U POTRAZI ZA KRALJICOM – PUSIANO

19 min read

PR / Broj 29 / Kolovoz / 2010.

Piše: JAKE LANGLEY HOBBS
S engleskog preveo: Krešimir Kuri

U ribičkom slengu «kraljica» je naziv kako Talijani od milja zovu sve ljuskave šarane. Italija je svakako bila jedna od zemalja koju sam žarko želio posjetiti sa štapovima. Dok sam lovio na Cassienu, upoznao sam nekoliko sjajnih ribiča iz Italije. Svi su mi pričali o jednom posebnom jezeru koje se zove Lago di Pusiano. Opisali su ga kao prekrasno jezero veličine oko 500 hektara, s vrlo velikim brojem šarana u njemu. Većina od njih su bili ljuskaši, što je u Italiji vrlo često slučaj. Prosječna veličina riba na njemu je trenutno oko 12 do 13 kg, ali uz njih u jezeru živi i manji broj puno većih riba. Naravno da treba puno znanja, ali i sreće da ulovite neku od njih. Zbog toga sam još u Francuskoj čvrsto odlučio da nakon puta u Njemačku, gdje sam se trebao susresti sa svojim sponzorom Maxom Nollertom, svakako što prije navratim do Italije i posjetim ovu vodu da vidim zbog čega je toliko popularna među domaćim ribolovcima…

Dolazak na jezero

Obožavam loviti ribe na novim ribolovnim destinacijama. Volim zamišljati unaprijed kako one izgledaju, da li na njima lovi puno ribolovaca, kakve izazove one sa sobom nose? Dok se vozim na jednu od njih, obično se cijela rijeka pitanja roji u mojoj glavi. Kako joj se sve više približavam, pitanja je sve više i sve sam radoznaliji. Kad sam stigao na spomenuto jezero, shvatio sam zašto ga tako opisuju. Prekrasno jezero okruženo planinama. Talijani su u opisu bili vrlo precizni. Bez razmišljanja sam se složio sa svim spomenutim. Provezao sam se autom oko područja jezera koja su mi se učinila zanimljivim i zaključio kako će mi ovdje više no igdje drugdje trebati dosta sreće. Ubrzo sam došao do mjesta gdje sam sreo trojicu talijanskih ribiča, Dannya, Jackoma i Mattiu, koji je na moju sreću dobro znao engleski. Moram priznati kako su se dečki prema meni vrlo lijepo ponijeli i lijepo me prihvatili.

Oni su na ovoj vodi bili «kuhani i pečeni» i sami su se ponudili da mi pomognu što s nekoliko savjeta, što kao vodiči. Svi su se u nečem složili, a to je kako bi najmudrije bilo parkirati moj kombi na bilo kojem mjestu ovdje u blizini i onda rano ujutro otići kupiti dozvolu za čamac i za ribolov. Kroz razgovor s njima saznao sam koje tehnike i taktike na ovom jezeru najbolje rade. Parkirao sam auto i sa svojim psima krenuo u šetnju. Istu večer u šetnji nas je ulovila ljetna oluja s grmljavinom, koja nas je dobro namočila, pa sam još dodatno dobio volju jednu večer na miru odspavati u autu, dobro se odmoriti od vožnje i sutra u miru započeti ribolov. Ostatak večeri sam proveo sa svojim novim prijateljima. Pojeli smo nekoliko pizza i dobro se ispričali, nakon čega sam legao u krevet. Tu večer sam prisustvovao trenutku kad je Jackomo ulovio svoj novi osobni rekord, lijepog ljuskavog šarana od 18 kg. Pravu talijansku «kraljicu»!!!

Na ušću

U zoru sam ustao i otišao kupiti potrebne dozvole. Kad sam se s papirima vratio na jezero, odlučio sam se smjestiti na području zvanom «Basco». To je bilo mjesto na kojem je u jezero ulazila prilično velika rijeka. Znam da šarani ljeti vole vodu bogatu kisikom, a i ovakav tip mjesta mi se dosad u svim sličnim situacijama pokazao najboljim. Imao sam priliku birati jedno od tri slobodna mjesta. Na svim drugima su već bili talijanski ribolovci, koji su pokrili sva slobodna mjesta na desno od ušća prema šumi. Mjesto potpuno lijevo je nekako bilo krcato travom u vodi, tako da sam se odlučio za ono u sredini. Iza mene je bila električna stanica, a pored mene desno zid, kakav često grade na moru. U razgovoru s novim prijateljima, ali i prilikom kupovine dozvola, ljubazno su me upozorili da čuvam pribor i vozilo od brojnih lopova na jezeru. Lopovi nisu bili domaći, već uvozni, pa mi se jako dopala opcija da mi je auto parkiran odmah iza mjesta gdje ću lovili. Površina jezera bila je prilično valovita, pa sam popodne odlučio postaviti kamp, kako bih sebi i svojim psima osigurao pristojan novi dom za neko vrijeme. Štapove sam razvezao čamcem blizu uz obalu, oko vidljivih područja trave i lopoča, s namjerom da ih tu ostavim preko noći. U rano jutro drugog dana planirao sam krenuti u ozbiljnije istraživanje vode, koristeći mirnu vodenu površinu.

Luda zora

Ustao sam u 5 ujutro i pristavio čaj. Uživao sam u pogledu na izlazak sunca s jedne strane, ali i u prizoru velikog broja šarana koji su posvuda skakali. Svake tri sekunde, gotovo cijeli sat, ribe su skakale kao lude. Po sredini jezera činilo se kao da veliko jato tuna ima svoj bal. Nikad u životu nisam vidio takav prizor, a ritual jutarnjeg skakanja se praktično ponavljao svako jutro. Još na Cassienu su mi rekli kako je na ovom jezeru najbolje loviti na ekstremno velikim daljinama. Sad sam shvatio zašto je to tako. Najviše jutarnjih akrobacija na površini događalo se vrlo daleko od obale.

Daleko, daleko

Talijanski ribolovci s moje desne strane, lovili su svi u dubljoj vodi, a jedan od njih je svoje sisteme razvlačio točno ispred mene. To mi se nije činilo kao veliki problem, ali mi se nije previše sviđalo što ću morati lovili u nešto plićem dijelu jezera s moje lijeve strane. Dečki su tu već bili oko dva tjedna, a loviti će još samo dan ili dva. Dosad su ulovili dosta lijepih riba, od kojih je najveća imala 22 kg, a ulovljena je na prijelazu dubine od 5 do 7 metara i na udaljenosti od 350 metara od obale. Očito ovaj put nisam mogao izbjeći ribolov na daleko. Iskreno, nikad nisam lovio dalje od 130 m i ovo je za mene svakako bio jedan potpuno novi izazov.

Težak ribolov

Mattia mi je rekao kako sam se odlučio loviti na jednom od nezgodnih dijelova jezera zbog nekoliko raznih problema. Kao prvo, tu je bio velik broj raznih podvodnih prepreka, poput potopljenog drveća i grana raspršenih posvuda po jezeru. Kao drugo, posvuda su bila poveća polja vodene trave i treće, velike su probleme ribolovcima radile malene grupice lokvanja s vrlo dugim stabljikama. One su se kretale u radijusu od tri metra, što je značilo da vam često pokupe najlon i podignu ga na površinu. Po površini je svaki dan ordinirao jedan stroj, negdje oko 450 metara lijevo od mene, koji je skupljao mrtvu travu i lokvanje i vjerojatno ih pretvarao u gnoj za biljke. Problem je bio u tome što vam takva mašina, ako naleti na vaše mjesto, u sekundi poreže najlone. Dodate li tome brojne kajake, čamce i druga plovila, najlon na površini bio je velika i stalna opasnost da ostanete bez njega. Zbog toga je trebalo razvući sistem na željenu poziciju, što prije se vratiti na mjesto najkraćim mogućim putem i što prije potopiti najlon. Ako to brzo ne napravite, plivajuća trava i lokvanji vam poput hobotnice pokupe najlon i podignu ga na površinu, a čamci mu presude. Zbog toga sam umjesto špage, koju u takvim situacijama preferiram, počeo koristiti monofilne najlone u kombinaciji sa šok liderima, kako bih savladao vrlo nezgodne podvodne prepreke. Uz to sam najlone dodatno potapao teškim «stražnjim olovima».

Špaga i kameni utezi

Do srijede sam imao samo četiri poteza i ulovio dva mala ljuskava šarana. Zbog druga dva poteza morao sam u čamac i ići nekih 300 metara daleko, ali sam obje ribe izgubio u lomovima. Moji su potezi bili samo nekoliko malih signala na senzoru. Očito je problem bio u premalim olovima, kao i u velikom rastezanju najlona na tako velikim udaljenostima. Mattia mi je to popodne rekao za njihovu lokalnu tehniku kojom su savladavali taj problem. Kamenje težine do jednog kilograma koristili bi umjesto olova i jedino su na taj način uspješno napinjali najlon. Takav «turbo» uteg u kombinaciji sa špagom i «stražnjim olovima» bio je jedino efikasno sredstvo u borbi protiv trave i sličnih plutajućih neprilika. Njegova osobna taktika je bila napraviti puno malih 5 gramskih utega s kukama, koje bi svakih 50 metara postavljao na glavni najlon, kako bi ga što lakše potopio dok bi se čamcem vraćao na obalu. U situaciji kad bi on ulovio ribu, ti bi utezi za vrijeme borbe jednostavno otpali. Vrlo praktično i inovativno, moram priznati… Stoga, očito je opet bilo vrijeme za povratak špagama i «teškom kamenju».

Došao je i petak. Konačno sam polako savladao sve veće početne probleme i prilagodio se novoj situaciji na vodi. Nisam se baš osjećao ugodno loviti s kamenjem od kilograma, kakvo su svi lokalni ribolovci koristili, pa sam našao kompromisno rješenje i odabrao malo lakšu artiljeriju – ono od oko 350 g u kombinaciji s ESP olovnim klipom za sigurnosni sistem. Kao stražnja olova sam koristio tri do četiri plosnata kamena, koja bih postavio na najlon kako bih spriječio travu i lopoče da mi dižu najlon na površinu. Još sam ulovio tri manja ljuskaša od kojih je najveći imao oko 10 kg. Sve su ribe bile vrlo lijepe, ali nisam bio zadovoljan. Pa nisam valjda prošao tako veliki put samo radi nekoliko manjih šarana?! Očito da su se veći šarani zadržavali u dubljoj vodi i sad je bilo prilično izvjesno da ću morati pričekati da skupina talijanskih ribiča, poznata pod imenom Carp Combat Team, ode u subotu, kako bih dobio realnu šansu za bolju ribu. U petak im se sreća još jednom osmjehnula, u vidu 17 kg teške «kraljice» (ljuskaša) i 20 kg teškog špigla. Obje su ribe došle s mjesta točno ispred mene. Nisam bio ljubomoran na njihove ulove, ali sam postao pomalo nestrpljivo nervozan sa željom da i ja dobijem šansu uloviti poneku dobru ribu. Čekao sam tu subotu kao ozebli sunce. Činilo mi se kao da nikad neće doći.

Tornado

U subotu sam imao po jedno vrlo ugodno i neugodno iznenađenje. Javili su mi se Alberto i Gian, dva talijanska ribolovca s kojima sam se sprijateljio na Cassienu, da će mi doći u posjetu. Očekivao sam ih negdje oko 3 popodne. Taman kad su trebali doći, nebo se odjednom naglo zacrnilo, vjetar je pojačao, a oblaci su počeli puno ozbiljnije prijetiti. Inače, na ovom jezeru su grmljavina i sijevanje u ovo doba dana nekako bile svakodnevne pojave, međutim, ovaj put je sve izgledalo nekako puno ozbiljnije. Zbog toga sam na brzinu odlučio pokupiti sve svoje stvari po kampu, zatvoriti ih u šator i postaviti po njegovom rubu veće kamenje, kako bih ga dodatno osigurao. Naime, talijanska televizija je najavila kako se baš prema ovom dijelu zemlje približava tornado. Ovo mi je bilo, moram priznati, prvo veliko i neugodno iznenađenje. Sjedio sam u svom stolcu i promatrao kako su moji psi djelovali prilično uznemireno. Da su mogli govoriti, sigurno bi me pitali zbog čega smo baš ovaj trenutak tu? Vjetar je naglo pojačao, a tuča je naglo počela bombardirati moj kamp. Nakon toga je vjetar još dodatno pojačao i cijeli se šator počeo tresti kao lud. Jedna pa druga strana naizmjenično su vibrirale kao lude. Činilo se kao da će ga iščupati i odnijeti. Po prvi put sam se u ribolovu prestrašio za svoj život. Nakon nekoliko strašnih minuta koje su se činile kao godine, sve se naglo smirilo. Odlučili smo izaći van da vidimo štetu. Na naše ugodno iznenađenje, sve je bilo na svom mjestu i na šatoru nije bilo slomljenih šipki. Krenuo sam do auta. Na strani vozača je po cijeloj površini bilo puno malih rupica, koje su ostale kao posljedica tuče, međutim, znao sam kako je to vrlo mala cijena u odnosu na ono što nam se moglo dogoditi. Sretna pozicija auta i on sam, zaštitili su nas od potencijalne puno veće havarije. Stefano, jedan iz skupine ribiča koju su tu već neko vrijeme desno od mene lovili, dotrčao je do mene s aparatom u ruci tresući se kao šiba. Dva velika drveta iz šume desno u potpunosti su bila iščupana iz zemlje i srušena, samo su za tri metra promašila šator u kojem su bili uplašeni ribolovci. Čini se kako smo ovaj put svi skupa na jezeru imali više sreće nego pameti. Negdje oko 4 sata popodne došla su moja dva šokirana prijatelja. Grad Pusiano je ostao bez struje zahvaljujući brojnom vjetrom iščupanom i srušenom drveću, i oni su bili sretni što su uopće izvukli živu glavu. Nakon toga smo ručali i pričali o zajedničkom ribolovu na Cassienu, nakon čega sam im i pokazao slike brojnih ulova. Lijepo je bilo ponovno sresti ove drage ljude, a večeru smo završili bocom dobrog crnog talijanskog vina.

Kriza

Slijedeće jutro je bilo kritično. Razina vode jezera je jako rasla, pa su se moj šator i sva moja hrana odjednom našli u vodi. Katastrofa! Žurno sam sve svoje stvari odnio na više pozicije i počeo razmišljati o pakiranju i odlasku. Ipak, u kritičnom trenutku je došao Alberto i rekao mi da se smirim, jer se moji kolege s desne strane konačno pakiraju i idu doma. Konačno dobra vijest! Otvara se mogućnost da i ja pokušam loviti na najboljim pozicijama, u dubljoj vodi i s realnom šansom za krupnu ribu. U Pusiano sam krenuo s jednim ciljem – na ovom lijepom jezeru uloviti šarana većeg od 20 kg. Ako sad odem, neću ga moći ispuniti. Zbog toga sam ovdje odlučio ostati još jedan tjedan. Slijedećih nekoliko sati proveo sam uređujući novi kamp na nešto višoj poziciji. Razina vode u jezeru je bila vrlo nestabilna, pa sam štapove do ponedjeljka ujutro odlučio ostaviti na starom mjestu. Početak novog tjedna i jednog potpuno novog ribolova. Prvi je tjedan bio silom prilika namijenjen učenju o vodi i prepun različitih dogodovština. Nadao sam se kako će ovaj drugi biti ribolovni i shvatio sam ga kao jedan potpuno novi ribolov.

Novi početak

Početak novog tjedna obilježili su lagani vjetrovi. Označio sam tri nova područja za lov na negdje 6 metara dubine, postavljena u liniji dugoj oko 90 metara. Po toj zamišljenoj liniji sam istresao oko 5 kilograma Imperial Baits Monster and Fish boili u umaku Carptrack Liquid and Powder, koji po mamcima ostavljaju lijepi ljepljivi i aromatičan trag. Iz razgovora s ribolovcima znao sam da ribe na jezeru vole mamce na bazi ribe. Negdje oko 10 ujutro sve je bilo spremno za akciju, međutim nisam mogao razvući štapove zbog jakog vjetra koji je odjednom podivljao. Ući po takvom vremenu u čamac jednako je samoubojstvu. Ponovno nova frustracija. Znao sam da su ribe tamo, kao i moji mamci. Međutim, jedino što mi je preostalo, bilo je sjesti, popiti kavu i čekati da se vjetar smiri. Sve sam ribe na ovom jezeru dosad dobio na dvije 20 mm boile i učinilo mi se kako je sad prava prilika za još veći mamac. Na Cassienu je jedna od vrlo uspješnih taktika bila postaviti jedan štap s dva velika mamca nekoliko metara od hranilišta s nešto manjim mamcima. Neke sam od najvećih riba upravo tamo ulovio, koristeći upravo ovu taktiku, tako da sam olujni vjetar odlučio iskoristiti na način da napravim nekoliko bitno većih mamaca. Upravo zbog ovakvih situacija uvijek sa sobom u ribolov nosim pribor za izradu mamaca. Ponekad mi se događa da naglo iskrsne potreba za nekim izvan-serijskim mamcima i ovo je bio jedan baš takav trenutak.

»Posebne boile»

Sastojci za dva kilograma mojih «posebnih» boili sastojali su se od po 900g od dva različita Imperial Baits miksa, Monster i Fish u kombinaciji s dodatnim aditivima. Aditivi su bili 75 g brašna lignje (Squid Powder) i 75 g Protein koncentrata, te 50 g Craptrack P Enhancera. U 12 jaja dodao sam 40 ml Carptrack Liquid Amina, 100 ml Carptrack Stabil it, i 40 ml Carptrack in P enhancera, te 5 ml od svakog: Monster i Fish mirisa, te 3 ml Black Pepper eteričnog ulja. Poljubio sam za sreću žlicu i zamiješao tekuće komponente, sve dok se nisu izmiješale u lijepu smeđu boju. Normalno da za ovu količinu smjese treba više jaja, ali pošto sam povećao tekuće komponente, ovaj put ih je i 12 bilo sasvim dovoljno. Kad sam skupio sve suhe komponente, izmiješao sam ih na način da sam ih sve stavio u jednu plastičnu kutiju i dobro protresao. Nakon toga sam i dodao, također dobro pomiješanu, tekuću smjesu. Ovu suhu smjesu uvijek miješam s tekućom sve dok ne dobijem konzistenciju tijesta da se više ne lijepi za prste. Tek onda radim boile. Jedan od dobrih trikova je koristiti Boile Protector Spray, koji cijelu proceduru izrade mamaca čini lakšom. Pogotovo ako ih radite ljeti kad je vani jako vruće i kad se tijesto brzo suši. Slijedeća dva sata proveo sam u izradi oko 150 komada 30 do 35 mm boili, a sve s ciljem da ulovim neku od većih riba na jezeru. Oko podne su mamci bili gotovi, pa sam ih objesio u mreži na drvo da se na jakom vjetru malo osuše. Konačno da je i taj jaki vjetar poslužio nečem korisnom. Do 22 sata se vjetar nije smirio, tako da sam odlučio leći u krevet i svakih sat vremena navijati ponovno sat, kako bih u prvom mogućem smiraju vremena mamce i sisteme čamcem odnio na mjesto.

Konačno pravi ribolov

Tek kad je sat zazvonio u 4 ujutro, primijetio sam da je vjetar usporio. Jezero je bilo tek malo namreškano. Moji novi mamci bili su tvrdi kao kamen. Zavezao sam nove sisteme i do 5 sati ujutro zamke su bile postavljene. U 8 ujutro probudio me alarm senzora. Zategnuo sam poput luđaka i uskočio u čamac. Brzo sam došao iznad mjesta gdje je riba ušla u lom. Vrlo jak pritisak na štap, odjednom sam vidio kako se s dna prema gore diže velika grana, a ispod nje se migoljio lijepi špigl. Kasnije je vaga pokazala 12 kg. Konačno su krenuli nešto veći. Slikao sam se s ribom, pustio ju, odveslao na poziciju sa sistemima i oko njih bacio još nekoliko šaka mamaca. Oko 13 sati alarm je ponovno zasvirao. Ovaj put sam prošao bez lomova, još jedna riba od 12 kg je bila moja. Ovaj put šaran je bio s ljuskama. Otkad sam došao na jezero, nisam ulovio popodne ribu, stoga se uopće nisam iznenadio da cijeli slijedeći dan nije bilo ni poteza. To me nije previše brinulo. Na neki način bio sam sretan s pozicijom na kojoj su bili štapovi, mamcima, pa sam ih tako ostavio i preko noći. Jedino što sam oko njih malo prihranio s oko 2 kilograma zdrobljenih boili. Bio sam prilično umoran i jedva sam čekao da legnem…

Pisak alarma probudio me je u 2.30. Brzo je nakon njega uslijedio drugi, pa sam skočio iz kreveta i zgrabio štap. Uskočio sam već po običaju u čamac i krenuo za ribom. Otpor na štapu nije bio veliki, što sam protumačio time što je riba po svoj prilici plivala prema meni. «Još jedan mali ljuskaš» pomislih, pa sam onako pospan malo stisnuo rolu i pospremio šarana u podmetač. Međutim, kad je riba ušla u podmetač, shvatio sam kako se ne radi o malom nego o vrlo velikom ljuskašu, s ogromnim trbuhom. Sad sam već bio prilično siguran da sam ulovio svoj novi osobni rekord. Sav moj trud se konačno isplatio. Kad sam konačno doveslao do obale, vaga je pokazala 23 kg. Počastio sam svoje pse ukusnim zalogajem, spremio «veliku curu» u mrežu čuvaricu, ponovno razvukao štap i legao natrag na spavanje.

U sedam ujutro novi potez. Nažalost, ovaj je put šaran bio spretniji pronašao je veliki lom, u kojem se i otkvačio. Odveslao sam natrag na obalu s namjerom da fotografiram svoju «veliku kraljicu». Nazvao sam Stefana, jednog od prijatelja, ali on nije mogao do mene sve do 17 sati, pa sam prošetao do dvojice ribolovaca koji su lovili na otoku, s molbom da me slikaju. Kad su stigli, jednom sam dao aparat, a drugom kameru. U trenutku kad sam podigao ribu iz vode i stavio ju na prostirku, jedan od alarma je zasvirao. Dao sam ribu na čuvanje ribolovcu s kamerom, zgrabio štap, zategnuo i uskočio u čamac. On je sve to uspio snimiti kamerom. Riba je bila izuzetno jaka i vozila je kao brzi vlak. Kad sam ju ubacio u pometač, vidio sam kako se radi o prekrasnom dugačkom ljuskašu. Kad sam se vratio na obalu, saznao sam kako je ribič u pola zamaranja prestao snimati. Želio mi je napraviti uslugu i sačuvati bateriju kamere za kasnije. Nisam imao snage reći mu kako uza sebe imam ne jednu rezervnu, već nekoliko njih i da je na kameri još ostalo oko 300 minuta za snimanje…Bez obzira na to, dugački ljuskaš je bio sjajna riba, težio je punih 17 kg. Slikali smo obje ribe, nakon čega sam svoje pomagače počastio kavom. Nakon što su otišli, sjeo sam na stolicu i polako u glavi pokušao premotati film događaja u posljednjih nekoliko sati. Nakon cijelog niza situacija kad je sve bilo protiv mene, čini se kako se konačno i meni okrenula božica Fortuna.

Seoba i ribočuvar

U slijedećih nekoliko dana vrijeme se popravilo i postalo je vruće. Živa je došla do 32 stupnja C i voda je naglo počela padati. Još sam ulovio nekoliko šarana do 16 kg, međutim, nagli pad razine vode potpuno je zaustavio akciju. Pusiano je veliko jezero i u sredini ima dubine do 12 metara. Ribe su se zbog pada vode vrlo vjerojatno povukle u hladniju vodu na veću dubinu. Mattia me je redovito obilazio, pratio što se događa i davao mi dobre savijete. Predložio mi je da se preselim malo više desno u šumu, na mjesto gdje su lovili dečki iz CC Teama. Ondje je dublja voda i u ovo doba godine velike se ribe tamo češće love. Čudesno je kako ulov velike ribe jako podiže vašu motivaciju. Nakon ova dva velika šarana, ja sam bio spreman napraviti sve što je god trebalo samo da dođem u priliku uloviti još veće.

Slijedeći dan sam se preselio 50 metara desno. Seoba je bila teška, s obzirom da je sve stvari oko 30 metara daleko trebalo nositi po najvećem blatu. Ipak, novo je mjesto bilo u šumi i nudilo je puno više hlada i komfora, kako za mene, tako i za pse. Oko 16 sati sve je bilo na svom mjestu. Razvukao sam i postavio dva štapa, i baš kad sam to planirao s trećim, naišao je u čamcu ribočuvar (Guarda di pesca). Pregledao mi je dokumente i vratio mi ih. Kad je odlazio, na trenutak je zastao kod mog trećeg markera, izvadio ga iz vode i odnio sa sobom. U Italiji postoji pravilo da morate svoj broj dozvole napisati na svoj marker. Ukoliko to ne učinite, oni vam jednostavno uzmu marker. Meni se to učinilo kao neki znak i kako sam ja jedna stara praznovjerna duša, smatrao sam kako moram promijeniti mjesto lova za treći štap.

»Katastrofalni» štap

Bilo je oko 20 sati i znao sam kako će za sat vremena biti mrak, stoga sam uzeo novi marker i štap, s namjerom da označim, prihranim i postavim treći sistem na neku novu poziciju. Brzo sam našao kraj jedne kosine i pokušao na nju postaviti svoj sistem. Dok sam to radio otvorio sam preklopnik na roli, ali nisam vidio da se shock lider omotao oko vrha štapa, i dok sam ga ja pokušao otpetljati, štap je nekako kliznuo na dno jezera. Kako mi je u ruci ostala špaga, nisam njome mogao podići štap s dna jezera jer je preklopnik i u vodi još uvijek bio otvoren i kad bih ja povukao špagu, ona je samo silazila s role. Situacija je u potpunosti bila dostojna Stanija i Olija. Odlučio sam ne paničariti. Procijenio sam da bi ronjenje bilo opasno jer nisam imao masku, pa sam zavezao marker za špagu i odveslao na obalu po drugi štap s velikom varalicom za štuke, kojeg sam pukom srećom imao sa sobom. Nekako sam iz trećeg pokušaja uspio zakvačiti i uloviti nesretni štap, podići ga u čamac, te s njim odveslati na obalu da otpetljam pozamašni bunt špage. Osjetio sam veliko olakšanje. Usprkos svim nedaćama, do 21.30 sve je ponovo bilo na svom mjestu. «Katastrofalni» štap je konačno bio razvučen. Kako bih proslavio sretan završetak jedne nesreće, na malom roštilju kojeg su ostavili drugi ribolovci, ispekao sam sebi i psima kobasice.

Slijedeće jutro u 7 sati imao sam potez na «katastrofalni» štap. Nakon sjajne borbe uspio sam u podmetač ubaciti fantastičnog ljuskaša od 16 kg. Riba me je odvukla u čamcu oko 100 metara. I opet mi se sva upornost i fanatizam vratio. Slijedeće jutro, u potpuno isto vrijeme, ulovio sam još jednu lijepu ribu, špigla, koji je izgledao kao tipični engleski golać. Još sam imao jednu ribu na «katastrofalni» štap, ali više ništa na ona druga dva, cijelo vrijeme otkad sam prešao na novo mjesto. Glupo zvuči, ali ribočuvar mi je činom uklanjanja trećeg markera zapravo napravio uslugu.

Razina vode u jezeru je nastavila padati i osjetio sam kako je vrijeme da završim svoju talijansku misiju. Dan kasnije krenuo sam za Njemačku, vrlo zadovoljan postignutim rezultatom. Ulovio sam svoj novi osobni rekord, ljuskaša i još cijeli niz solidnih riba na svoj specijalni mamac. Italija je svakako bila avantura. Zadnjeg dana, moji novi prijatelji, Stefano i Mattia, došli su me pozdraviti. Zahvalio sam im na svemu i obećao kako ću se jednog dana vratiti na ovu lijepu vodu.

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana