ZIG KUKCI

PR / Broj 53 / Kolovoz / 2012.

Kad god pogledam unatrag svojih 40 godina lova šarana, vrlo lako mogu identificirati samo jedan obrazac događanja koji se stalno ponavlja. U svim situacijama kad sam god koristio neki potpuno ili djelomično novi oblik mamca, ribolovnu metodu ili sistem, ribolov šarana je postajao vrlo lagan. Moglo bi se reći kako sam tada svaki put od njih, i što je najvažnije vrlo lako i vrlo brzo, napravio magarce. Odmah nakon toga, rezultati bi slabili, i u pravilu brzo se pokazalo kako je metoda koja je na prvu „razvaljivala“ zapravo radila jako dobro jedino taj prvi put kad sam je koristio. Međutim, isti se fenomen znao ponavljati, i ako ste imali sreću pa da je ponovno upotrijebite u pravo vrijeme i nakon deset godina. Uspjeh je bio kratkoročan, ali je bio tu.

Piše: Kevin Nash
S engleskog preveo: Krešimir Kuri

Znanstvene zablude

Kad sam pročitao izjavu nekog znanstvenika kako zlatne ribice imaju memoriju koja traje tri sekunde, uz sve dužno poštovanje, nisam mogao, a da se ne nasmijem. To je izrazito naivna izjava, naročito ako u glavi imate imalo realan koncept o ovom vrlo specifičnom dijelu prirode. Ako bilo koja manja riba može samo tri sekunde pamtiti kako neki vodeni predator jede njezine vršnjake, tada bi ga ona u budućnosti izbjegavala samo tri sekunde, a četvrtu bi je sigurno pojeo. Moje ribolovno iskustvo mi je već puno puta dokazalo kako šarani neke događaje pamte cijeli život. Tom dojmu me jedino može oteti ideja, da i šarani kad ostare možda mogu obolijevati od istih bolesti kao i ljudi, na primjer eventualno od neke vrste „Alzheimerove bolesti šarana“. Jedino si tako mogu objasniti zbog čega neke velike ribe na pojedinim jezerima postaju relativno „lagan plijen“, pa da se više uopće ne sjećaju koji je dan, niti više ne raspoznaju sisteme ribolovaca.

Trenirane ribe

U posljednjih 40 godina, ili od samih početaka moderne šaranske scene u Engleskoj, tisuće se ribolovaca neprestano trudi istrenirati šarane kako parirati našim metodama i sistemima za ribolov. Njih je danas postalo teško loviti ponajviše zbog toga što smo ih dobro „istrenirali“. Najbolji dokaz o tome je činjenica kako se šarani, koje nitko nikad nije lovio, relativno lako love. Najviše „treninga“ kroz protekle godine svakako je obavljeno u klasičnom „dubinskom“ ribolovu, i to samo zato što smo svi mi ribolovci godinama dno jezera smatrali najboljim mjestom za lov šarana. I zbog toga su u posljednjih nekoliko dekada na dnu naši šarani istrenirani do krajnjih granica kako da se paze cijelog niza ribolovnih sistema i mamaca. Drugi zanimljivi dio vode na kojem se može uspješno loviti je površina. Međutim, kod upotrebe te taktike uvijek treba promatrati koliko ribolovaca na tom jezeru lovi na dnu, ali i vremenske prilike koje diktiraju, ali i reduciraju vrijeme i učinkovitost ribolova na površini.

Ribolovne zablude

Ako malo bolje promislite, dva sloja vode u kojima šarani u svom životu provode najmanje vremena su na površini ili na dnu. Uzmite na primjer prosječnih 24 sata u životu šarana. Nisam siguran da oni više od 2 sata provedu na dnu ili na površini. To znači da su bar 20 ili više sati u srednjem sloju vode. Tu ih ribolovci, sve do nedavno uopće nisu maltretirali, ili bolje rečeno lovili. Dok promatramo šarane kako provode toliko vremena u srednjem sloju vode zapravo je vrlo neobično koliko se prosječni ribolovci čude kad tu ulove svoju prvu ribu. Sjećam se kako je moj stari prijatelj, Bill Lovett vrlo brzo nakon što je zabacio malu koricu kruha na sistem s prohodnim olovom, imao ludi potez. On je, naime nakon što je zabacio sistem s kruhom odmah nakon toga i otvorio preklopnik role. Prije nego što je korica došla do površine, imao je potez baš u srednjem sloju vode. Ubrzo nakon toga s istim sistemom je ulovio još jednu ribu, a nakon toga još cijeli niz lijepih šarana, naravno, sve s istim sistemom. To se je dogodilo negdje sredinom osamdesetih, i ja sam nekako vrlo brzo nakon toga na sve zaboravio. Na svoju štetu, u to vrijeme uopće nisam znao iskoristiti lekciju koju su mu šarani tada dali, a koju sam saznao iz prve ruke. Ako se vratimo današnjem vremenu, nije teško primijetiti kako se šarani u posljednjih nekoliko godina počeli sve više loviti u srednjem sloju vode. To je prvo bilo s plivajućim boilama, a kasnije sve više s komadićima pjene. Taj je ribolov sam po sebi vrlo interesantan. Zbog čega su ribolovci prestali koristiti prave mamce i počeli loviti na komadiće spužve? Pa, prvenstveno zbog toga što im se je to učinilo puno efektivnije. Veličina tih mamaca dok lovimo Zigom također je vrlo zanimljiv dio priče. Ribolovci su kroz iskustvo shvatili kako su tanji i manji komadići spužve učinkovitiji kad ih uparimo s udicama broj 10, što je sasvim logično.

Era Zig kukaca

I mada to neki ribolovci dobro razumiju, a neki uopće ne, kod lova Zigom šarane grubo varamo kako je taj naš komadić spužve zapravo neki sitni kukac ili neko drugo vodeno stvorenje koje se kreće po srednjem sloju vode gdje šarani i inače provode minimalno dvadesetak sati dnevno, i gdje se hrane sa svačime na što naiđu, bez ikakvog straha da će ih se uloviti. Slijedeći logični ribolovni korak je bio pokušaj da počnemo koristiti prezentacije koje se vežu na Zig-sisteme kako bi što bolje oponašale te životinje. Tako je nastala „Era Zig kukaca“. Moram vam reći da sam zbog toga izuzetno uzbuđen jer mene nikad nije pretjerano privlačilo uvijek na isti način loviti veliki broj šarana. Više me je vukla draž kako ih naučiti uloviti novim tehnikama, a siguran sam kako lov šarana u srednjim slojevima vode neće biti proces koji se brzo uči. Fokus tog ribolova sigurno leži u pronalaženju najučinkovitijih prezentacija, odnosno onih koje naviše sliče hrani koju šarani jedu kad plivaju u srednjim slojevima vode. Zbog toga me je po prvi puta u životu počeo interesirati ribolov mušicom, i prvi puta sam ozbiljno počeo razgovarati s ribolovcima koji mušicama love pastrve. Sigurno je da postoje mamci i načini kako se bolje love pastrve, ali to jednako tako to postoji i u svim drugim granama ribolova. Uvijek postoje mamci koji bolje rade od drugih, ali jednako tako i mušice koje bolje rade baš određenog dana. Zbog toga se tu, i u ribolovu šarana Zig kukcima, otvara veliki potencijal. Ipak, baš kao i lov umjetnom mušicom, i lov Zig kukcima na neki način je zahtjevna vještina, a njeno poznavanje gotovo ribolovna umjetnost. To bolje poznavaoce ovog sporta uopće ne čudi jer se ovdje radi o dobrom poznavanju vodenih insekata, i sposobnosti da uvidimo koji je od njih u određenom dijelu dana prisutan u srednjem sloju vode, a što je obično vrlo vezano za određenu sezonu, odnosno dan u godini. Umjetnim mamcem treba što vjernije „skinuti“ tog insekta kako bi što lakše prevarili šarana. Tko bi još samo prije desetak godina mogao povjerovati kako će šaranaši završiti noseći uz sav svoj potreban pribor uza sebe još i kutiju s umjetnim muhama?

Ribolov koji zahtjeva rad

Nadam se kako to ne zvuči kontraverzno kada kažem da je većina ribolovaca koji love šarane prilično lijena, ili da možda budem još precizniji, tako je kad dođu nakon posla u ribolov na obalu jezera. Da bi Zig ribolov bio uspješan, ribolovac stalno mora puno raditi, pa mi se čini kako će još proći puno vremena dok šarani shvate da je hrana u srednjim slojevima vode opasna kao i ona na dnu. Znači nije dovoljno samo prokljuviti koji su mamci šaranima u srednjim slojevima vode zanimljivi, već je važno i shvatiti na kojim ih je dubinama važno prezentirati. Oni koji su već lovili sa Zigom znadu kako je kritično precizno pogoditi dubinu vode na kojoj se ribe hrane. Šarani su u svakom dijelu dana u nekom drugom sloju vode, a meni se čini da to ponajviše ovisi o sloju tople vode, koji je prema mom dubokom uvjerenju ribama komforna zona.

Pronalaženje dubine

Prvi i najvažniji trik kod ovog ribolova je pronalaženje optimalne dubine za lov Zigom. I pored fantastičnih rezultata koje dobri poznavatelji ove ribolovne tehnike vrlo često imaju, velika većina ribolovaca Zig još uvijek smatra nekom rezervnom taktikom, ili metodom koju se može koristiti u ribolovu samo onda kad stvari krenu nizbrdo, kako bi se spriječio katastrofalan ribolovni rezultat. Oni će u većini slučajeva izvući jedan štap, na njega montirati Zig sistem, pretpostaviti neku dubinu gdje bi riba mogla biti i čekati potez. Mnogi još uvijek ne razumiju kako je Zig sistem njihova najbolja prilika za ribolov šarana u onih preostalih 20 sati od 24 sata, i zato u njega ne ulažu toliko napora koliko bi trebalo. Zig ribolov sigurno nije metoda koja se može koristiti kao zamjenska. S moga stanovišta, to je puno zanimljiviji ribolov nego lov na dnu, i ako ćete slušati mene, morate ga odraditi kako treba, ili ga uopće nemojte koristiti. Ako sva tri štapa odjednom počnete pretraživati na kojoj su dubini u srednjem sloju šarani, to ćete puno prije saznati nego da to radite samo s jednim štapom.

Dvije verzije Ziga

Zigom se lovi na dva načina. Jedan s fiksnim olovom i predvezom optimalne duljine vezanim na njega, ili s prohodnim olovom ili plovkom i mamcem, tako da s popuštanjem najlona možete regulirati dubinu na kojoj lovite. Ovaj drugi je prilagodljivi sistem. U ovom stadiju mog Zig iskustva, nisam previše siguran koje su glavne prednosti i mane ovih dviju metoda, ali ću vam pokušati opisati sve što znam i o jednoj i o drugoj.

Prilagodljiva metoda

Prilagodljiva metoda Ziga je ona prema kojoj trenutno fokusiram sve svoje napore. Sigurno je da prilagođavanjem dubine lakše i brže dolazimo do zone u kojoj se šarani mogu uloviti. Sve što trebate napraviti je oslobađati malo po malo sve više i više najlona, te tako mijenjati dubinu lova. Na ovaj se način izbjegava za svaku novu dubinu novo premjeravanje i vezanje novog predveza. Znači, kad lovim s tri štapa ovom metodom, uvijek na sva tri imam Zigove. S prvim štapom počinjem loviti negdje u srednjem stupcu vode, osim u slučajevima kad uspijem uočiti šarane pod samom površinom. Drugi obavezno ide 15 centimetara više i s trećim još 30 centimetara više od štapa broj jedan. Kad procijenim da sam na određenim dubinama lovio dovoljno dugo, ponovno ih mijenjam. Jedan štap zadržavam na najvišoj dubini, oko 30 iznad srednje dubine u vodi, a druga dva ponovno povećavam za 15 i 30 centimetara iznad te dubine. Glavni razlog zbog kojeg nikad ne mijenjam dubine na sva tri štapa odjednom je taj što mi se je već nekoliko puta dogodilo da sam ulovio šarana na nekoj novoj dubini, a nakon toga vrlo brzo ponovno imao potez na onoj originalnoj samo 15 centimetara nižoj dubini. Zbog toga sam nekako dobio impresiju da je uvijek zona u kojoj su potezi negdje uvijek oko 15 cm široka.

Važna je upornost

Ako ove nove dubine ne donesu uspjeh, cijelu proceduru ponavljam sve dok ne završim na tridesetak centimetara ispod površine. Ako mi ni to ne donese potez, krećem sa svime iz početka ali s obrnutim mijenjanjem dubina odozgo prema dolje. Više mi se je puta dogodilo da nisam uhvatio dok sam s dubinama išao prema gore, ali sam uhvatio kad sam se spuštao. To najbolje pokazuje da uz dubinu na kojoj se hrani za šarane su izuzetno važni i hranidbeni periodi, a sve to još dodatno ilustrira svu kompleksnost ali i učinkovitost ribolova Zig sistemom. Nekad sam možda našao pravu dubinu, ali nisam ulovio iz jednostavnog razloga što šaranima možda uopće tada nije bilo do hranjenja. I tek kad sam ja pomaknuo svoj sistem prema gore njima se javila potreba za hranidbom. Zbog toga jedini pravi put do uspjeha Zig metodom je konstantan rad i stalno mijenjanje dubina, sve dok ne nađete onu pravu u trenutku kad su šarani voljni jesti.

Prilagođavanje

Kad jednom na nekoj dubini dobijem potez, odmah prebacujem i sve druge štapove, i ako za sat vremena nemam drugi potez, ostavljam dva štapa na toj dubini, a s trećim krećem dalje u potragu. Sve ovo radim u slučaju da vidim kako se je zona u kojoj su šarani promijenila. Zbog svih ovih taktičkih mogućnosti, nadam se da sad razumijete zbog čega više volim prilagodljivu verziju Zig sistema. Koliko je samo posla i materijala za predveze potrebno da bi se izradili svi fiksni predvezi različitih duljina kojima bi se moglo provesti ovakvo taktičko istraživanje dubina na kojima se šarani nalaze i na kojima primaju. Nekoliko mi je ribolovaca reklo kako ne voli prilagodljive sisteme, jer čvrsta i deblja nit vrlo često zna preplašiti šarane. To nikako ne mogu shvatiti. Čvrsti je najlon uvijek dolje na dnu gdje je olovo, a ribe se u srednjem sloju vode uvijek nalaze gore, daleko od toga.

Fiksni Zig

Puno je razloga zbog kojih nikako ne smijete odbaciti fiksni Zig. Jack Brown je mladac koji će jednog dana među ribolovcima sigurno biti veliko ime. On vlada Zigom. Šarane neprestano progoni, jako puno vremena provodi promatrajući ih, voli ih loviti Zigom i vraški je u tome dobar. Jednog je dana promatrao šarana kako uzima Zig sistem, i uvidio je kako je riba promašila mamac. Njegov odgovor na taj događaj je bio ubacivanje još malo više pokretljivosti u njegov Zig sistem, pa je u njega ubacio taku gumicu za šteku. Samo oni koji su tim sistemom lovili znadu koliko je važan taj mali detalj. Jack mi je rekao kako je on siguran da u određenom danu kad šarani nesigurno primaju ovaj sistem može biti presudan za ulov. Znači, ako ne lovim prilagodljivim Zig sistemom, i osjećam da bih trebao nešto uloviti, a to se ne događa, a to ponajviše mogu uvidjeti promatranjem šarana (vidim ih na površini), nije loša ideja pokušati loviti s tri fiksna sistema s tri različite dubine. Osobno ne koristim Jackovu metodu, ali da onu od Alana Blaira. Ona se sastoji u tome da se u sistem ubaci određena duljina tube od tungstena koja mamcu daje određenu dozu pokretljivosti, pa se zbog prirodnijeg ponašanja mamca u vodi šarane lakše prevari.

Nisam mu vjerovao

Moram priznati da Zig sisteme nekad nisam shvaćao ozbiljno. Ljudima oko sebe sam objašnjavao kako me ta metoda lova nije privlačila jer meni je u ribolovu veliko zadovoljstvo razviti dobar mamac, zatim u vodi hranidbenu situaciju da se među šaranima razvije gramzljivost, i tek nakon toga ih loviti. Kad znate što je sve potrebno napraviti za potez ili seriju poteza na ovaj način, najiskrenije govoreći osobno nisam vjerovao da se sve to može napraviti i u srednjem sloju vode. Kako očekivati da će šaran u srednjem sloju vode pokupiti plivajući mamac ili komadić spužve kao što losos uzima mušicu. Zbilja sam jako zabrljao. Spoznaja da se šarani vrlo aktivno hrane i u srednjem sloju vode navela me je na razmišljanje kako što bolje stvoriti hranidbenu situaciju u kojoj će šaran popustiti gladi i početi lakomo jesti. To su možda i najvažniji detalji o kojima će ovisiti budućnost lova Zig sistemima kroz nekoliko godina.

Stvaranje povoljnih ribolovnih uvjeta

Svi mi jako dobro znamo kakve razlike u rezultatu mogu donijeti određeni sistemi za lov na dnu, što znači kad se na pravi način prezentira hrana određenog tipa i kako stvoriti situaciju da se šarani spuste na dno i počnu se hraniti kao ludi ne razmišljajući o opasnosti sistema. Ja sam uvijek govorio kako se šarana vara i mamcem, a ne samo sistemom. Raznolike smjese za raketiranje u kojima se koriste krute i tekuće komponente kako bi se stvorio oblak na površinskim slojevima vode gdje je sve puno raznih sitnih komadića hrane pokazali su se učinkoviti na mnogim vodama. Međutim, ja tu moram dodati, kako su to odlične metode za „gladne vode“ gdje je velik broj vrlo gladnih šarana, a ne vode na kojima ja obično lovim, s manjim brojem velikih riba i većim količinama prirodne hrane. Ja sam uvijek želio stvoriti način hranjenja šarana koji će biti nešto profinjeniji od nošenja na vodu velike „kante za smeće“ prepune partkla i drugih kombinacija ljepljivih smjesa za raketiranje koje se danonoćno izbacuju na površinu vode raketama. Na jezerima s velikim brojem gladnih šarana, koji se stalno međusobno natječu u prežderavanju to radi, ali ne nužno i na vodama gdje nema previše šarana, i koji u osnovi baš uvijek i nisu tako gladni. Makar imam nekoliko ideja i za ribolov na takovim jezerima, neću o njima diskutirati sve dok ih ne razvijem do određene razine. Međutim, već sam nekoliko puta dokazao kako su Riser pelete, koje sam koristio u ribolovu na površini, kad se upotrijebe na pravi način ubojito oružje. Njima sam prošle godine ulovio dvije najveće ribe u Engleskoj ikad ulovljene u paru. Riser pelete su jako učinkovite na svim vodama gdje šarani još nikad do tada nisu vidjeli takvu taktiku hranjenja. Ako sve dobro napravite, oni se uopće ne boje. Možete ih prevariti čak ako se na takvoj vodi lovi površinskim metodama kao što je Copse. Bitno je znati dobro kreirati hranidbenu situaciju, i tada sva urođena opreznost šarana nestaje. Riser pelete su zamišljene da oponašaju rojenje insekata, situaciju kada šarani ostavljaju svu drugu hranu i strogo se posvećuju hranjenju kukcima bez ikakvih strahova od ribolovaca.

Zaključak

Šarani se mogu loviti u srednjem sloju vode ako si damo truda i naučimo kako se to radi. Onima koji se upuste u avanturu ribolova Zig sistemima umjesto dva sata hranjenja na dnu ili na površini, na raspolaganju je preko dvadeset sati vremena pogodnog za takav ribolov. Tom metodom se može uloviti puno više riba nego klasičnom dubinskom metodom. Tokom 24 satnog ribolova na dnu veliki dio tog vremena šarani su neuhvatljivi dubinskim mamcima jer se njima uopće ne hrane. Međutim, moram upozoriti one koji se žele upustiti u ribolov šarana u srednjim slojevima vode da je za takav ribolov nužna vrlo velika količina napora, truda i eksperimentiranja. Međutim, svi oni koji ulože dovoljno napora i ovladaju ovim novim metodama lova, zasigurno će za to biti dobro nagrađeni i moći će još dugo lako loviti relativno veliki broj šarana i čuvati svoje teško stečeno znanje samo za sebe. Razlog je jednostavan, velika većina ribolovaca za to uopće neće mariti.