njime na kavi, i on mi je ispričao kako to mjesto skriva velik broj vrlo kvalitetnih mikro lokacija gdje se isplati postaviti svoje sisteme, i da je on na obadvije strane uspio uloviti velike i lijepe ribe. Glavno područje na koje mi je preporučio da se koncentriram je bilo s lijeve strane mjesta, poznatije kao „Brazilsko drvo“. To je zapravo bilo u vodu srušeno drvo, koje se nalazilo paralelno s otokom ispred mjesta na nekih 150 metara udaljenosti. Skoro svaki od ribolovaca koji je na tom mjestu prije lovio, spomenuo mi je tu lokaciju kao jedno od najboljih mjesta, gdje se, ako riba radi, može dobiti barem jedan potez dnevno, ali to su onda obično veće ribe.

Uzbuđenje

Iako sam s godinama ribolovnog iskustva sve manje uzbuđen prije samog odlaska na vodu u odnosu na ono kako je to bilo nekad, ovaj izlet na Dugino jezero bio je sasvim drugačiji. Kako se je približavao tjedan u kojem sam trebao ići u ribolov, sve više sam se osjećao kao dijete pred Božić. Sve sam pripreme za ribolov napravio unaprijed i na vrijeme, što svi koji me dobro poznaju znaju da nije moj običaj. Inače, obično uvijek spremam sve u zadnji čas. Natrpam sve što mislim da bi mi moglo trebati u zadnjih sat vremena u auto, i nadam se da će, kad dođem na vodu, sve što mi treba biti tu. Između ostalog, to je bio i glavni razlog zbog kojeg me je Derek, prije nego što smo krenuli, tražio da mu predam putovnicu, jer je smatrao da će jedino ako je on bude čuvao, biti sigurno ponesena… Pitam se zašto…hmm.

Naporan put

Nas dvojica smo se dogovorili da se sastanemo s ostalim dijelom ekipe koja je išla u ribolov na isto jezero u gradu Hostens, u petak navečer, a glavni plan je bio da na jezero stignemo nešto ranije nego inače i u miru, drugi dan ujutro. Osim nekoliko manjih zastoja na putu sve je prošlo prema planu, osim što je u jednom trenutku puta, moj prijatelj, slavni Derek, shvatio da mu je u kafiću u Hostensu ostala torba s našim putovnicama. Kako smo imali sreće što su vlasnici kafića bili pošteni ljudi, lako smo uspjeli isposlovati da torbu dobijemo drugi dan. Međutim, Derek, koji se je postavio kao sigurnosna vertikala, koja je ovaj puta totalno zaribala, meni je do kraja tjedna bio odlična „kanta“ za zafrkavanje.
Svaki put kad odem na tako dugačak put, nakon njega se nekako osjećam izmoždeno i prazno, i najbolji lijek za sve takve situacije je jedino odličan ribolov. Kad smo došli u kafić kod vlasnika jezera, Pascala, dobra je vijest bila kad smo čuli da se je na skoro svakom mjestu, na kojem se je tjedan ranije lovilo, ulovilo velike ribe do 30 kg. Svi koji su se spremali na ribolov nakon te informacije su doslovno prštali od pozitivne energije, znajući da je vrijeme u kojem su rezervirali svoje mjesto bilo dobro i da je riba (što se na ovom jezeru nikad sigurno ne zna) dobro primala. Bilo je pomalo ironično kad su nam rekli da jedina pozicija na kojoj se taj tjedan nije ulovila „tridesetka“ bilo naše mjesto. Međutim, kad sam saznao da je tamo pala riba od 28 kg, nisam se previše uzrujavao. Za moje standarde to je svakako bila riba vrijedna poštovanja, pa gdje god da lovio šarane.

Rano na vodi

Na putu do jezera, Derek i ja smo se dogovorili kako ću ja loviti lijevo, a on desno. Pošto su na obje strane bile dobre lokacije za lov nismo se oko toga pretjerano prepirali. Dobra je stvar bila u tome što smo na svoje mjesto mogli ući prije dogovorenog. Naime, dvojica koja su na njemu lovila prije nas, otišli su iz ribolova kući dan ranije. Kad smo se počeli raspremati po mjestu bio je krasan sunčan dan, i dok smo raspremali stvari nekoliko se je riba okrenulo na desnom kraju mjesta, negdje ispred otoka, gdje je Derek trebao loviti, i ubrzo nakon toga jedna riba ispred mene. To je bio još jedan dobar znak-riba je bila tu negdje.

Nakon što sam proveo nekoliko sati u čamcu u istraživanju svog mjesta, shvatio sam da će mi trebati barem 12 štapova kako bi pokrio sve mikro lokacije koje su mi se u prvom trenutku činile povoljne za ribolov. Nakon podvodnog upoznavanja, shvatio sam kako je naše mjesto zapravo bilo briljantno s velikim brojem odličnih pozicija gdje se može postaviti štap. Nakon kratkog razmišljanja sam lijevi štap odlučio postaviti blizu jednog podvodnog loma, na nekih 45 metara daleko od obale, na oko 3.5 metra dubine. Drugi je išao na oko 1.8 metara dubine, uz drugu obalu u tišini. Desni sam štap postavio na sprud na 4.5 metara dubine, gdje sam vidio da se je riba okrenula. To je zapravo bilo ono mjesto koje su mi svi moji prijatelji prije ribolova sugerirali.

Taktika Duginog jezera

Kako nisam bio prvi put na ovoj vodi, već sam dobio njezinu „osnovnu školu“, i znao sam kako je najbolje sve pripremne radnje u smislu traženja mikro lokacija i hranjenja napraviti prvi dan, a onda preostalo vrijeme sjesti i čekati što će se dalje dogoditi. Svi su moji štapovi bili vrlo precizno i pažljivo postavljeni na svoje pozicije, svaki put kad sam spustio olovo sa sistemom čuo se onaj „donk“, koji je značio da je olovo sjelo na tvrdo dno, na pozicije koje sam osobno prije postavljanja sistema sam počistio. Nakon toga sam odlučio prihraniti svaku lokaciju s kombinacijom rastresitih mamaca koja je uključivala konoplju, kukuruz, ječam, te malo tigrovih oraščića. Na sve sam još dodao hrpu 20 milimetarskih Nash Scopex Squid boili, u koje imam jako veliko povjerenje, jer sam još davne 1993 godine bio jedan od njihovih prvih testera. Naime, onda sam se prvi puta kao konzultant priključio ovoj kompaniji. Što se same količine mamaca tiče, mislim da sam oko svakog štapa istresao oko 6 kg hrane. To se možda nekome može činiti kao puno, ali kako sam želio svojim hranjenjem najprije privući velike ribe, to je svakako bila najbolja opcija.

Korišteni pribor

Kad sam god pripremao pribor za ovo posebno jezero, osjećao sam se čudno. Ovaj put sam odlučio ponijeti svoje NRXD štapove s najtežim mogućim prigodnim priborom. Role sam napunio sa špagom, na špagu zavezao tri dužine jakog monofilnog najlona nosivosti 55 lb, i na kraju sisteme s olovima težine 360 grama s olovnim klipovima. Ako ta olova usporedim s olovima od 90 do 120 grama, koja koristim u ribolovu u Engleskoj, zbilja izgledaju monstruozno. Međutim, što sam više puta bio na ovom jezeru, i što sam bolje upoznao situaciju na mjestima pod vodom, gdje sam lovio, znao sam da je to jedini ispravni način za uloviti velikog šarana. Takav pribor nije za zabacivanje, i jedino ga se može koristiti uz upotrebu čamca. Kad sam morao izabrati udice, izbor je pao na Fang modele broj 2, jer su one kao savršene za taj posao. U nekoliko sam navrata pomislio kako možda svi mi malo s tim grubim priborom pretjerujemo, pa sam napravio nekoliko pokusa na ruci s klasičnim malim i ovim velikim olovima, i nakon cijelog niza praktičnih pokusa, došao sam do zaključka kako „mala olova“ od 90 do 120 grama teško ozbiljnije mogu odraditi posao s tako grubim sistemima (udica broj 2), i da su ona teška olova jednostavno nužnost. Između ostalog, siguran sam kako ću poslije ovog iskustva i u svom ribolovu u Engleskoj, kad ne treba zabacivati (mogućnost upotrebe klasičnih čamaca i brodića na daljinsko upravljanje) pokušati koristiti teža olova, jer je njihova prednost u funkcionalnosti sistema i više nego očigledna.

Slijedeća dva dana smo stalno po malo lovili, s tim da je Derek ulovio dva špigla, od kojih je veći bio puna 23 kg, a ja dva ljuskaša od 17 i 17.5 kg. Nakon toga je prošlo 24 sata do mog slijedećeg poteza, ali od onda je aktivnost ribe bila sve tiša. Što je najgore, šarane sam viđao ispred sebe po danu i čuo ih po noći. A onda je po danu aktivnost ribe potpuno prestala. Međutim, noć je donijela potpuno drugačiju situaciju, jer je riba za ribom skakala ispred mene. U srijedu ujutro s prvim jutarnjim svjetlom, nekoliko je piskova na senzoru presjeklo tišinu jezera.

Drvo koje se miče

Ono što je slijedilo, bili su momenti o kojima svi posjetioci ovog jezera sanjaju, a to je kad nakon što zategnete ribu prvo pomislite kako je ona spetljana u lomu. A onda se odjednom lom polako počinje pomicati. Kako sam ja relativno brzo došao iznad ribe, pošto sam bio u čamcu, nikako nisam mogao razaznati da li se miče. Međutim, riba je bila na štapu i polako je vukla i mene i čamac. To su trenuci u ribolovu kad vas uzbuđenje strašno ponese, i kad vam se u mislima počnu događati prekrasne stvari. Riba je šlepala čamac prema obali, i samo sam u jednom trenutku, negdje nakon pet minuta borbe, osjetio njen udarac. Sve ostalo vrijeme vukla je mene i čamac koristeći vlastitu težinu. Ubrzo nakon toga začuo sam zvuk jednog od mojih Siren alarma, što je značilo da je riba uplivala između jedne od mojih najlona. Posljednja stvar koju sam u tom trenutku želio je petljanac, pa sam ugasio električni motor, prebacio ga u rikverc, i upalio ga da ide u obrnutom smjeru. Na moju sreću trik je upalio i „odšlepao“ sam ribu natrag prema otvorenoj vodi gdje je zamaranje bilo puno sigurnije.

Učinilo mi se kao da je prošla cijela vječnost, sve dok nisam uspio podići ribu na površinu, i cijelo to vrijeme ona me je vukla kud god je to željela. Osjećao sam se čudno, kao da vučem mrtav teret, ali sam ostao hladan i nisam razmišljao što je s druge strane najlona. Međutim, ta se je taktika isplatila u trenutku kad je velika glava špigla izašla iz dubine na površinu. Na glavi sam imao lampu s prigušenim svjetlom, i ugodno sam se iznenadio kad sam vidio obris velike ribe u pozadini. Izgledala je monstruozno velika dok sam je prihvaćao s podmetačem. Morao sam ga okrenuti gotovo okomito kako bi potpuno sigurno prihvatio zadnji kraj velike ribe. Ušla je u mrežu od prve, i čim sam je po prvi puta moga vidjeti izbliza, pobjegao mi je široki osmjeh. Nisam mogao dočekati trenutak da dođem obali , i onako po noći moja prva impresija je bila da sam ulovio barem ribu od 30 kila. Šaran je definitivno bio jako velik, puno veći od onog prvog šarana teškog 25.5 kg, kojeg sam ulovio prije tri dana.

Na obali me je spremno dočekao Derek, pomažući mi iznijeti ribu na mjesto. Uz njegov snažan snop svjetla s naglavne lampe, sad smo obojica shvatili kako se ne redi niti o jednom od onih čudovišno velikih šarana po kojem je Dugino jezero poznato u svijetu, međutim za moje je standarde riba svakako bila dovoljno velika. Moj prijašnji osobni rekord bio je nešto preko 60 lb (oko 28 kg), i kad je igla vage prešla 67 lb, bio sam i više nego zadovoljan. Upravo sam dobio ono po što sam na ovo jezero i došao, i u slijedećih nekoliko momenata uspio sam napraviti neke sjajne fotografije, kako na obali, tako i u vodi.
Kako sam sa sobom uzeo dosta filma za kameru, jer sam želio napraviti snimku za Youtube, obojica smo se grohotom smijali kad je video kamera prestala funkcionirati. To je bila jedna od onih bizarnih situacija kad sam cijelu minutu govorio u kameru, dok je riba bila pored mene u vreći za vaganje pored mojih nogu, i u trenutku kad sam je htio podići kako bi je što ljepše snimili, kamera se jednostavno zagasila i prestala raditi.