PRM / Broj 12 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2016.

Piše: Tonči Žanko Tona

Opremanje – Grašo 23

Brod sam kupio više-manje kao nedovršenu ljusku koju sam odlučio sam opremiti po mojoj mjeri. Ove sličice opisuju samo dio obavljenog posla. Prije nego počnete najbolje bi bilo da plan stavite na papir po fazama…

Evo, nakon tridesetak godine plovidbeno ribolovnog staža, podijelit ću s čitateljima moje brodsko iskustvo i put kojim sam stigao do željenog plovila. Kao što ćete vidjeti, nije bilo ni brzo ni lako, ali ako nešto doista želiš onda pronađeš i način da to ostvariš. Još kao dječak počeo sam loviti i ploviti s plastičnom pasarom od 4,5 metra proizvedenom u pogonu davno ugašene Kvarner-Plastike. Bio je to kaić mog djeda, kasnije njegova ostavština unuku. Od standardne opreme pasare tog vremena, Tomosa 4, vesala, sidra i konopa, s vremenom sam tu pasaru opremio mnogo bolje pokušavajući u njoj što kvalitetnije organizirati dugotrajniji boravak na moru. To mi je samo djelomično uspijevalo, jer surova je istina da dugotrajni boravak na moru i mali otvoreni kaić ne idu zajedno. Kasnije sam imao i bolje motore, Chrysler, Mercury, Suzuki… često i dva odjednom. Jedan na krmi, drugi u rezervi. Čak su mi se i prijatelji rugali kada sam na krmi imao Mercurija od 4 ks, a u rezervi Chryslera od 6 ks! Međutim, taj Chrysler je bio napravljen u vremenima kad je mlijeko bilo skuplje od goriva, dok nije postojao ni eko ni test. U kojem god ga režimu vozio, trošio je nemilice. Što ne bi potrošio, pljunuo bi u more. Inače, potrošnja mi je kod svakog plovila bila veoma bitna. Uvijek sam se vodio mišlju da isplovim kad god mogu, gdje god mogu, sam ili u društvu, bez da me trošak goriva u tome opterećuje i sputava. Nisam od onih koji vode nekog sa sobom da bi s njim podijelili trošak goriva. Ako mogu podnijeti taj trošak, mogu imati i veći brod, a ako ne mogu, onda se vraćam na manji. Najvažnije mi je da neopterećeno idem na more.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Tako je Chrysler s dva cilindra ležao pod provom, a štedljivi četverotaktni Mercury gurao kaić. Inače, u kaiću si doslovno ogoljen. Na moru si, ali i u moru, a još kad ti je motor nepouzdan, sigurno nećeš daleko. U odnosu na početnu opremljenost „ala dida“, pasara je s vremenom dobila tendu, bazen za živu ješku, sonar, GPS, prijenosno kuhalo, spužvu za ležaj i jedno udobno auto sjedalo za odmor. Zavidna oprema za pasaru, ali kako god da okreneš, ipak je to orahova ljuska s kojom si prisiljen na kretanje unutar nekih 5 -7 milja domaćeg terena. Mnogi nikad ne izađu ni toliko. Moj kaić je nekoliko puta otišao do Splita i nazad (50 milja), bio je na Sušcu kad me povukao jedan ribar, a najluđa je bila đita kad smo supruga i ja otišli na Hvar desetak dana s njim. Jednostavno nisam mogao više čekati veći brod da se zaputim negdje pa smo se otisnuli u onom što smo imali. Po bonaci nam je trebalo do Hvara oko osam sati, a u povratku začinjenom maglom i tramuntanom, od sedam ujutro do jedanaest navečer. I sve je bilo izvrsno, ali to više ne bismo ponovili!

Najlipša stvar kod kaića, a ujedno i njegovo najveće prokletstvo je taj direktan dodir s morem. Na otvorenom, bez kabine, rukom diraš more iz njega. Sve jasno vidiš, sve boje upijaš… friška jutra i podnevnu vrućinu, mirisi… Ribe zatečene na paši dok prolaziš uz obalu s prvim zrakama sunca, lijeno bježe jer ih ni zvuk motora ni silueta kaića toliko ne plaši. Riblje prisustvo na horizontu i u okolici… sve vidiš, a i čuješ. Međutim, sagledavši ga iz drugog kuta, romantika brzo nestaje. Imalo veći val završi ti u prsima ili u očima, do jedna kišna kap je tvoja, svaki vjetar je nakon nekog vremena hladan i gadan… a svi otoci i ribolovne pošte o kojima sanjaš, ostaju snovi koji s vremenom prelaze u more kad uvidiš koliko si prokleto ograničen!

Tako sam se ja s kaićem i mučio i uživao dvadesetak godina. Pred kraj našeg druženja postao mi je pretijesan, preotvoren, prespor… U tih dvadeset godina već mi je počelo i zdravlje patit. Osjećao sam se kao da imam dva broja manje postole usred duge šetnje preko horizonta. A kad su ti cipele tijesne i žuljaju, onda više ne vidiš ljepotu nego samo razmišljaš o tome kako ćeš ih izuti i obući nešto udobnije. Da li naslućujete koliko sam želio „nešto“ malo veće!?

Sanjarenje je lipo, ali ništa ne rješava

Iz moje tadašnje perspektive i Istranka je bila velika. Imao sam viziju kako bi se mogla preuredit. Dogradio bih spojler , uzeo jači motor da dobijem nekakvu poludeplasmansku brzinu, manji motor za ribolov i rezervu, i to bi već bilo nešto. Tu je kabina u kojoj bi dvoje moglo prespavati, poviše nje bih napravio hard top, ispod bih stavio vjetrobransko staklo, komande i sjedalice za vožnju… u krmena sjedala bih ugradio jaceru i bazen za ješku… E to bi sad već bila klasa manjeg fishermana. Time bih povećao radijus kretanja i dužinu boravka na moru. Sve sam razradio, čak bi i bila ljepša od originala! Međutim, kad sam to iznio supruzi, pokopala je ideju istog trena. Odmahnila je rukom i rekla – „Strpi se, uzet ćemo pravi brod! Imao sam u svom očaju još nekih ideja sklepanih između debljine mog takujina i želje da kvalitetnije zaplovim, ali me je uvijek dočekao isti odgovor. Nije baš da se lako predajem, ali sam u dubini duše znao da je u pravu. Znao sam da je to nekakvo polu rješenje u stilu- staro krpi, konce trati!

Tako sam sanjario nad Sciallinima, Calafuriama, Gozzom, ovim i onim, Vegliaturama, Rodmanima, Ocqueteauima, Marry fisherima… Obilazio sam lučice, sajmove, listao magazine… ali se time ni milimetra nisam približio ni jednom od spomenutih brodova…

Chris standing up holding his daughter Elva

Jednog sunčanog jutra sjedio sam u luci i čekao trajekt iz Vele Luke. U rukama mi se našao Večernji list. U sivilu hrvatske zbiljnosti naletim na članak i malu crno-bijelu sličicu koja me presječe. Pisalo je: „Na ovogodišnjem sajmu brodova u Rijeci, novitet Grašo 20 osvojio je“… odmah sam znao da je to, to! Osvojio je i mene! Svidio mi se oblik, gotovo okomita prova, kabina, nad kabina, ma baš sve! Ljubav na prvi pogled! Odmah sam istražio koliko košta opremljen, neopremljen, cijene motora, novih, polovnih… isprobao jedan od prvih primjeraka. Zatim sam napravio kontakt s brodograditeljem, provjerio opcije i napravio plan. Brod opremljen košta otprilike između 40 i 50 tisuća eura, a ovisno o ugrađenim igračkama i više. Ja moram zaploviti za 30000 eura, što znači trup, polovni motor, skromna oprema i moj rad. Financijska konstrukcija je isto bila nategnuta. Pola iznosa mogu namiriti iz kredita, a pola moram uštediti. A kako uštedit kad ionako fali!? A to je značilo osmisliti sebi još jedan posao. Riješim i to. Još malo sračunam najbolju i najgoru varijantu jer se familija ne smije ugrozit te dam kaparu za brod. Tako sam stao u red, jer su se tada brodovi čekali i više od godinu dana. Paralelno prionem poslu. Sve je išlo po planu, osim kašnjenja isporuke, ali je konačno stigao i taj dan. Najveće uzbuđenje u životu! Unutra je već bio ugrađen polovni Cummins od 80 ks. Divlji motor! Bio je bučan i proizvodio je takve vibracije da mu je ono malo žičica od struje što je imao uvijek otpadalo. Imao je i neki uputnik anlasera koji je za mene bio samo mali crni komad koji rikne jedan do dva puta godišnje kad najmanje triba. Ali sve mi je to bilo super! Opremio sam ga kako sam znao i umio, napravio neke početničke greške i kasnije ih otklanjao. Tu sam mnogo naučio i moram priznati da mi je cijeli taj posao bio zadovoljstvo gotovo jednako onom kad ploviš. Veselio sam se radu sve dok sunce istinski ne upeče. To je vrime kad brod mora bit u moru, a ako nije, rad na njemu i oko njega postaje pokora. Teška pokora!

Prvo porinuće

Toliko se tu skupi radnih sati, kao da kuću opremaš. Za svaku stvar treba napraviti šablon… ako zapneš na nekoj sitnici, to može potrajati i pola dana… koliko samo puta uskočiš u auto i odjuriš po neku boju, kemikaliju, vidu, kabel… Ali sa svakom zavidanom vidom sve si bliže moru. I to te hrani. Daje snagu.

I onda konačno dođe i taj dan. Dan porinuća. Bilo je vruće srpanjsko popodne. Riva puna znatiželjnika. Kad je brod legao na površinu, a motor snažno zabrektao, pregledamo motor i spojeve s morem, ubacim u rikverc kad ono brod krene naprijed!? Okrenem volanom u desno da ne udarim u kraj, a on skreće u lijevo!? Malo je falilo da odvalim komad prove zajedno s rivom. Oblio me znoj i apsolutno mi ništa nije bilo jasno!? Tada je iskusno-hladnokrvni Zoran zaključio: meštri su krivo spojili sajle komandi i cijevi hidraulike. Dok sam ja stajao zbunjen, on je ubrzo otklonio greške.

Tada je za mene počela nova faza, faza u kojoj je more postalo manje, a horizont neusporedivo bliži. Kod Graše 20 mi se strašno sviđala njegova stabilnost i komod koji je pružao u svojih nepunih 6 metara. Uz divljeg Cumminsa, tu je bio i pomoćni motor od četiri ks. Kupovni nosač motora se pokazao kao promašaj jer nije bio projektiran za sile koje su se ovdje javljale. A trebao bi biti! Inače, slaba je korist od penti na brodovima od 6-7 metara dužine po valovitom moru. Mala i nikakva! Kako se brod valja, penta je čas u zraku, čas pod morem. Dobra je samo za bonacu!

Tako smo se prvu godinu upoznavali. Vidio sam što nije dobro i što mi još nedostaje. Kad je barka opet izašla na suho, uslijedili su novi radovi. Tek nakon završnog lickanja treće sezone sve je bilo po mom guštu… sve osim motora.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Treba poznavati sebe

Već tada sam se ulovio u novu vršu. Upoznao sam vrhunskog brodo-modelara Bobija iz firme Manikela. Upravo je razvijao Betinu 600, i samo na osnovu nacrta broda, ušao sam u projekt. Uživao sam promatrati cijeli proces kroz koji brod prolazi, od ideje, modela, kalupa do realizacije. Pritom sam opet mnogo naučio. To je bio zlatni period male brodogradnje, kada su nakon propalih preživljenih brodskih kalupa socijalizma i ratnog vakuuma koji je uslijedio, na sve strane nicali obrti i firme s mnogo boljim i ljepšim brodovima čak i od talijanskih uzora. Uskoro se Grašo 20 našao u oglasniku, a Betina 600 na parkingu, spremna za opremanje.

Dan kada je kupac odvezao brod za mene je bio tužan. Tada sam prvi put vidio kako „moj“ brod izgleda u vožnji. Prvi put da ja nisam za timunom! Odmah se sjetim poslovice koju mnogi vole ponavljati u tim prilikama – čovik je najsritniji onaj dan kad kupi brod i onaj kad ga proda. Iako su poslovice počesto satkane od narodne mudrosti, ova to baš i nije. Više bi ju trebalo shvatiti kao nešto gdje se ljudi zalete ili precijene svoje sposobnosti, pa osjete olakšanje kad ta glupost konačno završi. Mnogi u ovu avanturu uđu iz krivih razloga. Ljubitelji mora i morskih gušta na brod gledaju kao što rak samac gleda na svoju kućicu, da bude baš onolika kolika mu treba da bi živio i preživio na moru. Megalomanija, nepoznavanje sebe i svojih mogućnosti i gubitak interesa, uzrok su zapuštenom stanju mnogih “kućica“ koje čame po lučicama i ledinama, čekajući vlasnika, starog ili novog. Jedino u čemu su ljudi dosljedni je nedosljednost! Upoznao sam i previše ljudi koji su se deklarirali kao veliki ljubitelji nečega na moru i kroz samo nekoliko godina totalno promijenili interese da more više i ne spominju!? A s morem se živi…

Brod prilagodi sebi, a i sebe njemu

Opremanje Betine je išlo brže i lakše nego s Grašom. Već sam imao određeno iskustvo iza sebe tako da je bilo mnogo lakše. Znao i meštre, dobre i loše, a i oni su znali mene. Oprema opet skromna, ustvari samo ono što uistinu treba. Moja filozofija je bila otprilike ovakva: pramčanu ogradu bih svaki put napravio prema sebi, jer je ona originalna uvijek bila kompromis između ljepote i funkcionalnosti. Kod mene je na prvom mjestu bila funkcionalnost, a tek onda ljepota. Uglavnom su sve te ograde bile preniske i kao takve nisu imale funkciju. Da bi se uhvatio za nju, morao si se slegnuti i na taj način izgubiti ravnotežu, a ne hvataš se bez veze!? Opet bih rukohvate postavio tamo gdje mi najviše odgovaraju, u dužini koja mi odgovara… tenda bi morala zadovoljiti moju visinu, uvijek bi se pružila malo duže od krme da ispuni svrhu zaštite, a konstrukcija se morala na što manje mjesta dirati s trupom da ne smeta ribolovu. Prozore bih uvijek uzeo prave, jer na pleksiglas sam gledao kao na polovično rješenje. Drvo bih na vanjskom dijelu stavljao minimalno, samo ondje gdje je uistinu i trebalo. Lijepo ga je vidjeti, ali je skupo i zahtijeva održavanje. Ako ga imalo zapustiš, bolje je da ga nemaš, a opet na poklopcu motora koji je ujedno i stol, lijepo ga je vidit i neusporedivo je ugodnije kad jedeš na drvenom stolu. Unutrašnju drvenariju bih uvijek napravio sam, prema svojim potrebama. Kuhinjski blok, sjedalo, kakav ormarić, poklopci spremišta ispod kreveta, obloga stropa kabine i nadkabine, pod… Nikad nisam bio zadovoljan s originalnim rješenjima kuhinjskog bloka. Uvijek se tu nalazio neki sudoper ili frižider koji bi pojeli mjesto u malom prostoru i uvjetovali neke druge kompromise. Sudoperčić na moru mi je nepotreban, a frižider koji je mnogo korisniji, uvijek bih zamijenio jacerom. Tako bi mi od cijele kuhinje trebalo samo kuhalo te mjesto za posuđe i hranu. Tuš i spremnik vode mnogo su važniji, kao i obilati rezervoari goriva za veću autonomiju. Navigacijska svjetla, rasvjetu i ostale potrošače, ugradio bih gdje mi se činilo najbolje, dok bi se sonder i GPS našli tamo gdje ih imam na oku i iz kokpita i s krme dok lovim. Naravno, sve što je vezano za ribolov to mi nitko drugi nije mogao napraviti bolje. Preferirao bih dvije baterije, samo da nisam opterećen strujom i mišlju jesam li potrošio malo više i hoće li motor upaliti. Kod prva dva broda sam napravio šablonu ležaja i ostalih kušina po brodu, uzeo bih materijal i odnio nekom da mi po tome sašije. Ono u što se nisam upuštao je ugradnja motora i stvarčica oko njega. Nastojao bih da mi proizvođač broda ugradi motor, što kod Betine 600 nije bio slučaj, i na kraju je odredilo ime broda- Propalolito! U prijevodu – propalo lito! Krivi izbor meštra za ugradnju i ta radnja se rastegla na više od mjesec dana i to onog najtoplijeg. Ne volim se toga ni prisjećati.

Nakon toga, Propalolito je konačno zaplovio pogonjen Volvo pentom od 86 ks starom dvadeset godina. Izvrstan motor! Dovoljno brz kad dodaš gas za dojuriti do odredišta i dovoljno spor na minimumu za panulu. Tih, bez vibracija… čisto zadovoljstvo u odnosu na onog divljaka prije!

A tko će znat što je bolje!?

Nakon Graše 20 činilo mi se da mi Betine svugdje malo nedostaje. Sve je isto, ali Grašo mi se svugdje činio veći i stabilniji. Međutim, Betina bi se lakše i brže izdigla iznad vala. Izgledala je skladnije, dok je Grašo bio robusniji. Opet, pomoćni motor je na Betini bio mnogo korisniji nego na Graši… najveća mana Betine 600 je ta što bi je pri većoj brzini niz val znao izgubiti na volanu. Doduše, samo na trenutak, ali osjećaj je veoma ružan. Kad sam to vidio, smanjio bih malo gas i s 11 Nm bih prošao u takvim uvjetima bez problema.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Nema broda bez mane, a ni onoga tko s njim upravlja! Samo kad ih znaš, onda ih držiš pod kontrolom i prihvatiš ih. Šteta je što se Betina nije razvijala dalje, jer uz mala poboljšanja taj bi brod bio među najboljima svoje klase. Grašo se nastavio razvijati, ali bez obzira na to, svi su brodograditelji ubrzo upali u recesijsku stupicu iz koje su se malobrojni izvukli ili se još izvlače s upitnim uspjehom. U samo jednom desetljeću hrvatska se mala brodogradnja iz ničega uzdigla do zavidnog nivoa i strmoglavila do dna!

Prije tog strmoglavog pada uvučen sam još u jednu brodsku avanturu. Posložile su se zvijezde tako da sam povoljno došao u vlasništvo Graše 23 i Scam-ovog motora od 100 ks. Novog! Toliko sam energije uložio u tu želju za brodom i nakon pustih početnih muka, što je vrijeme dalje odmicalo, sve je išlo brže i lakše. Imao sam brod u moru i na parkingu! Nisam se više htio dovesti u situaciju da zapeče, a ja nisam spreman. Ovaj put je i opremanje bilo stepenicu ozbiljnije. Sam novi motor je nešto čemu sam godinama težio, a uz duple komade i trolling ventil već je brod bio čudo u odnosu na prethodnike. Argola pod nogom, bazen za živu ješku pri ruci, sve zgodno i bez kompromisa. Unutra prostrani krevet s mogućnošću pomoćnog sa strane, wc, kuhinjski blok u kojeg sve stane i koji je prostrano sjedalo… jedna od korisnijih stvari je grijanje koje sam isto sam ugradio. Bez njega je brod zimi poput mrtvačkog sanduka. Po prvi put se tu našao i brisač koji je isto jako koristan. Sonder i GPS sam ugradio kao dva posebna uređaja, jer za razliku od kombo uređaja, ako jedan otkaže, drugi i dalje radi. Nevjerojatno je koliko je velik svaki metar kod ovakvih plovila. Ma ne metar, nego pola metra! Doslovno je sve drugačije, od organizacije života u njemu do ponašanja na moru. Tako, s nešto malo više od pola metra duljine, stigao sam do plovila po svome guštu i prema svojim potrebama i mogućnostima. Put prema njemu je intenzivno trajao oko osam godina, kroz koje sam dosta naučio i napravio, upoznao većinu dobrih brodograditelja, interesantnih ljudi i nekoliko korektnih trgovaca nautičkom opremom. Tu sam došao do nekoliko spoznaja.

Prva je da mnogi brodograditelji imaju zlatne ruke, ali da malo i nikako plove te da im s te strane nedostaje praktičnog iskustva. Dobro je ako slušaju primjedbe i spremni su ih uvažiti.

Druga je ta da brod nije auto. Kod auta postoje paketi opreme, pa plati i vozi. Ljude s mora, koji znaju što žele od broda, rijetko koji paket opreme može zadovoljiti, a teško ga mogu i platiti. A ako se sve i plati, ne znači da će u moru sve raditi besprijekorno. Opet će biti porođajnih muka i svega što sa sobom nose.

Dobar dio brodske opreme u svom naslovu nosi duplo ili troduplo veću cijenu od „kopnene“ opreme. To bi trebalo značiti da su napravljeni od posebnih materijala za specijalne morske uvjete… ali u stvarnosti se svodi na to – tko ima za kupiti brod onda neka plati! Pod tim sloganom u specijaliziranim trgovinama se prodaje svakakav škart, od inoxa koji brže ruzinavi od željeza do cink protektora u kojima nema cinka.

I država, premda ima veći dio mora nego kopna, nikad to more nije ozbiljno shvatila, kao ni ljude kojima je more život. U njenim očima je brod luksuz. U mojima je luksuz koliko traktor ili konjska zaprega u Slavoniji.

Na kraju, kad me netko pita koji mi je brod bolji, odgovorim im da je svaki dobar na svoj način. Na svakog se treba naviknuti i prilagoditi ga svojim potrebama. I onda nema problema. Neke će se mane otkriti s vremenom u određenim okolnostima. I opet će ih trebati otkloniti. S vremenom dobijete ideje za nekakve preinake i poboljšanja. Igri nema kraja!

Od svih brodova najbolje sam upoznao mogućnosti moga kaića. Znao sam točno granicu gdje s još malo većim valom ili jačim vjetrom neću moći nazad. Znao sam i koliko ga mogu natovariti da preveze što više, a ne ode šoto… kaić me je mnogo čemu naučio i odatle proizlazi zadovoljstvo sa svakim od brodova koji su uslijedili. Svaki mi je pružio u odnosu na njega neusporedivi komfor, tri puta veće brzine i zadovoljstvo upoznavanja ovog našeg arhipelaga. Pa ipak… ni jednom od ovih brodova ne znam krajnje mogućnosti, za što su doista sposobni. A nadam se da mi neće ni trebati.

Ima još jedna stvar. Kad sam lovio s kaićem, svaki otok, svaka punta, svaki brak je davao ribu. A danas!? Prve pošte počinju gdje su prijašnje završavale!

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana