NA PODRAVSKOM MORU

PR / Broj 39 / Lipanj / 2011.

Dugo smo se razgovarali kuda da ovo proljeće krenemo u ribolov. Nakon nekoliko pomalo dubioznih prijedloga, netko je konačno rekao jednu pametnu:» A da ostanemo loviti u našoj dragoj Podravini…?» Kako je koprivnička Šoderica zapravo naše «Podravsko more», brzo smo se dogovorili kako ćemo proljetni ribolov «odloviti» baš na njoj. To je bila jedinstvena prilika da provjerimo jesu li priče o velikom broju šarana koji u njoj plivaju samo priče ili u tome ima nešto istine…

Piše: TIHOMIR KOREN

• 

Mjesto gdje nitko godinama nije hranio i lovio šarane…

Na Šoderici je danas u toplijem dijelu godine glavni problem naći dobro slobodno mjesto za ribolov. Gotovo svi slobodni sprudovi su u toplijem dijelu godine zauzeti, ili bolje rečeno privatizirani. Svaki od domaćih ribolovaca tamo ima neko «svoje» mjesto, na kojem već godinama hrani i lovi, a neki su na njima čak napravili i vikendice, pa iz njih love. Ulazak na neku od takvih lokacija, gotovo je siguran konflikt. Pošto smo se mi došli u ribolov prvenstveno odmoriti, i u miru pokušati prevariti poneku lijepu ribu, odlučili smo pokušati pronaći neko mjesto gdje nitko godinama nije hranio i lovio šarane. Središnji dio jezera Šoderica zove se Lazine, i tamo se nalaze mjesta gdje su godinama uglavnom lovljeni samo somovi. Pošto su dečki koji tamo često love zapravo naši dobri prijatelji, oni nisu imali ništa protiv toga da nam na tjedan dana ustupe svoje lokacije na kojima smo se željeli okušati u lovu šarana. Pošto je bila sredina svibnja, i ono pravo toplo proljeće, dogovorili smo se da počnemo hraniti i loviti na tri različita spruda, na različitim daljinama i u različitim dubinama. Jedan je bio bliže obali na nekih 120 metara daljine i na oko 6.5 metara dubine. Drugi se protezao na 180 metara, i bio je s 3 metra dubine najplići. Treći je bio čak na 200 metara daljine, dok mu je dubina bila 4.5 metara. Ivo i Ante odlučili su loviti lijevo od nas, na prvim plićim sprudovima, do kojih je bilo lakše doći. Elvis i ja smo za svoje lokacije za ribolov izabrali one dalje iz jednostavnog razloga, zbog toga što su one jedine bile još slobodne, i što drugih «boljih» mjesta u našoj najužoj okolici jednostavno nije bilo. Nije me previše brinulo što tu još nitko nije lovio šarane, ali moje razmišljanje nisu dijelili neki od starih šoderičkih ribiča, koji su nas svakog dana redovito obilazili. Odmah su nas, čim smo došli, pokušali obeshrabriti, tvrdeći kako to uopće nisu šaranska mjesta, i kako tu nikad ne bude ozbiljnog ribolova.

• 

• 

• 

Boile i pelete

Pošto na šoderici ima jako puno sitne ribe (naročito malih i velikih divera), odlučili smo loviti uglavnom boilom. Prva dva dana smo samo hranili s peletama. Željeli smo s kombinacijom od tri vrste peleta prvo «pokrenuti» mjesto i preko cijelog niza hranidbenih signala pokazati sitnoj ribi i šaranima, kako se tu nešto događa. Pomiješali smo od CC Moorea Betainske HNV pelete s pastrvskim i Bloodworm peletama (na bazi krvnih crva). Odluka je bila ispravna jer je na hranilištu sitna i krupna riba odmah «zakuhala».

• 

• 

Za ribolov smo pripremili tri vrste boili. Dvije su bile tipične, na bazi kombinacije tri različita riblja brašna (predigest, LT i haringa) u kombinaciji s brašnom lignje i jetrenim brašnom moje vlastite proizvodnje. Uz dodatak soje, kazeina i kukuruzne i pšenične krupice, da se sve dobro poveže, boile su ispale kompaktne i tvrde taman da mogu prkositi svim nezvanim vodenim napastima, baš kakve smo i trebali.

Treća je vrsta bila malo drugačija. Baza se sastojala od 15% ptičje hrane, i 15% prethodno probavljenog (predigest) ribljeg brašna. Uz klasične dodatke kao što su sojino brašno, kazein i nekoliko vrsta krupica, i ova je dobro vezala, ali i odlično otpuštala arome i aminokiseline.

• 

Arome i aditivi

Od aroma odlučili smo se za već provjerene kombinacije Cranberry/Cream od Nutrabaitsa, Monster Crab od Rod Hutchinsona, Squid & Octopus od Solara i Mullbery Florentine od Rod Hutchinsona.

• 

• 

• 

Od aminokiselina smo koristili Nutramino (od Nutrabaitsa) u kombinaciji s melasom i Corn Steep Liqurom (CC Moore). Umjesto komercijalne melase iz ribičkih trgovina, boile smo napravili koristeći Ketostop- veterinarski pripravak koji se koristi za preventivu i liječenje ketoze, metaboličke bolesti krava muzara prouzrokovane nepravilnom i neadekvatnom hranidbom. Uz to sam u treću boilu dodao Belanchan Liquor od CC Moorea, tako da su sve tri vrste boili zapravo bile prave «hranidbene bombe», upravo ono što šarani u ovo doba godine najviše trebaju. Kako se ribolov odvijao sredinom svibnja, ili preciznije u vrijeme mrijesta (ulovljeni mužjaci su bili puni mliječi, a ženke okrugle i debele kao prasice), nastojali smo im kao protuuslugu za to što ćemo ih za vrijeme mrijesta malo «uznemiravati» barem uzvratiti velikim količinama kvalitetne i ukusne hrane.

• 

Lovne boile

Makar znam da mnogi ribolovci zapravo uopće ne razlikuju lovne boile od onih s kojima hrane, ja svoje uvijek specijalno za svaki novi ribolov pažljivo pripremam. Pošto je na Šoderici sitna riba veliki problem, mamce sam spremao po starom već više puta isprobanom receptu. U malo klasične suhe smjese (koliko treba za jedno jaje) dodao bi dvije žlice «Granit Mixa» od Nutrabaitsa, i za 50% više aroma i aditiva nego u klasičnu boilu. Ovakve su boile po kuhanju i sušenju bile u stanju bez problema opstati i na dlaci i po 24 sata, i pritom cijelo vrijeme dobro otpuštati jake hranidbene signale, i tako privlačiti šarane.

• 

Osamdeset kilograma nam nije bilo dosta…

Iako nismo precizno znali što od ovog ribolova možemo očekivati, dobro smo se pripremili i na vodu smo došli s oko 80 kilograma različitih boili vlastite izrade. Nemalo nas je iznenadilo kad smo pred kraj ribolova ostali bez mamaca i kad je Elvis još na vodi morao zamiješati preostalih 10 kilograma suhe smjese.

• 

Tehnika razvlačenja

Tko god je ikad lovio na Šoderici, zna da se tamo najučinkovitije lovi tehnikom razvlačenja iz čamca. Za nju su vam optimalni mali drveni čamci duljine od 4 do 4.5 metra i električne pente koje ne stvaraju nikakvu buku, a koje smo napajali strujom s akumulatorom od traktora. Imali smo dva komada, i dok je jedan bio u upotrebi, drugi se je stalno punio.

Za razvlačenje sistema iz čamca, najbolje je da su u akciji dva ribolovca. Jedan razvlači sistem sa čamcem, dok je drugi na obali i kontrolira štap da s njega ne ode previše najlona, koji se onda obično rado zapetlja. Prilikom polaganja sistema, treba dobro pogledati gdje je čisto dno, i gdje je riba hranjena, a nakon puštanja u vodu malo povući najlon, kako bi se prilikom potonuća olovo maksimalno razdvojilo od mamca s udicom, i lijepo sjelo na pješčano dno.

Pribor i sistemi

Šarani su na Šoderici kao i svugdje drugdje prilično jaki i znaju trikove, zbog toga vam treba jak i pouzdan pribor. Ja sam za ovaj ribolov koristio prilično snažne štapove (Chub Outcast, duljine 3.60 m i akcije 3.5 lb), i velike role (Shimano Aeropower XTA 10000) na koje stane dovoljno najlona (barem 300 metara najlona promjera 0.35 mm). Za glavni sam najlon odabrao odlični šaranski najlon crveno smeđe boje Trabucco promjera 0.35 mm, koji se je i u teškim uvjetima ribolova iz čamca pokazao izuzetno jakim. Zbog velikih kolonija školjki bezupki, koje su prekrivale skoro sve grebene na dnu jezera ispred nas, bili smo prisiljeni koristiti snag-lidere od 0.60 mm najlona, kako bi prilikom zamaranja riba, sačuvali glavni najlon od habanja, rezanja i posljedičnog pucanja. Šarani sa Šoderice dobro poznaju svoju okolinu, i našim su prijateljima, koji su lovili tik do nas, u nekoliko navrata uspjeli na školjkama potrgati osnovni najlon, pa su i oni prihvatili snag lidere, bez kojih se praktično ne može ozbiljno loviti. Na kraju sam prije svakog sistema obavezno postavljao po jedan metar leadcorea, kako bi potpuno potopio zadnji dio pribora prije olova, i kako ne bi eventualno preplašili velike ribe koje se motaju po hranilištu oko postavljenih sistema. Meni se je za tu namjenu najboljim pokazao Mika soft, koji je težak, ali i elastičan. Osim što je dobro i brzo lijegao na dno, i boja mu je bila vrlo slična dnu gdje smo lovili tako da je ispunio baš sva moja očekivanja. Olova, koja sam koristio bila su oblika potkove s vrtilom težine od 150 do 180 g, domaće izrade (Aligator iz Peternaca), a materijali za predveze uglavnom mekane upredenice od Suffixa nosivosti od 25 i 30 lb. Od udica sam zbilja svašta probao, ali i ovdje sam nekako najbolje rezultate imao na teflonom prekrivene Gamakatsu Specialist broj 2.

• 

Prezentacije

Iako smo isprobali sve i svašta, kroz nekoliko dana ribolova se iskristaliziralo da šarani najbolje primanju na snjegovića. Najbolje kombinacije su bile s jednom lovnom boilom domaće izrade 16 ili 18 mm i jednom plivajućom boilom Mainline Fusion (16 mm) i Pulse (16 mm).

Zamaranje riba

Kako smo šarane od početka počeli hraniti na površini veličine jednog prosječnog teniskog igrališta, riba je odmah ispočetka dobro prihvatila mamce, i cijelo vrijeme halapljivo jela, tako da nismo imali problema s jednokratnim bipovima i potezima u prazno. Jedan je šaran ulovljen za obraz, vjerojatno dok se je igrao i isprobavao mamac. Šarani su jako dobro poznavali vodu i mjesta gdje su živjeli tako da je svaki sprud načičkan školjkama bio velika potencijalna opasnost za glavni najlon. Čak ni snag lideri od najlona promjera 0.60 mm, nisu bili trajno rješenje, jer su se grebanjem po školjkama jako brzo oštećivali, pa ih je svaki dan trebalo redovito kontrolirati, i skoro svaki drugi dan mijenjati. Ako ste ikad imali priliku loviti na 100 ili možda dvjesto metara daljine s najlonom, onda vam sigurno nije neka novost da na svaki potez treba reagirati što prije, i po potrebi se ponekad zatrčati sa štapom unatrag kako bi potvrdili kontru. Najlon je na tako velikim daljinama vrlo rastezljiv, i neka mlaka kontra može se s tom elastičnošću potpuno kompenzirati. Zbog toga je u takvim situacijama nužno imati veliko olovo (bar 150 g). Za svaku zategnutu ribu treba obavezno ući u čamac i otisnuti se na vodu. Optimalno je ako su u čamcu dvojica, i to jedan na štapu, a drugi na veslu ili na penti, i kasnije na podmetaču. Treba što prije doći iznad ribe, a kad šaran dođe pod čamac, veslo se obavezno vadi van i slijedi najzanimljiviji, ali i najuzbudljiviji dio ribolova. Šarani se pod čamcem izuzetno jako bore. Neki puta su nam pokušavali leđnim perajama prepiliti najlon, neki puta se omotati oko propelera električnog motora. Šarana se s prihvaćanjem ne smije nagliti, i tek kad je dovoljno umoran polako se navuče preko mreže podmetača i podigne u čamac.

• 

Što smo ulovili?

U osam dana ribolova nas četvoro smo zajedno ulovili preko 90 šarana, veličine od 1 do 15.5 kg. Prosjek riba bio je negdje od 7 do 8 kg, dok je 5 riba bilo preko 10 kg. Znam da će mi možda netko tko samo lovi na Zajarkima ili na Rakitju reći kako to i nije neki ribolov, ali s obzirom na uobičajenu situaciju na našim podravskim vodama, mi smo bili sasvim zadovoljni. Najviše riba i najvećeg šarana (15.5 kg) ulovio je Elvis, dok je moj najveći šaran imao 12 kg. Njega je jednostavno bolje išlo. Premda smo lovili na iste mamce, na istom sprudu, čak naizmjenično na rod pod postavljali štapove, on je uvijek imao više grizeva.

I premda iz početka nismo previše od njega očekivali, ribolov na našem «podravskom moru» je za nas četvoricu završio iznad svih očekivanja. Dobro društvo, dobra klopa u kombinaciji s dobrim vinom i dobrim ribolovom i ovaj puta su bili odlična prilika za provesti dio godišnjeg odmora na najljepši mogući način. Možda su nam sreću donijele i naše supruge koje su nas svaka dva dana posjećivale (da vide što radimo) i da li smo zbilja u ribolovu. A daleko najviše veselja priredio nam je pred kraj ribolova posjet onih skeptičnih prijatelja ribolovaca s početka priče, koji se jednostavno nisu mogli načuditi da na mjestu gdje se nikad nisu hranili šarani ima toliko ribe. Mene je uz sve to posebno veselilo da je naša draga Šoderica, usprkos svemu, puna šarana raznih veličina, i da nije slučajno da je ovdje ulovljen najveći šaran u Hrvatskoj. Osobno mislim da tamo ima i većih.