Inchiku u praksi

14 min read

PRM / Broj 12 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2016.

U prvom sam pokušaju na vrhunskom terenu nakon tri sata ulovio samo tri kanjca i velikog pauka… i zaključio da to nije za mene. A onda sam probao na udice naditi malo ješke i prilagoditi vođenje na smisleniji i provokativniji način, pa je inchiku počeo dobro davati…

Napisao i snimio: Marin Huzjak

Često smo svjedoci, odnosno imamo priliku vidjeti po časopisima, forumima, Facebooku i Youtubeu razne ribetine ulovljene svakakvim čudnim i šarenim varalicama za koje nam nešto govori da to kod nas ne bi baš tako dobro radilo. Tip na videu uzme bilo kakvu tešku varalicu, jig ili inchiku, spusti to ispod sebe , zamahne jednom i odma’ ribetina! Pa drugi put, pa treći i tako stalno. Totalno napaljeni odemo u ribomaterijal, a tamo more sinje šarenih olovnih igračaka. Nemo’š izać iz dućana samo s jednom, jer pojma nemaš koja će ti gramaža trebat’, a i treba uzet’ više boja, za sunce, oblake, ljeto, jesen, itd. Kad dođemo na poštu bacamo, topimo, mašemo, njišemo, jigamo, al’ ništa. Nakon pola dana, po najvećem suncu udara riba, ali brzo na površinu izlazi ranj (pauk), još mi samo fali da me ubode. Poanta je u tome da je Jadran ipak drugačije more, s puno manje ribe, s puno preplašene ribe, drugačijeg ponašanja pa svaki sistem treba dodatno prilagoditi. Mi te varalice isprobavamo u našem dvorištu, par ili deset-dvadeset milja daleko od kuće, a ljudi na reklamama za te varalice su nerijetko u sklopu reklamne kampanje potegnuli na drugu zemljinu polutku na lokacije na kojima bi se predatori pobili za bilo koji komad late koji upadne u more.

Lagani kompleti

Pa ipak, i kod nas se s raznim dubinskim varlicama daju ostvariti lijepi rezultati, kada se za to poklope određeni uvjeti i kada se sistem prilagodi našoj ribi. Od svih dubinskih varalica (jig, inchiku, kabura, tenya, itd.) to najviše vrijedi za inchiku, koji mi se i najviše svidio od navedenih, jer je u prosjeku nekako najlovniji. Obzirom da su sve te „dubinske varalice“ relativno nove u primjeni na Jadranu, za one koji s time još nisu upoznati valja objasniti kako je inchiku u svojoj osnovi komad olova šareno obojan (sjajno i svjetljucavo – reflektirajuće) koji na svom kraju ima silikonsku suknjicu (imitacija male lignjice/hobotnice) u čijoj su suknjici sakrivene uglavnom dvije udice. Kada gledate kako je njegovo vođenje prikazano na filmovima, stvar se svodi na nježno – sporo i lagano – podizanje od dna, s elementima light i slow jigginga. Dakle, inchiku se štapom i rolom spusti na dno, podiže se od dna sporo s povremenim laganim trzanjem, i nakon takvog podizanja (nekih desetak metara od dna) vraća se opet na dno i sve se ponavlja. Ja to izvodim bitno drugačije, ali o tome nešto kasnije, ajmo najprije krenuti s konstrukcijom sistema.

Kod ove tehnike je sve nekako u prosjeku lagano, sporo i nježno – pa zbog takvog načina vođenja inchikua i oprema treba biti prilagođena tome. Naime, štapovi trebaju biti tanki i savitljivi cijelom dužinom, puna parabolika, ali opet kad se skroz savinu dovoljno snažni za borbu s ribama ponekad i od deset kilograma. Neću ovdje ulaziti u detaljne dubioze oko štapova i rola, samo ću spomenuti neke s kojima uspješno lovim ili sam ih imao priliku vidjeti u akciji kad bi ih prijatelji ili gosti donijeli kod mene na brod. Obično lovim s dvije kombinacije, za lakši i teži inchiku, ovisno o radnoj dubini i očekivanoj lovini. U lakšoj kombinaciji je u igri štap Okuma Fast Inchiku 2 gramaže 60-150 grama. Mogu za ovaj štap reći da je čudo, cijeli je vrlo mekan i iznimno savitljiv, na prvu se čini slabašan, ali kad se skroz savije ima izuzetnu snagu, negativna poluga je zbog savijenosti maksimalno skraćena pa ne zamara ribolovca, a najgornja trećina, skoro polovica se savine paralelno, odnosno u smjeru najlona koji ide u more (prema teretu, ribi) pa nema straha od pucanja vršnog dijela. Toliko mi leži u ruci s ovim performansama, da ga osim za inchiku koristim i za lov iglica i ušata za ješku, lov sabikijem šaruna i lokardi za ješku (ili gradele), lov liganja na takaki i peškafondo, lov kančanicom (ne teškom, mada sam i ovog spuštao na preko 90 m dubine), a kulminacija je da ga nekad iz fore koristim na panuli sa živom ješkom za brancina i strijelku (kada ne očekujem veliku licu). Ilustracije radi, strijelku od tri kg (panula sa živom iglicom) sam s njim izvukao za oko 45-50 sekundi. Jednostavno kad se savije dobije veliku snagu. Na ovaj štap obično uparim rolu Okuma Safina Pro 55 ili za dublju kombinaciju još je bolje staviti Okuma Cedros 55 rolu.

Teže varijante za „čupanje“

Na velikim dubinama kad očekujem većeg krunaša koristim žešću kombinaciju – štap Okuma Cedros Speed Jig Spin 6′ 90-200 g uparen s rolom Okuma Cedros 65s ili čak i Okuma Azores Z 90 S. Ovo je jig štap i svojim performansama ne odgovara za klasično nježno i sporo vođenje inchikua (prejak je za to), ali meni koristi za moj način koji ću kasnije opisati.

Oni dubljeg džepa koji žele top kvalitetu mogu si odabrati M&W jigging komplete npr. štap M&W Black Jack 1.78 m izrađen za jigove teške 40 – 150 g i upredenicu PE od 0.8-2.0. Štap ima Fuji vodilice i težak je samo 150 g. Uz njega odlično paše stacionarna rola Pandora S-4000 M&W International (teška 350 g 9+1 ss ležaj, 5.5:1, kočnica 15 kg za upredenicu od PE 1.5 -2.0 (kapacitet 2.0 /210 m)). A možete ići i dalje te odabrati vrhunski komplet za multić M&W jigging štap sa triggerom Ocean Fighter MK2 B-SS namijenjen za težinu jiga od 80-200 g i upredenicu PE od 1 – 4. Štap je izrađen od vrhunskog karbona, Fuji alconite vodilica spiralno postavljenih po blanku (Acid Wrap) Uz njega uparite novi multić M&W Jigging Pandora Overhand X1-L (može biti lijeva ili desna ručica, prijenos 5.5:1, max drag 12 kg namijenjen za upredenicu 3 i 4 (kapacitet PE4 je 300 m).

Na rolu se namota upredenica, nikako najlon, i to radi direktnog kontakta s ribom, pravilnog vođenja i mogućnosti kontriranja i zabijanja udica u ždrijelo ribe. Odabir debljine/snage upredenice užasno varira. Naime, radi se o tome da se često lovi na velikim dubinama i preko sto metara, pa se s tanjom upredenicom zbog manjeg otpora kroz more lakše anulira korent (morska struja), a i manje je trenje prilikom propadanja varalice u spuštanju pa prije stigne na dno. Dalje, inckihu kupljen u dućanu ima u pravilu vrlo tanke i savitljive udice (koje su vrlo lovne pa ću se kasnije dotaknuti i toga) te nema smisla forsirati s debelom upredenicom, jer zbog takvih udica (ali i specifičnog vođenja) treba biti i štap mekan i kočnica labava, tako da se s debelom upredenicom ništa ne postiže. U tom smislu se najčešće koriste upredenice nosivosti od 30-45 lbs. Međutim, na terenima na kojima se redovito lovi velika riba bilo bi poželjno originalne udice na inhiku varalici zamijeniti puno jačima. Tada dobiva smisao i korištenje deblje upredenice, jače stegnute kočnice i nešto žilavijeg štapa, kako bismo spriječili velikog krunaša, zubaca ili kirnju da se zavuku u rupu. Tada bih preporučio upredenice snage od 50 do čak 70 lbs. Osobno koristim kod inchiku ribolova upredenice u rasponu od 40 – 55 lb, najčešće upredenice iz serije Gosen Jigging 8-braid multicolor, gdje je svakih deset metara obojano drugom bojom, kao i bijelo obojani graničnik između svakog metra duljine, pa točno možete brojati koliko ste metara isputili u more, odnosno podigli od dna. Ta „signatura“ na upredenici je vrlo moćna stvar kad se naviknete, možete biti jako precizni u radu i imati savršenu viziju gdje vam se varalica nalazi.

Modifikacije s jačim udicama

Što se tiče varalica, ljudi se često bune da su udice na istima vrlo slabe, da se lako izravnaju. To je istina, ali istina je i to da su one svojim oblikom i oštrinom vrlo lovne, lako kvače ribu pa se i to treba iskoristiti. Naime, inchiku je tehnika koja je po svom konceptu lagana, koriste se vrlo mekani i savitljivi štapovi, tanke upredenice pa onda to treba iskoristiti da se kompenzira slabija udica. Naime, takav štap jako amortizira udarce, a zbog tanke upredenice i slabih udice treba kočnicu podesiti na vrlo mekano kako bi udarce i bjegove ribe odrađivali mekoća štapa i lako proklizavanje role bez da udice „pate“. Tako da kod nekog relativno plićeg lova inchikuom ili tamo gdje nema grdosija, probajte tako raditi i iskoristiti veliku lovnost ovih udica. Najveća riba koju sam zakvačio (i izvukao) s ovim udicama je zubatac krunaš od skoro 8,5 kg sa stotinjak metara dubine.

Hayabusa rozi inchiku od 120 grama, sjećam se dok je tonuo prema dnu kako sam kompanjonu spomenuo kako svi kukaju za ove udice i kako po meni treba zbog toga kočnicu namjestiti vrlo labavo, što sam i učinio dok je inchiku tonuo jer je kasno kad riba zagrize. A čim je pao, krunaš ga je pokupio, bila je to lijepa borba u kojoj je krunaš u jednom trenutku sa Cedrosa izvukao u jednom šutu tridesetak metara Gosenove upredenice. Međutim, kako sam gore napisao, tamo gdje se redovito očekuju ribetine koje su sklone zavlačenju u rupe i slalomu između škrapa, ako igrate na sigurno dobro je promijeniti udice. Danas na tržištu postoji ogroman broj manjih, a debelih i jakih udica i odabir ne bi trebao biti problem. Također bi i upredenicu (assist line) kojom su vezane originalne udice trebalo mijenjati tako da iskoristite potencijal novih čvrstih udica. Tada, a da vam pribor bude prilagođen i da se iskoristi potencijal, možete koristiti deblje upredenice 50-70 lb, jače zategnuti kočnicu, ali i štap treba biti nešto jači, tako da su svi elementi u sistemu pravilno upareni i da se prate nosivošću. Ovo također vrijedi i za predvez koji snagom otprilike treba pratiti upredenicu, ali da je uvijek nešto slabiji od upredenice. Ovo je iz razloga ako ne možete otkvačiti inchiku koji je zapeo za dno pa treba na silu puknuti sistem da pukne na predvezu a ne na upredenici, jer je šteta puno manja. Najčešće koristim Savagear 100% fluorocarbon debljine 0,49 mm, 0,60 mm i 0,70 mm (30, 40 i 50 lb). Kad slažem sistem na kraj upredenice namotane na rolu vežem 4 do 8 metara fluorocarbonskog predveza. Predvez i upredenicu spajam čuvenim FG čvorom koji je vrlo elegantan i bez smetnje prolazi korz vodilice, a iznimno je čvrst, nikada mi nije puknuo. Na drugi slobodan kraj predveza spajam inchiku varalicu. Ponekad ju vežem direktno, ali više volim spajati preko male ali čvrste kopče, tako da (ovisno o situaciji) lako i brzo mijenjam različite inchikue.

More varalica i praktične cake

Što se tiče izbora varalica vjerujte da kad riba radi on uopće nije toliko bitan. Međutim, kad riba radi slabo, onda ćete pravilnim odabirom napraviti razliku i uloviti koju ribu više, odnosno uopće uloviti. U Jadranu su se najlovnijima pokazali Shimano Bottom Ship, Molix Kiku i meni favorit – Hayabusa Jack Eye Kick Bottom inchiku. Što se tiče gramaže, tu treba voditi računa o nekoliko kriterija. Kod nas se najčešće prodaju varalice od 50 – 250 grama, uglavnom od 60 do 200 g. Mogu odmah reći da je lakši inchiku sam po sebi lovniji, jer ima nekako sporiji i izazovniji rad. Međutim, na velikim dubinama je zbog korenta i zbog mogućnosti uopće efikasnog postizanja dubine lakše raditi s težim varalicama. Prema tome, treba se prilagoditi situaciji i ako je potrebno činiti kompromise. Na inchiku obično lovim od 50 – 110 metara dubine, rijetko pliće, a još rijeđe imam uopće priliku biti na dubljem terenu. Na tim dubinama koristim varalice od 80 do 150 grama, najčešće 100 i 120 g. Što se tiče boja, za većinu vrsta koje ciljano „napadam“ inchikuom nekako su u pravilu najbolje tople boje. Svakako je poželjno da je dio varalice srebrne boje radi reflektiranja i bljeskanja, a ovaj drugi dio narančaste, crvene, zlatne i roze boje. Ovi kolori su mi se odlično pokazali za glavnu ciljanu lovinu – zubace krunaše, škrpine i pagre. Običan zubatac voli plavu boju, odnosno kombinirano plavo crveno i plavo srebrno. I sad slijedi glavna caka cijelog lova inchikuom.

Najprije zamislimo kako ta varalica lovi i što se uopće dolje događa. Konceptualno se to sastoji iz dva dijela: prvi – uočavanje varalice i približavanje istoj, te drugi – odluka na griz i sam griz. Dakle, najprije riba vizualno uoči inchiku koji ju svojom pojavom zainteresira da mu uopće priđe i provjeri što se tu događa. U tom dijelu dolazi do izražaja oblik i posebno boja inchikua, osobito njegovi reflektirajući efekti. Dakle, najprije treba ribu zainteresirati da priđe, a to se postiže vođenjem varalice. Za razliku od klasičnog vođenja opisanog na početku ovog članka, koje se očituje u vrlo sporom povlačenju i lelujanju s povremenim „light jiggingom“, meni se puno lovnijim pokazao način u kojem cimam varalicu na samom dnu, odnosno u prvih pola metra od dna, rijetko više od metar. To cimanje je u prosjeku nešto energičnije od klasičnog mirnog laganog vođenja, ali kombiniram vrlo kratko i energično cimanje (za 10-25 cm) i sporije lelujavo odizanje od dna 20-50 cm. Kada je riba uočila inchiku prilazi mu skroz blizu na koji centimetar gdje ga može isprobati svim osjetilima kako bi donijela odluku da li je to nešto jestivo, odnosno vrijedno griza. Zapamtite da kod vertical jigginga i ostalih brzih vođenja umjetnih varalica, predator zbog brzine vođenja nema vremena previše ispitivati varalicu nego ako ju odluči napasti vodi se logikom „idem ja nju uloviti pa ću ju onda lako ispljunuti ako mi se ne sviđa“. Međutim, inchiku se vodi sporo, riba ga ima vremena dobro ispitati da li je jestiv.

Ješka je glavna caka

Često ribolovci love cijeli dan na inchiku bez pravog griza pa kažu „nema ribe, more je prazno“, a nisu ni svjesni koje su im se zvijeri motale na samo nekoliko centimetara od varalice. Naime, riba dođe, ponjuši, dotakne silikonsku suknjicu (lignjicu) vrhom usana koje su krcate osjetilnih tjelešaca (među ostalima i za okus), vidi da to nije ništa jestivo i odustane. E sad kad vam je jasno ponašanje ribe, to lako možete iskoristiti i prevariti ju. Glavna caka u lovu inchikuom je nadivanje njegovih udica prirodnom ješkom. Udice kod inchikua se nalaze u vrhu silikonske lignjice, baš tamo gdje riba najčešće ispituje. Na te udice je potrebno naditi neki komad prirodne ješke, meni su se daleko najboljom ješkom pokazali krakovi svježe jadranske lignje. Ne treba štedjeti s ješkom, ali ne valja ni da to sve skupa izgleda nakaradno. Obično izrežem krak duljine 10 centimetara, na udicu od toga nadijem 2-5 centimetra i ostavim da s nje slobodno visi 5-8 centimetara. Ako ima dovoljno ješke, najčešće nadivam obje udice, duplo je bolje nego s jednom. Događa se da mala riba, posebno kanjci i manji kantari pojedu tu ješku prije nego naleti prava riba, zato ješka na obje udice povećava šansu i vremenski produljuje lovnost inchikua u jednom spuštanju. Krakovi lignje u najbolji, ali mogu biti i trakice plašta, itd. Dobrom se pokazala i srdela, lelujavi filet ili čak i cijela. Odradit će posao i komad velikog morskog crva, filet iglice, krak mušuna (muzgavca), krak hobotnice, itd. Bitno je da ima mirisa i da je jestivo. Krakovi svježe jadranske lignje su top (pogotovo još prozirni krakovi žive lignje), ali se može koristiti i patagonija, Ledo lignja, itd. Vjerujte mi da je omjer učinkovitosti ovako naješkanog inchikua u odnosu na „goli“ oblik barem 10:1, pogotovo ako govorimo o krakovima friške jadranske lignje.

Povećanje učinkovitosti je nemjerljivo. Dakle, prvo onakvim cimanjem zainteresirate ribu vizualno (a i zvučno onim kuckanjem po dnu) da priđe i pogleda, a onda kombinacijom tako izazovnog cimanja, mirisom i okusom ješke, natjerate ju da zagrize. Tada riba vrlo odlučno grize, a lovne udice rijetko praštaju, vrlo učinkovito kvače ribu. Što se tiče pozicija, najbolje je loviti na dubinskim brakovima, po dubokim zidovima i dubokim špicevima punti. Vrhunske pošte su i duboke „šporkice“ (nakupine kamenja) i kočarski zadivi. Takve strukture koje se na dubokom dnu izdižu tek metar od dna uvijek drže škrpine, kojeg pagra, a južno od Dugog otoka i krunaša. Jesenas su krunaši masovno naselili i sjevernija područja, sad treba viditi je li to bio tek jedan val zbog pretoplog ljeta i tople sunčane jeseni ili će tako ostati i u budućnosti pa ćemo krunaše loviti i izvan Cresa, Unija, Suska i Istre. Ja lovim tako da se pomoću sonara namjestim na neku udarnu točku pa spuštam ribi „na glavu“ ili se pustim da me nose vjetar i korent preko neke „udarne“ površine. Kad se tako puštam niz vjetar i korent, onda gledam da se pomičem s plićeg na dublje, jer obrnuto puno lakše zapne. Ovako lagano cupkam i cimam varalicu po dnu spuštajući se s plićeg na dublje i tako pretražim teren. Ako je vjetar takvog smjera da bi me nosio prema plićemu, onda se pomažem s motorom, pa svako malo zavezem lagano prema dubljemu. Ovako se od kvalitete najviše love škrpina, pagar, krunaš, običan zubac i kantar. Ulovi se solidno i arbun, kovač, tabinja, ugor, a digao sam čak i murinu. Tu su i dežurna „smetala“ kanjci i smokve. U južnom Jadranu se ovako lovi i kirnja, a na Youtubeu ćete pronaći filmove s gofovima pa čak i tunama na inchiku. Nije ni luc rijedak kad se inchiku brzo vodi, pogotovo prilikom izvlačenja u gornjoj polovici morskog stupca. S inchikuom se možete igrati tako da sami izrađujete silikonske lignjice i druge dodatke, prilagoditi udice veličinom i oblikom ciljanoj lovini, a može ga se kombinirati s kančanicom, moguće su čak i nekakve hibridne varijante s panulom. Prostora je puno, nemate što izgubiti, možete samo otkriti nešto novo i učinkovito. Meni je on vrlo zanimljiva nadopuna za panulu, jer ima trenutaka kad prava riba radije udara na ovo nego na živu lignju. Sumnjao sam da postoje takvi trenuci, ali nisam znao koliko su oni česti – ali s usporednim provjerama (paralelno u isto vrijeme imam spuštenu panulu i inchiku) inchiku je to debelo dokazao. Treba prihvatiti igru.

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana