JEDAN VIŠKI RIBOLOV

PRM / Broj 15 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2017.

Čitajući tekstove iz broja u broj i gledajući slike atraktivnih ulova nas nekolicine srećkovića čovjek bi pomislio da se takvi ulovi ostvaruju u svakom izlasku na more. Mogao bi pomisliti da imamo najbolje štapove za svaku tehniku, kutije pune varalica, goleme i brze brodove te da lovimo na nekim „tajnim“ poštama…

Piše: Milan Maleš
Foto: Marko Vodanović

• 

Istina je često sasvim suprotna. Ja idem na more sa dva štapa i sedam-osam varalica na dobro poznate pošte često prepune sinjala, vrša i mreža. Nemam nikakvu skupu opremu, brod mi ide šest milja, nemam nikakav poseban talent i ne učim na jednoj greški nego na tri. Ono što me izdvaja je da imam više vremena za ribolov, što je uistinu blagoslov godišnjeg ritma radnih obveza kakav sam s vremenom sebi iskrojio što mi omogućava da napravim tri puta više izlazaka na more od prosječnog ribolovca u klasičnom radnom odnosu. Većina tekstova je rezultat nekoliko izlazaka na more, a ribe na slikama najčešće nisu pale sve u jednom danu. Istina, povremeno se dogode fenomenalni ribolovi, ali smatram da je veći odraz znanja imati kontinuirano solidne ribolove nego tu i tamo odlične, a ostatak vremena loše.

• 

• 

• 

Na sam spomen Visa uglavnom se čuju uzdasi i komentari tipa „vi tamo imate ribe koliko hoćete“, ali stvarnost nije baš takva. Činjenica je da se u neposrednoj blizini Visa nalazi vrlo malo brakova u odnosu na primjerice zadarsko i šibensko područje (to se vidi iz svake pomorske karte), a u samom startu ste na otvorenom moru pa morate imati perfektno vrijeme ili stvarno ozbiljan brod za boriti se s morem, a ako se treba boriti to više nije bezbrižno uživanje u ribolovu. Nema zaklona u unutarnjim kanalima jer je ovo usamljeni vanjski otok. Obalni pojas je dosta pod pritiskom mreža i vrša čime je smanjen izbor pozicija uz obalu, a i fond nekih vrsta je prilično opustošen. Teško je recimo dobiti škarpinu na kančenicu i ako ju baš ciljate. Zato sam odlučio opisati kako izgleda jedan moj prosječan viški jesenski izlazak u ribolov.

• 

Plan napada je sljedeći; krenuti odmah iza ručka malo na inchiku usput vukući površinske panule za plavu ribu, tu ustrajati do sutona, a potom se prebaciti na lignje. U posadi Slave kao drug, Marko za fotoaparatom i moja malenkost kao domaćin/barkariol. Krećemo oko dva poslijepodne iz komiške luke. Tu odmah puštamo površinske panule, kraću s glavinjarom koju sam dobio na dar od jednog slatkovodnog ribolovca (prvi put testiram tu čudnu varalicu na moru) i dužu sa silikonskom lignjicom. Vozimo brzinom od nekih pet i pol milja. Na izlazu iz vale nešto udara glavinjaru na kraćoj panuli. Rola zazuji i propusti par metara strune, ali nije neki monstrum. Vjerojatno luc oko kila kakvi se u ovom periodu standardno love. Slave se hvata štapa, Marko aparata, ali na žalost pod brodom se riba otkvači i spadne. Što se može, idemo dalje. Ne želim kružiti tu i gubiti vrijeme jer su dani kratki, a radije bih vrijeme iskoristio za inchiku. Vozimo direktno do mjesta gdje se znao naći koji manji krunaš i pagar. Cijelim putem panule ostaju netaknute. Luc se jesenas jako slabo pojavio u ovim vodama. Pristižemo na poziciju. Panule se kupe, role ispiru slatkom vodom i idu na sušenje u stalke na roll baru kabine. Pripremamo pribore za inchiku. Slavi dajem jači Jigging Master štap za jigging do 200g sa Shimanovom Saragosom i upredenicom 50lbs, a ja uzimam standardno Okumin Big Squid 40-100g sa Penn Slammer rolom i upredenicom 30lbs. Obojica koristimo predvez 0.50 tako da sa gledišta ribe imamo iste šanse za griz. Pošto se na ovim terenima odvijalo dosta ribolova preostali primjerci su postali izbirljivi i rezervirani. Prazan inchiku uopće više ne doživljavaju, a i dodati par krakova lignje je postalo premalo. Samo sa cijelom lignjom ili lignjunom postoji nekakva šansa i to na dane i na doba dana. Ovaj put na jelovniku su lignjuni. Montirajući sebi usput pokazujem Slavi montažu sa tri udice da lignjun izgleda što prirodnije na utegu od inchiku varalice. Zapravo mijenjamo silikonsku lignjicu inchikua cijelim lignjunom (o čemu sam pisao u jednom prijašnjem tekstu) i time dobijemo nešto za što se uvriježio naziv „inchiku live“. Spuštamo simultano u modri bezdan, ali kod Slave je teža varalica koja brže tone pa je on u zoni griza uvijek prije mene. Borimo se s dosta kurenta, ali može se raditi i ubrzo ja dobivam griz. Riba na štapu! Kratki isprekidani juriši i konstantno mlataranje glavom – tipično za mladog krunaša. Na ovako laganom štapu svaka riba preko kila će vam priuštiti odličnu borbu. Izbija na površinu, a Marko mi dodaje špurtil.

• 

• 

Grabim ga i ubacujem u brod. Krunaš kilo i pol. Imao sam većih riba, ali svejedno meni je to prekrasno. Okidamo par slika dok Slave nestrpljivo čeka svoj red. Sad kad se uvjerio što je dolje nabrijan je i hoće on jednoga. Vraćamo se i puštamo po istoj trasi. Ovaj put Slavi opali, ali nakon nešto izvlačenja spadne. Ja se zezam da će sada taj otkvačeni alarmirati ostale, ali ispada da i jest tako jer nakon toga do sutona više ne dobijamo ni griza uz nekoliko premještanja. Vrijeme je za sljedeću fazu. Štapovi za inchiku se kupe, role ispiru slatkom vodom (ovo učitelj tehničkog u meni pokušava neizravno progurati lekciju da je role dobro ispirati poslije svakog ribolova, profesionalna deformacija ha-ha), idu na sušenje u stalke na roll baru, a panule koje su se dotad gore sušile idu u stalke u kabini. Tako izgleda moja rutina kod svake izmjene tehnike tijekom jednog višeslojnog ribolova kakve obično radim. Svaki štap ima tri pripadajuća stalka/nosača – jedan na boku broda dok je u upotrebi, jedan na roll baru kabine dok je na „stand by“ ili se suši i jedan u kabini gdje držim onih par štapova koje obično koristim u nekom godišnjem periodu. Putem pripremivši skosavice samim sumrakom ulijećemo na poštu od liganja među pet-šest brodova koji su već tamo, svjesno zakasnivši i propustivši onih par koje smo mogli dići u suton, ali to je bila cijena prethodnog odlaska na inchiku.

• 

Od zalaska sunca nadalje, uključujući lov pod sviću, običavam se držati između 25 i 40 metara dubine. To je neka zlatna zona za lov lignje „ispod sebe“ u ovim vodama. Znam da je drugdje puno drugačije. Drugačije je i samo izvođenje jer malo tko od komiških lignjolovaca sidri prilikom lova. Uglavnom su motori stalno upaljeni i brodovi lagano cirkuliraju po poštama. To ja zovem „nervozni lov“ za razliku od „mirnog lova“ na sidru. Pošto su tereni uglavnom neujednačeni u dubini i sastavu podloge, uglavnom prisutni kurenti i brodovi su stalno u pokretu, olovni peškafondi nisu dobra opcija već koristimo po dvije plastične skosavice, a na dnu olovo za gubljenje vezano čvorom koji je slabiji od ostalih čvorova na sistemu. Po pitanju skosavica, to su kako mi ovdje zovemo „bukve“, a malo sjevernije zovu „mrkve“ odnosno ovalne skosavice sa olovom unutra u veličinama od 1.5 do 2.5, ovisno o godišnjem dobu i raspoloženju liganja. Olova pravim sam u težinama od cca. 80 g i 110 g, te dvije veličine mi pokrivaju potrebe lignjolova. Prva skosavica mi je na metar od olova, druga još metar iznad i nakon trećeg metra spoj predveza i glavne strune putem čvora, bez vrtilice. Taj čvorić mi je ujedno i upozorenje prilikom izvlačenja praznog sistema da ne zabijem skosavicu u ruku. Za ovaj lov još koristim ručne tunje naprosto jer mi je jedna ruka stalno na penti dok lovim.

• 

Međutim, kad love dvije osobe, bolje je da druga koristi štap jer može odmaknuti strunu od broda i imati bolji položaj sistema u odnosu na brod. U nervoznom lovu brod se neprestano kreće, a želimo imati pribore ispod sebe. Ako ja koji upravljam namještam brod prema sebi odnosno svom priboru da imam što bolji položaj, to automatski znači da ga drug neće imati, a to je štapom lakše kompenzirati. Mi pak imamo sve ručne tunje u brodu, ali uvijek tri-četiri rezervne ako se koja zapetlja. Sumrak nam je praktički pobjegao i tek pod sviću smo počeli dizati lignje. Uglavnom je bilo da na svake moje dvije male od petnaestak deka Slave ili Marko dignu jednu malo jaču od tridesetak. Prilično jak kurenat okomit s blagim vjetrom činio je kobnu kombinaciju u kojoj bi se dva pribora susrela na dnu i zakvačila jedan drugog. Nakon toga bi se njihova tunja redovno zapetljala što nam je uzimalo vrijeme od ribolova, a i s izlaskom mjeseca lignje su radile sve slabije. Nakon što smo dvije neupotrebljivo zapetljane tunje ubacili u kabinu, puko mi je film i odlučim da se pokupimo odatle i pokušamo uz obalu tehnikom koja je po meni možda najljepši lov liganja – panula. Mjesec je par dana do punog, a nebo čisto, dakle uvjeti postoje.

• 

• 

• 

Vjetar će nam uz obalu još manje smetati. Mada sam isprobao verziju s nejednolikim rasporedom olovnica koju je na stranicama ovog časopisa opisao Marin Huzjak (koja lovi) vratio sam se na svoju jednostavniju verziju, a to je predvez od tri do pet metara pa nakon toga jedna olovnica od pet grama svaki metar. Imam verziju sa pet olovnica i deset olovnica s kojima lovimo simultano, a željenu dubinu postižemo brzinom i količinom ispuštene strune. To mi je dosta otežanja i to lovi. Što se tiče skosavica, ne koristim voblere, nego, kako mi ovdje kažemo „skušice“, odnosno tip oita s vanjskim olovom u veličini 2.5 i 3. Po mjesečini volim svjetlije boje; bijelu, zelenu, narančastu i rozu, a prednost bih dao skosavicama koje imaju pod tkaninom sedefasti odsjaj. Lagano vozimo uz obalu držeći se dubine sedam do deset metara i stižemo do prve uvale. Pošto nam do tog trenutka nije napala odlučujem da presječemo uvalu ravno prema suprotnoj punti prolazeći tako malo dublje, petnaest do čak dvadeset metara. Tu bi više bio u leru nego u brzini da se sistemi spuste dublje i ubrzo dobivamo dupli napad. Dvije lignjice izlaze, nisu velike. Kad smo ih tu napipali moramo napraviti par krugova. Na jednom kraju te kružne putanje prošli bi na nekih deset do petnaest metara, na drugom kraju petnaest do dvadeset. U tri kruga tri dupla napada. Sve male lignje, ali glavno da je akcija. Ja sam na lijevoj strani krme, lovim ljevicom, dok desnicom vozim, a na desnoj strani se Marko i Slave izmjenjuju svakih par liganja. Kad ste ljevak u ribolovu kao ja onda možete bolje funkcionirati na brodu s dešnjacima jer svako lovi sa svoje strane i svakom je na ruku. Nakon kruga bez lignje lagano u sljedeću uvalu i opet krug istom dubinom i opet čas jedna, čas dvije odjednom. Ima dana kad panulu napadaju uz samu obalu na pet do deset metara, a ima pak dana kad se drže po sredini uvale na deset do dvadeset. Treba ih napipati i onda je stvarno gušt. Pa i sama lagana vožnja uz obalu po jakoj mjesečini je prekrasna, kao da šetate obalom, ali šetnica je na moru. U neka doba navlače se gusti oblaci i pokrivaju mjesec. Nema više onog sjaja, a i kasni je sat pa jednoglasno odlučujemo da je vrijeme za odlazak kući.

• 

To bi bio jedan moj prosječan ribolov. Nastojim u jednom izlasku napasti bar dvije ciljane lovine, od kojih je u jesen jedna uvijek lignja, s dvije tehnike, i tako povećati šansu da sutra imam ručak. Inchiku je uvijek kocka, tu pada ili krasna riba ili ništa, a lignje se skupljaju kako ovdje kažu „na forcu vrimena“, odnosno što duže ustraješ više ih skupiš. U principu i jest tako, rijetki su trenuci kad upadnem u lignju i dižem nekoliko zaredom, obično je to tri, četiri, pet komada na sat i tako satima. Nije lako i nije ekspresno. Ali je gušt. Da rezimiram za kraj statistički ovaj izlazak:

• 

• 

• ukupno vrijeme od odlaska do povratka: 8 sati
• ulov: krunaš (1.5kg), cca. 3kg lignje
• gubici: dva olova izgubljena, dvije tunje zapetljane
• doživljaj i druženje: NEPROCJENJIVO!

•