EPILOG

PRM / Broj 7 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2015.

Ovaj epilog posvećujem rečenici s kraja prethodnog teksta: „…ne ustručavaj se međutim ni postupiti potpuno suprotno od onoga što sam napisao…“

Piše: Milan Maleš

• 

Naime, nakon svega par tjedana bio sam prisiljen postupiti potpuno suprotno po jednom od pitanja iz prethodnog teksta. Proteklih mjesec dana intenzivno prakticiram inchiku kad god mi vrijeme dozvoli ali upao sam u neki loš niz; gubljenje varalica, gubljenje riba, dani bez griza… Pojačam opremu kako sam opisao i taman mislim da je sve konačno sjelo na svoje mjesto, a onda primim još jedan udarac. Kad se lovi na samoj granici izdržljivosti opreme bez imalo rezerve snage, svaka će, ne slaba, već malo slabija karika od ostalih isplivati na površinu, a svaka ta „škola“ se plaća bar jednom izgubljenom ribom ako učiš brzo ili sa više njih ako si nefleksibilan kao ja. Sve mora biti besprijekorno počevši od štapa i role preko upredenice i predveza do ringova i udica te čvorova za koje je primjerenije reći da se konstruiraju nego vezuju. Izađem tako na more pun sebe, dobijem toliko priželjkivani griz i doslovno u sekundi i metar izvučene strune riba ispravi moju najdražu kovanu rostfrajnu udicu koju bih bio izabrao da moram birati jednu udicu s kojom ću loviti do kraja života. Ispravila se kao da je od bakra, i što je najgore, nije prvi put, isto se dogodilo na proljeće ali ljubav je slijepa pa sam to pripisao slučajnosti ili koji već izgovor sam našao tada. Nema za to izgovora i sad više nije slučajnost nego treba priznati da to nije dobra udica za ribe ovog kalibra i gotovo. Krivi odabir. Promašaj. Krivo znanje je toliko gore od neznanja jer prvo treba zaboraviti krivo da bi mogao naučiti pravo. Kad priznaš sebi da moraš pretpostaviti kako je sve što si do sada radio krivo tek onda si oslobođen i spreman za prosvjetljenje. Kakva bi onda trebala biti udica za inchiku na zubaca i pagra?

• 

Paralelno ovom prakticiranju i eksperimentiranju inchiku tehnike dosta sam se zanimao i čitao o još jednoj podvrsti jigginga- slow pitch jigging. Iako su inchiku i slow pitch različite tehnike, izvode se drugačiji pokreti drukčijim priborom i varalicama, ipak se može povući paralela u dva aspekta; obje tehnike koriste „fini“ pribor za napad na velike ribe i obje koriste sitne udice za napad na velike ribe. Japanci su sve to naravno izdigli na nivo životne filozofije s postulatima koje gurui slow pitch jigginga iznose kao da propovijedaju temelje vjere. Jedan od tih postulata je bio da treba koristiti sitne udice koje se lakše zabiju i to više njih koje će se prilikom borbe s ribom također zabiti oko usta i raspodijeliti opterećenje. To bi moglo vrijediti i za inchiku, i zvuči divno u teoriji, ali ja se bojim da će sitna udica naprosto isparati kožu u koju se zabije pošto kao takva ne može prodrijeti duboko. Kao uvijek i karma se uplela u priču pa sam zapravo nepovjerljivo upotrijebio sitne udice jer na Visu nisam mogao pronaći ozbiljnu jaku udicu veličine 3/0 ili 2/0 pa sam se morao snaći s onim što imam u konobi. Najjače što sam pronašao bila je Owner Fly Liner veličine 1. To je trebao biti eksperiment, privremeno rješenje dok ne odem u Split i nađem udicu kakvu sam zamislio da bi trebala biti prava. Pošto je tako sitna, vezao sam ih po tri komada u nizu i taj parangalić taman stane ispod suknjice silikonske lignjice. Prvi izlazak bez ozbiljnog griza. Nešto još nije u redu, sreća još uvijek nije na mojoj strani. Ogrezao u praznovjerje tražim razlog, more daje more uzima, meni uzima, nečim sam ga uvrijedio. Znam! Osušio sam rep od onog luca iz prethodnog teksta i vezao ga za jarbolet na brodu. Već danima sumnjam da je to izvor loše sreće. Bahato i prepotentno. To je barbarstvo! To nije respekt prema moru.

• 

• 

Uzimam nož i režem konop. Vraćam rep moru. Palim pentu i isplovljavam. Tek što sam se uhodao u stanje vjetra i kurenta tog dana kad dobijem griz! Visoko od dna, tipični šampjer. Nakon kratke borbe izvlačim nevelikog ali skoro potpuno bijelog anđela dubina. Nije trofej ali je znak, nepobitni znak da se sreća popravila. Nastavljam u blizini prezentacijom koju sam razradio da obuhvati sve potencijalne lovine – krećem sa nekoliko bržih kratkih povlačenja kojima dignem varalicu par metara od dna, a onda nastavljam veoma sporim i dugim pokretima do nekih desetak metara i vraćam ju nazad. Cup, cup, cup, bum! Nešto odvali varalicu i krene u bijeg. Znam da ovih pet sekundi odlučuje. Ovaj put testiram sve od upredenice preko predveza do udice, ne popuštam kočnicu već naslonim lagano i prste na špulu da ga dodatno pritisnem. Tu sad treba biti brz na reakciji i iskoristiti svaki pokret ribe praveći par okreta ručice role između dva zamaha glave, sve samo da bude konstantan pritisak i ne dati mu predaha. Mozak radi sto na sat. Natežemo se tu u crvenoj zoni (prvih pet metara) nekih desetak sekundi koje traju kao sati i onda shvatim da sam ga odlijepio. Tu me prođe prvotni šok i sjetim se da je dolje udica veličine 1 na što mi hladni znoj klizne niz kičmu, ali nastavim bez popuštanja. Kako ga dižem svakih desetak metara malo otpustim kočnicu jer je opasnost prošla, a predvez, udice i njegova usna su sve umorniji. Multicolor upredenica ti ovdje daje golemu prednost jer točno znaš gdje se riba nalazi, prelazak s jednobojne na multicolor za ovu tehniku je kao da si bio slijep, a sad vidiš. Vjetar me sve vrijeme gura s plićeg na dublji teren, to je olakotna okolnost koja bi postala bitna u slučaju neke prolongirane borbe do koje nije došlo, ali lijepo je znati. Nagađam je li zub ili pagar dok u špurtil ne uplovi prekrasan zubatac od 6.25 kg i ubacim ga u brod. Koja euforija! Analiziram kako je zakvačen i vidim da je japanski guru potpuno pogodio. Svaka od tri sitne udice je našla svoje mjesto duž usne i skupa su ostvarile možda ne školsko, ali za ovu tehniku očito savršeno kvačenje koje ti omogućuje da isforsiraš zubaca od šest kila na udicu veličine 1!

• 

To mi je samo dan prije zvučalo kao suluda ideja, pa na tu veličinu udice lovim kanjce i ušate. Zanemario sam međutim činjenicu da njegova usna nije mekana koža kao u šampjera, njegova usna je žilava guma iz koje se udica mora vaditi kliještima. Nema šanse da udica ispara to tkivo. Sad kad sam to uvidio jedino što mogu konstatirati je da nas Bog voli. Predvez je bio malo oštećen u blizini varalice pa ga zamjenjujem novim i vraćam se lovu malo po strani, ali vrag mi ne da mira, moram napraviti još jedno puštanje istom trasom za svaki slučaj. Prelazim preko mjesta gdje je maločas opalio ali ništa se ne događa. Klizim dublje niz padinu, podižem varalicu i vraćam na dno, a kad ju krenem ponovo podići osjetim otpor i zamah glave… to je opet zubatac! Napao je u propadanju. Ovaj se očito zbunio u prvi mah, a kad se pribrao i krenuo u juriš već je bio van crvene zone pa mu dopuštam da izvuče malo strune pažljivo prateći boju upredenice i laganim pritiskom prstima na špulu zaustavljam ga i okrećem glavu prema gore. Drugi izlazi lakše od prvog, što me iznenađuje s obzirom da je sa svojih 6.5 kg za nijansu jači. Dvije od tri udice su se uspjele zabiti, jedna za gornja nepca, a druga za donju usnu. Što reći na takav dan?

• 

Hvala ti more. Inchiku još jednom pokazuje da se uz pažljiv odabir opreme može nositi sa zaista ozbiljnim ribama, a loviti zubace od preko pet kila je u svakom slučaju više nego što sam ja očekivao kad sam se upuštao u ovu tehniku. Nikad nema predaje, što je veća pokora veća je i nagrada, što duže traje loša sreća znači da je preokret sve bliže. Kad je najgore ne treba se povući već ulagati i učiti, mijenjati i eksperimentirati sa svim parametrima, a ako treba i preispitati sve što si mislio da znaš. Sad sam pomiren s činjenicom da ne mogu imati rostfrajne udice na varalicama već neke jače niklovane koje će trebati mijenjati kad zahrđaju, ali ako to znači manje izgubljenih riba pristajem na taj kompromis. I prije svega treba respektirati more. Nakon ovog drugog definitivno sam upalio pilu i bez obzira što dan još nije bio gotov pobjegao odatle da me ne dovede u napast spustiti ponovo u isto jato. Ne dovedi nas u napast već izbavi nas od zla. Amen.

•