Brašnaste hrane u natjecateljskom ribolovu (1. dio)

PR / Broj 23 / Veljača / 2010.

Uporabom brašnaste hrane postižemo koncentriranje ribe na mjestu ribolova…

Piše: Ivo Begović

• 

Ovo je tema kojoj natjecatelji u ribolovu plovkom često prilaze sa jako mnogo studioznosti i pažnje, no ipak, krajnji rezultat često zna biti loš pa čak i komičan. Da se i vi ne biste našli u problemima u natjecateljskoj sezoni koja će uskoro početi, odlučio sam vam prenijeti znanja koja sam sakupio u više od desetljeća natjecateljskog ribolova i tijekom dosadašnjih osam nastupa za Reprezentaciju Hrvatske u ribolovu plovkom.

• 

Keksi, mrvice, cimet, mahune vanilije…

Naravno, neću se odmah početi baviti mixevima i gotovim hranama i reći vam – ovo smiješajte sa ovim, a ovo sa ovim i čarobna formula je gotova… o tome malo kasnije.

• 

Prvo bismo se trebali zapitati kako je sve to počelo. Dakle, nisu uvijek postojale gotove hrane koje danas koristimo. Otvoriš vrećicu, izmiješaš i navlažiš sa vodom, pa možeš u ribolov (ili na natjecanje). Kad slušam (čitam) današnje moderne šaranolovce, kako sa velikim žarom miješaju pojedine komponente u pokušaju da dobiju savršen mix za boile koji će se lako rolati, dobro nositi i otpuštati mirise, te na kraju loviti ribe, često se zapitam zašto mi to više ne radimo? Ili kako to da oni nisu (još) u potpunosti prihvatili modernu industriju i jednostavno koriste gotove mixeve? Stariji natjecatelji se sjećaju doba mljevenja starog kruha u krušne mrvice, mljevenja Pettit Beurre i ostalih vrsta keksa, te kućnog pečenja i mljevenja biskvita – da bi se dobila savršena hrana. Mirisi nisu bili poput današnjih u vrećici od 250 g ili u tekućini, nego smo mljeli mahune vanilije (one i danas vrhunski rade), koristili cimet i korijander… Sjećam se svoje prve natjecateljske sezone, kad mi je vrećica crvenog La Sirene X21 (800 g) trajala čitavu sezonu jer sam ju na žlice dodavao u svoj kućni mix. Pa gdje je to sve nestalo?

• 

Odgovor je u stvari vrlo jednostavan. Specijalizirane hrane koje proizvodi današnja moderna ribolovna industrija su toliko savršeno napravljene da ih u kućnoj radinosti ne možete ni imitirati, a kamoli napraviti nešto tako dobro. A da ne spominjem cijenu. Da biste napravili kilu dobre hrane, obično vam treba mnogo više novaca nego što to danas platite u bilo kojem ribolovnom dućanu. Naime, velike tvrtke komponente poput žitarica kupuju na veliko ili uzgajaju na svojim poljima (Sensas npr.). Zatim ih melju, prže i termički obrađuju u velikim okretnim pećima u kojima se svaka mrvica termički obradi na isti način i na strogo kontroliranoj temperaturi. A zatim se komponente prosijavaju te miješaju po strogo propisanim receptima. Takvu obradu brašna, biskvita i žitarica vrlo je teško (da ne kažem nemoguće) postići u garaži. A da i ne spominjem pojedine sastojke do kojih je vrlo teško doći ili su vam u potpunosti nepoznati. Znači, bez ikakve dvojbe je da u natjecateljskom ribolovu plovkom u pogledu brašnastih hrana i nema nekog izbora ili, ako to pogledate sa druge strane, možete birati samo između proizvođača i stotina šarenih vrećica sa crtežima ili slikama riba za koje je pojedina hrana namijenjena.

Čarobna formula

Postoji li „ONO“? „ONO“ je naime poznati naziv za tajni sastojak koji je Štaco godinama ubacivao u svoje hrane i sve nas pobjeđivao. Legenda kaže da je ponekad i Begiju (tj. meni) dao malo da i ja uđem u repku. Iako je ta priča odavno prešla u zezanciju, sa kojom se i danas rado našalimo, još uvijek ima natjecatelja koji vjeruju da će pomoću „prave“ kombinacije hrana „iz vrećice“ dobiti savršen mix koji će riba prihvaćati svugdje i na njega doslovno dolaziti kao magnetom privučena. Svake sezone, poslije natjecanja, vrlo često čujem takve priče – te hrana mi nije bila…, te fulao sam mix… i ostalo. Pa gdje je u stvari istina?

• 

• 

Da bismo taj problem razjasnili, moramo se ponovo vratiti na početak i zapitati se što u stvari želimo postići brašnastim hranama? Brašnaste hrane riba, naravno, prepoznaje kao hranu i vođena sitnim česticama i mirisima dolazi na hranjeno mjesto, te se počinje hraniti. Znači, osnovna funkcija hrane je dovođenje ribe na mjesto ribolova. No, tu postoji i opasnost. Naime, iako je riba došla na hranilište i počela se hraniti i uzimati hranu, morate biti svjesni činjenice da je brašnasta hrana, poput kruha u ljudskoj ishrani, puna ugljikohidrata, masti i vlakana te je stoga vrlo zasitna. Ako na vaše hranjeno mjesto npr. dođe jato deverika od desetak komada, težine oko 300 grama (dakle, idealna natjecateljska riba), a vi ste u početnom hranjenju nahranili sa pet kila brašnaste hrane, onda je očekivani rezultat takav da ćete uloviti jednu (ili nijednu) ribu iz jata, dok će se ostale jedući hranu zasititi za desetak minuta i zatim otplivati. Ovaj je scenarij viđen već na desetke puta i nažalost mnogi će ga vidjeti još mnogo puta, ne shvaćajući što se u stvari dogodilo (voda je mutna, pa srećom ne vide).

• 

Znači, ono što želimo postići korištenjem brašnaste hrane jest da ribu privučemo i da se ona počne hraniti – ali da se ne zasiti.

Zemlja

E, tu na red dolazi sastojak koji je zadnjih godina postao mnogo važniji od bilo koje hrane koju bi moderna industrija mogla proizvesti. Moram priznati da mi je dugo trebalo da shvatim. Prvo sam promatrao Scothorna kako kleči prosijavajući krtičnjak prije svjetskog na Jarunu (postao je Svjetski prvak), pa sam ga promatrao kako klečeći prosijava zemlju u podnožju nasipa na Banovoj, za vrijeme svjetskog prvenstva za žene (Sandra Scothorne je bila druga), pa sam mu se pridružio dok je prosijavao zemlju sa parkinga uz vodu na SP u Slovačkoj (postao je Svjetski prvak), zatim sam i sam, vodeći našu repku u Portugalu prosijavao i vlažio zemlju sa obale jezera na kojem smo lovili… Treba li to Scothornu ili bilo kojem Englezu? Pa oni si mogu priuštiti vrećicu – dvije Terre de Some ili Terre de Riviere koju im je namočio i prosijao Sensas, njihov sponzor? Pa gdje je caka? Zemlja se koristi danas zbog dva osnovna razloga. Prvi je njena nezamjenjivost u prezentaciji osjetljivih ličinki fuja (razvojni stadij dvokrilaca koji je najprirodnija riblja hrana), bez kojih se nijedno moderno natjecanje ne može ni zamisliti. Naime, fuj u vlažnoj zemlji može preživjeti dugo, a kad formirate kuglu i bacite ga, on ostaje na kugli na mjestu na kojem ste ga bacili. Za razliku od zemlje, gotova brašnasta hrana u sebi ima određeni postotak soli koja je važan sastojak svake hrane, no ta sol ispija vodu iz fuja i ubija ga. A ako živi fuj bacite u vodu u hrani, on će brzo iz nje isplivati spašavajući se, te će ga voda odnijeti dalje od mjesta na kojem vi namačete svoju udicu sa mamcem čekajući griz.

• 

Druga važna karakteristika zemlje je i njena nehranjivost. Dakle, ribe ju naravno ne jedu. A ako vaš originalni mix od brašnaste hrane pomiješate sa određenom količinom zemlje, onda ste smanjili hranidbenu vrijednost čitavog mixa. Riba dolazi na bačene kugle jer su ih privukle čestice i miris hrane koju im voda donosi, ali im je zbog većeg postotka zemlje nemoguće gurnuti glavu u kuglu i najesti se, već moraju izgubiti prilično vremena da iz blatne hrpe izvuku pokoji veću mrvicu koju mogu pojesti. A zašto baš zemlja sa obale vode na kojoj se natječete? Prvi odgovor na ovo pitanje je u stvari vrlo logičan. Možemo pretpostaviti da je zemlja na obali vode istog sastava kao i zemlja na dnu. Znači, više-manje je iste boje i istog mirisa na koji jer riba navikla. Koliko je to važno, objasnit ću vam na primjeru Banove Jaruge, koja je kao jedna od najboljih hrvatskih natjecateljskih voda vrlo ćudljiva i promjenjiva. Prošlogodišnja dva zadnja kola lige smo lovili na Banovoj dirigiranom tehnikom match i nije mi išlo! Prvog dana sam izvukao peto mjesto, dok sam drugog dana bio uvjerljivo zadnji. Jednostavno, oba dana nisam imao osjećaj da je riba prihvatila hranu i da se hrani na mjestu koje sam izabrao. Prezaposlenost i nepripremljenost za određeno natjecanje i dosad me znalo koštati plasmana, no zadnji? Na Banovoj? Katastrofa! Dodatni šok je uslijedio na prvom kolu majstorica, također na Banovoj. Ponovo sam bio zadnji! Analiza nakon natjecanja je bila duga, eliminirao sam sve faktore (osim onog da nemam pojma i da ne znam uloviti ribu – to si nikako nisam mogao priznati) i na kraju došao do zaključka da sam korištenjem (kao puder fine i svijetle) zemlje Van den Eynde Terre de Some vjerojatno otjerao ribu. Na Banovoj sam godinama imao dobre rezultate loveći sa tom zemljom i nisam ju htio mijenjati, no uvjeti su se (opet) promijenili. Drugi dan majstorica sam dočekao sa potpuno istom hranom koju sam imao na zadnja dva kola lige i na prvom danu majstorica, no promijenio sam zemlju prosijavši krtičnjake.

• 

Ova je zemlja bila teža, ljepljivija i najvažnije – tamna. Rezultat je bio prvo, drugo i prvo mjesto u posljednja tri kola majstorica, te ulazak u reprezentaciju za ovu godinu. Mislim da sam ovim primjerom dokazao koliko je „ONO“ važan sastojak svakog pravog mixa. Slijedeći put pozabavit ćemo se granulacijom i ljepljivošću hrana, te nekim (na našim vodama) isprobanim receptima, koji će vam pomoći u kreiranju vašeg mixa za svaku priliku.