Na potopljenim brodovima
7 min readPRM / Broj 14 / Listopad / Studeni / Prosinac / 2016.
Viška bitka! Srpanj, ljeta gospodnjeg 1866…
Piše: Ivo Begović
Prekrasna škarpina teška 4.5 kg bila je prvi ulov na 150 m dubine
Teško je pretpostaviti što je prolazilo kroz glavu mornara, većinom časnih Dalmatinaca, dok su po naređenju zapovjednika Sternecka na brodu “SMS Erzherzog Ferdinand Max” zalegli po palubi čekajući udar kljuna svog broda u neprijateljsku oklopnjaču „Re d`Italija“. Udar je bio silan! „Ferdinand Max“ je potpuno probio bok tadašnjeg ponosa talijanske flote – novu oklopnjaču “Re d’Italia”. Silna i lijepa oklopna fregata potonula je za tri minute zajedno sa 400 članova posade i zapovjednikom Faa di Brunom. Nešto kasnije istog dana eksplodirao je i talijanski brod “Palestro” i također potonuo na dno Jadranskog mora. Talijanski Admiral Persano je naredio povlačenje, iako je i dalje bio brojčano superiorniji u odnosu na austrijsku flotu. Tako je završila slavna Viška bitka koja se zbila u Viškom kanalu kraj otoka Visa 20. srpnja 1866. Sukob mornarica Habsburške Monarhije koja je Vis branila i Kraljevine Italije koja ga je htjela okupirati bio je završen pobjedom branitelja. Austrijski admiral Tegetthoff kojem je ovo bila prva pomorska bitka slavio je nad višestruko jačim neprijateljem najviše zahvaljujući visokom moralu svojih posada. Dakle, teško je pretpostaviti što je u tim trenucima prolazilo kroz glavu mornara, ali siguran sam da nijedan od njih nije pomislio da će stoljeće i pol kasnije ovaj akvatorij obilaziti ribolovci te svojim sonarima pokušavati pronaći olupine brodova što su ih tog dana oni poslali na preko 100 metara dubine….
Jadran – groblje brodova
Ovaj mali isječak samo je dio povijesti Jadranskog mora. Kroz stoljeća mnogi su brodovi ovdje nestali. Neki su potopljeni u bitkama, mnogi su probili trupove na podvodne hridi kojima Jadran obiluje, neke su na dno poslali mnogobrojni gusari, a mnogi su potonuli i u iznenadnim olujama koje su i danas česte. Pronaći olupinu broda koji negdje na dnu leži stoljećima nije lako. Ako takva nije ucrtana u pomorske karte ovakav nalaz za ribolovca je poput dobitka na lotu.
Dokov prvi krunaš
Treba imati sreće
Prošli mjesec sam sa Jerkom, vlasnikom ribičke trgovine „Barka“, krenuo put jedne od njih. Naime, Jerko je dobio koordinate nekoliko potopljenih brodova od prijatelja, vlasnika koče. Treći član posade uz moju malenkost bio je Dino, odličan kapetan, vrhunski zubar i ribolovac u nastajanju. Prvi potopljeni brod na koji idemo nalazi se istočno od Blitvenice na preko 150 m dubine. Neću vam opisivati koliko smo puta bezuspješno prošli na svega desetak metara od nje, izgubili smo gotova dva sata tražeći ga na sonaru, ali na kraju – IMAMO GA! Već sam vjerovao da na toj točki ne postoji ništa osim ravnog muljevitog dna. Potopljeni brod ocrtavao se kao nagla razlika u dubini na sonaru. Sa 156 dizao se do gotovo 148 m. Nova točka na GPS-u i točna pozicija je bila samo naša.
M&W Pandora pod punim opterećenjem
Inchiku
Cijelo vrijeme dok smo plovili do pozicije vezao sam teške sisteme. Ideja je bila umjesto olova staviti teški inchiku, a iznad još dvije prame sa silikonskim suknjicama i naješkanim velikim udicama. Osnova 0.70 mm, prame 0.60 mm. Prvo smo odlučili par puta proći potopljeni brod u driftu, a zatim kad vidimo kako nas nosi probat ćemo se usidriti.
Prvo puštanje sa M&W inchikuom teškim 190 g, tone beskrajno dugo… Evo, dotaknuo je dno. Tup, tup tup, kvrcam po dnu, a zatim podižem inchiku pola metra od dna, pa još metar. Samo je stao. Bez udarca. Zatežem toliko naglo da sa tanke upredenice lete kapljice mora. Očekujem da će riba krenuti jer što može biti kad sam toliko podigao inchiku sa dna prije nego je stalo? Ništa… Zapeo sam negdje za bok broda ili za jarbol. Na neistezljivoj upredenici lijepo osjećam da su udice negdje zapele dok je inchiku slobodan i dalje lupka po olupini. Brod je nastavio driftati i nakon par minuta mogao sam jedino blokirati špulu role i moliti se da upredenica pukne negdje na spoju sa predvezom i da je ne izgubim previše. Sljedeći sam sistem sa inchikom izgubio na identičan način već u idućem prolazu.
Prolaz krunaša trajao je desetak minuta
Sidrenje
Jerko je istovremeno lovio jednostavnom kančanicom sa olovom težine oko 250 g. Teško olovo na dnu i iznad njega te dvije ne preduge prame završavale su snažnom zakrivljenom udicom veličine 4/0 naješkane s repovima srdele. Prebrzo nas je nosilo. Dok bi olovo dotaknulo dno već smo prošli markiranu poziciju i olovo bi palo u mulj u dubokom prostranstvu Jadrana.
Odlučili smo se usidriti. Jerko je već prije puta priredio tanki konop šesticu i mačak sidro sa kratkim jačim krakovima. Ideja je bila pustiti ga prije pa pokušati zapeti njime negdje za olupinu. Jerko je bio na sidru, dok je treći član naše posade, Dino, zadržavao motorom brod koliko toliko na mjestu. Uspjelo nam je iz prve!
Jerkov Antares sedmica je stao dok se konop snažno napeo. Tek sada smo vidjeli kakav brutalan kurenat teče poviše ovog mjesta. Iz krme stvarali su se vrtlozi kao da smo usidreni nasred Dunava, a ne u moru.
Dizati tešku kančanicu sa preko 150 m ipak je lakše sa brzim multiplikatorom
Okani i kurenti
Dvije ribe na jednoj udici, mali još živi okan i kovač koji ga je zgrabio čim se on ulovio brsteći srdelu
Prvo spuštanje odmah je donijelo probleme. Snažan kurenat toliko je gurao sistem u tijeku njegovog puta prema dnu da je ovaj završio i 30-40 metara daleko od našeg broda, a ako tu još uračunamo dužinu napetog sidrenog konopa odmah nam je bilo jasno da smo kančanicom promašili poziciju barem 50 metara. Jerko je povećao olovo na preko 300 g, prošetao do prove broda i zabacio desetak metara uz kurenat. Samo na ovaj način sistem je uspijevao završiti tu negdje ispod nas. Neprestani sitni udarci po ješki završili su za manje od minute. Podizanje, ponovno ješkanje i ponovno bacanje uz provu. Svako spuštanje traje 15 minuta, a srdela obilno zamotana filom elasticom ne izdrži ni minut. Već u sljedećem podizanju otkrio se uzrok naših problema – okani. Na tisuće okana koji žive oko olupine nisu dozvoljavali ješki da preživi ni minute nedirnuta čekajući ozbiljnu ribu. Pokušavam s krakom mušuna. No njega ni okani ni druga riba neće.
Jerko ima ribu! Njegov Yamashita Tataki štap povija se pod opterećenjem, dok nova stacionarna rola M&W Pandora podiže teret sa dna. Potrajalo je! Pripremamo špurtil! Odjednom Jerko shvaća da mu upredenica struže po sidrenom konopu. Odlazak na provu spasio je stvar, samo je trebalo prebaciti pola kruga i prijeći na drugu stranu konopa i broda. Riba je i dalje davala otpor. Promatrao sam s krme dok je Dino špurtilom podigao najveću škarpinu koju sam ikada vidio uživo.
Slikanje i vaganje, slavlje na brodu! Dino je pazio da naš domaćin ne dehidrira jer to je jedna od najvećih opasnosti koja vam se može dogoditi u ribolovu. Fantastična crvena ljepotica imala je 4.5 kg. Jerko mi je odmah odao tajnu – naješkao sam srdelom samo donju udicu, a okani nisu bili dovoljno hrabri da se spuste do ovih ralja! Ja mislim da on mene mulja: svaki puta on u ribolovu prvi ulovi škarpinu, jednom je zaslužan repić od kozice, jednom ješka samo donju udicu… Kao za ženu mu je…
Kad te neće
Situacija sa okanima se još pogoršala. Sada su proždirali i krakove mušuna i lignje i srdelu… Ukratko, nije postojao recept pomoću kojeg bismo ih se riješili.
Dino je do tada (kao pravi doktor) samo pazio na prevenciju dehidracije posade, no odlučio je i on pokušati. Uzeo je treći štap, jedini na kojem je još bio sistem sa teškim inchikuom koji je iznad sebe imao dvije silikonskim lignjicama okićene udice na kratkim pjokama. Naješkao ih je komadima lignje i srdele te obilno namotao silikonom.
Ukratko, prvi zubatac krunaš na brodu bio je njegov. Mali, ali prvi! Dok sam ja gubio vrijeme slikanjem Jerko je na brzinu naješkao i ubrzo digao drugog, pa Dino trećeg… pa Jerko četvrtog… I dok sam ja spustio svoj sistem krunaši su prošli.
Da skratim priču, do kraja ribolova nismo više imali ni jedan pošteni griz.
Ali… Ja sam ovaj ribolov odlovio novim multiplikatorom M&W Pandora X1-L. Moja je zadaća bila testirati njega dok je Jerko „maltretirao“ stacionarnu Pandoru veličine 5000. Obje role su se pokazale savršene no zaključili smo da je na ovakvim ekstremnim dubinama ipak lakše podizati cijeli sistem s malim brzim multiplikatorom prijenosa 5.5:1, no zabacivanje sa prove radi „prestizanja“ kurenta ipak je bilo lakše i učinkovitije izvesti sa stacionarnom Pandorom. Dakle, prije samog kraja ribolova kažem ja Jerku da primi moj štap (taman sam naješkao sistem i pustio ga da tone prema dnu) kako bih snimio multić Pandoru. I dok sam napravio tih par fotki i okrenuo se da pospremim fotić u kabinu, Jerko je već zamarao ribu. Kovač! Još mu je mali živi okan visio na udici….
Nevoljko sam izvadio fotić iz kabine….
