Maksimalna zaštita riba

PR / Broj 57 / Prosinac / 2012.

Pri kupnji pribora većina ribolovaca ima visoke kriterije, ali mali broj njih to isto učini i sa kvalitetom prostirke za ribe

Piše: Damir Trupković Truli

Kada sam sa ocem kao dijete počeo odlaziti u ribolov nisam niti sanjao koliko će mi se taj hobi uvući pod kožu. Nakon nekog vremena, zastaneš i pogledaš iza sebe i vidiš gdje se nalaziš danas. Koliko si podredio svoj život ribama, koliko ti znače u životu, kako ti vrijeme koje boraviš u ribolovu daje energiju da ideš kroz život. Kada ribolov postane dio tvog života nastojiš se maksimalno truditi štititi njegov najvažniji segment, ribe. Nažalost nemajmo svi iste prioritete važnosti, ne razmišljamo isto. No ono što nas sve spaja je riba. Ukoliko lovimo iz sporta i puštamo ribe tada je ta riba zajednička imovina, potrebno je o njoj voditi brigu i pružiti maksimalnu moguću zaštitu. Zašto baš ova tema? Iz jednostavnog razloga, nas je previše, vode su male, a svi bi mi htjeli loviti one najveće. Tu nastaje nevjerojatan pritisak na vode, pozicije i na kraju na ribe koje tamo plivaju. Mislim da se o ovoj temi premalo govori, a kada se već nešto i kaže to je tek onda kada vidimo ribu da pliva leđno. Potrebno je učiniti više u prevenciji.

Sjećam se vremena kada smo drhtali nad slikama šarana od 25-30+ kg iz velikih francuskih jezera, a evo danas mi takve ribe imamo u našim vodama. No to što ih trenutno imamo ne znači da će one zauvijek tamo i ostati. Prisjetimo se Kvrge, bio je najveća riba Zajarki, ali ga već pet godina nema. Svaka riba pa i ona najveća ima svoj vijek trajanja. Svaki ulov pojedine ribe, način na koji se ona vadi, postupak sa njom izvan vode predstavlja stres za ribu, čovjekov utjecaj najviše diktira koliko dugo će takova riba i dalje plivati.

Starija generacija šaranaša sjetit će se 90-tih, vjerujem da smo tada svi tajno lovili šarane, a u vrijeme mrijesta lovili su se najteži šarani, jedini problem je bila zabrana lova u to vrijeme. Znali smo da se ne smije, ali jedino si tada mogao uloviti velikog, debelog šarana. Mladost, ludost, ali koliko istine ima u tome. Nitko od nas nije previše razmišljao zašto ta zabrana postoji, nama je ona bila nametnuta i sprječavala nas je da lovimo šarana kada je najteži. Zabrana lova u vrijeme lovostaja je ukinuta, moderni šaranaši su napokon došli na svoje. Bili smo sretni poput djeteta kojemu je napokon dozvoljeno igranje najdražom igračkom. Smrtnost riba je postojala i tada, na cijelom jezeru bi uginuo jedan do dva šarana godišnje. Više ih je uginulo od strane ribiča koji su ih odnosili doma. Bilo nas je malo koji smo lovili i puštali velike ribe, a prostirke su bile najbolje koje su se mogle tada nabaviti, ribe u prosjeku nisu bile toliko teške kao danas. Prolazile su godine, nizali se novi ulovi, težine, i kako postaješ stariji počneš gledati na te iste stvari iz druge perspektive. Počinješ shvaćati propuste koje ribe, koje svi toliko volimo, koštaju života. Ali što možeš napraviti. Prije svega potrebno je više govoriti o tome, shvatiti i priznati vlastite greške, upozoriti druge na to, spriječiti ih da se ponavljaju, ovog puta s ciljem zaštite ribe, i to onih najvećih punih ikre, oni su najugroženiji. Iako se šaran na većini voda ne mrijesti, ribe bez obzira na to prolaze kroz mrijest. Ta njihova dodatna težina, nama najviše odgovara jer smo u konstantnoj utrci za rekordima. I najviše volimo loviti ribe baš u vrijeme kada su one najteže, ali i najosjetljivije. Kad to već znamo, morali bi napraviti nešto da ih u to vrijeme posebno zaštitimo. Većina voda ima otvorenu sezonu lova na šarane od 01.01. do 31.12. dakle kompletnu godinu, osim ako vode ne zamrznu. Pitanje je: Kada se riba stigne odmoriti? Zaslužuje li ona vrijeme za odmor te treba li joj odmor od nas? Ja mislim da treba, ako ništa drugo nakon svakog natjecanja trebalo bi na tjedan dana zabraniti ribolov šarana, očistiti vodu od sistema, i pustiti ribu da se odmori. Šarani su kod nas gotovo jedina riblja vrsta koja nema zakonski definirano vrijeme oporavka, zabrana lova u vrijeme lovostaja je ukinuta, ali sada sam siguran da je to vrijeme bilo s pravom određeno.

Naglim razvojem šaranolova većina današnjih modernih šaranaša je jednostavno “preskočila” određene kilaže riba, i možda malo ružno za reći, ali došla na gotov čin. Na našim najposjećenijim jezerima prosjek kilaže je 14+ kg, a maksimum blizu i preko 30 kg. Sada svi žele loviti samo one od 20 kg. Pri kupnji pribora većina ribolovaca ima visoke kriterije, ali mali broj njih to isto učini i sa kvalitetom prostirke za ribe. Za mnoge je ona i dan danas na samom dnu prioriteta. Ponuda prostirki kakve se danas nude u trgovinama i kakvu ima većina današnjih šaranaša, dostatna je za ribe do maksimalno 15 kg. Uglavnom su to preklopne prostirke punjene spužvom ili zrnima stiropola. Debljina im je od 5 do 8 cm. Uglavnom nemaju visoki obrub oko podnice. Vremenom spužvasti materijal počne upijati vodu pa amortizacija udara potpuno splasne, a zrnca stiropola se od izloženosti suncu potpuno smanje pa ostane samo materijal. Cijena takvih podložaka se kreće od 150 do 400 kn. Najveći problem je ipak taj što su one pretanke, u potpunosti neadekvatne za naše obale jezera i ribe kakve plivaju u njima. Kada na nju postavimo veliku i tešku ribu ona svojom težinom pritisne taj ionako tanki materijal, i ostane ležati na tvrdoj podlozi. Sva naša jezera su šljunčare, prepune kamenja. Ribe su krhka bića, čija je struktura tijela predviđena za život u vodi, a ne boravak na suhom. Ukoliko je već stavljamo van vode tada taj utjecaj sile teže treba maksimalno smanjiti i sniziti vrlo visoke rizike po zdravlje velikih i teških riba, pogotovo u vrijeme kada su najosjetljivije. Od kada sam počeo prakticirati moderni šaranolov do danas promijenio sam shodno s rastom i ulovima riba čak sedam vrsta i veličina podložaka. Svaki puta njihova cijena je bila sve viša, trenutno imam Fox Carp Cradle. On je toliko prostran da u njega bez guranja stanu dvije ribe od 20 kg. Bez obzira koliko skakale ne mogu ispasti van njega. Cijena ovog podloška je 140 €, nažalost vrlo ga je teško nabaviti jer se više ne proizvodi.

Neki će pomisliti, pa ja imam običan podložak pa nikada nisam imao problema. Problemi ne nastaju odjednom, no ako nastanu onda su često smrtonosni po ribu. Mnoge ribe koje mi danas lovimo, ulove se po nekoliko puta na godinu, a neke već i godinama. Čestim boravkom na suhom one svojim tijelima dolaze na svakakve podloške, one adekvatne njihovoj veličini i težini, ali i one koje to nisu. Neke od takvih podložaka stvaraju vanjske ozljede, najviše na perajama jer svojim lupanjem repom po toj premalo amortizirajućoj površini potrgaju žbice u repu. Takva rana ako se inficira može biti uzrok uginuća ribe. Najopasnije su one ozljede koje ne vidimo. Često sam bio svjedok, a i meni se to par puta dogodilo da je riba nakon divljeg bacanja po tankom podlošku prokrvarila na usta i škrge. Mi ne možemo znati koliko su ozljede opasne, pa ribu što prije vraćamo u vodu. Ona od nas otpliva, a već sutradan je netko nađe da je uginula. Nitko ne želi biti uzrokom ovakvog scenarija, no da bi se to spriječilo stvarno je potrebno da svako od nas iskreno razmisli o tome da li pruža tim ribama maksimalnu zaštitu. Razmislite o novcima koje dajete za izradu mamaca, za set štapova ili rola, uvijek sve najbolje, a podložak za ribu je prosječan. Ukoliko planirate loviti one najveće i najteže ribe, tada morate imati i najkvalitetniju zaštitu za takvu ribu.

On nije kriv što mu je zagrizla, ima podložak za ribe, on je debljine 5 cm. Kada na njega stavi grdosiju od 27 kg taj podložak se niti ne vidi. Svaka ribolovna udruga mora sama odlučiti koliko joj znači fond kapitalne ribe, koliko novaca godišnje zaradi samo na prodaji dnevnih karata, upisninama novih članova te dobiti od natjecanja. Tu vrijedi jednostavna formula: jezero puno velikih riba privlači puno ljudi voljnih trošiti svoj novac na lov ribe koja ionako ostaje u vodi. Ali ako nestanu velike ribe nestat će i svega ostalog. U tim “velikim akvarijima” tu ribu valja i zaštititi od onih koji nisu pravi šaranaši, a koji kada vide veliku ribu procure im sline. Bilo zato da je konzumiraju ili preprodaju. Kvalitetna ribočuvarska služba te dobra suradnja sa svakim savjesnim ribičem bitan su čimbenik bez kojega niti nema kvalitetne zaštite. Jasno definirana pravila ponašanja uz fer i korektan odnos ribočuvarske službe stvorit će jači osjećaj pripadnosti lokalnoj zajednici kod svakog ribolovca koji češće posjećuje takovu vodu, bio on domaći ili stranac, a njega njenim neslužbenim čuvarem.

Prioritet kvalitetne podloške

Svaka ribolovna udruga u cilju maksimalne zaštite fonda kapitalne ribe mora donijeti niz preventivnih zaštitnih mjera poput jasnog definiranja namjene vode, komercijalna ili ulovi i pusti. Ukoliko je ulovi i pusti tada su potrebna i pravila o potrebitoj opremi za lov takovih riba, a najvažnija su ona o podlošku. Pri tome mislim na jasno definirano pravilo o dimenzijama podloška za ribu, dimenzija i potrebnog broja podmetača!!!! Da dobro ste pročitali, na Zajarkima su vrlo česti grizevi na dva-tri štapa odjednom, kako usačiti tri ribe od cca 17+ kg samo jednim podmetačem. Još je veći problem kako te ribe u podmetaču prenijeti do podloška, što ako se pri tome raspara podmetač pa te ribe padnu na tlo? Ribe najviše ozljeda dobivaju u vrijeme boravka na suhom. Prostrane podloške koje imaju oblik kade, sa minimalnom debljinom spužve od 10 cm ili zračne komore kao amortizera, te stranicama višim od 30 cm pružaju najbolju zaštitu. Budući da su najčešće ozljede u 4,5 i 6 mjesecu u te mjesece trebalo bi imati pojačanu kontrolu svih ribiča. Ukoliko ribolovac nema adekvatni podložak ribolovna udruga može kupiti ili izraditi veću količinu te ih iznajmljivati u cilju zaštite kapitalnih riba (resursa) u vodama kojima gospodari.

Vaganje ulova

Također trebalo bi izbjegavati prenositi ribe od vode do podloška u podmetaču. Vrsta mrežice, veličina oka i materijal od kojeg je sačinjen u određenoj mjeri utječu na stvaranje ozljeda na sluzi ribe i perajama. Podmetač je namijenjen za prihvat ribe u vodi, ne za transport. Pojedinci čak idu korak dalje u ne brizi za ribom koji kapitalne ribe važu u mrežici podmetača. Riba je tada savijena u potpuno neprirodnom položaju tijela i vrlo su česta ispadanja ljuski ribe kod ovakvog vaganja ulova. Za tu namjenu postoje torbe za vaganje anatomski oblikovane prema obliku ribe, one najmanje oštećuju sluz ribe. Iste torbe mogu se koristiti za prijenos ribe. Nakon što se skine mrežica sa ulovom sa drške podmetača sve se stavi u torbu za vaganje te puno lakše i sigurnije prenese do podloške.

Fotografiranje ulova

Dužina slikanja je priča za sebe. Šaran je ponekad nemiran i divlji na podlošku pa se često prevrće, izvrće i nemoguće ga je umiriti i snimiti normalnu fotografiju. Tu je problem ako nemamo kvalitetnu prostirku, a lovimo sami. Nekvalitetnom prostirkom svakom minutom njegovog boravka van vode rastu i šanse za nastankom unutarnjih ozljeda ili vanjskih prijeloma peraja, još više ako se sami slikamo. Pored ovih ozljeda daleko su opasnije one nastale kada nam riba kod slikanja isklizne iz ruku i padne na tlo. Takve ozljede mogu biti pogibeljne, a što je riba veća i teža, opasnije po zdravlje ribe. Međutim, koristimo li najkvalitetnije podloške i slikamo li ribu maksimalno podignutu od tla u visini koljena, držeći je cijelo vrijeme iznad podloške čak i u slučaju ispadanja iz ruku, riba pada na mekanu podlogu koja ublažava udarac i nanošenje ozljeda. Slikanje sa ulovom treba uvijek provoditi uz posudu za vodu, te povremeno navlažiti ribu, češće za vrijeme ljetnih mjeseci. Jače polijevanje ribe treba izbjegavati zimi kada je temperatura oko 0°C jer se voda može lediti na ribi. Treba paziti i da podloška bude mokra ljeti, a zimi paziti da ribu ne stavljamo na smrznutu podlogu da se ne bi zalijepila kožom za materijal. Bez obzira na to, boravak ribe van vode u ekstremnim uvjetima valja smanjiti na najmanju moguću mjeru i ribu obavezno svaki puta reanimirati i pomoći joj da se povrati u normalno stanje. Prosječno slikanje sa šaranom traje od 3 do maksimalno 10 minuta, sve preko toga je pretjerivanje. Nakon dužeg boravka na suhom obavezna je reanimacija prije puštanja.

Pored ovih mjera zaštite svaki pojedinac može samostalno odlučiti da li će koristiti udice sa kontra kukom ili ne, oblik i veličinu udica s obzirom na vrstu ozljeda koje stvaraju, tvrđe ili mekše štapove, jači ili slabiji pritisak tijekom drila ribe, da li sistem koji veže daje ribi mogućnost da ga se oslobodi ili ne, sve su to nijanse. Sve počinje od nas samih, stoga ukoliko ste prepoznali sami sebe u nekim od ovdje navedenih činjenica, pokušajte ih ispraviti kod sebe ili drugih i dati svoj udio u maksimalnoj zaštiti fonda kapitalne ribe na vodama na kojima lovite. Veliki pozdrav i bistro!