Utjecaj marikulture na ekologiju mora

PRM / Broj 13 / Srpanj / Kolovoz / Rujan / 2016.

Cilj ovog članka nije govoriti pozitivno ili negativno o ovoj djelatnosti već samo širem puku pojasniti prilike i prijetnje koje dolaze iz ovog sektora…

Piše: Pero Ugarković

• 

Naše more je slabije naseljeno, a obalni pojas još uvijek prilično netaknut u odnosu na druga slična mora u okruženju, a i konzumacija ribe u našoj zemlji je nisko ispod prosjeka. Svejedno posljedice našeg djelovanja na okoliš itekako osjećamo. U nekim situacijama smo zgroženi, a neke neprimjetno odobravamo kao sportski ribolovci. Od raznih načina kojima smo utjecali na ekologiju mora posebno mjesto zauzima marikultura, a ona nam istodobno može pomoći i da očuvamo morske zajednice. U prošlom broju dotakli smo se teme kada smo govorili o povećanom broju orada širom Jadrana. Cilj ovog članka nije govoriti pozitivno ili negativno o ovoj djelatnosti već samo širem puku pojasniti prilike i prijetnje koje dolaze iz ovog sektora. Ne možemo zanemariti ogroman potencijal, ponajviše za gospodarstvo, koji nam donosi marikultura kao i napore koji se konstantno ulažu da se njezini kapaciteti povećaju, a da to pritom ostavi što manje traga na ekologiju mora, odnosno da se priroda razvija onako kako njoj samoj najbolje ide. Ulaganje i učenje o marikulturi je kontinuiran proces kako za razvoj gospodarstva tako i za razvoj naše svijesti o ovoj djelatnosti koja će u budućnosti vjerojatno imati još mnogo danas nezamislivih izmjena. Uzgoj morskih organizama sigurno neće nestati jer upravo je marikultura strateški važan način ostvarivanja cilja održivog ribarstva. Uzgoj ribe odnosno tov postojao je još i u doba starih Rimljana, a ostatke nekadašnjih uzgajališta cipala možemo vidjeti po cijeloj našoj obali. Pojednostavljeno se može kazati da se na marikulturu računa ne bi li ona na kraju smanjila ribolovni napor u ostalom dijelu mora. Sigurno je da bez načina povećanja ponude i sigurnijeg povrata na ulaganje kakvog nudi marikultura ne možemo očekivati da će tržišni mehanizam u ribarstvu sam dovesti do toga da ribari smanje svoju djelatnost i količine koje izlovljavaju.

• 

Riba iz uzgoja VS divlja riba

Jedan od najčešćih zamjerki marikulturi, ali i na strategiju razvoja održivog ribolova na teret marikulture je da riba iz marikulture nije jednake kvalitete kao i ona iz mora te da će uvijek potražnja za ribom iz divljine biti veća. Takvo razmišljanje je više utemeljeno na ljudskoj percepciji čistoće hrane iz prirode i odbojnosti prema onome što nije prirodno nego na nekim provjerljivim i utemeljenim informacijama, barem što se Jadrana tiče. Zaista nema razloga vjerovati da riba iz uzgajališta nije nutritivno kvalitetna, štoviše, ona se puno više testira i pazi da nutritivna svojstva budu zadovoljavajuća te da nema tragova opasnih elemenata što nije slučaj sa divljom ribom. Ne samo to, nego bilo kakva negativna kampanja pokrenuta kada bi se pokazalo da riba iz uzgajališta nije zadovoljavajuća ljudskoj prehrani umanjila bi povrat od ulaganja vlasnika ili bi zbog toga vlasnik uzgajališta ostvario gubitke. Stoga je izgledno da nitko neće riskirati jer ulaganja nisu mala i uvijek će nastojati ponuditi najbolji proizvod. Proces stvaranja proizvoda je dugotrajan i zahtijeva veliko znanje i daljnja ulaganja u razvoj znanja. Stvaranje lošeg proizvoda ne odgovara nikome pa ni upravi koja izdaje koncesijske dozvole za uzgoj te društvu općenito. Jedina vidljiva i važna razlika ribe iz uzgoja i one divlje je u količini masti u mesu.

• 

• 

U kavezima za uzgoj riba nema dovoljno mjesta da potroši masnoće, stoga se one nakupljaju i budu više nego kod divlje ribe. Ta razlika kod većine ljudi neće biti primijećena ukoliko ribu ispečemo jer mast se otopi, no može biti primjetna ukoliko ribu kuhamo. Možete slobodno napraviti test, pozovite svoje prijatelje na večeru, neka budu i veliki morski znalci, ispecite oradu iz uzgoja i onu iz divljine, ponudite im meso bez da znaju o kojoj se ribi radi i vidjet ćete da će rezultati u prepoznavanju mesa riba biti isti kao i da ste bacali novčić da utvrdite o kojoj se ribi radi.

• 

Jadran je malo more

Utjecaj marikulture na okoliš naravno postoji, pogotovo zato jer je Jadran zatvoreno i plitko more. Prije svega važan čimbenik kada gledamo ne samo kvalitetu proizvoda već i utjecaj na okoliš je odabir lokacije za kaveze. Kada su ribe u pitanju lokacije moraju biti daleko od industrijskih i ostalih oblika zagađivača, a opet ne na mjestima na kojima će ozbiljnije poremetiti lokalnu ekološku zajednicu. Generalno naša uzgajališta riba i školjaka nalaze se na zahvalnim pozicijama koje su uspjele spojiti i prvi i drugi navedeni uvjet. Treba naglasiti da je svaki oblik utjecaja na okoliš u načelu nepoželjan, međutim, zar svaka ljudska aktivnost nije utjecaj na okoliš? Dakle, ukoliko je nešto važno za gospodarstvo, kao u ovom slučaju marikultura, potrebno je da ju što bolje prilagodimo okolišu, a ne obrnuto. U slučaju odabira lokacije važno je da je izmjena morske vode konstanta kako bi se izbjegao negativan efekt eutrofikacije, povećanja organskih tvari i minerala koji će biti nusprodukti uzgoja. Naše idealne lokacije tunogojilišta su najbolji primjer. Velika količina takvih tvari osigurava fitoplanktonu da buja i na taj način čini more manje pogodnim za ostale organizme. To je zapravo normalan i prirodan proces, međutim, kod uzgoja riba ono se lokalizira na manju sredinu. Ukoliko se kombinira sa uzgajalištem školjaka zajedno umanjuju eutrofikaciju jer školjke filtriraju vodu. Stoga se svake godine vrše testiranja od strane ovlaštenih istraživačkih institucija i prate se parametri u morskoj vodi i sedimentu. Minerali koji dolaze kroz riblju hranu, poput ugljika, dušika, fosfora, završit će u okolišu, a procjena je da će najveći dio tih minerala završiti u sedimentu u radijusu od 500 m do 1 km od kaveza za uzgoj. Utjecaj tih minerala eksponencijalno opada udaljavanjem od uzgajališta. Treba naglasiti da se okoliš u svim situacijama brzo oporavi nakon uklanjanja kaveza za uzgoj. Jedina značajna dugoročna šteta može se primijetiti u okolišu ukoliko je kavez za uzgoj bio na području morskih cvjetnica poput posidonije jer takve biljke trebaju stotine godina za potpunu obnovu staništa, a njihova važnost za morski ekosustav je nezamjenjiva.

• 

Označavanje tuna

Uzgoj tuna pozitivno se odrazio na populaciju divljih riba, ukoliko ulovite označenu tunu morate ju prijaviti uz prilaganje oznake

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Samo prirodna hrana

Jedna od najvećih prijetnji svjetskom javnom zdravstvu je pretjerana upotreba antibiotika u uzgoju životinja i to se često govori kao negativan utjecaj marikulture, a i konzumenti proizvoda često vole naglasiti da se „riba šopa svačim“, na sreću, te prakse nema na Jadranu niti ima potrebe provoditi takve mjere sigurnosti, dakle, ne trebamo se brinuti oko toga. Ono što je možda veći problem kod uzgajališta tune je potreba za bajtom, odnosno pojačanim izlovom male sitne ribe od strane plivarica koja služi za hranu tunama. Tuna dnevno pojede barem 5% svoje težine. Danas smo svjedoci smanjenog broja velikih srdela u moru i odmah treba naglasiti da se pravi uzročnik ne zna. Može li ulov sitne plave ribe biti uzrok? Vjerojatno može, ali ulov bajta je samo mali dio ukupnog ulova sitne plave ribe pa ga se nikako ne može gledati kao najvažnijeg čimbenika nestanku velikih srdela. No upravo zbog većeg unosa hrane i sigurnosti morski organizmi oko kaveza za uzgoj bujaju kao nikada u povijesti i tako povećavaju biomasu i ulov nekih drugih vrsta ribe.

• 

Zabranjeno je loviti ribu 200 metara od kaveza za uzgoj, no riba se ne zadržava samo u bližoj okolici, odraz te povećane biomase može se osjetiti posvuda, a to sportski ribolovci itekako osjećaju. To naravno nije ravnoteža u moru nastala prirodnom evolucijom već direktan utjecaj čovjeka, nešto novo, nešto što naše more još nije osjetilo i nešto što ne možemo biti sigurni kamo vodi. Kada dolazi po poremećaja u dostupnoj energiji život buja. Upravo to se događa sa brojem orada u moru. Broj orada je toliko velik da ih se lovi svim načinima, na svim mjestima u Jadranu, čak i tamo gdje se tradicionalno nisu lovile u velikim količinama poput otoka Visa. Orada je postala jedna od najbrojnijih vrsta u moru, a izgledno je da će postati još i brojnija. Kada bi se usporedilo stanje iz osamdesetih, kada je naše more još uvijek po pričama starijih ribolovaca bilo bogato i broj orada danas, možda bi i prekoračio broj svih ostalih oboritih lovnih riba koje su onda plivale u moru. To je naravno dobro za mnoge sportske ribolovce, ali i gospodarske, jer mogu loviti dobru lovnu ribu, no ta riba je dio kompleksnog sustava kojeg se trudimo sačuvati. Orade iz divljine danas nisu prebjezi iz uzgajališta kao što su to možda neke druge vrste poput hame ili brancina, već upravo plod uzgajališta i neprekidnog razmnožavanja ribe u i oko kaveza. Povećan broj orada u moru sigurno nije dobar za razvoj marikulture odnosno uzgajanja školjaka, ipak je uzgoj školjaka važna gospodarska djelatnost i izvor prihoda mnogim uzgajivačima, a orade su im najveći neprijatelji.

Orade koje danas imamo i lovimo u moru nisu autohtone jadranske već su genetski miks populacija orada iz drugih dijelova svijeta, ponajviše iz Francuske. Pitanje je imamo li više autohtone jadranske orade u moru ili su se već sve ribe međusobno izmrijestile. Dakle, radi se o istoj vrsti ribe, međutim, postoje neke sitne prilagodbe koje su bile nužne istoj vrsti da preživi u različitim uvjetima i te prilagodbe su odlika današnjih orada. U Jadranu očito ovoj oradi ide odlično.

• 

Bijeg iz kaveza

Osim ovakvog načina utjecaja na okoliš prebjeg novih vrsta iz kaveza također je česta pojava. Kavezi za uzgoj riba moraju se svakodnevno održavati i krpati jer ribe grizu kavez, a i nevrijeme je stalna prijetnja. Tako je recimo početkom stoljeća kavez u Šibenskom kanalu nakon bure ispustio velik broj brancina, a anegdote lokalnih ribolovaca govore kako još uvijek love te brancine, iako neka istraživanja pokazuju kako se jako mali postotak prebjega iz kaveza uspije prilagoditi divljim uvjetima života. Kavez za uzgoj pastrva u podvelebitskom kanalu također je doživio istu sudbinu, a pastrve su se lovile dvije godine nakon tog događaja čak i u Sloveniji. Dakle, ribe su pobjegle i otišle daleko od mjesta uzgoja. Unos novih vrsta uzgojem je način kojim utječemo na okoliš, samo što većina tih riba nije sposobna zadržati populaciju nakon bijega. Tako recimo više u moru ne možemo naići na japanskog pagra jer se više ne uzgaja pa ni ne lovi u divljini, ne možemo naći ni hamu koju su nakon prebjega iz kaveza u jednom razdoblju lovili u Pelješkom kanalu, a gotovo je i s ulovom pastrva. Broj tuna se također povećao, a glavni motiv da zaštitimo divlje tune nam je bio upravo razvoj tehnologija koje omogućuju sigurniji tov ovih riba, zbog toga smo uredili tržište i kreirali bolji sustav zaštite. Iako još uvijek to nije praksa u bliskoj budućnosti, doći će i do uzgoja tune „iz epruvete“ i nećemo morati loviti divlje tune da bismo ih uzgajali. No brancin i orada su postali jedna od najčešćih riba u moru i danas zauzimaju važnu ulogu u sportskom ribolovu, postaju sve brojniji ulovi, orade su nam nikada dostupniji plijen koji može uloviti svatko, bilo gdje, a sve zahvaljujući našoj nepažnji i nadi da ćemo ovu gospodarsku aktivnost što efikasnije iskoristiti. Dakle, danas možda znamo više nego što smo znali prije no još uvijek se igramo i tražimo profit u nečemu što ćemo gotovo sigurno za tek koju godinu bolje upoznati. Je li to dobro ili loše neka zaključi svatko za sebe, osobno mislim da se nitko neće buniti jer svima je dobro, a o nekoj potencijalnoj šteti nastaloj izmjenama okoliša nećemo razmišljati, nismo takvi u naravi, a ni ne postoji ni način da utvrdimo i prognoziramo što će se dalje dogoditi s morem.