Mrijest šarana

PR / Broj 23 / Veljača / 2010.

Kako mnoga naša športsko-ribolovna društva upravljaju sa vodama pogodnim da se na njima ili na jednom njihovom dijelu organizira uzgoj šaranske mlađi (i mlađi drugih riba), odlučili smo vam kroz nekoliko tekstova približiti sve potrebno za početak ovakve proizvodnje…

Piše: Filip Čondić

• 

Na pisanje ovog teksta potaknulo me pitanje čitatelja (upućeno vašem časopisu) u vezi (neuspješnog) mrijesta šarana u nekim vodama na kojima lovi. Kako športskog ribolova u vodama bez riba nema, sva su društva po gospodarskim osnovama dužna svoje vode poribljavati određenom količinom ribe, da bi se nadoknadila riba koju članovi kroz godinu izlove. Naravno, tu se odbija prirodni prirast koji određena voda (po procjeni onoga tko je izradio gospodarsku osnovu) ima. No, na proizvodnju vlastite mlađi odlučuju se samo poneka ŠRD. Neki od svijetlih primjera su ŠRK „Korana“ iz Karlovca i ŠRD Čakovec, koji već godinama uspješno proizvode mlađ štuke i šarana. Naravno da bi se proizvodnja mlađi bilo koje riblje vrste organizirala, potrebno je osigurati uvjete za mrijest, oplođivanje i valjenje ikre te rast i razvoj mlađi. U ovom prvom tekstu ćemo se posvetiti šaranskim ribnjacima, te mrijestu ove (ribolovnim društvima vjerojatno najzanimljivije) riblje vrste.

• 

Šaranski ribnjaci

Iako mnoga ribolovna društva mrijest za svoje potrebe mogu organizirati i na manjim površinama, te umnogome pojednostavniti sam uzgoj mlađi, u ovom prvom tekstu pokušat ću vam približiti kako to izgleda na pravim ribnjacima koji proizvode mlađ za uzgoj i prodaju. Po definiciji, ribnjaci su umjetno izgrađena jezera, koja se po želji mogu puniti i prazniti vodom. Najbolja podjela ribogojilišta je na hladna ili salmonidna ribogojilišta i topla ili ciprinidna ribogojilišta. Tip ribnjačarstva uvjetuju klimatski uvjeti i kvaliteta vode. Oni određuju tehnološki proces i intenzifikacijske mjere, koji će osigurati postizanje maksimalnog prinosa ribe. Vrlo važno je potaknuti sve moguće procese za povećanje i iskorištavanje prirodnih mogućnosti ribnjaka. Prije izgradnje ribnjaka, treba izvršiti istražne radove, koji obuhvaćaju utvrđivanje količine protoka vode, kvalitetu vode i pedološko – fizikalni sastav tla. Ispitivanja se vrše po mjesecima, dugotrajna su i mogu trajati čak i do 10 godina. Na temelju tako dobivenih podataka, određuje se optimalna površina budućeg ribnjaka.

• 

Za izračunavanje protoka vode u vodotoku služi formula: Q = q x v, gdje je Q = količina protoka vode l/s, q = kvaliteta vode i v = brzina protoka vode u m/s.

Kvalitetu vode ispitujemo sa tri analize, koje nam daju odgovor o pogodnosti samog vodotoka za uzgoj ribe, te tako postoji biološka analiza, fizikalno – kemijska analiza i određivanje koncentracije kisika u vodi.

Biološka ispitivanja se svode na ispitivanje nižih biljnih i životinjskih organizama. Organizmi su specifični, pa njihovim prepoznavanjem možemo zaključiti o kakvoj se vodi radi.

• 

Fizikalno – kemijska analiza je važna u tome što direktno utječe na tempo i intenzitet rasta riba. Mjeri se temperatura, dubina i prozirnost vode. Optimalna količina kisika u vodi je 7 do 9 mg/l. Ukoliko ga nema dovoljno, bilo bi potrebno izgraditi upusni kanal na principu kaskada, tako se voda na taj način može dodatno obogatiti kisikom. Mogu se ugraditi i aeratori. Najidealnije je kad se pH reakcija kreće 7-8, jer ribe ne podnose kiselu reakciju (pH 4,8) a alkalna opasnost se kreće oko pH 10.

Potrebno je osigurati optimalnu sredinu povoljnim hidro-kemijskim stanjem i racionalnim iskorištavanjem biološkog, kružnog tijeka tvari u vodi. Šaranski se ribnjaci svojom dubinom ubrajaju u plitke vodene ekosustave, dubina im se u prosjeku kreće oko 1.5 m.

• 

Veliku važnost u biološkim i kemijskim procesima u vodi ribnjaka ima temperatura vode. Zbog same plitkoće ribnjaka, on se za ljetnih mjeseci zagrijava do dna, a zimi se hladi do dna. Iz ovoga zaključujemo da temperatura utječe na cjelokupan vodeni stupac. Velike oscilacije temperature vode od optimalnih vrijednosti štetno djeluju na razvoj prirodne riblje hrane i na njeno iskorištavanje, te djeluju na rast i razmnožavanje riba. Visoka temperatura vode, u prisutnosti organskih tvari i amonijaka u većim količinama, pogoduje razvoju određenih bolesti. Za ribnjake je specifično da nemaju izražen režim plinova, promjene imaju sezonski i dnevni karakter. Dnevne promjene su izražene ljeti, kada se najviše odvija niz bioloških procesa u vodi. Intenzivni razvoj živog svijeta u vodi izaziva jako osciliranje količine kisika i CO2. Danju se troši CO2, a proizvodi kisik, dok je noću obrnuta situacija, proizvodi se CO2, a koristi kisik. Danju može doći do tolikog zasićenja kisikom da potpuno nestane ugljični dioksid, a noću može doći do potpunog nestanka kisika. U ranim jutarnjim satima uzima se uzorak vode, kada je količina otopljenog kisika najmanja. Nestankom kisika po danu dolazi do nakupljanja organskih tvari i povećanja oksidacijskih procesa. Ova pojava je moguća i zimi ispod leda, kada je slaba izmjena plinova. Iz tog razloga se na tablama ribnjaka prosijecaju rupe, kako bi se omogućila razmjena plinova između vode i atmosfere. Dugotrajna nestašica kisika izaziva smanjenu aktivnost u riba, iscrpljujuće djeluje na njih, a time se otvara i put ulaza raznim uzročnicima bolesti. Tablica1. prikazuje osnovne pokazatelje vode.

• 

Pedološko – fizikalno ispitivanje tla

• 

Ribnjaci se mogu graditi na raznim vrstama tla. Treba izbjegavati gradnju na pjeskovitim tlima, jer se smatra da tada izgradnja nije opravdana. U nas je još mnogo neiskorištenog i nepropusnog zemljišta, koje je idealno za gradnju ribnjaka. Zemljišna parcela na kojoj smo odlučili graditi mora biti ispitana sondiranjem terena, uzimajući uzorke tla iz dubine 2 m. Analiziranjem dobivenih podataka utvrđujemo opravdanost izgradnje i propusnost. Nekad davno su se upotrebljavala kisela šumska tla, bare, poplavna tla sa visokim podzemnim vodama i nisu davali visoke prinose. Danas, kada imamo svu moguću tehniku, treba odabrati kvalitetnija tla na kojima imamo veće prinose, a manja ulaganja. Prilikom projektiranja potrebno je izgraditi tahimetrijski snimak, te situacijsku kartu sa svim snimljenim kotama i slojnicama, koje nam pokazuju valovitost terena. Na taj način utvrđujemo mogućnost punjenja objekata gravitacijom, crpkama ili kombinirano.

Izgradnja nasipa

Nasipi se grade od zemlje zdravice, humusni dio se ukloni sa čitave trase budućeg nasipa, jer je humus propustan i pun organske tvari, koja trune i ostavlja praznine koje nastanjuju glodavci i ostale životinje. Zemlju je potrebno dobro sabijati, da bismo uspostavili što bolju vezu i preporučujem iskop kanala duž nasipa, koji prolazi sredinom budućeg nasipa.

• 

Kanal se puni istim materijalom kao i sam nasip, dubina kanala je 40 – 50, a širina 60 – 70 cm. Nakon izgradnje nasipa, humusni sloj se može iskoristiti za oblaganje nasipa u svrhu zaštite od vjetrova i za pospješivanje zatravnjivanja. Visina i širina nasipa ovise o konfiguraciji tla i o dubini vode. Normativi gradnje kažu da visina nasipa doseže 50 cm više od maksimalnog vodostaja, plus 30 cm zbog slijeganja nasipa. Širina krune nasipa ne smije biti manja od 2 m, a ako se planira promet nasipom, onda on mora biti širok i do 3 m.

• 

Priprema objekta za proizvodnju mlađi

Priprema objekta se zasniva na principu praćenja hidro-kemijskog režima, koji se intenzivno mijenja unutar uzgojnog razdoblja ribe. U skladu sa praćenjem režima, vršimo agrotehničke mjere. Jedna od najvažnijih agrotehničkih mjera je presušivanje ribnjaka, kojom se postiže aeracija tla, smanjuje aciditet i poboljšava struktura dna ribnjaka. Prosušeno i promrznuto tlo se razrahli i tim se ubrzavaju biološko – kemijski procesi u njemu. Preporučljivo je ribnjak ostaviti što je moguće duže bez vode, no ako je to iz nekog razloga nemoguće, onda barem treba učiniti ispuštanje prije samog punjenja. Ukoliko je dno ribnjaka potpuno suho, može se izvršiti mehanička obrada tla, a tu mislim na oranje ili tanjuranje. Ne preporučuje se oranje tla siromašnog humusom, jer tada na površinu dolazi neplodna zdravica. Kad je dno siromašno, možemo samo prijeći sa tanjuračom, kako bi se razdrobio površinski sloj tla. Kada smo izvršili usitnjavanje površinskog dijela dna ribnjaka, potom pristupamo gnojidbi. Gnojidba je vrlo kompleksna u ribarstvu i mnogi se autori protive ili su čak za djelomičnu gnojidbu ribnjaka. U ribnjaku koji je u intenzivnoj eksploataciji, može doći do gubitka biogenih elemenata. Koliko i kakvim gnojivom ćemo gnojiti, ovisi o kemijskoj analizi dna i vode. Gnojiva mogu biti mineralna, organska ili u kombinaciji.

• 

Njihovu uporabu moramo prilagoditi uvjetima koji vladaju na pojedinim ribnjacima. Treba naglasiti da se iz ribnjaka ne mogu izvući veći prinosi od onoga što nam dopuštaju uvjeti koji u njemu vladaju, niti je moguće razviti više mineralne i organske mase nego što odgovara tim uvjetima. Ako se i javi trenutni višak mineralne ili organske mase, sa vremenom će se opet uspostaviti ravnotežno stanje i smanjit će se produktivnost ribnjaka. Kao mineralna gnojiva najčešće služe – vapno, superfosfat, KAN, urea i NPK gnojiva. Gnojenje ribnjaka se može provesti ne samo organskim gnojivima i uzgojem pataka, nego i zasijavanjem zelene krme koja je bogata bjelančevinama, a zelena masa se zaorava. Kad su sve pripremne radnje obavljene, tad polagano napuštamo vodu koja se polagano zagrijava. Na upusni dio stavimo gustu planktonsku mrežu, da se ličinke raznih organizama ne nastane u ribnjak i pojedu ličinke mlađi. Posebno naglašavam riječ polagano, jer su ribe, kao šaran, amur ili linjak- termofilne ribe. Drugi autori napuštaju vodu što brže u objekt, ali to iziskuje gradnju pred-grijača i još jedan financijski izdatak. Prilikom upuštanja vode moramo svaki dan nekoliko puta kontrolirati upust, jer se protokom vode taloži smeće koje treba čistiti mekom četkom, da ne oštetimo planktonsku mrežu.

• 

Posljednje radnje su uklanjanje raslinja i šiblja na obali, koji nam mogu smetati prilikom proizvodnje (30% poželjna obraslost ribnjaka vodenim biljem). Nekoliko visokih stabala nije loše, ali prevelika količina raslinja smanjuje osunčanost, a time i proces fotosinteze.

• 

Selektiranje šaranskih matica za mrijest

Nekada davno koristila se metoda masovne selekcije, gdje su se matice izdvajale iz konzumnog šarana. Nedugo zatim se uvidjelo da takva selekcija nije opravdana, jer primjerci matica sa najvećom tjelesnom masom ne daju uvijek i najbolje potomstvo. Uglavnom se danas koristi modificirana metoda, koja kombinira uvažavanje eksterijernih odlika i progeni test (nasljedna svojstva matica se prati preko potomstva). Uz ovo testiranje koje smo spomenuli, uvažavamo i faktore proizvodnje, kao što su brzina rasta, kvaliteta mesa, otpornost na bolesti. Nekada davno se mislilo da ljuskavi šaran iz uzgoja, sporije raste od maloljuskavog šarana. Kasnije je dokazano da veleljuskavi, naročito goli šaran, zaostaje u rastu za ljuskavim i maloljuskavim u prvih nekoliko godina života i do 20 %. Goli šaran ima gotovo redovito defektnu leđnu peraju, kojoj fali i broj žbica. Razlika je i u ždrijelnim zubima, gdje veleljuskavi i goli šaran imaju manjak zubi. Prema ovim navedenim činjenicama, svakako je bolje uzgajati ljuskavog i maloljuskavog šarana.

• 

Mrijest šarana

Samo razmnožavanje riba se naziva mrijest. Mrijest šarana se može obavljati prirodno, umjetno ili kontrolirano. Prirodni način je postupak kad čovjek svjesno rukovodi mrijestom. Umjetni ili kontrolirani način je kad čovjek istiskuje spolne stanice mužjaka i ženke, te vrši oplodnju, tako se cijeli postupak od dobivanja spolnih produkata do dobivanja ličinki, odvija isključivo pod kontrolom čovjeka.

Prirodno mriješćenje se više ne vrši u intenzivnoj proizvodnji, ali zbog same jednostavnosti, ja ću ju ovdje ipak spomenuti. Matice se prije stavljanja u mrjestilište kupaju u otopini furnace ili linoman, radi čišćenja od parazita. Do stavljanja matica na mrijest one se drže odvojene po spolovima. Ovo razdvajanje se vrši početkom travnja. Šaranske matice koje su spolno zrele i razdijeljene po spolovima smještamo u mrjestilišta – male zemljane objekte veličine do 120 m2. Uz nasip je potrebno iskopati kanal koji je dubine oko 50 cm. Ovaj kanal nam služi za boravak matica i za prihvat ličinki poslije izvaljenja. Pored kanala se uzdiže jedan plato ili posteljica na kojem matice polažu ikru, dubina vode iznad posteljice mora biti oko 40 cm. Dno ovakvog mrjestilišta treba biti obraslo gustom mekanom travom, ako je trava prerasla, treba ju pokositi i izbaciti van iz mrjestilišta, kako bi se spriječilo truljenje i manjak kisika. Visina vodenog stupca mora biti u jednakom nivou od stavljanja matica u mrjestilište do samog mrijesta. Upust i ispust mrjestilišta moraju biti dobro zabrtvljeni sa stajskim gnojem, a rupe u betonu sa pjenom za brtvljenje. Ikra se za vrijeme mrijesta najčešće izbacuje odjednom, dok periodično izbacivanje predstavlja adaptaciju na nepovoljne uvjete, čime se osigurava bolja oplodnja i preživljavanje ikre. Ako se voda gubi na bilo koji način, ženka se neće mrijestiti i doći će do propadanja ikre. Voda za mrijest u pravilu se uzima iz pred-grijača iz razloga da u mrjestilište uđe voda određene temperature. Ako posjedujemo pred-grijač, voda se upušta pred sam početak mrijesta, kako bi se spriječio razvitak larvi insekata, koji su grabežljivci i mogu nam ozbiljno naštetiti ako se pojave u većem broju. Jedna garnitura je jedna ženka i dva mužjaka, neki uzgajivači stavljaju dvije ženke i pet mužjaka. Šaran se mrijesti na temperaturi 18 – 20°C, vrijeme mora biti mirno i bez vjetra, uglavnom se čin oplodnje događa rano ujutro ili u večernjim satima. Promatrajući kroz vremenski period, to je kraj travnja ili polovica svibnja. U nekim hladnijim godinama, mrijest se može znatno produžiti. U idealnim uvjetima, matice se mrijeste obično iste večeri ili drugi dan rano ujutro. Nakon što se matice izmrijeste, potrebno ih je izvaditi van iz mrjestilišta, da ne prenose parazite i bolesti na potomstvo. Može se dogoditi da mužjak u nedostatku hrane počinje jesti vlastitu mlađ. Ukoliko temperatura poraste na 26 °C ili više, čin mrijesta prestaje.

Ženke šarana izmrijeste 36 000 – 1 500 000 jaja, koja su veličine 1 mm u promjeru. Ona su ljepljiva i položena na grančice, korijenje i na travu. Jaja ženki su zaštićena, samo na jednom mjestu koje se zove mikropila prodiru spermiji i nastaje oplodnja. Valjenje se zbiva od 3 – 6 dana nakon oplodnje, a opet sve ovisi o temperaturi. Postoji još nekoliko vrlo primitivnih načina, ali ih sad nećemo spominjati jer se kod nas više i ne koriste.

• 

Umjetni mrijest šarana

Za pravilnu spolnu zriobu, odlučujući čimbenik je žlijezda hipofiza, odnosno njezini hormoni. Matice se krajem ožujka podijele u male objekte po spolovima. Iz tih objekata, matice se prebacuju polovicom travnja u objekte u kojima je temperatura vode zagrijana na 18 – 19˚C. Od početka mjeseca siječnja, prati se suma temperatura u kojoj se planiraju držati matice, jer je potrebno skupiti sumu temperatura 1100˚C.

Šaranske matice se prebacuju u valionicu. Prilikom te manipulacije, ženkama šarana se daje prva injekcija hipofize. Usitnjena hipofiza se sastoji od 0.65 % kuhinjske soli (NaCl), bez joda, jer je jod jako otrovan za ikru. Za hipofizaciju se uzimaju ženke mekšeg trbuha, jer je to česti znak zrelosti za mrijest. Hipofizacija se vrši u dvije doze. Prva doza se daje u količini od 8 – 10% od ukupno potrebne količine, a druga doza u količini 90 – 92 %. Prilikom davanja druge doze hipofize ženkama, jednokratno hipofiziramo i mužjake. Ženkama se poslije toga zašije spolni otvor, tako da ikra ostaje u ženki. Hipofiza se daje šaranskim maticama injekcijama u područje prsnog mišića. Količina hipofize koja se daje matici, koja teži 6 kg, iznosi od 2 – 2.5 mg/kg tjelesne mase, do 3.5 – 4 mg/kg tjelesne mase za matice od 8 kg. U prostor sa ženkama stavlja se par muških matica i prati kada i koju ženku mužjak progoni. Onu ženku koju mužjak progoni izvadi se van, obriše i razreže spolni otvor. Laganim pritiskom na trbuh ikra počinje curiti. Ikra ne smije padati sa visine u posudu nego lagano klizi niz stjenku posude.

• 

Prema ovim podacima se orijentira u daljnjem planiranju proizvodnje ikre. Ako se npr. u ovom slučaju radi na ukupno 10 ženki ukupne mase 47 kg, moguće je planirati oko 7 kg ikre. Jedan kilogram šaranske ikre prije bubrenja (suhe ikre) sadrži 750 000 jaja. Nakon što se ikra istisne u sasvim suhe posude ovalnog oblika, sa ravnim dnom, i to do 300 g po posudi, uzima se mliječ od mužjaka. Jedan mužjak može oploditi ikru dviju do triju ženki, a ovaj koristan podatak je pokazatelj u odnosu spolova. Poželjan postupak u praksi je da se ikra jedne ženke oplodi sa mliječi 2-3 mužjaka. Za oplodnju 100 g ikre potreban je 1 ml mliječi. Nakon dodavanja mliječi počinje miješanje spolnih produkata. Miješanje se vrši najčešće ručno, pomoću gumenih žlica ili čak guščjim perom. Nakon dvije minute neprestano miješajući, dodajemo otopinu za oplođivanje i nastaje oplodnja. Nastavlja se i nadalje miješati i dodavati otopinu. Dodaje se toliko otopine da ikra počinje lebdjeti u otopini i povećava se tri puta, a zatim se polagano miješa još jedan sat.

Količina od 10 l otopine dovoljna je za 3 kg suhe ikre. Nakon miješanja, ikra gubi ljepljivost i dolazi do slobodnog lebdenja. Kad se to događa, odlijemo plodnu otopinu i dodajemo tekućinu za ispiranje. Voda za ispiranje ima 10 l tehnološke vode sa 16 g tanina, a druga tekućina ima smanjen tanin, samo 3 g. Ispiranje se vrši dok god se potpuno ne izgubi ljepljivost. Nakon ispiranja, ikra se stavlja u Zuggerove aparate. U Zuggerovim aparatima protok vode je konstantan, ikra se stavlja do polovice posude. Protok vode se smanjuje sa 1 l/min na 0.5 l/min, dok temperatura vode treba biti od 20 – 22˚C. Sam čin valjenja počinje za oko 70 h. Ovdje je jako važan trenutak i treba pripaziti da nam se za ikru ne lijepi zrak. Ako nam se zrak lijepi, to znači da u cjevovodu imamo zraka ili ikra nije potpuno sazrela. Na taj način možemo potpuno izgubiti svu ikru, koja jednostavno otplovi u cjevovod. Posebno treba ikru zaštititi od plijesni (SAPROLEGNIA) malahitnim zelenilom (1 g / 50 l vode). Kad se predličinke počnu valiti, voda se zatvara na nekoliko minuta. Uslijed nedostatka kisika dolazi do jakog valjenja (procvata). Nakon izvaljenja, 3 – 5 minuta poslije, počinjemo puštati vodu. Posuda se spoji sa ležnicom pomoću gumene cijevi, te u nekoliko sati predličinke same vodom prijeđu u ležnice. Ličinke se napune zrakom u roku oko 45 h i tada mogu primati prvu hranu, te od tog trenutka postaju riblja mlađ. U protočnu ležnicu zapremine 150 l, stavljamo oko 500 000 komada ličinki, starih do 5 dana. Trećeg dana počinjemo sa prihranom u ležnicama i to sa kokošjim jajetom, ali samo sa žumanjkom. Kokošja jaja se kuhaju i nakon kuhanja se odvaja žumanjak od bjelanjka. Žumanjak se usitnjava sa mikserom ili se stavlja u žensku najlonsku čarapu i gnječi.

Petog dana se ličinke prebacuju u vanjske objekte – rastilišta. Ako imamo problem nedostatka kapaciteta mrjestilišta, možemo ih prebaciti još u fazi predličinke, takav postupak zahtjeva dobro pripremljena rastilišta, sa istim temperaturnim uvjetima. Ličinke se iz mrjestilišta u rastilište prenose u plastičnim vrećama. Najpovoljnije vrijeme za nasađivanje rastilišta je sunčani dan od 10 – 15 sati. Ukoliko je voda u rastilištu niža od temperature vode u vreći, vreće se urone u vodu i ostave neko vrijeme da se temperature izjednače. Kad bi se dogodilo da je vanjska temperatura manja od 17C, ne bih preporučio nasađivanje ličinki. Bolje je pričekati nekoliko dana dok temperatura ne poraste i prihranjivati u valionici. Ako imamo plan intenzivnog uzgoja šarana, tada nasađujemo po 1ha 1500 000 – 3 000 000 ličinki i to rastilište izlovljavamo za 40 dana. Rastilišta koja ostaju mladičnjaci koji se izlovljavaju u jesen ili u proljeće iduće godine, nasađujemo sa 300 000 – 500 000 jedinki. Gotovo je pravilo da se šaran nasađuje u monokulturi, iznimno se može nasađivati sa bijelim glavašom (tolstolobik) i amurom iste dobi.

• 

Odmah nakon nasađivanja rastilišta ličinkama, počinjemo prihranjivati dodatnom hranom sa visokim postotkom bjelančevina. Prvih pet dana, prihranjujemo smjesom žumanjka jajeta i premiksom trouwita. Ovu smjesu otopimo u malo vode i manjom posudom razbacamo u rastilište uz sam kraj (do 1m od obale). Na 200 000 jedinki dajemo jedan kuhani žumanjak i 25 grama trouwita. Od prvog dana, nakon što smo stavili ličinke u rastilište, prihranjujemo ih dodatnom hranom pet puta dnevno. Kada prijeđemo na tijestasu hranu, hranimo jednom dnevno.

Poslije šest dana više ne dajemo žumanjak, nego u premiks trouwita dodajemo sojino brašno ili brašno lucerne do 10%. Petnaestog dana se sad već mladuncima šarana može praviti i tijestasta hrana, tako da dodamo 50% trouwita, pšeničnog brašna 30%, 15% sojinog brašna i 5% lucernog brašna. Prvih dana dajemo oko dva kg suhe smjese na milijun komada mladunaca, zatim svaki dan povećavamo hranidbu za 10 – 30 %, ovisno o prirodnoj hrani u rastilištu. U vrijeme uzgoja mlađi u rastilištima treba stalno pratiti njihovo zdravstveno stanje . Radi suzbijanja bolesti škrga i bolesti kože mladunaca, koje su dosta česte, a uzrokovane su raznim bičašima, trepetljikašima i protozoa, tretiramo ih preparatima za suzbijanje ovih nametnika. Očekivani se gubici do 40-tog dana života, kreću od 30 – 70%, u prosjeku, a 50% preživljavanja se smatra dobrim rezultatom.

Razlikovanje mužjaka od ženke šarana

Kod izbora matica vrlo je važno znati razlikovati mužjaka od ženke. Razlike u spolovima, makar su očite, vrlo jako variraju tijekom sezona. Najlakše ih je razlikovati upravo za vrijeme mrijesta. Ženke i inače imaju nešto zdepastiji oblik tijela od mužjaka, ali za vrijeme mrijesta one se (zbog veće količine ikre u trbuhu) uglavnom još dodatno jako „napuhnu“, pa ih stoga već na prvi pogled često možete jasno razaznati. Analni otvor ženke, odnosno njena genitalna papila, imaju okrugli oblik, koji bi se nekako mogao usporediti sa slovom „O“. Mužjaci su obično oblikom tijela nešto izduljeniji. Analni otvor mužjaka ima oblik slova „Y“. Ako ulovite mužjaka za vrijeme mrijesta, velika je vjerojatnost da će se iz njega cijediti mliječ. Uz to, važan je detalj da mužjaci obično imaju veće prsne peraje od ženki, kao i manji razmak između prsne i trbušne peraje.

• 

Još jedna od zanimljivosti kod mužjaka šarana je da im se za vrijeme mrijesta vrlo često može, ako ih malo pažljivije pogledate, uočiti lagana naboranost prsnih peraja. To je nešto poput slabo izraženog svadbenog nakita riba za vrijeme mrijesta, koji je, na primjer, jako dobro izražen kod mužjaka plotica.