Hibridna tunja za egzotiku

PRM / Broj 14 / Listopad / Studeni / Prosinac / 2016.

Uslijed masovnog izlova sve je manje dobre ribe, pa u potrazi za istom treba ići sve dalje i dalje, tražiti nove pozicije. Ali zbog takvog pritiska riba sve više mijenja svoje ponašanje pa ju treba loviti drugačijim tehnikama i prezentacijama. Ovo osobito vrijedi na izoliranim pozicijama gdje zbog posebnosti pozicije i uvjeta koji tamo vladaju riba ima specifično ponašanje kojem treba prilagoditi naše sisteme. Ovakav pristup može donijeti rješenja koja će vas iznenaditi svojom lovnošću i efikasnošću, osobito u odnosu na najcjenjenije, pomalo egzotične vrste dubokog Jadrana kao što su kovači, zubaci krunaši, pagri i škrpine…

Napisao i snimio: Marin Huzjak

• 

Mislim da sam prošao sve tehnike ribolova, osim teške kančanice za kirnju zubušu po velikim dubinama (iz čistog razloga što je u mom kraju nema, staništa su joj južnije). Međutim, tamo gdje sam granicu znanja i učenja dosegao drugim tehnikama, s teškom panulom sam debelo otišao iza te granice, jer ne samo da sam teškom panulom lovio svakakve bizarne vrste, nego i neke za panulu neuobičajene lovim redovito, gotovo ciljano. Tako sam s ručnom panulom probio granicu od magičnih 100 m dubine u efikasnom panulanju, najviše do 125 m (šteta što u blizini nemam i veće dubine). Tek smo kasnije sa štapom spuštali na te dubine, ali najradije i dalje tu spuštam ručnu panulu. Ono što želim reći je to da sam s panulom išao preko svih konvencionalnih granica, i to ne samo u izboru dubine, već i u izboru pozicija. Iz ekstrema u ekstrem – od potpuno okomitih kampanela visine pedesetak metara, a u promjeru samo deset i manje, do potpune ravnice i blata s „flekom“ „šljunka“ promjera 10 m, međutim, koji šljunak drži ribu. Ovo zadnje je vrlo važno, jer sam otkrio koliko je zapravo ribi ponekad malo dovoljno da se tu nastani. S takvim lovom se otkriju mnoge egzotične lokacije, a na njima žive mnoge egzotične vrste. Na tešku panulu sam ulovio nebrojeno škrpina, dosta kovača, i u zadnje tri godine masu zubataca krunaša. Međutim, ove nabrojane ribe – „egzotično trojstvo“ – kako ih ja volim nazvati, još se uspješnije love kančanicom, a također vrlo dobro i inchiku tehnikom. Poznajući njihove navike i pozicije na kojima ove ribe borave, možemo složiti sistem i tehniku kojom pokrivamo sve navedeno i tako uvelike povećati šanse za dobar ulov i vrlo zanimljiv ribolov.

• 

• 

• 

„Egzotično trojstvo“

Kovač, zubatac krunaš i škrpina su mi najegzotičnije vrste u Jadranu što se tiče kombinacije lijepog izgleda i nenadmašnog ukusa njihova mesa. U ribolovnom žargonu – TOP ULOV! O krunašima sam pisao u broju 11. Praktičnog ribolova (siječanj, veljača, ožujak 2016.), pa se ne želim ponavljati, ali svakako treba istaknuti dvije-tri bitne stvari. Prvo, treba naučiti razlikovati tri morfološka pojavna oblika krunaša ovisno o dobi i spolu. Manji primjerci neovisno o spolu imaju naprijed treću i četvrtu bodlju („šipkice“) od leđne peraje bitno produljene – takozvane antene. S odrastanjem se one smanjuju, tako da ih većina jedinki sa 3-4 kg težine više nema, međutim, lovio sam krunaše od 2 kg kojima su već skroz nestale, a ulovio sam i par riba od 5 – 6,5 kg koje su još imale jasno vidljiv ostatak šipkica. Dalje, kad odrastu, razlika je između ženke koja oblikom dosta sliči pagru, i mužjaka kojemu malo pomalo raste grba na čelu – “kruna“ – po kojoj je i dobio ime. Da vas ne bi bunilo, najlakša i potpuno egzaktna morfološka osobina koja razlikuje krunaše od ostalih zubatih i crvenih sparida je ta da im je donji rub donjeg kraka repne peraje bjelkaste boje, dok je stražnji i gornji dio repne peraje obrubljen crnim rubom.

• 

• 

Druga stvar koja me jako veseli je ta da Jadran definitivno sve više nastanjuju crvene ribe, a ovo najviše vrijedi za krunaše koji zalaze sve sjevernije, u sve većim masama, i to takvim intenzitetom da bi se to zvalo najezdom kad bi to bilo nešto štetno, a barem za mene nije jer me oduševljavaju. Uvjeren sam da će se ovu jesen loviti i izvan Ilovika, Lošinja, Unija, Suska, pa čak i izvan zapadne obale Istre. U svakom slučaju nešto što će osvježiti i obogatiti ponudu sportskog ribolova, dok kao rezultat najezde mase ne budu tolike da će ih početi loviti i plivaričari kao u južnom Mediteranu. Treća stvar karakteristična za krunaše su uglavnom velike dubine i površinom male pozicije koje nisu puno uzdignute od dna, to su uglavnom većini ribolovaca nepoznate lokacije koje nisu označene na kartama. Na većini takvih točaka uglavnom nema ribolovnog napora pa stanište mogu dijeliti s pagrima i ostalim atraktivnim vrstama kao što su kovač i škrpina. O škrpini je toliko toga napisano, a ja bih istaknuo ono što se ne ponavlja često. Škrpinu u Jadranu spašava što relativno brzo raste. Uza svu silu alata i ribolovnog napora s jedne strane te njene proždrljivosti, lakomosti i lakoće zapinjanja u mreže, njih još uvijek ima, stalno se love primjerci od 2 kg i više. Poznato je da kad se velike izlove s nekog kamena, već dogodine tu bude novih velikih. Međutim, to nam ne daje pravo da budemo neumjereni i da lovimo nedorasle škrpinice. Druga stvar koju bih rekao o škrpini je da ona voli kamen. Namjerno govorim u jednini, jer njoj ne treba brak, ne treba joj ploča, ne treba joj zid ili okomiti rub, njoj je dovoljan samo jedan jedini kamen. Dakle, naglasak je na samom kamenu neovisno o količini. Jedan jedini kamen veličine metar u promjeru usred ničega, usred nepregledne pješčane ili muljevite ravnice dovoljan je da drži i po nekoliko (velikih!) škrpina. Glavno da taj kamen ispod sebe ima rupu, procjep između pijeska i kamena u kojem se ona može skloniti kad joj to odgovara. Ovo je vrlo važna i interesantna stvar jer s dobrim sonarom otvara cijelu nauku lova i traženja škrpina, ako se tome posvetite iznenadit će vas svojom veličinom i prisutnošću na “nečemu usred ničega“. Naravno, toliko voli kamen da je ima svugdje na kamenu, pogotovo na prije spomenutim brakovima, pločama, zidovima, rubovima, kosinama, ali to su veće strukture koje su poznate i pod pritiskom, pa bismo mogli puno bolje proći na ovim manjim kamenim strukturama usred pijeska. Najbolje je kad se naleti na polje razbacanih kamenja, no o tome nešto kasnije. Dubinu ljubi i kovač, pa i njega nalazimo na pošti od krunaša (iako se kovač i škrpina love i plitko, ali što je pošta dublja to je u prosjeku sačuvanija).

• 

• 

• 

Spajanje tehnika za povećavanje uspjeha

Kovač voli nešto blaže brakove, a ako brakovi imaju odveć strme kamene strukture (po čijim razvalinama su škrpine), kovač će radije biti u podnožju takvog braka gdje je zaravan ili na vrhu braka ako vrh čini ravna prostrana ploča. Imam nekoliko takvih pozicija gdje su sa strane strašne strmine ili okomiti zidovi, a onda gore ravna prostrana kamenita ploča. Tu redovito srećem i lovim kovače. Mnogi se iznenade kad ulovim kovača ili škrpinu na panulu, nije im jasno kako se te ribe bace na lignju. A meni nije jasno kako njima nije jasno, jer škrpina i kovač su neosporno predatori s velikim ustima pa bez problema napadaju relativno velik plijen. Jedino što su ove ribe po svojoj naravi nešto sporije pa neće napasti brzi plijen, ali zato im je lignja na teškoj panuli koja se sporo povlači dovoljno spor plijen da ga (ako su gladni) bez problema napadnu. Najčešće kad mi škrpine i kovači skaču na panulu to budu dvije ili tri ribe zaredom, tako da to definitivno nije slučajnost već njihovo hranjenje i odlučan napad na lignju. Iz ovoga je trebalo naučiti i iskoristiti ove njihove predatorske sklonosti, ali i prilagoditi sistem relativno sporijim ribama. Poznato je da se i kovač i škrpina love odlično na kančanicu, osobito na srdelu. Međutim, ako želimo iskoristiti njihov predatorski nagon, bolje je koristiti cijelu srdelu, zar ne? Također, dobro se love i na inchiku, ali uglavnom kad se inchiku sporije vodi i ne podiže suviše visoko od dna. Nekad bolje radi kančanica, nekad inchiku, nekad jedna ješka, drugi put druga. Prema tome, trebalo bi od svake tehnike iskoristiti pozitivna odnosno efikasna svojstva te ih spojiti u jedno – hibridnu kančanicu za egzotiku. Koncept je sistem kančanice s olovom na dnu i dvije udice iznad, ali se umjesto olova koristi inchiku, kabura, a ponekad i jig, a pioke (prame) s udicama su konstruirane tako da su prilagođene velikim ustima ciljane lovine i naviknutošću na krupan zalogaj.

• 

No vratimo se sad malo u drugom smjeru, počnimo od štapa i role. Što se tiče izbora štapa treba napomenuti da škrpina i kovač nisu borbene ribe, osim nekoliko udaraca glavom na početku, pa u tom smislu ne treba jak i tvrd štap. S druge strane, lovimo na velikim dubinama s teškim priborom, takve ribe svojim volumenom (pogotovo raširenim ustima) pružaju otpor, a uz njih se love krunaši i pagri koji su izuzetno borbeni. Također, postoji mogućnost ulova običnog zubaca, murine, južno od Šibenika nekoliko vrsta kirnji, krupnog arbuna, kantara, itd. Ovisno o afinitetima, preporučam nešto od moja glavna dva najdraža kompleta. Početkom ljeta sam nabavio i zaljubio se u štap za nešto lakši pa i srednji jigging – Okuma Eclipz 50-100 g, 185 cm duljine, kojeg daleko najradije koristim u ovom lovu. Drugi štap, za one koji vole nešto lakše, mekše i savitljivije – je Okuma Fast Inchiku 2, gramaže 60 – 150 g. O njemu sam već pisao, on je pravo savitljivo čudo s nevjerojatnim performansama blanka koji se cijeli savija i amortizira udarce ribe, a tako jako savijen ima nevjerojatnu snagu s bitno skraćenom negativnom polugom tako da se ribolovac ne umara. Na Eclipz štap stavim rolu Okuma Azores 5500 Blue. Za duboku kančanicu volim brze role, jer sistem i prazan i s ribom izvlačim van s pumpanjem, tako da na rolu namotavam dok štap spuštam prema dolje pa nije veliko opterećenje za rolu, a mogu vrlo brzo tako izvlačiti sistem s pumpanjem i brzo namotavati jer se lovi u pravilu na velikim dubinama. Na štap Fast Inchiku stavim (ovisno o mogućnostima, uvjetima i raspoloženju) Azores 5500, Okumu Cedros 65 ili Okumu Avenger (bivša Safina) Pro 55. Osnovna struna (upredenica) je priča za sebe. Ne dolaze u obzir najlonske strune zbog rastezanja na velikoj dubini i potpunog gubitka osjećaja i potencijala za efikasnu kontru.

• 

• 

• 

Dobra upredenica je imperativ

Obavezna je upotreba upredenice, ja na rolama imam namotano 300 m zbog velikih dubina i rezerve za borbu s velikom ribom. Sad tu treba pomiriti dvije oprečne okolnosti. S jedne strane, česti su krunaši, pagri ili obični zubaci, ribe ponekad i preko 10 kg težine, pa bi upredenica trebala biti jaka. S druge strane, zbog velikih dubina, s jakim korentima i prisutnim vjetrovima na otvorenim pozicijama, gotovo uvijek brod i sistem putuju različitim brzinama, da ne kažem smjerovima, stoga cijeli sistem tendira podizanju od dna, pa je osim adekvatnog otežanja bitna i što tanja upredenica da svojim tankim promjerom siječe more i savladava otpor korenta itd. Na svojim sistemima koristim Gosen Jigging 8-nitne upredenice, i to najradije 42 lb (0,29 mm), ali (preporučam) i tanje 30 lb (0,24 mm) i 35 lb (0,26 mm). Kad namotam upredenicu na rolu (obavezno pod opterećenjem, da se pravilnije i bolje složi, te da je stane što više), na slobodan kraj uprednice vežem najlonski leader sa FG čvorom. FG čvor je po meni najelegantniji i vjerojatno najčvršći čvor za spoj upredenice i leadera, lako prolazi kroz vodilice i nikad mi nije pukao, a imate na stotine videa na You Tubeu gdje je prikazano kako ga vezati. Najlonski leader je dug 5-7 metara, a koristim debljine 0,55 i 0,60 mm.

• 

• 

Njegova uloga je amortizacija udaraca zbog rastezljivosti, ali i da njime udaljimo vidljivu upredenicu (koja je u boji) od predveza i ješke. Na drugom kraju leadera vezujemo zogulin (vrtilicu) malih dimenzija, a velike snage (najdraže su mi Sasame i VMC) rade vrlo sitne i kvalitetne vrtilice strahovite nosivosti za tako sitne virble. Na zogulin s druge strane vezujemo kopčicu (Tubertini ili Zebco) sa slike u tekstu, dimenzijama mala ali vrlo jaka, oblika pogodna za lagan i brz rad s istom. Uloga ove kopčice je da preko nje lako kvačimo i mijenjamo predveze (ovisno o situaciji) koje poslije ribolova lako skidamo i čuvamo u fasciklima. Što se tiče samih predveza, njih radim isključivo od fluorocarbona SavageGear “100% fluorocarbon“, i to u debljinama od 0,49 mm do 0,70 mm (ovisno o štapu, dubini i očekivanoj lovini). Veća dubina zbog smanjene vidljivosti dopušta deblji predvez a i lakše je veliku ribu savladati s debljim predvezom. Tu postoji nekoliko opasnosti; da riba pregrize predvez, da ga pukne s vlačnom silom (veći krunaš npr.) ili da ga presiječe na stijenu. Kod dubina od 40-60 m po sunčanom vremenu se primijeti razlika u lovnosti između 0,49 mm i 0,70 mm, naravno, u korist tanjeg. Kao neki kompromis možda najradije koristim onaj od 0,60 mm. Predvez hibridnog sistema je dug između 100 cm i 150 cm. Najčešće ga konstruiram tako da mu je ukupna duljina nekih 120-130 cm. Na gornjem kraju predveza napravim malu omču od fluorocarbona, njezina je uloga da se prilikom spajanja predveza na štap ona zakvači na onu kopčicu na zogulinu leadera. Na donjem kraju predveza vežem također jednu kopčicu koja je gore opisana. Na tu kopču kvačimo otežanje, najčešće inchiku, ali može i kabura, jig i druge kreacije. O inchiku tehnici i varalicama sam pisao u broju 12. Praktičnog ribolova more (travanj, svibanj, lipanj 2016.), pa ovdje na odgovarajući način iskoristite sve što sam tamo pisao o samim varalicama. Težine koristim uglavnom od 100-150 grama, rijetko lakše jer rijetko lovim pliće od 45-50 m.

• 

• 

• 

Tajna “duplih udica“

Za najveće dubine preko 100 m po jakom korentu ili vjetru ponekad koristim i 200 g teške inchikue. Za krunaše su mi najbolje srebrne i roza boje, za škrpine narančasto zlatni, a kovač grize na sve, ali nešto češće na plave, dok običan zubatac (koji općenito ugrize rjeđe) uzima radije mješavinu plave i roza/ljubičaste. Umjesto inchikua možete staviti i običan jig, kaburu koja je odlična za škrpine, pa čak i slow jig. Nedavno smo s ovom tehnikom zakvačili dva jastoga oba oko kilu, jedan je bio zakvačen na slow jig Kanji Free Flip 160 g srebrno-bijeli. Jedna od caka za ovakav lov je i na obično olovo zakvačiti samo suknjicu od inchikua, što je jako dobro opisao u ljeto 2015. Mihovil Vudrag u svom članku u ovom časopisu. Iznad otežanja treba montirati prame s udicama. Prvu vezujem nekih 30-40 centimetara iznad otežanja, a drugu još 40 centimetara iznad donje. Donja prama je dugačka oko 20-25 cm, a gornja 30-40 cm.

• 

• 

Prame s udicama na osnovu montiram (spajam) preko perlica, i tu su mi se jako dobre pokazale Stonfo perlice (na slici). Ove perlice na osnovi fiksiram sa čvorovima na osnovi. Trostruki ispod i trostruki iznad – ne može proklizati s ovim debljinama fluorocarbona. Po meni vrlo važna stvar i jedan od glavnih uzroka uspješnosti ovog sistema je sljedeći – na pramu ne stavljam jednu udicu kako je uobičajeno, nego dvije udice vezane u nizu. Ovo sve iz nekoliko međusobno povezanih razloga – da mogu koristiti veće mamce koji su primjereniji zalogaj ovim beštijama, da ih bolje pokrijem udicama i tako omogućim bolju realizaciju, da bolje centriram ješku u pravu izduženu liniju i time smanjim otpor pri tonjenju i smanjim vrtnju, a postignem lelujavost mamca uz dno prilikom prezentacije mamca ribi, pa ga ona rado uzima. Da bih ovo lakše i efikasnije postizao, ona druga udica na toj prami do glavnog tijela predveza (dakle ne krajnja) nije vezana fiksno nego klizno! Dakle, tijelo (najlon) prame provučem kroz oko te udice, a onda s drugim tanjim najlonom vežem oko vrata te udice i najlona prame, kao kad vezujemo kliznu udicu na predvezu za živu ješku kod lova panulom. Tako da ja slobodno naklizavanjem ove udice mijenjam razmak između ove dvije udice na prami i prilagođavam veličini ješke te također mijenjam izgled već nadivene ješke. Srdelu nadivam tako da najprije ovu kliznu udicu ubacim u usta, a onda probijem iznutra prema gore, nešto iza očiju gdje je nešto tvrđi dio. Zadnju krajnju udicu zakvačim u zadnjoj polovici srdele, gdje mi odgovara, pa klizanjem klizne udice namjestim da sve stoji ravno. Ovako kad se predvez povlači ili tone srdela pliva ustima prema naprijed u relativno prirodnom položaju. Možete koristiti i polovicu srdele, samo pazite da ju naješkate tako da postignete koliku toliku hidro dinamičnost, ali bolja je lovnost s cijelim srdelama.

• 

• 

Možete naditi i neku drugu ribu, pa čak i živu (ovo posebno vrijedi za kovače), ali i cijelu lignjicu iz koče, sipicu, itd. Također često nadivam veće komade plašta od lignje, koje iskrojim škarama, a ponekad i dio stučem batićem radi mljackavosti i bolje lelujavosti, Nastojte kreirati i nadivati ješku tako da s udice ostane visjeti komad koji će biti lelujav i mamiti ribu – lovnost je veća. Možete naditi i velikog morskog crva. Zapravo, dok ne otkrijem na što riba najbolje radi, gledam da mi je sve nadiveno s drugim ješkama. Udice inchikua nadivam obavezno s krakovima od lignje ili barem trakicama od plašta. Netko nadiva samo jednu udicu, ja volim obje, ali neka ješke budu tanke da ne poremete rad inchikua i silikonske suknjice. Pazite, udice koje se dobiju s inchikuom su često slabe; dobro ih je zamijeniti jačim udicama. Ako ih ne mijenjate, prilagodite kočnicu na roli njihovoj čvrstoći, odnosno općenito prilagodite kočnicu prekidnoj čvrstoći najslabijeg elementa u sistemu. Mnogi su gubili lijepe krunaše koji bi izravnali udice zbog pretegnute kočnice. Također pazite na čvrstoću udica na pramama – nemojte škrtariti na njihovoj veličini, preporučam 2/0 do 4/0, obično koristim 3/0 i 4/0. Ciljamo velike ribe s velikim ustima, ne treba nam sitniš. Na slikama možete vidjeti neke od udica koje koristim, i za prame i za inchiku. Udice trebaju pomiriti dvije stvari. Prvo, trebaju biti dovoljno jake da izdrže borbu s većim ribama, da se ne izravnaju, a to podrazumijeva među ostalim i debljinu tijela udice. S druge strane, ne smiju biti predebele, jer što su tanje to se lakše zabijaju u tvrdo tkivo u ustima ribe, a ovo pogotovo vrijedi za krunaša koji ima vrlo tvrdu unutrašnjost usta i često riba ispada zbog loše zabijene/zakvačene udice.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Gdje i kako

Također koristim i jednostavniji predvez za ovu tehniku, s jednom umjesto dvije prame. Otežanje je isto, debljine iste, perlice, sve, ali imam samo jednu pramu s “duplim udicama“. Tu pramu montiram na ranije opisan način s perlicom nekih 50-70 centimetara iznad otežanja, ali je kod takvog predveza s jednom pramom ta prama nešto duža nego kod ranije opisanog predveza, nekih 50-60 cm od perlice do krajnje zadnje udice. Na ovakvim predvezima treba kombinirati klasične ješke za dubinsku kančanicu, pa tu osim srdele dolaze u obzir papalina i inćun, ali probajte ispitivati i s malim trljicama, itd., mogli biste se ugodno iznenaditi. Izbjegavam stavljati na obje prame istu ješku, najčešće kombiniram srdelu i komade lignje, ali dobre rezultate daju i velika kozica, crv, živa ribica (manula), a posebno je ubitačno ako uspijete na plivarici dobiti doslovno žive srdele pa ih održavati na životu u bazenu za živu ješku. Što se tiče pozicija za prakticiranje ove tehnike, to su prvenstveno one pozicije koje su gore nabrojane za svaku pojedinu vrstu. Prednost dajem skroz malim kamenitim brakovima na velikoj dubini usred ničega, kao i nakupinama kamenja na muljevitim ravnicama. Također, odlične su strmije padine kamenitih brakova (razvaline kamenja), a osobito njihovo podnožje. Kovače tražim često i na ravnim kamenitim platoima na vrhovima ili u podnožju braka. Škrpina voli kamen i rupu, pa ju lovim dosta i uz kraj, tako da dođem na špic neke strme kamenite punte, spustim u plitko, pa se lagano pomičem i „kotrljam“ sistem niz kamenje prema dubini. Već sam pisao da kod nas inchiku nije dovoljno učinkovit ako ga vodite brzo i visoko kao na većini filmova na You Tubeu. S njime treba samo cupkati po dnu, a nekad ga i samo držati. To je kompatibilno općenito s konceptom kančanice, pa zapravo ješkama na pramama iznad inchikua/kabure samo daje atraktivnost i dobru prezentaciju za bolju provokaciju i efikasnost.

• 

• 

Bez elektronike ne ide

Sonar je od izuzetne važnosti za ovakav lov, jer uvelike olakšava pronalazak dobrih pozicija i može čitati vrstu ribe. Proljetos sam u Zadru u DiveIN-u uzeo Humminbird Helix 9 (sounder/gps/DI/SI) sa svim mogućim dodacima i jačom sondom od jednog kilovata. Na dubini od 100 metara registrira kamenčić visine 10 centimetara. S pojačavanjem i smanjivanjem osjetljivosti podešavam intenzitet prikaza ovisno o dubini. Toliko mi se sviđa prikaz ribe da sam odmah naučio raspoznavati u prikazu pojedine vrste, ali to nije sve, dosta dobro se razaznaje da li ta riba miruje, bježi li od nečeg ili lovi nešto. Ostao sam fasciniran, ali sam brzo to kapitalizirao jer više ne lovim na slijepo i rezultati su se u nekim tehnikama upeterostručili, što ćete imati priliku vidjeti u narednim člancima.

• 

• 

• 

• 

Posebno mi je drago što dobro raspoznaje lignje. Sa sonarom se namjestim na poziciju, na onaj prema prikazu najudarniji dio, i spustim sistem. Ovisno da li je pozicija mala ili velika, ili se održavam motorom, ili namjerno puštam da me nose vjetar, korent ili čak i svako malo zavezem. Kada mi je sistem na dnu, svakih par sekundi ga lagano odignem od dna ili nekoliko puta lagano cuknem prema gore, ili cijelo vrijeme kuckam s inchikuom po dnu. Ima trenutaka kada riba radi puno bolje na pokret, ali i obratno, kada riba uopće neće jesti ako ne mirujete. Često riba grize samo na inchiku ili samo gore na udice s ješkom, tako da s ovim sistemom pokrivate cijeli niz situacija i praktički nema pucnjeva u prazno. Vrlo brzo se na poziciji otkrije je li u tom trenutku bolji pokret ili mirovanje, grize li bolje na inchiku ili na ješke na pramama, kao i na koje ješke. Prema tome prilagodite lov i probajte favorizirati ono što u taj tren radi, a kad stane mijenjajte prezentacije. Bolje mi se pokazao ribolov u laganom pokretu, a ponekad ako riba grize samo na inchiku, onda s njime čak i panulam. Prilagodim predvez tako da maknem prame, jer ješke samo stvaraju otpor i teško je u pokretu održavati sistem uz dno. Potrebno se cijelo vrijeme micati, lagano voziti, ali i cupkati s inchikuom po dnu, gotovo ga šuljati, zato su potrebne tanke upredenice. Panula s inchikuom je posebna i vrlo zahtjevna disciplina koju tek usavršavam, ali uskoro ćete moći i o tome ovdje čitati. Moje je mišljenje da je budućnost sportskog ribolova u malim dalekim neoznačenim pozicijama kao i hibridnim tehnikama koje objedinjuju u sebi prednosti više sistema. Ako iz ovog članka sumiramo sve objašnjene elemente koji su potrebni za uspjeh, proizlazi kako treba ići ili daleko ili u netaknuto, istraživati, gađati vrlo male pozicije, prezentirati mamac na pravi način – i to je to – rezultat ne bi trebao izostati.

• 

• 

•