Odbijanje i mogućnost percepcije riba

PR / Broj 59 / Veljača / 2013.

Zanimljiva je diskusija da je stres kod ribe i „pamćenje“ istog u memoriji ribe, relativan opremi koju koristimo u ribolovu te stavki koliko brzo pustimo ulovljenu ribu natrag u more ne bismo li ju što manje traumatizirali. To je stara diskusija koju je pokrenuo moj uvaženi kolega, Nicola Zingarelli, napisavši jako poznat članak koji bio dugo predmet vrućih rasprava, naslova: ”Light tackle? Ne, hvala!

Piše: Antonio Varcasia
S talijanskog preveo: Marin Hlobik

Nedavno mi je ribolovac, početnik u varaličarenju, kojem sam dao savjete kako da počne s ovom tehnikom, nakon nekoliko tjedana od našeg razgovora, dok sam lovio po veoma mirnom moru i vremenu, poslao lakonski SMS: „Dragi Antonio, možeš li mi objasniti zašto mi ribe prate varalice ali ih ne napadaju?“ Prestao sam zabacivati svoju varalicu, sjeo na stijenu i glasno se nasmijao, onako sam sa sobom. Pitanje na koje bi svi ribolovci htjeli nekakav odgovor je i dalje svjetlucalo na ekranu mog mobitela. Odgovoriti na ovo pitanje tražeći znanstvene i objektivne osnove je veoma kompleksno i teško, stoga se ne zavaravajte da će autor ovog teksta znati odgovor. Ipak, mogu pokušati kroz moja iskustva i iskustva mnogih drugih ribolovaca, kao i pažljivim proučavanjem stručne literature, pronaći svjetlu točku u misteriju fascinantnog svijeta prirode.

Dok u slatkovodnom svijetu postoje mnoge studije napisane o vrsti Micropterus salmoides, alias velikoustom grgeču, o morskom svijetu gdje je problem odbijanja varalice mnogo veći, malo je toga rečeno ili napisano. Najčešće se ti događaji s terena spominju na raznim ribolovnim forumima i čine najveće rasprave među ribolovcima. Na lijepom otoku gdje živim, prije nekoliko godina lovile su se velike lice (govorim o ribama između 10 i 25 kilograma), uporni ribolovci bi ulovili barem jednu ribu za sezonu, uz naravno, pokoje gubitke riba i napada u prazno. No u zadnje vrijeme, sa sve većim brojem ribolovaca koji prakticiraju heavy spin, primijetili smo da ulovi radikalno opadaju. Pitanje se ovdje samo postavlja. Riba i dalje ima, broj ovisi od godine do godine, ali im se ponašanje promijenilo. Prate varalice ali ih ne napadaju. Ulovljene ribe su često ispod mjere (mlađi primjerci) dok se pokoja veća ulovi na početku sezone. Prije desetak godina u znanstvenom svijetu vrtjela se teorija o memoriji kod riba, koja bi po mišljenjima stručnjaka trajala samo tri sekunde.

Relativno nedavno napisan članak objavljen u prestižnom znanstvenom časopisu ”Fish and Fisheries” pokazuje namjerno provokativan naslov, ali zanimljiv zbog napretka u području istraživanja memorije riba: ”Learning in fishes: from three seconds to culture”. U članku se govori o svačemu i dovodi do sramnih zaključaka, ali jedno je sigurno: ribe imaju mnogo kompliciraniju etologiju nego što smo mi do sada smatrali. Reći za ribe da su pametne ili glupe, ovisno o tome da li zagrizu ili ne naš mamac ili varalicu, malo je gruba izjava, to jest, zaključak, no i u tome ima nečeg. Puno se istraživalo učenje riba (imprinting) koje im omogućava da raspoznaju plijen i grabežljivce. Nedavna istraživanja pokazuju da većina ribe (mlađi) koja se pusti u otvorene vode s ciljem poribljavanja brzo ugiba zbog raznih prirodnih faktora, među kojima je na prvom mjestu nedostatak antipredatornih navika, zbog čega brzo nastradaju. No ovi pokušaji su nam dali nova saznanja i dobre rezultate u daljnjim istraživanjima. Ako je učenje o prepoznavanju plijena kod riba jedna od osnovnih stvari, najlogičnije objašnjenje za odbijanje su asocijacije ribe prema varalici ili tipu varalice kao nečem nejestivom ili negativnom prošlom iskustvu. Izgleda da je ključna stavka kod odbijanja ribe povezana sa iskustvom boli i stresa koji riba proživi kada je ulovljena ili kada se otkvači s udice. Nedavna istraživanja na području ponašanja, anatomije, fiziologije i kognitivnih sposobnosti riba, pokazala su da su ribe veoma slične ostalim kralježnjacima, pogotovo pilićima, to jest, kokošima. Unatoč tome, nema sumnje da su neurološka ispitivanja u vezi s ribljim osjetom boli veoma loša, praktički još nisu identificirane nervne strukture pomoću kojih ribe evociraju osjećaje poput straha ili samu svijest ribe. Međutim, postoje eksperimentalni podaci o tome kako ribe izričito reagiraju na bolne podražaje. Sneddon je proveo nekoliko studija s kalifornijskom pastrvom (Oncorhynchus mykiss) te dokazao da ova vrsta percipira razne štetne podražaje preko trigeminalnog živca koji je spojen s receptorima boli. Ovi su receptori na toj vrsti pronađeni u glavi i na drugim dijelovima tijela, tako da čine svojevrsnu nervnu mrežu koja ribi omogućava da osjeti štetne i bolne podražaje. Druge studije koje su provedene na morskim psima i ražama su pak pokazale da ove vrste ne posjeduju takve receptore, što dokazuje da je razlika među vrstama velika te da svaka vrsta drugačije, to jest, više ili manje percipira bol i ostale štetne podražaje. Govoreći o boli nitko ne može opovrgnuti činjenicu da intenzitet boli ovisi o fizičkoj traumi koju je riba proživjela. Kako to utječe na svijest i kako je to kao nekakvo loše iskustvo registrirano u memoriji riba, predmet je o kojem znanstvenici imaju podijeljena mišljenja. Kao što smo vidjeli, postoji varijabilnost u anatomsko-fiziološkom pogledu na određene vrste riba i njihovim percepcijama na podražaje, što je empirijski potvrđeno zbog veće ili manje otpornosti riba, što je dokazano od strane samih ribolovaca. Na primjer, koliko prije nastupa hipoksija kod lice, za razliku od, recimo, barakude, ili, kolika je razlika između pastrve, lipljana ili velikoustog grgeča u slatkim vodama? U ranim sedamdesetima je nizozemski istraživač, pionir u vrlo teškom području istraživanja, objavio zanimljivu studiju o štuki, gdje mu je cilj bio dokazati kako netaknuta populacija riba (ribolovci ih do tada nisu lovili) pokazuje drugačije ponašanje, ovisno o tome da li su ulovljene s varalicama, u odnosu na ribe koje su ulovljene živim mamcem.

Postotak ulovljenih riba je bio gotovo duplo veći kod ribolovaca koji su koristili živi mamac u odnosu na ribolovce koji su lovili varalicama. Nakon prvog iskustva od strane riba (ulovi ili otkvačivanje) pokrenuo se trend u korist ribolovaca sa živim mamcem (dok su se ulovi u ribolovu varalicom uvelike smanjili), ukazujući na značajno učenje i navike štuke, iz čega je autor studije zaključio da je uporaba živih mamaca za štuke manje traumatična u odnosu na varalice koje štuke percipiraju kao nešto strano, nejestivo i loše. (Beukema, 1970). Studije su inače bile provedene od strane autora u odnosu na gustoću populacije riba i veličine ribolovnog mjesta. Manje uspješan ribolov varalicama je u ovom slučaju u korelaciji s negativnim iskustvima ribe, stečenim kvačenjem za udice varalice. Međutim, postoje i druge studije koje dokumentiraju koliko je bolna stimulacija putem kvačenja. Naime, u tijelu ribe se otpuštaju endorfini koji su odgovorni za svojevrsnu lokalnu anesteziju, slično kao što je slučaj kod stavljanja metalnog prstena u nozdrve konjima i ostalim kopitarima (Lagerweij sur 1984). Jasno je onda da su tu u igri mnoge varijable te da je patnja kod riba dosta složena stvar. Zanimljiva je diskusija da je stres kod ribe i „pamćenje“ istog u njenoj memoriji relativan opremi koju koristimo u ribolovu te stavki koliko brzo pustimo ulovljenu ribu natrag u more ne bismo li ju što manje traumatizirali. To je stara diskusija koju je pokrenuo moj uvaženi kolega, Nicola Zingarelli, napisavši jako poznat članak koji bio dugo predmet vrućih rasprava, naslova: ”Light tackle? Ne, hvala!”. I upravo bih ovdje htio iznijeti tekstualni citat zanimljivog znanstvenog rada koji su objavili Davie i Kop (2006) u novozelandskom veterinarskom časopisu:
„Balansirani pribor osigurava da ribolovac ima kontrolu nad zakvačenom ribom i olakšava proceduru zamaranja, prihvaćanja i puštanja, reducirajući broj trganja, smanjujući vrijeme od griza do puštanja te smanjujući broj i težinu ozljeda ribe. Ribe koje otrgnu pribor mogu naknadno patiti prvenstveno zbog udice zabijene u ustima i strune koju vuku za sobom. Laka oprema omogućava česta trganja pribora i može značajno produljiti dužinu zamaranja. To posljedično dovodi do mnogo težeg oporavka i češće do smrti ribe nakon puštanja.“

Zapanjujuće je kako se na kraju dobar smisao ribolovaca i istraživanja nalaze u zajedničkoj točki: light tackle, koji se smatrao sinonimom sportskog ribolova, ispada fikcija za ribolovce koji zbilja vole ribolov te se nadaju da će i njihovi sinovi i unuci također moći uživati u ovom sportu. Međutim, digresija prema light tackle trendu dovodi do ovog zaključka: jasno je da je borba s ribom jako iscrpljujuća za nju, na samoj granici, česta prekidanja najlona i ribe koje plivaju uokolo s piercingom, faktori su koji pridonose razvijanju velike razine svijesti kod riba koje dožive ovakva iskustva. S obzirom da je dolje potpisani odgovoran za projekt označavanja barakuda, moram napomenuti da je označavanje isto tako dodatan stres za ribe, ali se srećom radi samo o istraživačkom projektu, da bismo shvatili dinamiku ove riblje vrste. (Većina provedenih studija kroz koje smo dobili zanimljive informacije o nejasnom ribljem svijetu učinjene su projektima označavanja riba). Iz gore navedenog veoma je jasno da velik ribolovni pritisak, sa stotinama varalica koje ribolovci bacaju u more na određenom području, kao što je recimo luka, čini proces prilagođavanja riba na umjetne mamce još progresivnijim i bržim, pogotovo kod onih riba koje su konstantno na tim područjima. To je i zato što se na određenim područjima u određeno doba godine stvara zatvoren ekosustav (gdje se parametri gustoće populacije značajno mijenjaju, potvrđujući zapažanja Bukema na slatkim vodama), gdje uz stalne vrste riba nalazimo i lice, strijelke kao i druge vrste koje na nekoliko mjeseci postaju stalne vrste, što inače nije ponašanje ovih pelagičnih vrsta. Možda je to razlog zašto lice, koje se nastanjuju u području oko luka, prije nego migriraju prema otvorenom moru na kraju ljeta, na početku sezone napadaju naše varalice jer se nisu još navikle na naše male igračke i manje su oprezne. Mlađi primjerci riba su očito manje iskusne i treba im više vremena da nauče te ih zbog toga ulovimo veoma jednostavno, barem na početku sezone. Lampuge su daljnja potvrda ove diskusije.

Ustvari, lampuge, koje obično lovimo na našoj obali od kolovoza do prosinca, mlade su ribe koje su se izlegle u ožujku-travnju, kada odrasle lampuge dolaze iz Atlantika u Mediteran na mrijest. Lampuge rastu jako brzo, toliko brzo da u prosincu, prije povratka u krajeve svojih roditelja, mogu doseći težinu od 6-7 kilograma. Ove ribe su vrlo agresivne i ulove se relativno lako, pod uvjetom da se poklope svi faktori o kojima smo pričali: znači, da nisu stigle naučiti koju opasnost predstavljaju te silne varalice koje mi koristimo u ribolovu. Uloviti odraslu lampugu, čak i u tropskim hot spotovima, potpuno je druga priča, iako lampuga cijeli život zadržava tu veliku agresivnost kojom fascinira ribolovce. Pravi problem na koji prelazimo i koji predstavlja prave muke znanstvenicima ihtiolozima je komunikacija riba. Koliko ribe komuniciraju o lošim iskustvima i kako? Neke studije potvrđuju da ribe imaju osnovnu komunikaciju, ali je jasno da o tome vrlo malo znamo, što znanstvenicima predstavlja trnovit problem. Još jedna činjenica koja je obavijena velom tajne je prijenos informacija na potomstvo (ako postoji i kako se odvija). Ukratko, prilagodba na varalice je fenomen koji je itekako moguć, a i dokazan, kao i mnogi drugi slučajevi u prirodi, ali većina činjenica kako se to točno događa ostaje još uvijek nerazjašnjeno.

Postoje još drugi uvjeti, uz varijable koje smo prethodno naveli, koji utječu na ponašanje riba, a samim tim utječu i na naše ribolovne ishode. Na primjer, vremenski uvjeti, uvjeti na moru, teritorijalnost riba i njihovo natjecanje za hranu. Zadnje navedeno je veoma zanimljiv aspekt ponašanja predatora i tu pada puno prepreka, često gurajući ribu na napad iz čistog natjecateljskog duha. To možemo vidjeti kod naših domaćih predatora, poput mačke, ali, za primjer, poznato je da su gofovi u ovom slučaju najpriznatiji kao natjecatelji među svojim jatom. Gofove u jatu je veoma lako prevariti i uloviti ali kada pronađemo samo jednu ribu tada se ribolov uglavnom pretvara u promatranje rijetkih i bezvoljnih praćenja varalice. Ovo je iskustvo potvrđeno od mnogih varaličara ali i od ribolovaca koji love panulom, jer kada nađu jato gofova jako često imaju i više grizeva odjednom. Kada govorimo o gofovima, zanimljivi su ulovi i slučajevi kod vertical jigginga na moru, jer ovom tehnikom ribolovci ulove zbilja velike količine ribe i to uglavnom velike primjerke. Bit će zanimljivo vidjeti razvoj ove tehnike koja je kod nas do prije par godina bila gotovo nepoznata i da li će se održati takva lovnost koja je do sada bila zapanjujuća.

Drugi faktor koji može promijeniti percepciju predatora i bolje naglasiti njegovu urođenu agresivnost su vremenski uvjeti koji uključuju smjer i brzinu vjetra, kretanje mora, tlak zraka, mjesečeve mijene, temperaturu mora i drugo, koji su uvijek elementi koji čine razliku u ribolovu. Prisutnost velike količine sitne ribe je još jedan važan element koji svakako pokreće predatore, ponekad oni zbog te situacije odbijaju varalicu koja nema ni miris ni okus, a ponekad ju radije napadaju jer odudara od ostalih sitnih riba. Teritorijalnost je faktor koji je podosta istraživan na slatkim vodama. Za vrijeme mrijesta i neposredno nakon mrijesta primijećena je velika agresivnost kod mužjaka velikoustog grgeča koji čuvaju jaja. U moru je mnogo drugačije, kod nekih vrsta, poput barakude, koje se zadržavaju na određenim područjima u određenim sezonama, prisutna je teritorijalnost, što je potvrđeno u više istraživanja. Rezultati koje smo ostvarili s projektom označavanja barakuda koji traje već nekoliko godina na Sardiniji, potvrdili su neke od spomenutih zapažanja. Unatoč tome što mnogi zamišljaju barakudu kao laku ribu, koja nije selektivna, zadnjih se godina prilagodba na varalice dosta pokazala, jer su ribe sve teže ulovljive, te se treba konstantno obnavljati kutija sa varalicama i barakudama nuditi nešto što još nisu vidjele. Zanimljivo je napomenuti da je studija izvršena na mjestima sa ”stalnim” ribama, što potvrđuju ulovi prethodno obilježenih riba, ali se primijetio i dolazak drugih riba iste vrste koji je utjecao na efekt gustoće populacije. Neke ribe su ulovljene kratko nakon obilježavanja (otprilike 7%), ali češće od strane ribolovaca koji love sa živim mamcima, što donekle potvrđuje (iako je more sasvim druga priča) tezu koju je iznio Beukema.

No i u ovom scenariju ima onih koji su u prednosti, ako uvjeti to dopuštaju, a to su mušičari. Raznolikost imitacija, njihova prezentacija i pravilno vođenje rukom, predstavljaju ribama nešto originalno ili novo, tako da se i one najiskusnije prevare. Prilika da izrade imitaciju vlastitim rukama i to kasnije plasiraju ribi, nešto je na čemu sam uvijek zavidio kolegama mušičarima. Često sam loveći s njima, rame uz rame, proživljavao sramne trenutke, gdje su se bezvoljna praćenja moje varalice pretvarala u odlučne i agresivne napade na njihove imitacije. Na