ZIMSKI DUBINSKI INCHIKU

PRM / Broj 8 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2015.

Živim za zimske ribolove. Bez ljetne žege, bez gužve, bez buke, bez desetaka glisera koji prolaze kraj mene…

Piše: Milan Maleš
www.facebook.com/milaneze.experience

• 

Turizam je postao bitan dio hrvatskog gospodarstva, to smo htjeli, naposljetku, i ja se ljeti njime bavim, ali sa mora je tih nekoliko mjeseci nestao mir. Ljeti nema bonace jer i po najvećoj bonaci svakih deset minuta vas valjaju valovi od brodova u prolazu. Ljeto mi je postalo vrijeme za rad i neke druge gušte, a zima za odmor i uživanje u miru pučine. Samo galebovi, dupini i poneki ribarski brod. Jadran kakav je nekad bio. Da riba zimi nije aktivna potpuna je zabluda, pitanje je samo koja riba, gdje i na kojim dubinama. Situacija je drugačija nego recimo u proljeće, još nema masovnog okupljanja šnjura i lokardi na brakovima u gusta jata oko kojih baziram potragu za zubacem i šampjerom, pa sam se okrenuo traženju zanimljivih terena. Vrhovi brakova, rubovi, skale, čak ravni tereni sa razbacanim kamenjem na srednjim i većim dubinama. Kad kažem srednje dubine za vertical i inchiku meni to znači šezdeset do osamdeset metara, a veće dubine od osamdeset do preko sto.

• 

• 

Bude mi skoro smiješno kad čitam o ribolovu u Istri, oni idu u duboko na četrdeset metara, a ja idem u plitko na četrdeset. Svaki akvatorij ima svoje karakteristike, slanost i prozirnost mora, rasprostranjenost vrsta i tako dalje, teško je to usporediti. Uglavnom, ove zime odlučio sam malo ispitati veće dubine tražeći bilo kakvu neravninu koja bi mogla držati ribu. Ta potraga me dovela do dubina preko sto metara na kojima samo izvođenje inchiku tehnike postaje dosta zahtjevnije nego na upola manjim dubinama. Kako su takve duboke pozicije na otvorenom moru daleko od zavjetrine obale, a inchiku se izvodi bez sidrenja, ovaj ribolov se može uspješno prakticirati samo po idealnom vremenu bez ili eventualno s vrlo laganim vjetrom. Idealno vrijeme na otvorenom moru usred zime – to je naravno rijetka pojava kao i prilika za izlazak u zimski dubinski inchiku. Čak i ja koji živim na Visu, imam šest od sedam dana u tjednu na raspolaganju i ovakve dublje pozicije nadohvat ruke ne dobijem više od par prilika mjesečno za ovu vrstu ribolova, a zna se zalomiti i mjesec dana u komadu bez ijedne prilike. Zato se nemojte čuditi što sam na većini slika bez jakete i sa sunčanim naočalama, skoro svaki taj izlazak bio je po dugo čekanom idealnom vremenu bez vjetra. U napad sam krenuo svojim uobičajenim oružjem; „pogrešnim“ štapom Okuma Big Squid 40-100g uparenim s rolom Penn Slammer 560 napunjenom upredenicom 30 lbs i predvezom iste snage. Odavno već ne koristim fluorocarbon, najlonski predvez mi se čini izdržljiviji i draži mi je na čvoru. S varalicama do sto grama ove dubine se na prvi pogled čine nedostižnima ali sitnim trikovima sam uspio tome doskočiti i koristiti isti pribor kojim lovim na pedeset metara dubine o čemu više u nastavku koji se bavi finesama pribora.

• 

„Ko to tamo peva“?

Kako sam išao dublje i dublje mijenjale su se riblje vrste. Nisam bio siguran što očekivati jer su za mene to bile nove i neistražene vode. Prvo sam naletio na velike pauke, arbune i male zubace krunaše. Prepoznatljivi po karakteristično dugom peru leđne peraje, mali krunaši od pola do kilogram i pol drže se u jatima na rubovima i u okolici brakova, a žestoki su na inchiku i usred dana po najjačem suncu. I ako prvi promaši udicu, ostali napadaju varalicu sve dok se jedan ne zakvači kako treba. Kod griza u prazno uvijek mi se bolje pokazalo pustiti varalicu da ponovo propadne nego nastavljati prema gore, manja riba poput njih ipak radije napada manje zahtjevan plijen, a gibanje prema dolje u moru je znak slabosti. Unatoč veličini, mladi krunaši su odlični borci sve do same površine, s izrazitim zamasima glave tipičnim za jednog sparida i odličan ulov za zagrijavanje pogotovo na laganom priboru koji omogućuje da se izvuče gušt borbe i iz manjih riba poput njih.

• 

Kažem zagrijavanje jer me nakon malih krunaša napalo ono što sam potajno priželjkivao i o čemu sam sanjario gledajući videa grčkih i talijanskih kolega. Napali su me pagri. Ako je inchiku osmišljen s nekom specifičnom vrstom na pameti, onda je to pagar. Sve, od terena na kojem obitava, prehrambenih navika, stila napada, stila borbe kad je zakvačen do anatomije usne šupljine, sve je kao stvoreno za inchiku odnosno inchiku je kao stvoren za pagra. Svaka varalica koju sam poslao dolje ostvarila je ulov, od plave preko zelene do fluorescentno žute. S vremenom mi se sve više čini da realističnost u dubinskom ribolovu pada u drugi plan pred upadljivošću, iritantne boje koje na plićim terenima koristim zadnjih petnaest minuta pred suton ovdje rade dok je sunce još visoko na horizontu. Pagar će napasti i sporo i malo brže vođenu varalicu tupim udarcem obično odmah uz dno ili eventualno do par metara iznad, a nakon kontre ubrzo postaje jasno da se radi o ozbiljnoj ribi. Ako se ne snađe u istom trenutku kad je zakvačen i pokloni vam sekundu-dvije prednosti, treba to iskoristiti te namotati svaki višak strune da ga pritisnete do kraja prije nego uopće krene u juriš. A kad pagar krene… to je čista snaga, rola pjeva, kao da ste zubaca sabili u manji paket. Nemoguće ga je naravno laganim priborom zaustaviti u mjestu, ali sva sreća, nije on maratonac već sprinter pa su ti juriši isprekidani kratkim pauzama koje su prilika da se osvoji koji metar strune, sve u cilju da se ne dokopa dna i ispara predvez na nekoj hridi. Borba s njim mi djeluje više kao odmjeravanje refleksa, tko će brže reagirati na pokrete onog drugog s druge strane sto metara upredenice koja nas dijeli dok istovremeno osjetim svaki zamah glave kao da mi je ispod broda. Joj, što volim moderan pribor i tehnike, ovo su nezamislivi gušti! Svaki taj zamah glave jedan je potez u toj partiji šaha, ako ga vi ne iskoristite pagar će ga iskoristiti protiv vas. To odmjeravanje ne volim pak previše otezati jer je sva njegova moć u prvih desetak metara od dna, iznad ste mu već dali šah, a kad ga dignete dvadeset metara od dna to je šah-mat i treba samo ostati staložen ostatak izvlačenja. Ove borbe igram s prilično pritegnutom kočnicom, a po potrebi i lagano prislonim prste na špulu (ako sam procijenio po boji upredenice da mi se opasno približio dnu). U tom slučaju povećam otpor do kraja pa što bude. Pribor još nije zakazao, jedino se znala otkvačiti riba, ali na kraju krajeva bolje izgubiti ribu nego ribu i varalicu, što je neminovno ako mu dozvolim da se dokopa hridi. Sitne udice na mojim inchiku varalicama ne ostavljaju otkvačenog pagra ni sa kakvim većim ozljedama od isparane usne pa je to za obojicu bolje nego da ispara predvez i ostane s varalicom koja mu visi iz usta. Pronalaženje i sustavno češljanje terena na ovim dubinama nemoguće je bez modernih pomagala u vidu solidne brodske elektronike. Fishfinder bi trebao imati domet barem 150 metara i mogućnost zumiranja. Klasičnim podešavanjem fishfindera uočit ćete veći brak, ali ravan teren s razbacanim kamenjem i blagu padinu samog ruba braka teško ili nikako, a tada stupa na snagu funkcija zumiranja dijela vodenog stupca.

• 

Ovisno o proizvođaču i modelu, funkcija zoom prikazuje dio vodenog stupca razvučen na cijeli ekran čime dobijete bitno bolji prikaz detalja. Kažem, sve ovisi o modelu, neki imaju mogućnost više paralelnih prikaza, međutim, to ovdje nije tema, moj recimo zumira sredinu stupca, što nije idealno jer bi bilo bolje da zumira donji dio, ali i to mi je dovoljno da uspješno lovim. Pošto se dubinski inchiku odvija na otvorenom moru, precizna orijentacija i pozicioniranje broda su nemogući bez GPS uređaja pa bi i on trebao biti prisutan na svakom brodu koji se misli okušati u ovoj tehnici. Ja imam kombinirani fishfinder/GPS uređaj neke niže srednje klase (s obzirom na današnju ponudu) koji mi trenutno zadovoljava sve zahtjeve. I naravno, potrebno je biti adekvatno opremljen po pitanju sigurnosti na moru.

Srednji/gornji sloj

Inchiku mi nikad ne prestaje priređivati iznenađenja pa je tako rasvijetlio jedan moj davni misterij. Naime, često sam se pitao kamo odlaze lucevi kad nakon jesenske sezone površinske panule njihova jata netragom nestanu. Kako je inchiku pokazao, ne odlaze nikamo već se povlače u srednji sloj mora iznad dubokih brakova gdje se prežderavaju lignjama. Itekako su aktivni i itekako su debeli. Otkriće je došlo potpuno slučajno jednog oblačnog poslijepodneva dok sam tražio zubace i šampjere. Bilo je nestabilno vrijeme sa visinskim svijetlim oblačnim tapetom i pojedinačnim crnim niskim oblacima koji su se kotrljali sa zapada. Jedan golemi sjeverno od mene, procjenjujem da će me mimoići sjevernije, drugi manji južno od mene, ali mogao bi me zahvatiti rubom.

• 

S jednim okom na nebu a drugim na vrhu štapa dizao sam varalicu visoko iznad dna kad je nešto napalo. Obzirom na zonu napada pretpostavio sam da je šampjer i otpustio kočnicu. Bijeg je u početku bio sličan, bez glavinjanja i sitne amplitude zamaha repa, ali kad sam vidio da se ova riba ne umara, postalo je očito da nije šampjer te sam pritegnuo kočnicu. Tada je krenuo prema gore, a ja sam panično motao što brže mogu u strahu da ne olabavi strunu i ispadne. Po boji multicolora došao je na svega desetak metara od broda a onda se okrenuo i izvukao osamdeset metara strune u cugu! Opet sve ispočetka, a iz onog oblaka sjeverno od mene se spustila pijavica, a iz ovog što me kvači se formira. Borba se otegla i pretvorila u pravu bitku između nas dvoje s jedne strane i dvije pijavice s druge strane. Fishing on theedge. Po kondiciji i vibraciji repa postalo je očito da je riječ o nekoj plavoj ribi. Konačno se u koncentričnim krugovima primakao brodu i uletio u špurtil. Luc! Ovaj luc od četiri kile je pružio daleko veću borbu nego zubaci od šest, sedam. Stvarno su šampioni kondicije. Pijavice su me mimoišle i otišle na istok. Pobjeda. U slijedećim ribolovima malo sam izbrusio taktiku za luca i otkrio da voli kad varalica brže zaigra, nervozni trzaji skoro kao kod verticala, to ga pali. Obično napada u prvih par agresivnijih trzaja s kojima počnem kad prođem zonu šampjera u kojoj vodim varalicu posve mekano i sporo. Mislim da već tu luc bude svjestan varalice, ali treba mu taj brži pokret kao okidač za napad. S obzirom na bitno drugačiju strukturu usne šupljine, a i njegov stil napada, luc se češće otkvači sa sitnih udica nego pagar, ali zna se tko je tu ciljana lovina, a tko usputna pa sukladno tome prilagođavam pribor. Pošto su s plavom ribom sve opcije otvorene, odnosno cijeli vodeni stupac je na jelovniku, obično nastavim s brzim i nervoznim vođenjem varalice do same površine. Nije gotovo dok nije gotovo jer se primjerice manji trupovi zadržavaju u površinskom sloju i usred zime te napadaju varalicu praktički ispod broda. Polako se popunila slika cijelog vodenog stupca, a inchiku razara u svakom sloju. Fenomenalno!

• 

Finesse

• 

Teško se može reći da je varaličarenje na sto metara dubine finesse ribolov i da ribe na tim dubinama uopće zahtijevaju tako delikatan pristup, ali posvećenost detaljima je ovdje potrebna naprosto da bi se moglo „raditi“ odnosno uspješno prakticirati ovakav ribolov. Brzina tonjenja varalice, bočno zanošenje pribora u kurentu, atraktivnost borbe, opreznost ribe i snaga pribora u borbi, to su varijable koje treba uskladiti da bi ova jednadžba imala pozitivan rezultat. Nekima od njih ide u prilog finiji pribor, nekima teži, a naći pravi kompromis je to važnije što su uvjeti lova ekstremniji. Meni je atraktivnost borbe na prvom mjestu, zato i lovim štapom gramaže 40-100 g s pletenicom i predvezom 30 lbs čak i na dubinama preko sto metara, mada bi opreznost ribe dolje dozvolila i deblje strune. Naposljetku, u ovakve ribolove se ide zbog atraktivnosti, a ne zbog večere, večeru se može uloviti puno lakše i puno bliže. Lagani štap me limitira na varalice do sto grama, što je naizgled premalo, ali uz prilagodbu par detalja nije neizvedivo. I naravno, fini pribor znači da lovite na samoj granici snage koju će solidna riba itekako testirati pa je čvorove potrebno konstruirati s najvećom pažnjom.

TN-knot revisited

TN-čvor, čvor za spoj predveza i varalice već je nekoliko puta bio na stranicama ovog časopisa ali nakon proučavanja japanske škole „slow pitch jigginga“ uvidio sam da nismo (barem ja nisam) vezivali njegovu najbolju verziju. Može bolje. Poslušao sam savjete japanskih gurua (koji preporučuju ovaj čvor za slow pitch) i mogu reći da inače odličan čvor na ovaj način vezan postaje pravi super čvor. Potpuno se pouzdam u njega za zaustavljanje bilo kojeg pagra ili zubaca i zato se vraćam još jednom da istaknem finese vezivanja koje su učinile tu razliku:

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Tiskanom slovima sam istaknuo razlike od prijašnjeg načina vezivanja koji sam koristio i o kojem ste mogli čitati u Praktičnom, a one su u broju namotaja strune kroz ring, broju namotaja u opletu i načinu zatezanja. Kraj opleta izgleda kao da će se razvezati ali neka vas to ne brine. Čvor precizno konstruiran na ovaj način još me nije izdao, a može se vezati i na brodu po valovitom moru. Oplet od petnaest koraka blago amortizira i raspoređuje opterećenje te smanjuje mogućnost petljanja udica u strunu neposredno iznad varalice. Međutim, ni super čvor kao ovaj nije imun na oštećenja i zamor materijala prilikom lova i borbe s ribom. Nakon svake ribe treba kontrolirati čvor i ostatak predveza te ga mijenjati ukoliko postoji ikakvo oštećenje. Ukoliko se ne pojavi nikakvo vidljivo oštećenje nakon nekoliko riba ili ribolovnih izleta, ja svejedno mijenjam predvez jer dolazi do zamora materijala uslijed opterećenja i izlaganja UV zračenju sunca.

Podnamot

• 

Kod ribolova na velikim dubinama brzina tonjenja varalice je značajan faktor pogotovo jer uslijed kurenta koji zanosi sistem i brod u trenutku kad varalica dotakne dno više niste na istom mjestu gdje ste otvorili preklopnik role. A želite biti što bliže tom mjestu. Najlogičnije bi bilo uzeti teže varalice, ali to za sobom povlači teži štap, a gore sam spomenuo kako mi je atraktivnost borbe na prvom mjestu pa sam gledao na koji drugi način mogu dobiti koju sekundu. Primijetio sam da struna puno brže leti sa oboda pune špule nego sa dna prazne. Pošto dvjesto metara upredenice koliko motam ostavlja špulu praktički polupraznu, prije motanja same upredenice namotao sam podnamot od nešto jačeg običnog najlona samo da ispuni višak prostora. Ovim jeftinim trikom sam dobio punu špulu s koje struna leti glatko i koju sekundu brže tonjenje bez povećanja težine varalice.

• 

Varalice

• 

Praviti vlastite varalice ima dosta prednosti, kao na primjer mogućnost da izađem iz tvorničkih okvira i eksperimentiram sa formom metalnog tijela i položajem rupe za suknjicu, što na četrdesetak metara dubine nije od velike važnosti, ali na stotinjak metara itekako igra. Naravno da većina ribolovaca neće ići tako daleko, u tom slučaju ova opažanja mogu vam pomoći pri odabiru varalice u dućanu. Najvažnija karakteristika po pitanju brzine tonjenja je forma metalnog tijela. Tanke izdužene forme tonu brže od kratkih zdepastih formi pa uglavnom takve koristim za zimski ribolov na većim dubinama. Ne samo da tonu brže već i pružaju manji otpor prilikom prezentacije pa mogu „prevariti“ štap s tanjom varalicom od 120 g koja ga optereti kao zdepasta od 90.

Položaj rupe za suknjicu igra drugačiju ulogu. Poznato je da se udice na inchiku varalicama ponekad zakvače za strunu neposredno iznad varalice. To je samo jedno izgubljeno spuštanje, ali kad gađate mikrolokaciju na sto metara dubine to jedno spuštanje može značiti razliku između prekrasne ribe ili odlaska kući praznih ruku. Zato se trudim svesti to petljanje i izgubljena spuštanja na najmanju moguću mjeru, a to mogu ako postavim rupu za suknjicu nešto niže, možda svega jedan centimetar od kraja tijela varalice. Recimo da spustim rupu za centimetar od uobičajenog položaja, na osnovu toga mogu skratiti i konopčić suknjice za centimetar, a da ona i dalje visi na istom mjestu ispod tijela, time sam efektivno udaljio udice od strune za dva centimetra više kad je suknjica usmjerena prema gore prilikom tonjenja ili prezentacije varalice. Još mislite da ovo nije finesse ribolov? Nije u smislu da želim doskočiti oprezu ribe ali jest u smislu da želim dopremiti varalicu na željeno mjesto i imati ju dolje funkcionalnu, a ne zapetljanu, što je preduvjet da uopće dobijem griz. Ne mislim da je tanka izdužena varalica ribi išta više ili manje privlačna od bilo koje druge, ali povećava efektivno vrijeme koje varalica provodi u zoni griza i to ju čini lovnijom. A boje? Igraju li one dolje uopće ikakvu ulogu ili se sve svodi samo na pokret?

• 

Konačno sam našao čime popuniti rupu između sezone liganja i proljeća, traženjem neuobičajenih riba na neuobičajenim mjestima. Dalje u prijevodu znači skuplje, ali osjećaj kad opali pagar na sto metara – to je neprocjenjivo! Uostalom, nije da imam priliku ići svaki dan. Morao sam naučiti birati bitke; ako vrijeme nije savršeno radije ostati kući i čačkati po priboru makar to značilo napraviti samo jedan izlazak u mjesec dana. Zato brod i oprema moraju biti spremni kad taj idealan zimski dan konačno dođe. Lagani pribor, teške bitke, sve za atraktivnost, volim zadržati dozu neizvjesnosti i da se vrh štapa zamoči u more kad pritisne dobra riba. Uzbudljiv i neizvjestan je to ribolov, a činjenica da nije dostupan kad god vam padne na pamet dodatno pridonosi posebnosti. Još davno je bilo očito da su jigovi nove skosavice, teško se suzdržati od gomilanja mnoštva novih modela koji svakodnevno izlaze na tržište i zadržati trošak na nekoj razumnoj mjeri, ali, s druge strane, netko troši na pivo i duvan, a netko na gorivo i varalice. Ja sam u ovoj drugoj grupi i moram se izguštat do ljeta kad počinje ludnica. Bistro!

•