THORSTEN ILLIG – SNAGA BOJE

12 min read

PR / Broj 26 / Svibanj / 2010.

Još jednom je «Jocker» bio taj koji nas je spasio od ribolovne katastrofe na kraju ovog vikenda. Ponekad niti sam ne vjerujem koliko nam je puta promijenio situaciju na vodi nabolje, kako često nam je dokazao kako se njime na impresivan način može uloviti šaran, pa čak i onda kad sve druge metode zataje… Zbog čega je tako, da budem do kraja iskren, nisam shvatio do danas… makar sam pokušao sve svoje ribolovne izlete iz proteklih nekoliko godina sažeti u neko iskustvo i pretočiti u knjigu. Zbilja, nema ništa jednostavnijeg od dokazivanja spomenute teze…

Sa engleskog preveo: Krešimir Kuri

Tko je «Jocker»?

Prije nego što se vratim natrag na «Jockera», htio bih vam objasniti o čemu se tu radi. Tko je i što je zapravo on? Čudotvorni mamac? Da! On je čudotvorni mamac! Ako ste ga doživjeli i vidjeli na način kako sam ja, siguran sam da ćete se sa mnom složiti.

Siguran sam da će baš svatko od vas, koji će čitati ove redove, potvrditi kako uvijek i u svakoj ribolovnoj situaciji ima neki svoj «poseban» mamac u džepu, koji se vadi samo u posebnim prilikama kad više ništa ne radi, a vi ste na sredini, ili možda pred kraj nekog, vama osobno, važnog ribolova. Jesam li možda u pravu?

Moj «Jocker», kako ga ja volim zvati, ima dimenzije od 12 do 25 mm, razlikuje se u obliku i plivajućim karakteristikama, ponekad mijenja aromu, ali je uvijek narančaste boje! Pa nije to baš ništa posebno, vjerojatno ćete pomisliti, ali ako ćete biti mudri i sa pozornošću pratiti priču do kraja, uočit ćete samo jedan konstantni detalj, a to je boja!

Ali zašto baš mora biti narančasta?

Iskreno govoreći, to je bila čista koincidencija, jer je moj «Jocker» neko vrijeme bio u sjeni, sve dok jednom, silom prilika, nije bio izložen malo duljem ozbiljnom testu, kad je pokazao što sve može. Radilo se o boili od prženog lješnjaka iz palete Martin SB, s tim da je ova verzija baš bila narančasta. Ona je dokazala svoju učinkovitost, čak i u najtežim uvjetima ribolova, pa stoga nije ni čudno da me je zainteresirala i da sam odlučio malo bolje istražiti ovaj mali fenomen.

Što napraviti?

Kao prvo, odlučio sam se na najbolji mogući način istraživanja. Dao sam nekolicini svojih najboljih prijatelja zadatak da istraže što je tako posebno u ovom mamcu. Preokrenuli su Internet naglavačke, ali nisu našli nikakvog traga o spomenutim informacijama. Čak i kad smo raščlanjivali neke od spomenutih mamaca, vidjeli smo kako tu nema nekih posebnih komponenti, koje najpoznatije kompanije koje već godinama rade mamce nisu koristile. Pa što bi to onda moglo biti? Nakon cijelog niza žustrih rasprava, došli smo do zaključka kako se ipak najvjerojatnije radi o boji. Bilo je puno skepsi. Kako dokazati takvu tvrdnju?

Taktika ispitivanja i isključivanja

Međutim, taktikom ispitivanja i isključivanja došao sam do zaključka kako velik broj dobro poznatih i vrlo uspješnih mamaca iz prošlosti imaju samo jednu zajedničku karakteristiku, a to je boja. Sigurno se neki, stariji od vas, sjećaju masovnih ulova na nekad neprikosnovene tutti frutti boile. Čak i danas, ako nakon toliko godina pogledate na police ribolovnih trgovina, primijetiti ćete kako još uvijek sve najpoznatije ribolovne kompanije rade svoje tutti frutti mamce u svijetlo-narančastoj nijansi. Želite još konkretnih dokaza??

Peach Melba od Nutrabaitsa, Scopex od Dynamite Baitsa, Bun Spice od Pelzera, Rosehip Isotonic od Mistrala, te, na kraju, već spomenuta aroma prženih lješnjaka od Martin SBa, samo je nekoliko dobrih primjera koji dokazuju spomenutu tezu. Sa niti jednim od ovih proizvođača i osobno mamaca nemam ništa i nisam ih spominjao radi reklame, već zato da vam pokušam objasniti važnost nekih popularnih nijansi u mamcima. Masovni ulovi šarana na ove boile su samo prvi korak u dokazivanju, a uz njih ću vam donijeti još neke, možda i puno važnije dokaze. Poznato je da su fluorescentni mamci u posljednjih nekoliko godina trijumfirali među svim ostalim kategorijama mamaca, i to u velikom broju raznih boja. Možda ćete pomisliti kako to baš i nije neki važan podatak za teoriju revolucije narančastih mamaca, ali varate se. Jedina pozitivna stvar u cijeloj priči je očigledno upravo boja, koja ima glavni utjecaj na uspješnost ovih mamaca. Kao jedan od najboljih primjera, spomenuo bih ružičastu verziju mamaca lignje i hobotnice (Squid and Octopus) Francka Warwicka. Nisam siguran da te mamce uopće izrađuju u dubinskoj verziji, pa je prihranjivanje sa njima upravo neizvedivo. Međutim, bez obzira na to, ovaj se mamac nebrojeno puta dokazao kao strašan i iza sebe ima dugi niz ulovljenih velikih šarana. Logički je uslijedilo slijedeće pitanje. Zbog čega fluorescentne ili svijetle nijanse mamaca love više u nekim specijalnim okolnostima i kako te neke specijalne okolnosti izgledaju u praksi?

Boja je važna

Daljnje istraživanje i zaključci kroz više od 20 godina intenzivnog iskustva u ribolovu šarana, pokazali su neke vrlo zanimljive činjenice. Zbog čega je baš kukuruz bio jedan od najuspješnijih rastresitih mamaca na samom početku razvoja lova šarana u većini zemalja? Danas svi znamo za još vrlo velik broj odličnih mamaca. Skeptici među vama sigurno će reći kako je kukuruz bio mamac sedamdesetih i osamdesetih samo zato što ga je bilo najjednostavnije za nabaviti, bilo ga je svugdje i bio je jeftin… Ali, uz sve to, kukuruz je imao vrlo izražajnu, toplu i svjetlu boju. Baš je ta njegova boja bila jedan od glavnih razloga zbog kojeg su ga na svim vodama šarani odmah i vrlo rado prihvaćali.

Evo jedne vrlo interesantne činjenice. Na mnogim vodama je zbog masovne i vrlo česte uporabe taktike lova šarana preko velikog tepiha kukuruza to postala potpuno beskorisna metoda, no šarani se ipak još uvijek mogu uloviti na kukuruz, ako ga obojite u crvenu ili narančastu boju. Za mene je to očit dokaz kako boja ipak igra značajnu ulogu u vrijednosti i snazi nekog mamca.

Iskustvo profesionalnih lovaca na pastrve

Jedna vrlo zanimljiva rasprava i prezentacija, koju sam prije nekoliko godina imao prilike doživjeti sa talijanskim profesionalcima koji se isključivo bave lovom pastrva umjetnim mušicama i varalicama, svakako je interesantna za ovu temu. Na moje pitanje kako pastrva može vidjeti i pronaći umjetnu muhu u zapjenjenoj vodi, dobio sam slijedeći odgovor. Pastrve, baš kao i mnoge druge slatkovodne ribe, sposobne su detektirati, uz boje koje mi ljudi vidimo, još i neke druge boje drugih valnih duljina, koje ljudi ne mogu vidjeti. Neke od njih su i ultraljubičaste zrake. Kad se neki predmet osvijetli sunčevom svjetlošću, on se reflektira u određenim dijelovima spektra. Snaga svjetla koje se reflektira sa određenog predmeta ovisi o kutu u kojem ono dolazi na taj predmet, ali i o samom intenzitetu svjetla. Rezultat je takav da je predmet koji naše oko vidi, zapravo aureola sastavljena od odbijenih zraka različitih valnih duljina. Zbog toga što su pastrve u mogućnosti vidjeti ultraljubičaste zrake, predmet promatranja, a u našem slučaju je to mušica, njima izgleda veća. Zbog toga ju one, čak i u zapjenjenoj vodi, puno lakše primijete i ulove. Kao dokaz toj teoriji, on mi je pokazao mali drveni kovčežić koji je iznutra bio crn, ali je izvana imao staklenu stjenku. U njemu je bilo osam udica oko kojih su bile paste različitih boja, postavljene na svakoj od njih. Nakon toga ih je osvijetlio. Bilo je vrlo impresivno vidjeti u kolikoj su mjeri neke boje intenzivnije od drugih. Kako bi mi još zornije prikazao važnost u izabiranju boja za mamce i što to znači kad se mijenja intenzitet svjetla, on je polako smanjivao snagu svog svjetla, sve dok jedna po jedna boja nije počela nestajati. Strašno zanimljivo iskustvo!

Kao glavni siže ove izvrsne demonstracije, shvatio sam kako je pozicija sunca, bistrina vode, dubina, pa čak i mjesečeva mijena vrlo važna, jer o njima ovisi kako riba u vodi vidi određene boje.

Ako malo studioznije promislimo o svemu tome, shvatit ćemo kako su ribolovci predatora otišli puno dalje u razmišljanjima o bojama u svojoj ribolovnoj praksi. Zar niste nikad u trgovinama vidjeli kombinaciju boja pod imenom «Firetiger», koja je nalijepljena na meppseve, voblere i druge plastične ili metalne varalice? Za one koji ju ne poznaju, to je kombinacija narančaste, zelene i žute boje. To je izbor boja koji vam garantira kako će vaš mamac biti svakako vrlo vidljiv pod raznim varijantama svjetlosti. Boje koje su ovdje navedene za varalice, također su se pokazale vrlo privlačne kad ih ukomponirate u boile.

Boja naranče

I da, naravno da šarani mogu detektirati UV svjetlo, iako se zna da su oni manje-više kratkovidni. Ali, kako je moguće da je od svih boja baš narančasta tako jako primamljiva šaranima? Puno sam razmišljao i došao do slijedećih zaključaka. Velika većina ribolovaca šarane lovi pod vrlo sličnim okolnostima – relativno čista, plitka voda, u kojoj se ribolov najčešće odvija u toplijem dijelu godine. Nije baš lako sve ovo povezati određenim zaključkom, međutim, ja sam htio dokaz kako miris nije jedina stvar koja dolazi iz simfonije različitih komponenti koje su zaslužne za uspjeh. Prvi pokušaj pokusa bio je korištenje različitih aroma i vrsta smjesa. Jedino što je svim tim mamcima bilo zajedničko, bila je svijetlo-narančasta boja, oblik i veličina. Iskreno, uopće se nisam iznenadio rezultatima prvih pokusa. Na sve sam mamce lovio nekako podjednako. Čak i onda, kad sam mijenjao pozicije mamaca, sa boljih pozicija na lošije. Kako bih još bolje potkrijepio svoje pretpostavke, u drugoj seriji pokusa u ribolovu sam koristio jednake mamce raznih boja. I tu sam konačno potvrdio teoriju. Baš je boja bila apsolutni favorit koji je presudio uspjehu mamca!

Iznenađenje

Kraj tjedna, odnosno vikend, od 13. do 15. lipnja, za mene je bio doista iznenađujući. Nakon pet dana prihranjivanja sa po 1.5 kg boili na bazi ribljeg brašna, odlučio sam započeti novi test. Ribolov sam započinjao u 11 sati ujutro. Jedan je štap bio postavljen na „riblju“ boilu prirodne boje, a drugi na narančastu fluorescentnu Scopex boilu. Voda je bila više-manje čista, dok su mamci bili oko dva metra udaljeni jedan od drugog. Bio je lijep i sunčan dan. Prvi se šaran našao samo sat vremena kasnije u mreži mog podmetača. Ubrzo sam ih ulovio još nekoliko i neposredno pred mrak, jednog sam izgubio. Zanimljivo je bilo to da sam ih sve ulovio na isti mamac, narančastu Scopex boilu. Cijelu noć do jutra senzori su mirovali. Slijedeće jutro sam ulovio još samo jednog šarana, posljednjeg u tom ribolovu, naravno, on je također bio ulovljen na isti mamac. Sjajno!

Još jedna vrlo zanimljiva informacija svakako je bila da su sve ribe na jastuku za prihvaćanje ostavile pozamašnu količinu polu-probavljenih „sivih“ ribljih boili, ali makar sam ih tijekom cijelog ribolova stalno imao na jednom štapu, na njih nisam ulovio niti jednu ribu.

Vrlo interesantno otkriće. I ako se vratimo natrag, na početak priče-kako su šarani kratkovidne životinje, svakako je baš boja ta zbog koje su našli sve ove narančaste mamce prije sivih. Najbolji put za izradu dobrog mamca je da slaganjem najpovoljnije kombinacije boje, mirisa i okusa pokušate stvoriti boilu koja će najbolje odraditi posao u vašim ribolovnim okolnostima.

Priznajem da sam veliki ljubitelj narančastih mamaca, pa sam sa velikim veseljem prihvatio glasinu kako je njemačka kompanija za izradu mamaca, Imperial Baits, izbacila na tržište obojenu paletu mamaca koja sadrži svijetlo-narančaste Carptrack Tutti Frutti Boilie, svijetlo-žute Birdfood Banana i skoro bijele mamce sa aromom vrhnja (Cream).

Jedna smjesa, pet boja

Po mom osobnom dubokom uvjerenju, svaki dobar mamac bi mogao biti još bolji kad bi se proizvodio u nekoliko različitih boja. Moja preporuka je jedna smjesa i pet različitih boja, a za isticanje svakako „Firetiger Pop Up“ boile, sa tutti frutti mirisom. Taman sam htio završiti ovaj članak, kad sam dobio informaciju koja je samo potvrdila moju teoriju.

Test (18. srpanj 2008.)

Konačno sam se izborio za još dva slobodna dana, da mogu na miru u ribolov, ali su me, kao i obično, sustigli neki od problema toliko karakteristični za lude ribolovce poput mene. Samo da vam opišem večer prije ribolovnog izleta. Oko 19 sati sam došao kući sa posla, te brzo odjurio u lokanu trgovinu kupiti mamce za ribolov skupa sa kobrom za hranjenje. Tamo me je dočekalo vrlo neugodno iznenađenje. Nema više mamaca! Onako u očaju, nazvao sam neke svoje prijatelje i pitao ih ima li tko od njih manju količinu voćnih boili za posuditi? Konačno je jedan imao što mi je trebalo i čak mi je želio pomoći i dostaviti ih na pola puta prema vodi na kojoj sam mislio loviti. Međutim, tad je uslijedio slijeći šok. Nije mi donio obećane mamce, nego boile od 24 mm, od neke meni potpuno nepoznate kompanije. Samo mi je rekao kako obećanih mamaca nije imao dovoljno, pa mi je donio ove, za koje je također garantirao da su dobri. Nisam ga mogao kriviti jer nije znao za moju strategiju. Zapravo, on ju je ubio. Moja osnovna ideja nije bila loviti manje šarane od 5 do 7 kg. Oni su mi stalno primali na boile na bazi ribljeg brašna, jer sam smo njih imao. Na kraju sam odlučio da je važno da barem nešto stalno pada u vodu. Promijenio sam taktiku…

Vrativši se na jezero, malo više sam obratio pozornost na površinu vode. Poslije samo nekoliko trenutaka, na njoj sam vidio šarane kako se preokreću. Što je bilo logičnije, nego baš na to mjesto istresti tri kilograma boili na bazi ribljeg brašna!? Lovio sam četiri dana, ali bez rezultata. Bio sam nekako očajan, kad je zazvonio telefon. Javio se prodavač iz moje lokalne ribolovne trgovine. Dobio je 2 kg Carptrack Fruiti Boili, i to baš u narančastoj boji za koju sam ga i pitao. Te je mamce dobio na testiranje iz Imperial Baitsa. Kako sam i sam trgovac, brzo sam ga uvjerio da mi ih proda. Jedino pravo rješenje bilo je spakirati se, pokupiti mamce i vratiti se na isto mjesto, sa nadom da ga nitko neće zauzeti. Kad sam se vratio na jezero, nahranio sam svoju omiljenu poziciju sa jednim kilogramom „fish“ boili i oko njih nabacao oko 20 komada voćnih, narančastih mamaca. Zabacio sam oba štapa točno na prijelaz za koji sam znao da ga šarani često posjećuju. Na jedan sam stavio klasičnu „fish“ boilu, a na drugi narančastu voćnu i zabacio oba štapa, jedan do drugog. Nakon što je pala noć, oko 23.30 je zasvirao senzor, a vrlo brzo nakon toga ulovio sam svog prvog šarana od 11 kg, naravno, na voćni mamac. Čisto radi eksperimenta montirao sam na svaki sistem svoj mamac kako je bilo i ranije i zamijenio štapovima pozicije, ponovo iz zabacivši jednog uz drugog. Nekoliko sati kasnije ponovo se oglasio senzor, ovaj put lijevog štapa. I ponovo je pobjedu odnijela „voćna bomba“. Svari su se u mom pokusu baš počele odvijati po mojim željama. Skupljao sam dokazni materijal. Za slijedeći pokus pomiješao sam 1 kg „fish“ boili i 200 g voćnih i sa svima njima nahranio istu poziciju. Očekivao sam da ću najprije na riblju boilu dobiti malog šarana, ali sam se prevario. Negdje oko 3 sata ujutro zasvirao je senzor, ali šaran je poet bio veći (oko 12 kg) i došao je ponovo na voćnu boilu. Sad sam bio siguran. Nakon tako dugog lošeg perioda bez ribe, u vrlo kratkom vremenu sam ulovio čak tri bolja šarana. Nalazio sam se u periodu punog mjeseca, i on je cijelu noć sijao kao lubenica. Svi su šarani došli baš u vrijeme kad je mjesec bio najsvjetliji. Ovaj me je rezultat najviše iznenadio baš zbog toga jer test koji sam proveo nije bio baš tako zamišljen. Međutim, zahvaljujući njemu, ja sam u svojoj ribolovnoj slagalici pronašao još jedan djelić koji odgovara na konačnoj slici i koji će mi sasvim sigurno dobro doći prilikom izbora mamaca u budućim ribolovima, a nadam se i vama. Što god u ribolovu radili, radite tako da ima smisla, vjerujte da će vam se isplatiti…

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana