Zabava zvana inchiku

PRM / Broj 13 / Srpanj / Kolovoz / Rujan / 2016.

Mnogi ribolovci mijenjaju udice na varalicama, odnosno stavljaju veće, jače udice. Meni to nikako ne drži vodu, ok, istina je da su na većini varalica udice dosta ”mekane” no štap namijenjen za ovu tehniku i pažljivo podešena kočnica na roli moraju to iskompenzirati. Veće i teže udice, istina, bolje drže ribu, ali s njima gubimo na izazovnosti i lelujavosti suknjice…

Piše: Marin Hlobik

• 

Nevjerojatno je kojom brzinom izlaze novotarije namijenjene za naš najljepši hobi ili sport, ribolov. Iskreno nekada sam se trudio sve to pratiti, no to je postalo gotovo nemoguće, ili sam se jednostavno ulijenio, ne znam ni sam. No uvijek su me privlačile tehnike ribolova umjetnim mamcima, varalicama, stoga, pojavom vertical jigginga nisam mogao ostati ravnodušan. Brzo se tu nabavilo štapove, role i svakakve moguće jigove i jigalo se na svim mogućim pozicijama na kojima sam lovio zubace panulom sa živim mamcem, no rezultati su bili veoma siromašni. Najveći problem je to što su pozicije na kojima lovim veoma plitke (oko Rovinja), maksimalno tridesetak metara, što se kasnije pokazalo kao premala dubina za ovu disciplinu. Isto tako, jiganje je i veoma težak fizički rad, kao drugo, glavno pravilo je prolaziti puno terena, za što treba brže plovilo, a u tu kategoriju moja pasara nikako ne pripada. Tako da sam se opet okrenuo panuli živim mamcem koja puno manje umara ha-ha, misleći ma kakav jig, jignja (lignja) je zakon. No tu su se stvari dalje dodatno zahuktale, pojavio se slow jigging, kabura, tenya i inchiku. I nekako mi je baš taj inchiku zapeo za oko, ima sve mislio sam, ima raznobojan uteg koji zaintrigira ribu, ima silikonsku lignjicu, a svi znaju da niti jedna riba u Jadranskom moru nije imuna na lignju. Sjećam se da sam nekad kao klinac lovio na malu DTD varalicu u obliku lignjice, tijelo je bilo olovno, a glava i krakovi od nekakve gume-silikona. Naravno, i ova tehnika zahtijeva posebne štapove, no danas na tržištu ima more takvih štapova, raznih modela i gramaža, i naravno različitih cijena, no nađe se ponešto za svačiji džep. I od drugih ribolovaca sam dobio pozitivan feedback , to jest da inchiku radi, samo ga treba prilagoditi terenu na kojem lovimo. Jedan od ribolovaca s velikim iskustvom u lovu inchiku tehnikom je moj prijatelj Vlado, stoga nije bilo druge nego da skupa izađemo koji put ne bih li i ja malo bolje shvatio taj način ribolova.

• 

Oprema za inchiku

Kao i za svaku tehniku, i ovdje imamo velik izbor štapova za lov inchiku tehnikom, uglavnom se radi o kraćim štapovima maksimalno dva metra duljine i težine bacanja od 50 do 200 grama. Štapovi imaju dosta osjetljiv vrh no istovremeno i vrlo mnogo snage u donjem djelu blanka tako da se možemo boriti i sa zbilja velikim ribama. Probao sam loviti raznim štapovima i rolama, onim jako skupima i onim mnogo pristupačnijima. Posebno me oduševio štap Lemax Ilunga, radi se o jednodijelnom štapu duljine 205 cm i gramaže od 60 do 160 grama. Na osjetljivoj špici se osjeti i najmanji trzaj dok je snaga štapa nevjerojatna, imao sam lijepu borbu s ugorom od 5-6 kilograma i štap je to odradio bez problema, nažalost, ugor je pregrizao udicu na svega par metara od barke. Što se role tiče najbolje je koristiti role veličine 4000 ili 5000 sa dobrom pouzdanom kočnicom. Osobno koristim Shimano Twin Power PG 4000 i dosad nisam imao problema. Na rolu obavezno stavljamo upredenicu, meni se najbolje pokazalo koristiti upredenicu nosivosti 30 libri. Što se tiče marke upredenice već dosta vremena koristim upredenicu Gosen za jigging koja je u multicoloru, znači svakih 10 metara je druga boja. Na upredenicu dalje pomoću čvora vežemo predvez od 3 do 5 metara (nema potrebe više), naravno, fluorocarbonski debljine od 0.40 do 0.60 mm. Ovdje se ne radi samo o ribama koje lovimo, osobno volim staviti nešto jači predvez i zbog zadijeva koji su itekako česti kada lovimo ovom tehnikom. Kod spajanja upredenice i predveza najbolje je odabrati neki fini čvor koji lako prolazi kroz vodilice štapa jer su vodilice na ovim štapovima dosta sitne, osobno vežem i toplo preporučujem FG čvor, niti se ne primijeti kada prođe kroz vodilice i ima užasno veliku nosivost, ako ne i najveću od svih ostalih čvorova koje znam.

• 

• 

Čvor nije jednostavan, ali uz malo prakse veže se jako brzo. Što se same inchiku varalice tiče, postoje na tisuće modela, i kako to obično biva svaki ribolovac svoga konja (inchiku) hvali. Osobno sam isprobao mnoge modele i moram priznati da sam sa svima imao dobar rezultat, stoga mi je teško reći ovaj ili onaj je bolje nabaviti. No, ako govorimo o omjeru uloženo/dobiveno, Hayabusa inchiku je odličan, radi se o jako lovnom modelu koji je jeftiniji od većine ostalih inchiku modela. Gramažu varalice biramo ovisno o dubini terena na kojem mislimo loviti, jačini morske struje, itd. Ja sam koristio varalice do 120 grama težine jer lovim na dubinama do maksimalnih 40 metara. Što se dekora tiče, i tu su mišljenja podijeljena, naravno, to također ovisi o dubini na kojoj lovimo, koliko je more mutno i slično. No meni su se najbolji pokazali inchikui gdje je tijelo plave metalik boje s roza bokovima, a što se suknjice (lignjice) tiče, najbolji mi je prirodni dekor boje meda ili proziran s plavim šljokicama. Mnogi ribolovci mijenjaju udice na varalicama, odnosno stavljaju veće, jače udice. Meni to nikako ne drži vodu, ok, istina je da su na većini varalica udice dosta ”mekane”, no štap namijenjen za ovu tehniku i pažljivo podešena kočnica na roli moraju to iskompenzirati. Još jedan razlog zbog kojeg to ne volim raditi je taj da gubimo onu izazovnost i lelujavost suknjice ukoliko stavimo veće i teže udice. I da, iako mnogi varalice vežu direktno na predvez ili koriste eventualno samo jaku kopču, meni se najbolje pokazalo koristiti manju vrtilicu s kopčom, naravno, mora imati nosivost odgovarajuću ostatku pribora. Na taj način možemo mijenjati varalice i neće nam se uvrtati predvez kod izvlačenja ulova ili same varalice. Od inchikua bih još preporučio Molix Kiku i Shimano Bottom Ship.

• 

• 

Tereni i vrste riba

• 

Lakše je nabrojati vrste riba koje ne možemo uloviti na inchiku nego obrnuto. Zbilja sve ribe rado napadaju naš inchiku, prvenstveno predatori poput zubaca, krunaša, pagra i kirnje, no love se i ribe poput arbuna, orade i šarga koje nisu baš poznate po predatornim karakteristikama. Tu su i škrpine, tabinje, pauci, ugori i mnoge druge vrste. Pa čak i pelagične vrste neće oprostiti inchiku varalici ukoliko se nađu u blizini. Zbilja nikad ne znate što se može dogoditi loveći inchiku tehnikom. Što se terena tiče, to je veoma jednostavno, to su brakovi, to jest podnožja brakova gdje kameniti teren prelazi u pjeskovito muljeviti, usamljene stijene, potopljeni brodovi ili bilo kakve druge olupine. Sve su to odlični tereni za ovaj ribolov. Što se brakova tiče, oni su odlični za ribolov zubaca ili krunaša, dok na nekim razbacanim stijenama i olupinama imamo veliku šansu uloviti škrpinu, tabinju, kovača ili ugora i naravno pauka. Stoga ne treba niti napominjati da je u ovom ribolovu od velike važnosti imati sonar. Ukoliko poznajete nekog koćara pitajte ga za poziciju kakvog zadijeva, mjesta gdje on s koćom ne smije proći zbog mogućnosti da zapne s mrežom. Kočari znaju imati puno takvih pozicija i dat će ih bez problema jer oni i ovako na tim mjestima ne love, već ih zaobilaze u širokom krugu. Mi oko Rovinja imamo takozvane brombole, to su nevisoke stijene koje leže usred ničega i iz njih izvire plin (ne znam točno koji) i tu uvijek ima jako puno ribe, stoga su i to odlični tereni za ovaj ribolov.

Taktika ribolova

Taktika ribolova je slična vertical jiggingu, no postoje sitne razlike, kao prvo, nakon što spustimo inchiku do dna nema potrebe brzo i energično privlačiti varalicu. Osobno inchikuom poskakujem u mjestu dižući ga svega metar od dna. Svako toliko laganim pokretima ga dignem 10 metara od dna i zatim ponovo spustim na dno. Nije potrebno paziti da inchiku bude konstantno ispod nas vertikalno. Ukoliko lovimo na brakovima s velikim razlikama u dubinama treba raditi od plićega prema dubljem, odnosno treba plovilo zaustaviti prateći vjetar i morsku struju na način da nas nosi onako kako mi želimo. Naravno, i u ovom slučaju će nam GPS uređaj i sonar biti neophodni. Inače, nema tu neke mudrolije, treba eksperimentirati s načinima i brzinom povlačenja. Imajte na umu da inchiku imitira nekakvog glavonošca pa probajte imitirati njihovo prirodno ponašanje. Kada dođe do griza treba odlučno kontrirati i igre mogu početi. Sada nekoliko riječi o triku koji mnogi hvale, a drugi ga odbacuju. Radi se o mamčenju kraka lignje na udice inchikua. Mnogi ribolovci to ne vole jer na taj način privuku sitnu ribu koja gnjavi taj mamac. Najčešće ti ribolovci love na mjestima koja su dublja i glavna lovina su im zubaci krunaši i pagri, te u tom slučaju zbilja nema potrebe mamčiti udice. Osobno mamčim udice jer kod mene je glavna lovina na inchiku škrpina i arbun i tek pokoji zubatac, tabinja, itd. Najbolje mi se pokazalo koristiti krakove domaće lignje, ali ukoliko ju nemamo odlično će poslužiti i patagonica ili komadić srdele.

• 

• 

Uistinu, inchiku je jedna jako lijepa i zabavna tehnika koja daje odlične rezultate. To bi bilo sve, a sad pravac na more!

Minn Kota pramčani motor

Moj prijatelj Vlado se toliko navukao na inchiku da si je nabavio Minn Kotin električni pramčani motor model Riptide ST 112 iPilot. Iskreno nisam mogao vjerovati koje su mogućnosti ovog električnog motora, čim je Vlado montirao motor na pramac morali smo ga ići isprobati. Ovaj motor ima dvije mogućnosti koje su nevjerojatne za sve vrste ribolova, a za inchiku pogotovo. Recimo kada se lovi na nekom malom terenu, npr. jedan veći kamen usred ravnog dna nije baš jednostavno pogoditi na pravo mjesto, jer vi se namjestite plovilom, ali vas vjetar ili morska struja brzo odnese. Ok, može se malo motorom zadržavati, ali to nije to. Zato ova Minn Kota ima opciju spot lock, znači kada dođemo iznad određene pozicije na upravljaču stisnemo tipku i pomoću GPS signala motor nas drži na tom mjestu kao da smo na sidru. Sigurno i sami shvaćate koliko je ovo dobra stvarčica. Druga opcija koja je isto tako i više nego odlična je „record a track“, znači mi lagano driftamo i uključimo tipku za snimanje traga, te ukoliko se želimo vratiti po istom tragu samo stisnemo tipku i Minn Kota će to učiniti za nas. Može se pohraniti do šest tragova u duljini od dvije milje. Nevjerojatna naprava, no i cijena joj je dosta visoka, ali tko voli nek izvoli. Uglavnom, Minn Kota Riptide ST 112 iPilot motor radi na 36 volti, ima snagu potiska 112 libri i namijenjen je za plovila do 5500 libri težine.

• 

• 

• 

• 

• 

•