Kupski vjesnici proljeća

11 min read

PR / Broj 37 / Travanj / 2011.

Zima je bila oštra i duga sa stalnim niskim vodostajem – najgora kombinacija za varaličarski ribolov. Onda je polovicom ožujka konačno došlo dugo očekivano zatopljenje i topla proljetna kiša koja je podigla vodostaj Kupe gotovo pet metara i dobro podigla temperaturu vode. Ribički duhovi su se uznemirili i samo čekaju normalizaciju vodostaja…

Piše: Mladen Pavlović

Jedno kasno, suncem okupano poslijepodne supruga je krenula u šetnju uz Kupu s našom četveronožnom ljubimicom, naravno, i ja sam im se pridružio. Šetnju uz Kupu ne propuštam… Ali uvjeti su odmah postavljeni – nema štapa! Ok, nema štapa… Samo šetnja i uživancija u buđenju prirode. Sve bi proteklo sasvim normalno da se nisu s prirodom probudile i ribe. Vraćajući se kući u sumrak, na mjestu gdje nam se put odvaja od Kupe do mojih ušiju dopire prepoznatljiv zvuk. Zvuk koji jako dugo nisam čuo. U prvi mah sam pomislio da mi se pričinilo, ali zvuk se ponovio pa sam se trkom vratio do Kupe. Nije mi se pričinilo, najljepša melodija za ribičke uši ponavljala se još nekoliko puta, prštanje kedera površinom pratio je glasan raub – krenuli su, boleni su krenuli! Boljoj polovici sam uzbuđeno prepričavao događaj, trudio sam se objasniti, ali naravno, ona nije shvaćala „zakaj sam tak vesel kaj se tam neke ribe pljuskaju…“ Već se mračilo i bilo je prekasno da se vratim s priborom, ali već sutradan sam bio na tom mjestu. Ne mogu reći da sam se nalovio kao nikad, ali za otvorenje nove sezone bolenova, događanja je bilo sasvim dovoljno. Pogotovo ako se u obzir uzme da su se prvi ribolovi odvijali polovicom ožujka kad se voda tek počela grijati, a velika većina bolena bila je u mrijestu. Kako, na što i na kojim mjestima sam lovio, pročitajte u nastavku teksta.

Promjenjiv uspjeh

U ovom periodu (ožujak-travanj) ribolovni uspjesi od godine do godine mogu odstupati i to ne samo u bolenolovu, nego i u ribolovu bilo koje druge ribe. Uspjeh ovisi o uvjetima na vodi, a uvjeti na vodi direktno ovise o vremenskim prilikama. Kako vremenske prilike nisu svake godine iste, logično je da ni uvjeti na vodi, mrijest ribe i sam ribolov nisu isti. Zima iza nas je bila duga, oštra i sa slabim oborinama što se odrazilo i na vodostajima. Naročito u siječnju i veljači kad su vodostaji bili minimalni, gotovo ljetni, a voda hladna i bistra. Riba je mirovala sve do polovice ožujka kad je došlo prvo jače zatopljenje praćeno toplom proljetnom kišom. Rijeke su nabujale,a riba je proradila kao uključena prekidačem. Za vrijeme tog prvog porasta boleni su „tukli“ strašno, kederi su prštali na sve strane. Kako je vodeni val prolazio, rijeka se vraćala u normalu i sve više grijala. Bolenski raubovi su se prorijeđivali. Razlog smanjenju raubova bio je mrijest. Do ovog proljeća vjerovao sam da je bolen u mrijestu neuhvatljiv jer je i bio neuhvatljiv. Dok su se mrijestili, raub se nigdje nije mogao vidjeti. Ove godine je sve nekako drugačije. Neki su boleni već obavili mrijest, dok ga drugi nisu ni započeli. I to ne mislim na čitave plove. I prije se događalo da se, recimo, na jednom području čitava plova mrijesti, a rauba nema „ni za lijek“, dok je samo par stotina metara dalje druga plova već obavila ljubavnu igru i momački udarala po kederima. Ove je godine sve drugačije – nakon početnog „histeričnog“ natjerivanja kedera, sve se smirilo i započeo je mrijset. Sve bi to bilo sasvim normalno da se nakon nekoliko dana raubovi nisu ponovno pojavili. Naravno da sam pokušao loviti i u pravilu ulovio (rijetke) ribe koje su se hranile. Dok su se istovremeno samo nekoliko desetaka metara od mjesta ribolova mogle vidjekti manje plove bolena koje se „ludiraju“ i uopće ne reagiraju na ponuđene varalice. Međusobno natjerivanje, trljanje jednih uz druge, te uz pješčano dno, jasno je davalo do znanja da se još uvijek mrijeste. Svi ti događaji su me poprilično zbunili pa sam u slijedećih nekoliko dana posjetio još nekoliko mjesta na kojima i inače blinkam bolene. Na svim mjestima sam naišao na slične ili iste pojave. Neke ribe su se aktivno hranile, dok su druge još uvijek bile zaokupljene mrijestom. Kako su sve ulovljene ribe bile poprilično neugledne, mršave i bez sluzi po ljuskama, zaključio sam da su odmah nakon što su se izmrijestile napustile plovu i počele se aktivno hraniti. Zaključak i nije baš neki, tj. to je jedino moguće objašnjenje. Prijašnjih godina su se dugo nakon obavljenog mrijesta mogle vidjeti cijele plove bolena kako besciljno lutaju ne pokazujući baš nikakav interes za hranu, pa ni za varalice. Zašto je to ove godine dugačije – iskreno, ne znam. Jesu li u pitanju klimatske promjene, duga i hladna zima ili veliki i nagli porast tempertaure vode u ožujku, zbilja ne znam. Ali nije ni bitno, mi ribiči smo ionako naučeni samo na jedno pravilo, a to je da pravila nema! Nego, vratimo se mi ribolovu…

Kako i gdje loviti?

Zbog netipično niskog vodostaja za ovaj period i mjesta ribolova su također bila „netipična“. Obično su u proljeće rijeke povišene, s promjenjljivim vodostajem, a boja vode varaira od one laganog „štiha“ pa sve do boje bijele kave. To nije slučaj ove godime. Vodostaj je nizak, a bistrina vode uspoređena s rakijiom nije nimalo pretjerana. Zašto ovo govorim? Zato što su ovi faktori najbitniji u cijeloj priči, tj. oni određuju trenutni bolenov položaj. Naravno postoje i druge vrijednosti koje treba uzeti u obzir. To su: kederi, reljef dna, zaklon, doba dana… Svi oni zajedno ukomponirani određuju hoće li bolen sada biti na nekom mjestu ili ne. Uglavnom na vodi nas mogu zateći tri različita scenarija.

Prvi je ekstremno visoki vodostaj, rijeka razlivena po livadi i boje bijele kave. U ovom slučaju je teško pretpostaviti gdje se bolen može nalaziti. Najbolje je prošetati uz vodu i promatrati, kederi se odaju stalnim valićima na površini, a gdje su kederi, tu je i bolen (ako se hrani). Još je bolja situacija ako se bolen sam odaje glasnim raubanjem. Tada smo sigurni da je tu i da lovi. Sada preostaje „samo“ odabrati odgovarajuću varalicu i uloviti ga. Ovaj „samo“ sam stavio pod navodnike jer to baš i nije tako jednostavno kako se čini. Po visokom vodostaju rijeka je često podosta razlivena po livadama pa može napravi cijela mala jezerca van korita, a to nam može predstavljeti problem kod zabacivanja. Naime, bolen se vrlo često drži grmova uz samo korito, a samo u rijetkim situacijama (jako mutna voda) napušta zaklon i lovi na otvorenoj livadi. U prvom slučaju kad se drži grmova,u pravilu se uvijek događa da smo kratki sa zabačajem za onih famoznih „par metara“. Ako i uspijemo dobaciti kastmaster ili neku težu žlicu, opet nas muči nemogućnost kvalitetne prezentacije varalice. Moja preporuka u takvoj situaciji je ostaviti tu ribu na miru i pokušati pronaći drugu, dostupniju. A dostupnija je naravno ona rjeđa, na livadi (ili uz grmove koji su bliži obali).

Kad smo pronašli ribu u dosegu zabačaja, mjestu s kojeg ćemo prezentirati varalicu treba se približiti u najvećoj mogućoj tišini. Jedan ili dva zabačaja su presudna u ovoj situaciji. Ako griz izostane, ili smo bolena nečim preplašili, ili smo jednostavno odabrali krivu varalicu. Nakon nekoliko bezuspješnih zabačaja dobro je promijeniti varalicu i malo se primiriti dok se bolen ne vrati. Kad se vrati, također ga je dobro pustiti da se opusti i ponovno „razigra“ površinom. Tad se treba naoružati strpljenjem. Tko nije probao, ne može ni pretpostaviti koliko su duge i teške te minute koje moraju proći u tišini da bi se bolen ponovno osjećao sigurnim. Dobar znak da se opustio su višestruki glasni raubovi. Tad je vrijeme za zabačaj. Varalicom treba prebaciti zonu napada i navesti je pred bolenova usta. Ako smo sve dobro napravili „šus“ je silovit i tu nema fulanja. A ako nismo, bolen bježi glavom bez obzira i više se ne vraća. Primjetili ste da nigdje ne spominjem vrijeme ribolova. Nisam ga spominjao jer je po visokom vodostaju bolen aktivan cijeli dan i cijeli dan se može dobro loviti. Varalice također nisam spominjao, ali ne zato što nisu bitne, već zato što jednostavno nema pravila po kojem odrediti što će se bolenu svidjeti, a što ne. Ja sam dobivao grizeve na sve moguće vrste i modele „željeza“, silikonaca i voblera. Kad bih morao izdvojiti neke varalice za ovu situaciju, bile bi to ove: X-Rap 10 cm, Shad Rap 9 cm i Original 11 cm, od „željeza“- Kastmaster 5.5 cm, DTD „papalina“ 6.5 cm i IDRA miš broj 4. Silikonaca ima stvarno veliki izbor, a ja bih izdvojio Cannibal shada od 5 i 8 cm u „Gold Minnow“ boji te SPRO imitaciju uklije u dužini od 5 i 8 cm srebrne boje. Na ove varalice sam osobno imao najviše uspjeha, ali ne znači da neke druge neće biti jednako uspješne.

Drugi scenarij je nešto povišen vodostaj, a voda s laganim „štihom“. Ovo je i najčešći slučaj u proljeće, a ujedno i najbolji za nas ribolovce. Zbog napetog vodostaja riba se drži bliže obali gdje je u dometu naših varalica, a smanjena prozirnost vode onemogućava bolenu da pravovremeno snimi prevaru. Ovo je najjednostavniji mogući oblik bolenolova, ali ipak se treba pridržavati određenih pravila. Mjesto ribolova određuju naravno boleni. Glasni raubovi ili samo „špricanje“ kedera odaju njihovo prisutstvo. Mislim da ne treba posebno naglašavati da prilazak vodi mora biti nečujan sa što manje naglih pokreta. Samo jedan krivi korak je dovoljan da ribolov završimo i prije prvog zabačaja. Ako smo sve naparavili kako treba, bolen je i dalje tu i hrani se. Preostaje nam odabrati pravu varalicu i uloviti ga. Vjerojatnost za to je vrlo velika, naravno uz pravilnu prezentaciju odabrane varalice. Kako se bolen sada mota uz kojekakve prepreke uz obalu, najbolje bi bilo (ako je ikako moguće) postaviti se malo uzvodno od zone raubanja, varalicu plasirati tako da ju struja zanosi u zonu napada. Varalici prezentiranoj na ovaj način bolen nikad ne prašta. Važno je još napomenuti da brzina varalice treba biti umjerena, tako da i vodena struja odradi svoje. Najbolje vrijeme za ribolov je kasno popodne i sumrak, mada se i u ostalom dijelu dana postižu dobri rezultati, naročito ako je vrijeme oblačno ili kišovito. U ovakvim je trenucima učinkovit velik broj varalica, točnije cijeli bolenski asortiman. Osobno biram varalice ovisno o dobu dana i prozirnosti vode. Moje „nepisano“ pravilo je – sitnije varalice prirodnih boja po danu i prozirnijoj vodi, a veće varalice (i prirodnih i kričavijih boja) za mutniju vodu i sumrak. Shad rapovi, Originali, Thrillovi, X-rapovi, kastmasteri, razne žlice minnow oblika, kao i razni sitni silikonci – sve te varalice će odraditi posao ako ih pravilno prezentiramo.

Treći i najrjeđi slučaj u proljeće je ovaj koji se dogodio ove godine – nizak i stabilan vodostaj. U tom slučaju se događaju čudne pojave koje sam spomenuo na početku teksta. Kupa je nekako „preskočila“ onaj uobičajeni prijelazni period sa postepenim zagrijavanjem vode, a slično su učinile i ribe. Iz zimskog mirovanja su odjednom „uskočile“ u mrijest. Sam mrijest je također drugačiji, boleni ga obavljaju nekako na brzinu. A svaka pojedina jedinka, čim se izmrijesti, odmah napušta plovu i počinje s intenzivnim hranjenjem. Posebno me iznenadila još jedna zanimljivost vezana uz nizak vodostaj – aktivni boleni su nakon mrijesta jednostavno „preskočili“ proljetne pozicije (grmovi, limani, sporija struja…) i odmah zauzeli prave ljetne, brzake i najjaču struju. Budući da su na „ljetnim“ pozicijama, vrijede sva ljetna pravila osim jednog – brzine vođenja varalice.

Znači, kao i usred ljeta, najveća aktivnost je u sami sumrak ili u zoru. Ako tada prošećete obalom, zbilja ih nije problem otkriti, višestruki raubovi čuju se na daleko. U to vrijeme je i ribolov najizdašniji. Ovisno o mjestu ribolova, tj. daljini na kojoj boleni „tuku“, treba odrediti način prilaska vodi. Ako su boleni npr. na 50 metara od vas, naravno da nećete puzati do ribolovne pozicije, ali ako su pod nogama, ni puzanje nije isključeno. Što se odabira varalice tiče, sve vrijedi kao i ljeti. U mojem slučaju to izgleda ovako – ako sam prisiljen na dalekometna „raketiranja“, izbor pada na kastmastere i Thrillove, a za bliže pozicije sve ono već prije navedeno. Varalicu treba voditi umjereno, ovisno o jačini struje na pojedinom mjestu. Iako su boleni na ljetnim mjestima, još uvijek nisu raspoloženi za ona prava jurcanja za kederima. Pa ni za varalicama, znači treba biti umjeren i po malo eksperimentirati sa brzinom varke.

Pribor

O priboru je toliko toga već rečeno da se osjećam k’o papiga, ali za mlađe ribolovce nije na odmet ponoviti… Moja preporuka je štap barem 40, 50 grama bacanja i 3 metra dužine. Zašto toliko jak i dugačak? Prvi razlog je dužina izbačaja. S dužim štapom se lakše postižu željene daljine. A za „mahnuti“ kastmaster od 20-30 grama na 70-80 metara treba i ponešto snage. Drugi razlog je trajanje drila ribe. Sa slabim štapom se nepotrebno produžuje vrijeme drilanja ribe što ima za posljedicu da nakon podužeg drila dovučete gotovo crknutu ribu, kojoj praktički i nema spasa. Gušt je veći, ali su posljedice za ribu znatno lošije ako koristite slabiji pribor. Neka rola srednje veličine, recimo 3000 ili 4000, i većeg prijenosnog omjera (5.5:1 ili čak i više) će sasvim solidno odraditi posao. Najlon do 0.25 mm ili upredenica 0.10-0.15 mm će također zadovoljiti sve potrebe. Preporučljivo je ako koristite najlon da to bude neka „mješavina“ fluorocarbona, a ako koristite špagu predvez od fluorocarbona dužine 50-ak centimetara zasigurno će doprinijeti kojem grizu više.

Bolen je prekrasna i sportska riba, ali nažaost već upisana u „crvenu“ knjigu ugroženih vrsta Hrvatske. Lovite bolene, ali ih i puštajte uz maksimalnu pažnju, jedino ga tako možemo očuvati i za buduće naraštaje.

Dok pišem završne retke teksta, na teletextu se vrte vodostaji. Kupa Karlovac +30 i raste. Uh, taman. U sumrak bi mogla biti dobra „igranka“ na jednom od mojih omiljenih mjesta. Žurim na vodu…

Bistro!

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana